Prije nekoliko dana iznenada me šusnula spoznaja da sam odrasla. Nisam baš friško punoljetna – imam već skoro 4 banke. No, neki dan sam malo zastala nad onime što radim i pomislila: “Ajme meni. Ja sam ta koja donosi odluke o tom što će se kuhati za jelo, na što ćemo trošiti novac, gdje ćemo provesti blagdane… ja sam ta koja se brine o kćeri i da ona dobije sve što joj treba… Ja sam ta koja mora napraviti sve za ovu obitelj.” Nekako nisam bila pripremljena za to. Ne da nisam znala raditi kućanske poslove, štoviše, često sam se osjećala kao prokleta Pepeljuga, ali me nitko nije pripremio na to da ću biti sama. Sama s djetetom, sama sa sobom.
Nekako sam uvijek mislila da se sve odrasle životne odluke donose… nekako…negdje… kolektivnom sviješću valjda? Valjda nekako kad odrasteš znaš što je ispravno i kako živjeti život?
Otkad mi se kći rodila, osjećam neopisivu odgovornost i strah za nju. Kada smo prvi put nakon njenog rođenja izlazili iz stana, preplavio me paničan strah da ćemo je zaboraviti u stanu. Naravno, nije se nikad dogodilo, ali strah i ogromna odgovornost i dalje postoje… a danas nas dvije živimo same. Realno, da nam netko provali u dom, kako bih se obranila? Da se ponovi potres – ne daj bože – kako bih je zaštitila? Što ja kao odrasla ženska osoba uistinu mogu napraviti da zaštitim svoje dijete od nekih realnih opasnosti (koje kod nas možda i nisu tako česte, ali u filmovima ih stalno vidimo)?
Baš me jako, jako pogodio taj osjećaj odraslosti i spoznaja da sam ovdje, prepuštena sama sebi, ali i odgovorna – ne samo za sebe, nego i nju.
Neki dan sam razmišljala kako dugo nisam oprala prozore, što svi moji susjedi vjerojatno dobro vide iz svojih stanova. Moja mama je svake božje subote prala prozore i mijenjala zavjese (što je opet paradoks jer smo živjeli u tako trošnoj kući da nikakve zavjese nisu mogle pomoći da to izgleda lijepo). Gledam u te svoje ne baš čiste prozore i mislim si kako ih nitko neće oprati ako ja to ne učinim. Nitko neće obrisati prašinu iza radijatora, pod ispod hladnjaka, paučinu sa zidova.
Nije mi jasno kad i kako sam došla u tu fazu, u ovu dob… Otkad sam ja ta koja treba odlučiti da je vrijeme za nove pločice ili bojenje zidova? Otkad sam ja ta koja treba naći majstora i dogovoriti posao? Kako smo došli do toga da baš ja budem odgovorna za sve financijske, građevinske, arhitektonske, kulinarske, krojačke, pedagoške, električarske, zdravstvene, nutricionističke i sve ostale bitne obiteljske odluke? Je li me netko za to trebao pripremiti i obučiti? Je li me netko trebao pripremiti na to da budem samopouzdana i da ne osjećam tjeskobu oko velikih životnih odluka, kao što je boja novog ormara za ručnike? Većinu tih poslova, velikih i malih, naprosto odradim. Nije da imam vremena razmišljati o svakoj sitnici: o sutrašnjem ručku, o košari s rubljem, o nadolazećem rođendanu za koji želim kupiti poklon, o računu za osiguranje koji trebam platiti, o izletu na koji ću prijaviti kćer, o haljini koju želim odnijeti u kemijsku čistionicu, o destiliranoj vodi koje više nemam, o vreći punoj smeća koje želim još danas iznijeti, o biljkama koje treba zaliti, o knjizi koju sam pročitala i sad bih je htjela vratiti, o edukaciji na koju se želim prijaviti, o smislu života koji bih voljela pronaći… Uglavnom se sve to naprosto odrađuje. Život se događa i teče, htjela ja to ili ne. Ali nekad ipak zastanem i osjetim silan nalet nekompetencije da sve to hendlam sama. Nije da nisam bila spremna, nije da nisam znala raditi, kuhati, odlučivati… Slučajno ili namjerno, naučili su me da radim, pa čak i da budem (pre)odgovorna za svoje odluke.
Istina, nisu me baš naučili kako s novcem. Taj dio sam odlučila sama riješiti, što zbog čitanja i slušanja o tom new age zakonu privlačnosti, a što zbog toga što sam svjesno odlučila prekinuti tragičnu obiteljsku nesposobnost upravljanja novcem. Dok sam bila studentica, imala sam neka primanja od kojih sam mogla živjeti, međutim, trošila sam više od toga. I tako sam gotovo svaki mjesec završavala posuđujući od frenda 100, 200, 500 kuna. U jednom mi je trenutku to dosadilo (a vjerojatno i njemu) te sam rekla sama sebi: “E nećeš više! Imaš novca koliko imaš i izvoli se snaći s tim.” Gotovo nikad više nakon toga nisam bila bez novaca. Ako si nešto nisam mogla priuštiti u datom trenutku, moralo je pričekati da nađem novac ili da mi prestane biti potrebno. Tu i tamo mi se zaleti koji minus, ali uvijek držim neku rezervu s kojom to mogu pokriti. Ne mogu reći da sam napravila nešto revolucionarno ili ekstra superpametno sa svojim novcem. Samo sam promijenila svoj stav prema njemu, odnosno, počela sam vjerovati da imam dovoljno novca da si priuštim sve što trebam. Ako za nešto objektivno ipak nemam novca, onda mi to ne treba baš sada (ili uopće). Ali ako mi je nešto baš ekstra važno, uštedjet ću za to. Da se razumijemo, ja mogu živjeti od svoje plaće. Neki ljudi, nažalost, ne mogu. Ono što sam zapravo htjela ispričati na svom primjeru jest sljedeće: i prije sam mogla živjeti od svojih primanja, ali sam zatvarala oči na to koliko novca realno imam te sam mogućnost posuđivanja uzimala kao sigurnu opciju. Jednog dana kada sam sama sebi rekla da ta opcija više ne dolazi u obzir, morala sam se prilagoditi onome što imam. Danas si, recimo, priuštim vikend retreat jer osjećam da pucam po šavovima i da se moram maknuti od svega i svih. Priuštim si masažu jer je dobra za moje zdravlje. Priuštim si psihoterapiju jer to smatram investicijom. No, s druge strane, ne priuštim si torbicu veličine mobitela koja košta 600 eura (majke mi, nisam ni znala da to postoji) jer mi to nije bitno u životu. Voljela bih da me netko ranije naučio kako s novcem, no ne možemo vratiti vrijeme. Ipak, vjerujem da ću ja svojoj kćeri dati dobru ili barem dovoljno dobru financijsku pismenost.
Ne bih htjela da se iz ovog izvuče pogrešan zaključak da sam jadna patnica sama na svijetu i da se nemam na koga osloniti. Baš naprotiv, sve više se učim oslanjati na druge, pitati za pomoć, jasno reći što mi treba – npr. bez srama pitati drugu mamu može li moja kći kod njih na prespavanac jer mi treba večer tišine. Ipak, unatoč tome – unatoč svim odnosima koje nastojim graditi s drugim ljudima, prijateljstvima koja želim razvijati, novom partnerskom odnosu koji polako gradim, unatoč mojoj sposobnosti da verbaliziram što mi treba i što (ne) želim – kad moja kći navečer zaspi, a ja ostanem sama s knjigom, prekrivena mekom dekicom u fotelji koju sam sama izabrala, pod svjetlom svoje lampe… ipak ponekad osjetim tugu, strah, strepnju, zebnju, nekompetentnost, nedoraslost situaciji i pitam se kako je uopće moguće da nam daju da budemo punoljetni i imamo djecu, a nitko nam nije dao nikakav test za to.
Autorica anonimna
Foto: unsplash.com
