Muko moja, jesi li stvarna?
Moja treća (i slobodno mogu reći- posljednja) trudnoća. Još jedan blagoslov. Još jedna muka. Još jedan paradoks življenja koji ne prestaje devet mjeseci i u kojem osjećam sve: sreću, uzbuđenje, strah, tjeskobu, ali i za većinu trudnica neke neuobičajene osjećaje. Duboko nerazumijevanje okoline. Gotovo pa mržnju prema ovom „drugom stanju“. Osjećaj umiranja. Teška psihička i fizička tortura. I sram ikome to otvoreno ispričati, jer kako možeš osjećati tako nešto kad si upravo dobila najveći blagoslov? Koji si željela? Oko kojeg se drugi godinama trude i plaćaju psihofizički bolne medicinske postupke kako bi si dali ikakvu šansu? Pa još imaš i živo i zdravo dijete! Kako možeš?
Moje trudnoće su imale cijeli niz teškoća i negativnih nuspojava. Krvarenja. Stroga mirovanja. Hematomi. Spuštene posteljice s visokim rizikom rupture. Dijabetes. Tlak. Oscilacije u težini od više od 30 kilograma gore-dolje u tijeku 4 godine. Potpuna deformacija mladog zgodnog utreniranog tijela. Mučnine. O, mučnine. Ne mislim na ono „dva mjeseca mi je bilo zlo od neke hrane“. Mislim na gotovo 5 mjeseci svakodnevnog povraćanja, i to u prosjeku 10 puta na dan. Nekad 5, nekad 15. Infuzije svaki drugi, treći dan. Željezo oralno, intravenozno, bilo kako da se izbjegnu transfuzije. 5 mjeseci u 3 trudnoće, to je godina i tri mjeseca konstantnog osjećanja umiranja. Stalna glad. Od hrane prolazi samo suhi kruh i voda sa soli, i to ne uvijek. Sati i sati nad wc školjkom, sukrvica iz usta, nosa, jednjaka. Ne znaš je li gore kad nešto pojedeš ili kad izbacuješ žuč iz praznog želuca. U prvoj trudnoći to je bio šok. U drugoj i trećoj je bilo sve teže jer si majka- ne možeš si dozvoliti kampiranje nad školjkom kad te djeca gledaju, i trebaju. Pa ipak, najčešći komentar svih ljudi iz moje okoline bio je: „Ajme grozno. Samo ti jedi i povraćaj, glavno da je s bebom sve ok, brzo će to proći“.
Tijekom raznih faza majčinstva shvatila sam da je gotovo sablažnjivo požaliti se na bilo koju od njih. Kako se mogu žaliti na to što moje dijete ne spava, pa živo je i zdravo!
Neki bi sve dali da imaju dijete! Kako se možeš žaliti na trudnoću, uspjelo ti je iz prve, stisni zube, zna se zašto to radiš! Kako se možeš žaliti na katastrofalne porode koji su ugrozili život tebe i tvog djeteta i od kojih ti se tijelo vjerojatno nikada neće oporaviti, kad je na kraju sve dobro prošlo i sve se zaboravi? Svi su to prolazili i preživjeli su, i ti ćeš!
Kao još neiskusna majka u mojim počecima, znala bih sjediti pored wc školjke, usta i ždrijela punog krvi, bljuvotine i žuči, u polusvijesti i bez snage i misliti si – kakva sam ja to majka koja poželi da nije trudna? Kako je tetka moje svekrve kopala polje i povraćala, a ja se ne mogu dignuti s poda? Znala bih sjediti na kauču pod strogim mirovanjem već deseti tjedan dok mi život stoji, a moja okolina se kreće, putuje, živi, biva, i misliti si – kakva sam ja to majka koja bi se s njima mijenjala? Znala bih mjesecima i mjesecima spavati po svega dva sata jer moja djeca nikad nisu spavala, dojenja su bila muka, a svaki skok u razvoju izrazito izražen i zahtjevan, i tako izmorena i izmoždena misliti si – kakva sam ja to majka? Kako Ivanina djeca spavaju od prvog dana? Kako Marijina djeca doje bez problema? Kako sam tako bezvoljna i premorena, a imam predivnu i zdravu djecu? Znala bih biti u parku i gledati kako samo moje dijete ima tantrum, plače i vrišti zbog samo njemu znanog razloga, dok me drugi roditelji osuđujuće gledaju, i misliti si – što krivo radim? Kako moje dijete nije pristojno kao Anino? Znala bih ljubomorno gledati sve mame koje vrate staru kilažu nakon par mjeseci, a ja se mučim godinama. Ali, kako mogu željeti svoje tijelo bez svoje djece?
Danas, kad bih sebe nazvala mamom veterankom, i dalje mi se dogodi da ću radije reći „Dobro je, ide“, nego „Osjećam se kao da umirem i ako još jednom povratim ću završiti u ludnici“.
Jer je lakše ne objašnjavati ljudima koji ne žele stvarno razumjeti, ili ne pitaju jer ih ti zanimaš. Jer je lakše kad barem u njihovim očima izgledam jaka i neustrašiva, a zapravo sam prestravljena. Lakše je širiti glas kako „sve prođe i zaboravi se“, ali negiranje naših stvarnih unutarnjih stanja je ponekad opasnije nego plašenje okoline iznošenjem svojih tereta. Hoću li ispasti naporna? Slaba? Nesposobna? Nezahvalna?
Zato ovdje pišem svima glasno – NIJE NEBITNO KROZ ŠTO PROLAZITE.
Majčinstvo je najljepše, najdivnije, neprocjenjivo životno iskustvo, da. Ali majčinstvo je teško. Trudnoće su teške. Porodi su teški. Dojenje, nespavanje, hranjenje, teški su. Tantrumi i odgajanje – teški su. Tinejdžerske godine su teške. Odraslost i odluke tvoje djece teško padaju. Njihove muke su tebi teške. Od dana kad ti je dijete začeto u utrobi pa dokle god si živa -majčinstvo je teško, i od toga ne treba bježati. Kad ti je teško, viči! Ljudi kojima je stalo do tebe će te čuti. Utješit će te. Olakšat će ti mentalni, možda i fizički teret. Smirit će ti dušu. Vidjet će te. Samo nemoj šutjeti, i nemoj se nositi sama. Dozvoli ljudima oko sebe da im budeš na teret, i da te vole i kad ti je teško.
A onda, kada osvijestiš da je u redu da ti je teško, da su objektivno postojale muke koje su ti izmorile dušu i tijelo, a ti si ih savladala, ti si bila jača, ti si podigla to svoje dijete unatoč svemu, možda ćeš onda biti ponosnija na sebe. Svjesnija svoje snage. Svoje vrijednosti. Osnažena time što si sve uspjela preživjeti. I čega se nisi sramila ni skrivala. Bit ćeš zdravija u glavi, za sebe i za svoju djecu. A to je ono najvažnije.
A tetke od svekrva – samo nek’ kopaju dalje.
Tekst: anonimno
Foto: unsplash.com
