Zašto je važno biti primjer djeci?
Hm… imam jedan jako dobar primjer na ovu temu, možda čak više. Kad sam bila mala, moj tata mi je govorio s oštrim glasom “Ne smiješ pušiti cigarete” s cigaretom u ruci.
Sjećam se da sam imala 5 godina i bilo mi je jako čudno takvo ponašanje, pa sam ga pitala: “Ok, a zašto ti pušiš?”. Brzo sam dobila odgovor: “Jer ja sam odrastao i mogu.” Onda sam pitala: “Znači, kad ja narastem, ja ću moći?”. Dobila sam čudan pogled, čak i s prijekorom. Pa još jedan odgovor: “Ja ih pušim da ih uništim, da ne postoje dok ti narasteš.” Ni tada nisam dobila odgovor, ali sam i dalje gledala kako i moj otac i moja majka slasno puše cigarete.
Drugi primjer “djeca ne slušaju što pričamo, nego gledaju što radimo” – iz mog vrtićkog doba. Kada je teta govorila da ne smijemo govoriti ružno o nikome, jer je to najgore što možemo učiniti, isti je dan dok sam crtala crtež i čekala da me moji skupe iz vrtića, ta ista teta s jednom mamom pričala ružne stvari o drugoj… Šok…zaista sam doživjela šok. Nisam imala snage pitati nju, pa sam pitala svoju mamu: “Mama, zašto je to teta napravila?”. Moja majka valjda nije bila spremna na to pitanje ili je bila u čudu, pa mi je samo kratko odgovorila: “Marijana, kad odrasteš, shvatit ćeš.”.
Bila je u pravu. Te neke situacije u životu su me natjerale da upišem filozofski fakultet, smjer pedagogija, na kojem smo učili i etiku, i sociologiju, i filozofiju… Dobila sam možda i prije odgovor od moje razrednice iz srednje škole, koja je bila dama i koja se zaista brinula da nas pripremi za sljedeći period života, ne samo o gradivu koje je morala predavati.
Sjećam se, na jednom je razrednom satu rekla kako mi ljude s kojima se družimo biramo njuhom, a tako ćemo izabrati i partnera. A sve informacije koje dobivamo preko ušiju, trebamo procesuirati i izvagati, jer jedino nas njuh neće prevariti.
Tada sam se sjetila dima cigarete dok su moji pušili i parfema koji je imala moja teta iz vrtića… Hm, postalo je zanimljivo.
Tek sam na faksu pronašla dublji odgovor na ova pitanja. Ljudi žele sebe opravdati, ljudi ne mogu dati nešto što sami nisu… ta su otkrića bila za mene nešto veliko.
A već kad sam učila predmet pedagogiju i kad sam imala praksu u vrtiću i u školi, shvatila sam koliko toga trebamo zapravo učiti preko GLEDANJA, a ne preko govora.
Predmet psihologija mi je sve to potvrdio. Divna profesorica koja nas je učila o prenatalnoj fazi objasnila nam je cijeli proces stvaranja trauma, otpora da ih se riješimo, pričanja nove priče kako bismo postali novi mi… ti su mi koncepti zaista i danas primjenjivi u roditeljstvu.
Doma kod nas, rijetko se kada neki razgovor završi na monologu, to su zapravo dugi dijalozi, ponekad čak niti ja ni suprug nemamo odgovor na pitanje, pa potražimo pomoć od dodatne literature. Ali zapravo, najveći dio odgoja naše djece je kroz primjere. I to najbolje vidim kad izađemo negdje; zapravo, oni nas kopiraju doslovno do određene dobi (do 7 godina), jer kad dođe socijalizacija u školi i kad “cesta” nastupi na scenu, možemo se samo pozvati na temelje koje smo do 5. godine učvrstili prilikom pokazanog ponašanja…
Budite primjer koji govori, a ne govorite o primjerima djeci.
Tata, hvala na lekciji.
Foto:unsplash.com
