Iako se ponekad sigurno osjećaš kao svjetlosnim godinama udaljena od (razmišljanja) svog partnera ili partnerice, pitam te koliko se godina doista proteže između vas?
Dvije, tri, šest… dvanaest? Ja sam u timu 12 i na dane (iskreno) nemam pojma što mislim o tome. Jer što je razlika među godinama veća (a u mojoj je glavi to kategorija 10+ godina) najednom se otvara Pandorina kutija koja u sobi s prijateljima i obitelji često stoji lijepo na pijedestalu na sredini, da svima bode oči, s tom predivnom mašnicom na vrhu koju nitko ne želi povući i poviriti što je unutra. Mogla sam koristiti i metaforu „slona u sobi“, ali Pandorina kutija mi ima više smisla. Da ti kažem zašto…jer zapravo skriva tolika pitanja koja rijetko kada stavimo na stol. Pa tako kad sam rekla da zapravo nemam pojma što da mislim o razlici u godinama između mene i mog partnera, mislila sam reći (uz onaj izraz lica kad si nešto osvijestiš): pa ja zapravo nikada nisam actually temeljito razmišljala o toj temi? E tu nastupa Pandorina kutija…
Treba li razliku u godinama učiniti predmetom ozbiljnog razmatranja?
Jesmo li u stanju zaljubljenosti u mogućnosti misliti objektivno, čak i da želimo? Zašto me bližnji nisu preispitivali na tu temu? Je li to onda zapravo jedna od „tabu tema“ iako navodno nije? A dijete? Hoće li naša 3-godišnjakinja s vremenom smatrati našu obitelj drugačijom?
Kroz maglu se sjećam mlađahne sebe kojoj ova pitanja ajmoreć’ jesu prolijetala kroz glavu, ali su na krilima Oxytocina uredno dolijetali i instant odgovori, kao vitezovi koji brane moj zaljubljeni svijet. Kao i sve ostalo što se tada činilo jednostavnim i neupitnim, i ova su pitanja s vremenom potpala pod kandže mog kritički naoštrenog uma, koji s vremenom sve više i više grebe.
Ne znam za tebe, ali ja vjerujem u to da kroz život imamo „obrasce“ koje uočavamo kad i ako se osvrnemo, a moj obrazac kaže sljedeće.
Kroz život sam, čak od osnovnoškolskih dana, imala neke “neobične” faze zaljubljenosti u starije od mene. Gotovo uvijek su to bili neki meni zanimljivi likovi koji su privlačili moju pozornost te sam sanjarski vjerovala da ću jednoga dana pronaći onog pravoga. U srednjoj školi, maturantica Ja platonski je voljela jednog super markantnog 30-godišnjeg inženjera koji je (sigurna sam) definitivno zapečatio dokument zvan „Moj tip muškarca“. Sad kad sve to malo sagledam, ispada da moj izbor 12 godina starijeg partnera na kraju i nije neko iznenađenje.
Ako si ti možda trenutno u vezi s nekim starijim ili mlađim od sebe i osjećaš da je to pomalo neuobičajeno, ali i dalje ti se čini potpuno prirodnim, zaviri dublje u sebe i tu ćeš naći sigurnost u svoje odgovore.
Pomalo instinktivno, ali nimalo bezvrijedno. U ljubavi (a pogotovo u početnoj fazi zaljubljenosti) ionako je teško biti pretjerano „pametan“, ali s vremenom si (iako i dalje u ljubavi) ipak sve više realan. Odmah ću ti reći da je puno lakše biti zanesena 18-godišnjakinja zaljubljena u 30-godišnjeg frajera na Kawasakiju, nego neispavana dojilja od 30 s 42-godišnjim mužem s upaljenim išijalgičnim živcem. Ali isto tako nema tog razloga koji će umanjiti činjenicu da je to tvoja „the“ osoba, bez obzira na sve okolnosti, ako ti to tako duboko u sebi osjećaš. Da, on/a će imati već 50 ili tek 25 kad dijete krene u prvi razred, no hoće li imati najmekši zagrljaj i najtoplije riječi, kao i sad, kao i onda prije kad si se zauvijek odlučila pristati uz njega/nju i to bez puno razmišljanja? Ako je tvoj odgovor da, onda su godine doista samo broj. No ako tražiš garanciju da će te partner/ica uvijek energično „pratiti“ u svemu kao i sada, onda ćeš možda morati ostaviti odškrinuta vrata činjenici da to neće uvijek moći biti tako. Mnogima doista nije tako, a nemaju pitanje razlike u godinama među sobom. Jednostavno…život.
Mit o „drugoj polovici“
Kada je Aristofan zapisao mit u kojem metaforički govori o ljubavnicima kao o polovicama koje se traže cijeli život i žude za upotpunjenjem u cjelinu, nije naveo da su sve polovice nastale u isto vrijeme i da po tome traže svoj par. One se u svojoj biti stapaju u cjelinu bića, a tako bi valjda trebalo biti s nama ljudima. Ja se često volim šaliti da između mene i mog partnera ne zjapi razlika u godinama već generacijski jaz, jer se on sjeća vijesti o katastrofi u Černobilu i pada Berlinskog zida, a ja sam na svijet došla tek kad je kalendar prebacio u 90-e.
Ipak, oboje smo se pronašli u istim ljubavima i afinitetima. Onda smo s vremenom opet shvatili da smo u pojedinim stvarima suprotni kao minus i plus, ali tko nije i koliko uopće razlika u godinama tu ima svoju ulogu? Sve u svemu, ona ultimativna presumpcija ljubavi koja podrazumijeva bića koja su u stanju voljeti i primiti ljubav postavlja se iznad svega ostalog. Ako u dubini sebe osjećaš da je to s vama tako, onda znaj da si na dobrom putu bez obzira na razliku u godinama i ne daj da to obilježje stigmatizira vaš odnos. Partnerski odnos, veza i brak uvijek su putovanje prepuno oštrih zavoja i krivina iza kojih se možeš strovaliti direktno u provaliju, ako juriš i ne gledaš znakove po putu. Ali ako ideš polako i k tome tu i tamo zastaneš da popraviš dotrajale dijelove, zamijeniš gumu koja je pred pucanjem ili samo da se diviš pogledu – takvo putovanje sigurno vodi na neko ljepše i bolje mjesto, cestom koja premošćuje sve prepreke.
Gen Z, za kraj.
Kad bolje razmislim, moj partner i ja tek se trebamo (zajedničkim snagama) uhvatiti “u koštac” s nekom trećom generacijom. Tako me možda drugi put nađeš da pišem o roditeljstvu kroz našu prizmu – prizmu dvoje ljudi koji su odrastali u različitim erama i na kraju postali roditelji malom potomku generacije Z.
Foto:pexels.com
