Odlučila sam ispričati vam djelić svoje priče. Samo komadićak jer puno je toga za napisati odjednom. Zapravo ne znam ni otkud bih počela, ni što bih vam prvo pisala.
Dogodile su mi se neke vrlo teške i ružne stvari. Htjela bih pisati o njima jer možda postoji netko tko je prošao kroz slično i puno bi mu značilo što nije sam. S druge strane, htjela bih pisati u pozitivnom tonu i ne ubiti vas u pojam svojom teškom životnom pričom.
Mnogo toga u meni tjera me da pišem. Još otkako sam bila mala, maštala sam kako ću biti književnica. No, sram i strah su ono što me koči u pokretanju i poduzimanju tog prvog (ili bilo kojeg sljedećeg) koraka. Pa, možda da krenemo otuda.
Zašto strah?
Kao ljudska bića, imamo vrlo snažnu primarnu potrebu za pripadanjem. Biti dio nečega. Obitelji. Plemena. Zajednice. Ja to nemam.
Moju obitelj čini samo moje dijete. Odrastala sam bez te temeljne pripadnosti, bez osjećaja da sam dio nečega, da nekome pripadam. Jednom mi je terapeut rekao: “Imam ti potrebu reći: Ti si moja.” Bez ikakvih pogrešnih konotacija, molim. Radi se naprosto o tome da je moj terapeut (roditeljska figura u mom životu) tijekom terapije osjetio da mi to u životu nitko nikad nije rekao. Ni mama ni tata. Nisam bila ničija. Nitko me nije smatrao svojom. Štoviše, odricali su me se direktno i indirektno. Strah me, dakle, odbacivanja, nepripadanja. Toliko su me puta odbacili moji najdraži i najbliži. Kako onda mogu očekivati da to neće učiniti hrpa stranaca u komentarima ispod ovog teksta ako ga nekad objavim na internetu? Kako mogu očekivati da to neće učiniti kolege kada saznaju da sam tamo nešto napisala?
Druga stvar je sram. Taj sram s kojim odrastaju djeca alkoholičara i mentalnih bolesnika je poput ogromnog crnog oblaka koji je stalno napola nadvijen na nas.
Sram jer su mi se roditelji razveli.
Sram jer je tata otišao živjeti s drugom ženom i novom kćeri.
Sram jer je očuh alkoholičar.
Sram što je mama mentalno bolesna i suicidalna.
Sram zbog odrastanja u teškom siromaštvu i poluraspadnutoj kući.
Sram što se iz naše kuće stalno čuje dernjava i psovke.
Sram jer me mama tuče.
Sram jer mi nitko ne smije doći u goste.
Sram jer ne smijem slaviti rođendan.
Sram jer uvijek nešto krivo kažem pred strancima.
Sram jer uvijek ja dobijem batina na obiteljskim okupljanjima.
Užasno puno srama. Užasno puno krivnje za stvari za koje nisam kriva.
Gledajući sa strane, možda se sve ovo čini čudno. No, želim vam objasniti da razumijete…
Ili barem da razumijete da ne možete razumjeti. Nama koji smo odrasli u toksičnim obiteljima s ovisnicima, mozak naprosto drugačije funkcionira. Sinapse su drugačije. Percepcija svijeta i ljudi je iskrivljena. Moje tvorničke postavke su:
– JA SAM KRIVA
– nisam vrijedna
– ne valjam
– ne zaslužujem ništa dobro
– nitko me ne voli.
Rekla bih da mi mojih prvih tridesetak godina nitko nije pomogao da shvatim da su te postavke pogrešne i da se mogu reprogramirati. Vrlo teško i polagano, ali mogu. Tek u zadnjih nekoliko godina počela sam shvaćati da nisu svi ljudi kao ja, da se ne osjećaju svi po defaultu krivima što dišu… I da su me roditelji dobro zeznuli. To je zapravo tragikomično. Svjesna sam toga da sam imala loš život. Svjesna sam toga da je mama bila mentalno bolesna. Svjesna sam toga da je očuh bio alkoholičar. Ja to sve znam već jako dugo, no tek sam nedavno DOISTA shvatila što to znači. To je kao da cijeli život mislite da je sunce žuto jer vam je to netko rekao, jer ste vidjeli fotografije i crteže žutih sunaca. No onda jednog dana stanete, podignete pogled i shvatite da sunce stvarno jest žuto, da nije ni zeleno ni ljubičasto, nego ono fakat hej žuuuutooooo!!!! E tako je meni bilo s mojim životom. Cijelo vrijeme kao znam da sam doživjela traume da ovo da ono, ali tek sam nedavno shvatila da su to, brate mili, stvarno bile traume!
Gdje sam danas? Pa, definitivno na boljem mjestu nego prije deset godina.
Na boljem mjestu nego prije 3 godine. No, nažalost, moje emocionalno stanje jako oscilira i još uvijek postoje stvari koje me bacaju u onu mračnu rupu u kojoj ne želim više postojati. Da, poznajem i to mjesto. Prvi put sam bila ondje kad sam imala 9 godina. DEVET. Nemojte misliti da djeca ne osjećaju i da ništa ne znaju. Osjećaju itekako, a najviše osjećaju ako ih roditelji ne vole. Tada za njih ne postoji razlog za život. Ponekad padnem opet u taj bezdan, no sada znam da nije tako dubok kao što sam mislila i znam da ću naći put natrag u dobro. Možda ne odmah, možda ne danas, možda ne ovaj tjedan… Ali vratit ću se opet.
Život će opet imati smisla. Smijat ću se opet. Bit ću opet dobra mama.
Autor: anonimno
Foto:pexels.com
