Zvuči li i tebi riječ «odgoj» negativno?
Otkad sam i sama majka puno aktivnije razmišljam o konceptu odgoja. Puno je savjeta o odgoju. Puno je teorija o odgoju. Puno je tehnika i stilova u odgoju. Puno je toga što bi majke mogle ili trebale. Puno je odgovornosti na nama kad je tema odgoj.
Odgoj je nešto što se vrlo često pripisuje nama majkama i ženama kao urođena sposobnost. TO je ono što se očekuje da znaš u trenutku kada postaneš majka.
To je ono u čemu muškarci i tate također imaju važnu ulogu. To je ono što društvo smatra i svojom odgovornošću. To je ono i što sustav kreira. To je ono što je dijelom odgojno-obrazovnih ustanova. To je ono što nekome nedostaje. To je ono što netko vidno kultiviran ima. To je ono što uredna, pristojna i ugodna djeca nose od doma. To je cilj roditeljstva. To je cilj napredovanja. To je cilj.
No, zvuči nekako loše. Odgoj. Kao da ima dozu negativnosti. Kao da podrazumijeva kresanje krila. Kao da u svojoj srži hrvatske, balkanske, riječi ima malo kazne, malo posramljivanja i malo osjećaja krivnje. Kao da mu nedostaje nešto. Kao da u svojoj srži, ova naša riječ, ima nešto što treba popraviti, ispraviti, preobličiti.
Kao da ovaj naš „odgoj“ čeka da nešto zezneš pa da te odgoji.
Odgoj, po svojoj definiciji u hrvatskoj enciklopediji, jest proces izgrađivanja, oblikovanja i razvijanja čovjeka.
Suhoparno. Dosadno. Bez duše. Šuplje.
S druge strane na primjer, na francuski, kaže se élever ili éduquer, na talijanski je to crescere ili educare, na engleski to raise ili to bring up.
Zvuči li bolje? Što ovi pojmovi imaju u korijenu riječi, a da naš kruti odgoj, hmm, jezik nema? Podizanje. Uzdizanje. Educiranje. Rast. Prelaženje na novu razinu. Ili vodstvo prema novoj razini.
Osjećam da ovi koncepti imaju u svojoj srži dijete kao vođu procesa, dijete u centru, a ne dječje ponašanje ili pogreške. Zapravo, ovi koncepti pogleda na dijete imaju dva smjera: rasti (podići) i razvijati (educirati). Temeljne ideje nastavka stvaranja novog bića, podržavanja ljudskog uma, poticanja rasta i razvoja, fizičkog i psihičkog, spoznajnog, emocionalnog, kompleksnog i kompletnog.
Ima li, onda, naša riječ „odgoj“ istu dvojakost u sebi? Može li naša jedna riječ sadržavati dva koncepta?
Kao da ni mi nismo baš sigurni, pa imamo odgojno-obrazovne ustanove, imamo disciplinske mjere, a imamo pravilno poticanje.
Odgajaju li onda roditelji, napose majke, djecu?
Ili ih podižu?
Ili ih potiču?
Ili ih razvijaju?
Ili rastu zajedno s njima?
Je li onda, odgoj, kao riječ, dodatan teret majčinstvu? Treba li nam još jedan u nizu tereta u dovoljno teretnoj ulozi?
A što je s društvom, sustavom i njihovim sudjelovanjem u odgoju? Hoće li i oni promijeniti koncept i ugledati se na zapad? Treba li nam nova riječ u moru riječi da opišemo što bi trebalo raditi i u kojem smjeru ići.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Bilo kako bilo. Djela, a ne riječi. Zar ne?
Ja biram u ovoj opciji rast kao nit vodilju. Rastem. Rastem s njima. Oni rastu sa mnom, uz mene i prema meni. Rastemo. Mijenjamo. Postižemo. Potičemo.
A što ti biraš?
dolazi li roditeljstvo prirodno ili je vještina koja se uči?
Foto: pexels.com
