Redovni odlazak kod ginekologa u 35. tjednu i njegovo “Vjerojatno ćete morati na carski rez.” u meni je izazvao mali šok. Do tad sam poznavala jednu osobu koja je rodila na taj način, tada nije bilo Facebook grupa niti Supermama portala da se okružiš ženama koje će podijeliti iskustvo.
Bila sam sama.
Naravno da nisam htjela na veliku abdominalnu operaciju, ta zašto bih svoje tijelo nepotrebno izlagala medicinskim intervencijama. Vjerovala sam da je evolucija napravila najbolje, prema tome, htjela sam roditi vaginalno.
Onda kreneš dubiti na glavi i primjenjivati ostale savjete koje nađeš na internetu kako bi potaknula svoju bebu da se okrene. Ništa nije radilo.
Na pregledu u bolnici ginekolog je predložio da on napravi okretanje i dao mi da razmislim do sljedećeg tjedna. Čitala sam o tome i iako zahvat nije opasan, nešto u meni je išlo protiv. Došla sam na taj sljedeći pregled i rekla da ne želim manualno okretati bebu i spremila se za carski rez. Potom je i ginekolog rekao da okretanje nije opcija jer je beba imala dvostruku pupčanu vrpcu oko vrata. Iako se prvi moment nakon poroda nisam osjećala kao majka, gledajući na ovo s odmakom, ovo je bila čista majčinska intuicija.
Bila sam operirana na Sv. Duhu te imala brzu i uspješnu operaciju. Medicinski tim na operaciji je bio divan no sve ono poslije je razlog zašto sam za drugi carski rez odabrala privatnu bolnicu.
Operirana sam u petak i do subote ujutro se nisam pomakla jer je bol bila nesnosna. Svako podizanje glave u potrazi za mobitelom ili čašom sa vodom značilo je napinjanje trbušnoga zida koji je bio prerezan. Reći ćete odmah da se mišići ne režu nego se razmiču i ovdje bih se na kratko zadržala jer – profesionalna deformacija. Ovom izjavom kao da se ponovno umanjuje težina ove operacije. Ne režu se rektusi (mišići koje zovemo “six pack”), ali reže se aponeuroza transversusa abdominisa, unutarnjih i vanjskih oblikusa, reže se fascija, reže sa maternica koja je mišić i unutarnji organ, režu se živci, reže se koža. (To je kao da ti netko kaže prerezat ćemo tetivu tvoga bicepsa, ali nećemo rezati sami mišić – bi li ti bilo lakše?)
Treći dan nakon operaciju bila sam otpuštena iz bolnice, a da nisam zatražila bih da me se otpusti. Tamo sam doživjela svoj prvi “mom guilt” i nerazumijevanje od strane medicinskog osoblja. Pošto se sljedeći dan nakon operacije nisam bila u stanju ustati na noge, a da se ne onesvijestim, tražila sam pomoć pri odlasku na wc na što sam dobila ružne odgovore. Donosili su mi bebu na hranjenje, a ja ju nisam mogla primiti. Kad sam napokon uspjela biti dovoljno dobro da ju mogu držati na rukama ostavili su me da ju dojim kako znam zbog čega sam dugo nakon poroda imala ragade. Sjećam se da sam sa zavišću gledala mamu koja je dan nakon moje operacije rodila svoju bebu vaginalno, hodala po sobi držeći i ljuljuškajući svoju bebu u naručju. I sada mi se oči pune suzama kad se vratim u taj trenutak. Bila je to predivna slika, meni u tom trenutku nedohvatljiva.
Prije nego nastavim želim te podsjetiti da je ovo bilo moje iskustvo koje ne umanjuje tvoje, niti na bilo koji način sugerira da je apsolutno svaki oporavak od carskoga reza teži od oporavka od vaginalnog poroda.
Svaka žena i svako iskustvo poroda je drugačije.
Drugi put sam išla na carski rez zbog velikog rizika od rupture maternice na mjestu prvog ožiljka jer moje tkivo nije bilo spremno. U bolnici sam provela 6 dana, osjećala se kao na godišnjem odmoru i imala tretman kakav zaslužuje svaka rodilja. Prisjećam se drugog poroda u radosti iako je oporavak drugi put bio dulji što mi je i logično jer sam tada imala jednogodišnju toddlericu pored bebe i pripremala preseljenje u Švicarsku.
Moja obitelj je bila velika podrška nakon oba poroda. Svi su uskakali koliko sam im dopuštala. Moja mama koja je bila s nama dan i noć, moja sestra koja je dolazila svaki dan, moj tata koji je pripremao hranu, moj brat koji je zabavljao toddlericu i moja baka koja je osjećala moju bol. Užasno mi je ovo puno značilo i moje srce je sa svima vama koje podršku niste imale.
Nailazila sam na komentare obezvrjeđivanja mog poroda i to od drugih žena. Da je porod carskim rezom lakši jer nema boli, da je “easy way”, da nisam rodila nego da su mi bebu izvadili; kao da sam ja stajala sa strane i promatrala događaj.
Na koncu, što je majka? Jesi li majka samo kad si rodila vaginalno? Ja mislim da je majka žena koja te odlučila bezuvjetno voljeti do kraja života; koja se obvezala brinuti o tebi dok god ju budeš trebala.
Majkom se ne postaje na porodu već u trenutku kad u svoje ruke primiš biće za koje odlučiš da ćeš biti odgovorna do kraja života.
Moji oporavci su bili relativno brzi i njima je uvelike pomogla moja fizička sprema prije i za vrijeme trudnoća. No, ipak unatoč tome što sam oduvijek bila aktivna, moj trup i osjećaj u tijelu nisu bili isti. Nisam se mogla spojiti s donjim abdominalnim mišićima, a neznanje o vježbanju nakon poroda dovelo je do male umbilikalne kile. Nitko mi nije rekao da svoje ožiljke moram masirati i da će upravo o ovome ovisiti osjećaj toga dijela tijela. Ovo kao i kako svoj trup resetirati nakon trudnoća sam pronašla sama, pridružila se duljem certifikacijskom programu za vrijeme čijeg prolaska sam rehabilitirala svoje tijelo.
Danas ponovno uživam mogućnosti svoga tijela i sa strašću kroz oporavak nakon trudnoće vodim svoje klijentice koje osim izostanka simptoma koje sa sobom nosi dijastaza, inkontinencija i prolaps, prijavljuju i povratak sebi.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Foto: pexels.com
