Kažu da je poseban odnos između oca i kćeri i majke i sina. Pitam se koje sve slojeve nosi ta posebnost. Je li ta posebnost obojena isključivo pozitivnim emocijama? Nije. Ta “posebnost” može biti i – emocionalni incest.
Samo čitanje te dvije riječi u paru izaziva niz neugodnih procesa i nevjericu da to toga može doći. Realnost je takva ne da do toga može doći, već je u našem podneblju to i dalje jedan vrlo čest fenomen, koji posebice u kontekstu muškaraca ostavlja dubok zastoj u njihovom emocionalnom sazrijevanju. Takav da muškarac zapravo nikada i ne postane muškarac, već ostaje dijete u tijelu odraslog muškarca. Jednako se može dogoditi i s kćerkom, no u ovom tekstu osvrnut ću se prvenstveno na odnos majke i sina.
Što je uopće emocionalni incest?
To je vrsta emotivne veze u kojem roditelj ne može prihvatiti da njegovo dijete odrasta i da se vezuje za nekog drugog te pronalazi nekoga koga voli više i drugačije nego što voli roditelja. To je jedan odnos simbioze u kojem roditelj cijeli život sebe i dijete gleda kao jedno. Dijete ne gleda kao individuu, nego i dalje kao dio sebe. Dijete gleda kao partnera, koji ga/ju sada želi napustiti. U slučaju majke, ona to ne može podnijeti, jer ju je stvarni partner već odavno napustio, emocionalno prvenstveno. Pa ne može sada i sin.
Simbioza kao takva je nužna u ranim fazama razvoja djeteta, posebice do osamnaestog mjeseca života. Nakon tog perioda, kada je dijete dobilo dovoljan osjećaj stopljenosti s majkom, kreće emotivna separacija. I tu nastane problem, jer majke u velikom broju slučajeva (nesvjesno) ne dozvoljavaju da se taj proces odvije svojim prirodnim putem. Nesvjesno, jer nisu osvijestile (ponajviše disfunkcionalna) uvjerenja o sebi, drugima, o tome kako za njih izgleda jedan odnos – prvenstveno partnerski. Što žele od njega? Sve ono što ne dobiju – ispunit će dijete.
Nisu osvijestile rane iz djetinjstva, stilove privrženosti koje su razvile sa svojim majkama, svoje simbioze iz kojih nisu izašle sa svojim roditeljima. I sve to samo nastave prenositi na odnos, prvo sa svojim partnerom, te ako on ne funkcionira, sve prebace na dijete. Tako dolazi do transgeneracijskog prijenosa nezdravog emocionalnog razvoja potomka.
Za majku koja je sa sinom nastavila održavati takav simbiotski odnos jedina najveća ljubav koju sin možete osjećati je prema njoj. Na tronu na kojem stoji ona cijeli njegov život, sada bi trebao doći netko drugi.
To je majka koja je sve svoje nezadovoljene emocionalne potrebe s partnerom odlučila ostvariti kroz “ljubav” prema djetetu. Drugim riječima, partnerizirala je dijete. To je jedna infantilna, nezrela ljubav i ljubav iz stava nezadovoljenih emocionalnih potreba, umjesto zrele roditeljske ljubavi. S obzirom na to da se radi o partneriziranju djeteta govorimo o pojavi emocionalnog incesta. I ta majka ima svoju životnu priču, razlog zašto je odabrala partnera koji je sigurno preslika jednog od njezinih roditelja koji je nisu vidjeli, čuli, validirali, prihvatili, a u konačnici i voljeli onako kako je njoj to bilo potrebno. Ne onako kako su oni mislili da je treba voljeti.
Partner kojeg nalazi zasigurno utjelovljuje jednog od njezinih roditelja – ovo vrijedi za oboje. I to onog koji joj je kreirao najviše rana, koje sada pokušava riješiti kroz partnera. Svatko od nas privučen je onim partnerom/icom koja je najbolja preslika naših nerazriješenih rana s jednim od roditelja. To su duboko nesvjesni procesi, zbog čega je ljudima ovakva analogija nešto što vrlo lako odbacuju, a u suštini se tu kriju najvažniji odgovori – zašto smo odabrali partnera/icu koju jesmo. Kad se krenu otkrivati ti razlozi, shvatimo izjavu da su nam partneri najbolje ogledalo nas samih.
Uzimajući u obzir navedene činjenice te patrijarhat i rodna očekivanja u pogledu uloge muškarca i žene u braku, očigledno je da partnerske odnose i dalje najčešće čine zapravo odrasla djeca, a ne odrasle emocionalno zrele individue.
Većina muškaraca je i dalje u simbiozi s majkama, s nesvjesnom zabranom danom od strane majke da ne odrastu, jer ako odrastu znači da se emotivno separiraju od majke, što njoj nikako ne odgovara. Jer ona gubi sve ono što je imala cijeli život prema sinu – opsesiju, a ne ljubav.
Gubi partnera, a ne sina. Jer partnera može izgubiti, sina ne. On tu ulogu ima zauvijek. On je njezin eliksir života.
On je taj koji će dobiti poruku od nje – volim te najviše na svijetu. A da je pita – mama, jesi li ikad tu poruku poslala tati, vjerojatno bi dobio negativan odgovor. Takav muškarac svoju energiju ljubavi, zapravo opsesivne povezanosti, drži u odnosu s majkom, a put prema partnerici u kontekstu zrele odrasle ljubavi ostaje neuspostavljen i neostvaren. To je put praznine, koja se nažalost puni kroz tretmane šutnje kako bi se praznina podebljala. Kroz afere, kako bi se bliskost u potpunosti izbrisala. Kroz svađe, kako bi se intima ugušila. I time u konačnici – potvrdilo postojanje praznine u kojem nema ljubavi, jer je ona rezervirana za majku.
Usudi li se taj muškarac odrađivati emotivnu separaciju, primjerice odlaskom na psihoterapiju, od strane majke će krenuti proces emotivne ucjene, a on će se boriti s osjećajem krivnje, bijesa, ljutnje, jer mu se ne dozvoljava da napokon – odraste i postane muškarac.
I tako dolazi do razvoja disfunkcionalnog partnerskog odnosa, jer obje strane zapravo ne raspolažu svojim odraslim resursima. A imali su želju i ideju da se – vole.
Neostvarenu ljubav žena je odlučila ostvariti preko djeteta – sina. I tako nastavlja transgeneracijski horor koji je i nju samu učinio nesretnom, jer joj suprug nije odradio emotivnu separaciju s majkom, pa time nije u stanju postati zaista njezin partner. Blokirana je od strane njegove majke, i odlučila je tu blokadu prenijeti na svoga sina, koji će jednak problem napraviti svojoj partnerici u budućnosti.
Odlučila je svom sinu pokloniti ono što je njezinom partneru poklonila njegova majka. Pa će tako sinu pričati o – problemima u odnosu s ocem, financijskim problemima, poslovnim problemima, tračat će s njim prijateljice, problemima u sexu, o svojim zdravstvenim problemima, problemima o odnosima u obitelji. Ići će i dalje – često će vrlo suptilno tražiti od sina da joj namiri tugu koju osjeća zbog usamljenosti i osjećaja napuštenosti od vlastitog partnera. Gdje god može vodit će ga sa sobom, dokle god može. Tražit će od njega da joj da validaciju da je dovoljno dobra majka. Također vrlo suptilno. Ona će pričati kroz njega. Svoje potrebe će izgovarati kroz njega kao da mu čita misli, a zapravo govori ono što njoj treba. Dijete osjeća majku i njemu je najvažnije da je ona dobro i u ranom uzrastu ono će svoje potrebe staviti na zadnje mjesto, a majčine na prvo, jer mu je važno da je majka dobro. Da je tu. Da je živa. Tad je on siguran.
Iznad toga, najveći je problem dob tog sina koju je majka zanemarila i samo mu servirala sve na stol. Jer joj je emotivna bol bila preintenzivna i nije razvila resurse da to proradi.
U odrasloj dobi, ako se sin krene emotivno separirati, kreću emotivne ucjene. One ne moraju biti izgovorene, mogu biti suptilne i vrlo zamaskirane. Njemu je dovoljno da osjeti maminu težinu jednako kao što ju je osjećao u djetinjstvu, da ga uhvati vrtlog krivnje i bespomoćnosti. Time ga ona nesvjesno (ili svjesno) drži uz sebe i blokira da ostvari drugu vrstu ljubavi s onim s kim treba – svojom partnericom.
Postoji i razlika parentifikacije i emocionalnog incesta, koja se često izjednačava. Parentifikacija se najčešće odnosi na to da dijete preuzme brigu ne samo o roditelju, već o cijeloj obitelji – planira izlete, odlazi konstantno u kupovinu, brine o plaćanju računa, mlađim sestrama i braći itd. Dakle uključen je veći broj ljudi u brigu. Kod emocionalnog incesta se više promatra odnos između dvije individue.
Ali u konačnici, majka njega ipak voli? Ili voli sebe, jer su jedno?
A koga on voli?
Ljubav na dvije, ali zapravo, na jednoj stolici.
Pogledajte malo odnos svekrve i snahe, što je veći jaz u tom odnosu, veća je šansa da se radi o emocionalnom incestu od strane majke prema sinu. Jer mjesta ima samo za – majku.
Ako je napusti sin, ostaje joj partner, koji ima ulogu – praznine, a koju cijelo vrijeme ispunjava – sin.
Tko je ona, bez “ljubavi” svog sina?
Foto:pexels.com