O feminizmu iz mog kuta
Poslušala sam divnu epizodu podcasta Supermama o feminizmu i dobila poriv da i ja nešto napišem, pomalo, potiho, potajno.
Cijeli mi život režu krila pa mi je vrlo teško sada odjednom iznenada, sama sa sobom i bez opipljive podrške, izaći pred svijet i reći JA tako mislim, JA tako osjećam, JA tako (ne) želim. Moje misli, moje želje, riječi i snovi pomalo se promaljaju kroz anonimne tekstove kojima moje drage Supermame daju ovaj virtualni prostor. A onda, jednog dana, možda se na dnu teksta pojavi i jedno ime s (jednim) prezimenom.
Na pragu sam četrdesete, doktorica znanosti u “muškoj” branši, šefica, majka, partnerica, već jednom udana i razvedena. Rođena sam u maloj sredini u patrijarhalnom društvu o kojem mi je često bolno čak i razmišljati. Sad kada sam se opisala kroz uloge, vjerojatno većina čitatelja već stvara sliku o tome “tko” sam i “kakva” sam. Nema ništa a priori loše u tome. Predrasude su ono što nam je evolucijski pomoglo da dođemo do tu gdje smo sad. Osoba koja je na medvjeda htjela gledati kao na prijateljsko biće željno društva, vjerojatno nije poživjela dovoljno dugo da svoje gene prenese do danas. No, razlika je upravo u tome što medvjedi danas nisu naša realnost i naš mentalni sklop koji – nažalost – još uvijek živi u špilji, treba pomalo izaći van, otresti prašinu, strgnuti paučinu i prilagoditi vid dnevnom svjetlu.
O feminizmu se kod nas uči jako malo. Odgovorno tvrdim da tijekom svog školovanja o feminizmu nisam čula ništa korisno. Znali smo samo da je to nekakav pokret za “ženska prava”, gdje su žene htjele ići raditi u tvornice i nositi hlače. I da je Švicarska ženama dala pravo glasa 1971. Da, dobro ste pročitali. Napredna Švicarska.
Imala sam burne ambivalentne osjećaje o navedenoj tematici. S jedne sam strane bila sretna jer su se neke žene prije mene borile da imam pravo glasa, da se mogu obrazovati, raditi i biti financijski neovisna. Ubijalo me gledati brakove oko sebe u kojima je muška dominacija bila toliko snažna i toliko brutalna da sam samo mogla (podsvjesno) mrziti muškarce i govoriti samoj sebi da si to nikada neću dopustiti. Spoiler alert: dopustila sam si i to, kao i neke puno gore stvari, ali to je tema za neki drugi tekst. Mislim da neću reći ništa revolucionarno niti nepoznato ako vam ispričam neke crtice iz svog djetinjstva… kako se odnosilo prema ženskoj ili muškoj djeci… kako su žene tolerirale muževu nevjeru, obiteljsko nasilje, alkoholizam i ostalo jer nisu imale kuda, same s djecom i bez novca… kako su nam (opet ta fraza) rezali krila kad god i kako god su mogli. I možda sve to skupa nije bilo namjerno. Možda su mislili da nam čine dobro. Možda su mislili da ćemo bolje proći ako hodamo pognute glave. Možda su mislili da svijet još nije spreman za nas. Možda naprosto nisu znali drugačije.
Iako nije revolucionarno, ipak ću ispričati nekoliko crtica iz svog patrijarhalnog odgoja, a onda ću se vratiti na svoje poimanje muško-ženskog svijeta.
Najgori patrijarhalni tretman dobila sam od svoje tete, žene s kojom sam krvno povezana i koja mi je bila kao druga mama. Naučila me ona i puno lijepih stvari, ali nažalost, i ona je bila među onima koji su me nastojali strpati u kutijicu iz koje ne stršim. Jednog dana vidjela sam je sa šljivom ispod oka i pitala je što se dogodilo. “Objasnila” mi je da ljubav i brak nisu samo srčeka i gugutanje, da, nažalost, ponekad ima i neslaganja i da eto nekad nesretnim slučajem dođe i do eto tako nečega. Ali to je život. (Namjerno sam napisala “objasnila” s navodnicima, za slučaj da me čita netko tko ne razumije ironiju). Pokušavam se sad sjetiti njenih točnih riječi, ali ne mogu. Možda je i dobro da ne mogu. Poanta njene “edukacije” bila je da stvari koje se događaju u obitelji trebaju ostati u obitelji, svima je teško, svatko se sa životom nosi na svoj način, ali ne možemo zato odustajati jedni od drugih. Povraćalo mi se. Doista sam htjela povratiti sve što diše u meni koliko mi se gadilo to njeno objašnjenje i svjetonazor. Tada, na pragu punoljetnosti, mislila sam da si apsolutno nikada neću dopustiti da me netko tako tretira i da bih radije umrla nego ostala s nekim tko je digao ruku na mene. Nažalost, neke škole moramo proći i na vlastitoj koži da razumijemo zašto je teško otići iz toksičnog odnosa, zašto je poznati pakao bolji od nepoznatog raja i tome slično. No, kao što rekoh, to je priča za neki sljedeći put.
Ista ta teta zamolila me da pospremim sobu njenih sinova svaki put kad sam došla u goste jer oni su dečki pa je glupo da oni sami čiste. Ja, vječiti 5,00 u školi, prva na svim mogućim natjecanjima, čistim sobu dvojici balavaca samo zato jer sam ja žensko, a oni muško. Odvratno ponižavajući osjećaj.
Nadalje, kada je tetin nećak položio vozački ispit, ona mu je odmah posudila auto da ide s njim – ni manje ni više – na maturalnu zabavu. Kad sam ja položila vozački, čula sam samo: “Hmmm… da, ovaj, drži se ti knjige.” Slučajno ili namjerno, ni dan-danas ne vozim jer nitko nije vjerovao da ja to mogu. Čak ni instruktor koji mi je nakon položenog vozačkog ispita rekao: “Ajde, sretno i nemoj da o tebi čitam u crnoj kronici.” Ironično, ja sam o njemu čitala u crnoj kronici. No, bilo kako bilo, još uvijek ne vozim. Još uvijek se teško nosim sa strahovima od vožnje, ali i to je tema za neku drugu priču.
Da se vratim na temu ambivalentnosti prema feminizmu… Bilo mi je drago što je postojao i što se netko izborio da ja nešto mogu… No, istovremeno sam se osjećala prevarenom. Mene nitko nije pitao želim li ići raditi ili bih možda radije odgajala čopor djece i šivala im odjeću. Mene nitko nije pitao želim li sama otvarati svoja vrata i sama nositi teške vrećice iz trgovine. Zapravo sam dobar dio svog života mislila kako je feminizam jedan veliki zajeb – dobile smo pravo da radimo ono što rade muškarci, uz sve ono što već radimo i što muškarci neće raditi. Zaposlena majka je “dobila što je tražila”, kako bi se to kod nas reklo. Zapravo me cijela ova priča dugo frustrirala. Nisam smatrala da su muškarci glupi i beskorisni (barem ne na svjesnoj razini), nisam smatrala da sam kao žena superiornija, voljela sam da se prema meni netko odnosi s pažnjom, da me tetoši i pazi na mene, ali sam istovremeno htjela misliti svojom glavom i baviti se onime što me zanima. Nisam shvaćala da feminizam u svojoj biti nije isključiv. Trebalo mi je jako puno godina da shvatim pravi smisao borbe za ženska prava kao LJUDSKA prava, kako ih Tereza naziva u svojoj kolumni i podcastu.
U posljednje vrijeme puno slušam o muškoj i ženskoj energiji, o našim biološkim i duhovnim različitostima. Ivka često govori o tome, čak je tu temu pokrila i na BYOB konferenciji, tako da vjerujem da nikome od vas ni ovo nije nepoznat teritorij…ali opet bih voljela napisati kako ja to vidim. Moja istina.
Kroz svoj osobni razvoj, koji se sastoji od jako puno učenja, slušanja, čitanja, odlazaka na terapije i radionice, susrela sam se s temama muške i ženske energije ili prirode. Samo da pojasnim, pišem “muške i ženske”, a ne obrnuto, samo zato što je muška prva po abecedi. U mom je svemiru abeceda često jedini ispravni način da se nešto posloži ako je hijerarhijski ravnopravno (to možda pripada muškom principu).
A muškarci i žene bi svakako trebali biti ravnopravni. Ravnopravni. Ne jednaki, ne isti, ne identični, ne međusobno zamjenjivi.
Mislim da je tu većina nas, ili većina onih koji su nas učili, pobrkala lončiće. Žene su za sebe tražile jednaka ljudska prava – od prava na obrazovanje, zaposlenje, odlučivanje o vlastitom zdravlju, tijelu i umu; prava na financijsku neovisnost, na pristup informacijama, na slobodu kretanja… Ukratko, na sve ono na što smo kao ljudsko biće imali pravo samim svojim postojanjem. Da sad ne idem opet u seciranje nečega o čemu je do danas već puno rečeno i napisano, voljela bih se opet vratiti na sebe i svoje sazrijevanje u smislu feminizma.
Kako sam gore već napisala, bila sam praktički savršena u školi, inteligentna i samopouzdana. Kako nisam imala oca u svom životu, a ostale muške figure oko mene bili su alkoholičari i nasilnici, nisam imala pravi uzor zdrave muške energije. Napisat ću to, koliko god nekima bilo šokantno: djevojčica treba oca. Djevojčica treba zaštitnika koji osigurava njen svemir, štiti ju i čuva da sve ono prekrasno što ona nosi može izaći van i pokazati se svijetu. Možda je sad jasniji onaj moj uvodni paragraf gdje objašnjavam da pišem anonimno. Djevojčice (žene) koje su imale dobrog oca možda nisu ni svjesne koliku kompetitivnu prednost imaju naspram nas ostalih.
Što se događa ako nemamo dobru očinsku figuru? I ako tome dodamo majku koja baš ne zna zadovoljiti naše emocionalne ili druge potrebe? Obično sve u prirodi može otići u dva smjera, ovisno o tom s kakvim materijalom raspolažemo. Ja sam imala “jaki” materijal pa sam otišla u kompenzaciju. Moj drive je doslovno bio: “Ja se moram izvući iz ovog pakla.” Ne znam točno u kojem trenutku, ali sigurno još u osnovnoj školi, shvatila sam da za mene nema spasa iz teške obiteljske situacije, neimaštine, nasilja, alkoholizma i generalne nesreće, osim ako si sama ne pribavim taj spas. Sama. Tijekom školovanja nisam baš imala prijatelja, nije me zanimalo ništa što vole mladi jer sam samo htjela otići iz te situacije. Znala sam da su jedino ocjene te koje me mogu spasiti. Pobrinula sam se za svoj akademski uspjeh (iako sam učila u nemogućim uvjetima), pobrinula sam se za logistička pitanja oko fakulteta i preseljenja… čak sam i pri izboru fakulteta išla na varijantu koja može plaćati račune, a ne prema onom što mi je priraslo srcu. Sve ovo što opisujem je “muški” način.
Živimo u svijetu kojeg su napravili muškarci za muškarce.
Imala sam raspravu s jednim prijateljem i bivšim mužem jer sam bila ogorčena novom EU direktivom da se na rukovodeća (direktorska) mjesta mora zaposliti 33% žena. Možda netko negdje na ovo gleda kao na napredak. Ja na to gledam kao na poniženje. Kao prvo, netko mora PROPISATI koliko će žena biti na važnim mjestima. Kao drugo, to što je propisano je TREĆINA mjesta za nekoga tko čini polovicu stanovništva. Jako sam ogorčena time. Smatram da bi cijeli svijet i cijeli sustav trebalo mijenjati tako da se ženama omogući napredovanje i da nitko ne mora propisivati je li sada na redu da se zaposli žena ili muškarac.
U čemu je zapravo “moj” problem i čemu moja rasprava s mladim obrazovanim muškarcima koji moje stavove smatraju brđanskim?
Pa ovako… Recimo da bismo u duhu ravnopravnosti mogli reći: “Nama nije važno hoće li napredovati muškarac ili žena; važno nam je da napreduje osoba koja to najviše zaslužuje i koja je svojim radom postigla najbolje rezultate.” Što je problem u ovom stavu? Sva metrika kojom možemo nešto kategorizirati, sve što možemo kvantificirati i brojiti, profit, zarada, porast, svi KPI-jevi…. Sve je to dio MUŠKOG principa. Tako muškarci funkcioniraju. Tako muškarci ostvaruju svoje snove. Čak bih rekla da orijentiranost na cilj i rezultat također pripadaju muškom principu. Kad imaš ženu koja živi u svojoj ženskoj energiji i ostvaruje čudesne stvari na ženski način, to je teško kvantificirati. Teško je pretočiti u brojke nečiji konkretan doprinos. Evo malog primjera. Jedan od načina na koji doprinosim firmi u kojoj radim je to što povezujem ljude i prenosim informacije. Na primjer: Marko mi kaže da razmišlja kako riješiti neki problem, a ja mu kažem da se prošle godine Josip bavio istom tom temom i da je riješio problem. Njih dvojica se čuju i Marko instantno dobije rješenje te se može početi baviti nečim drugim i ne mora više rasipati vrijeme na ovo. Kako to pretvoriti u postotke i eure? Kako izračunati da bi Marku inače trebalo npr. 23 dana da sam dođe do istog ili sličnog rješenja? Ne, te stvari se ne vide. Te stvari se ne računaju, a itekako puno znače, pogotovo u velikim firmama gdje se ljudi i ne poznaju i nemaju pojma tko se čine bavi. Mene ovakve stvari vesele i radim ih zato što u njima uživam, bez obzira vidi li ih itko ili nitko. No, poprilično sam sigurna ako se ikad bude računao moj “financijski doprinos firmi” da se ovakve stvari neće uzimati u obzir.
To je bit svega – ne možemo reći da je sustav pravedan prema muškarcima i ženama jer koristi ISTI PRISTUP I JEDNAKA PRAVILA ZA SVE. Mjere nas istim metrom. To je kao da imaš jednu tropsku i jednu planinsku biljku pa ih onda počneš držati u potpuno jednakim uvjetima – jednaka količina sunca, jednaka zemlja, jednaka količina vode, jednaka temperatura. Pa, buraz, nema šanse da obje biljke jednako napreduju! Naprosto nema šanse! Isto tako, ne možeš posaditi orah i očekivati da na njemu rode banane. Nismo isti! Ne funkcioniramo na isti način, ne vidimo iste stvari, ne tražimo rješenja na isti način. Naravno da postoje žene koje vole brojke, vrhunski se snalaze u muškoj struci i funkcioniraju na način koji je bliži muškarcima. I ja sam bila jedna od njih, pod cijenu vlastite ženstvenosti. Sada to više ne želim.
Ja sam žena i želim živjeti kao žena, točno onakva kakva jesam ispod i iznad kože.
Anonimno
Foto:pexels.com, unsplash.com
