Svaki roditelj zna da mala djeca plaču zbog naizgled (bar nama odraslima) najtrivijalnih stvari.
Možda je vaša kćer htjela ružičastu, a ne žutu čašu mlijeka. Možda vaš sin želi da mu pročitate još jednu priču (nakon onih pet koje ste mu već pročitali). Dogodi se da se brat i sestra posvađaju jer oboje žele istu igračku. Poznato?
Uostalom, suze nikada ne otkrivaju ono što odraslima izgleda tako nevažno. To je kao emocionalna vrećica – nakupljeni mali stresovi koji odjednom pronađu rupu. Kao pucanje brane, ovi naizgled trivijalni događaji postaju ulaz u val emocija.
Iskreno slušajte što vam djeca žele reći, bez obzira na sve. Ako pažljivo ne slušate male stvari kada su mali, oni vam neće reći velike stvari kada su veliki, jer za njih su one uvijek velike stvari – Kathryn M. Wallace.
Dijete koje se ne osjeća dobro, ne može se ponašati dobro. Pitajte ih kako se osjećaju i pozorno slušajte što vam govore. Bez obzira na to što je izazvalo emociju, djeca od nas traže jedno: da ostanemo s njima dok doživljavaju val emocija. Trebaju nas da budemo svjetionik u njihovoj oluji. Zaslužuju da ostanEmo s njima dok prolaze kroz sve to.
Naučeni smo da se sramimo svojih suza
Većina roditelja odrasla je u doba kada su uobičajeni odgovori na suze i silne emocije bili: “Prestani plakati“, “Saberi se” i “Ne budi tako razmažena“. Većina nas je odrasla u obiteljima koje nisu znale podupirati svoje suze. Da, naši su roditelji imali dobre namjere i htjeli su nas naučiti da slabe trenutke pretvorimo u trenutke koji će nas učiniti jačima. Možda smo imali roditelje koji su mislili da je dobro natjerati nas da prestanemo plakati kupnjom sladoleda ili nove igračke. S druge strane, možda su neki od nas imali roditelje koji su bili strogi, prijetili i posramljivali nas onom poznatom frazom: “Ako ne prestaneš plakati, dat ću ti razlog za plač!“.
Bilo je (i još uvijek je) uobičajeno vjerovati da je put do otpornosti ignoriranje, poricanje i odbacivanje naših ranjivih osjećaja.
Dakle, nama kao roditeljima je jasno da smo potpuno “slijepi” kada je u pitanju modeliranje zdrave emocionalne svijesti. Možda smo u mladosti naučili nesvjesno potiskivati tugu, ljutnju i frustraciju, pa sada osjećamo strah kada smo suočeni sa suzama naše djece. Možda ne znamo što učiniti ili reći u takvim trenucima jer nam to nikada nije pokazano. Ili mislimo da, ako puno ili često plaču, to znači da ih nismo uspjeli naučiti da budu otporniji.
Ponekad se brinemo da previše “velikih emocija” znači da nismo uspjeli kao roditelji
Na nesvjesnoj razini možda očajnički pokušavamo izbjeći da svoju djecu učinimo nesretnima tako što uvijek svemu govorimo da. Ponekad to znači da pokušavamo održati osmijeh naše djece kako ne bismo morali osjećati nelagodu zbog osjećaja na koje sami nismo navikli. Mi, poput naših roditelja, možemo misliti da je nedostatak suza znak otpornog djeteta. I tako pokušavamo ugoditi našoj djeci da budu sretna.
Kao roditelji, pomiješali smo uloge
- Nije naš posao usrećivati djecu stalno, nego pripremiti ih za život u kojem neće biti stalno sretna, ali trebaju prihvatiti činjenice.
- Nije naš posao susprezati suze, nego pitati odakle suze dolaze i pokazati smjer kako može biti bolje.
- Naše je da zajedno s njima „jašemo“ na njihovim emocionalnim valovima.
- Naš je posao reći djetetu “sasvim je normalno da se tako osjećaš i ja sam tu za tebe”.
- Naš je posao biti s njima i stvoriti im emocionalnu sigurnost da liju suze.
Tužno dijete nije odraz naših loših roditeljskih vještina. Nesreća, nezadovoljstvo, razočaranje, frustracija i ljutnja normalni su dijelovi života. Nesretno dijete jednostavno trebamo podržati i vratiti ga u ravnotežu. Voljenjem takvog kakvo ono jest, prihvaćanjem u dobrim i teškim trenucima, pomažemo mu da razumije da je njegovo ponašanje odvojeno od njega, i da ima moć promijeniti ga.
Sve dok ne naučimo prihvatiti valove osjećaja naše djece, ravnoteža i emocionalno zdravlje naših obitelji bit će poremećeni. Naša djeca imaju sposobnost dati si oduška i tako se osloboditi stresa i napetosti. Kad im to dopustimo, otvaramo put ravnoteži. Ukratko, pomažemo im da izgrade otpornost koju tako očajnički želimo izgraditi u njihovoj osobnosti.
Kako stvoriti prostor za velike emocije našeg djeteta?
Ako vas kao dijete nisu slušali i podržavali, danas vam može biti jako teško znati kako postupiti sa svojim djetetom. Ali, kao i svaka nova vještina ili izgradnja mišića, učenje kako biti učinkovit model zahtijeva vrijeme i upornost. Danas ga mi roditelji često nemamo, ali za promjene starih načina razmišljanja i uvjetovanja potrebno je vrijeme. Ne očekujte da će se to dogoditi preko noći, ali znajte da mali koraci u pravom smjeru čine razliku u trenu. Kada se naučite nositi s djetetovim emocijama na novi način, vježbajte jednu malu stvar i internalizirajte je prije nego prijeđete na nešto drugo.
S vremenom se naša tolerancija na najjače djetetove emocije izgrađuje dok se neprestano obvezujemo na smirenu prisutnost u sebi. Umjesto da pokušavate naučiti svoje dijete da duboko diše kada je uzrujano, usredotočite se na to da sami primijenite svoje savjete. Nemojte ni pomišljati reći djetetu da duboko diše osim ako to niste učinili već stotinu puta kada ste izgubili pribranost.
Sljedeći put kada budete sa svojim djetetom kada je uzrujano, ljuto, tužno, pokušajte sebi ponavljati sljedeće:
“Dijete mi ne pravi probleme. Teško mu je.”
“Nije moj posao popraviti njegove osjećaje.”
“Osjećaji liječe. Poslije će se osjećati bolje.”
“Mir počinje sa mnom.”
“Ovdje sam da podijelim svoj mir, a ne da se pridružim njegovom kaosu.”
Foto: unsplash.com; pexels.com
zašto kazne ne funkcioniraju i što napraviti kako bi nas dijete sljedeći put poslušalo?
