nevidljiva

Povodom Majčinog dana osmislile smo fotografski projekt o snazi majčinstva i nevidljivosti žena

Projekt “Nevidljiva” istražuje složenu dinamiku majčinstva i osjećaja nevidljivosti kojeg mnoge majke doživljavaju u društvu. “Nevidljiva” dokumentira priče i fotografije sedam nevjerojatnih žena koje su stale pred objektiv fotografkinje Ane Surač. Svaka fotografija priča priču otkrivajući izazove koje majke svakodnevno nose. Kroz ovaj projekt želimo potaknuti razgovor o važnosti podrške majkama i prepoznavanju njihovih uloga u društvu. Svaka majka zaslužuje biti viđena, čuti se i osjećati podržanom.

Ana Surač, koja stoji iza objektiva, kaže: “Obzirom da kao fotografkinja najviše radim sa ženama, trudnicama i majkama i da se tijekom fotografiranja one često otvore i ohrabre pričati o onom što im je na srcu, ali i da se i sama kao žena susrećem s različitim izazovima, željela sam istaknuti koliko se neke teme u našem društvu izbjegavaju, umanjuju, odbacuju, guraju pod tepih, ”zamataju u celofan”. Jako često takve teme nose ”veo nevidljivosti” jer okolina ne zna kako se ponašati, kako biti podrška, kako držati prostor, kako samo slušati bez prekidanja, pa je ponekad lakše praviti se da takve teme ne postoje. No, to ”lakše”  često majkama donese još veću težinu jer ostaju same u svakodnevnim izazovima, preispitivanjima, boli, gubicima ili traumama. Upravo iz tog razloga sam kao zajedničku poveznicu kroz sve fotografije odabrala tanku prozirnu foliju koja na svakoj fotografiji nosi neku drugu simboliku, ali kroz ih ”veo nevidljivosti” sve povezuje u jednu cjelinu. Bilo mi je jako važno napraviti detaljne koncepte za svaku od fotografija koje smo potom predstavili ženama, pa su tako na nekim fotografijama uključeni i dodatni rekviziti koji pričaju njihove priče. Ujedno sam ih željela prikazati točno onako kako ih ja vidim. Moćne, snažne, autentične, ranjive, iskrene, strpljive, nježne, samopouzdane, neustrašive, hrabre, jedinstvene, svoje i da se njihov glas čuje i kroz fotografije.”

Mama, ovo je za tebe. Za tebe koja se osjećaš kao da te ne vide, ne čuju, iako vičeš svom snagom. Za tebe koja se boriš protiv krutosti sustava i neumoljivo guraš dalje i boriš se protiv vjetrenjača. Za tebe koja koračaš sama, hrabro i uporno, držeći za ruku svoje dijete. Za tebe koja ustaješ, iako ti je tijelo umorno i bolno. Za tebe koja si izgubila veliki dio sebe gubitkom svojeg djeteta. Za tebe, iako si se izgubila u emocijama koje su te preplavile poput ogromnog vala i samo čekaš trenutak kada ćeš udahnuti.

Za tebe, za mene, za svaku od nas, koje svaki dan ustajemo, ljubimo, brinemo, padamo, dižemo se, borimo, pokušavamo svojoj djeci biti apsolutno najbolje moguće majke.

 

“Ja sam nevidljiva.” –  Tijana

Kada mi kažu: “Zašto sada plačeš? Pa zamisli kako bi ti bilo da se dogodilo kasnije?” – Ja sam nevidljiva.
Kada mi kažu: “Mlada si, zaboravit ćeš. Bit će još djece.” – Ja sam nevidljiva.
Kada mi kažu: “Pa to ti je tako često, svima se događa.” – Ja sam nevidljiva.
Kada mi kažu: “Budi zahvalna na onom djetetu koje imaš kod kuće.” – Ja sam nevidljiva.
Kada me pitaju: “I, što se čeka, mama? Kada će drugo?” – Ja sam nevidljiva.
Kada mi kažu: “Ma samo se moraš opustiti.” – Ja sam nevidljiva.
Kada me pitaju: “A jesi možda probala (nadopuni)?” – Ja sam nevidljiva.
Kada me pitaju: “Je li vam ovo prvo dijete?” – Ja sam nevidljiva.
Kada me pitaju: “A imate samo njega?” – Ja sam nevidljiva.
Kada mi kažu: “Moraš biti hrabra i boriti se, nemoj odustati.” – Ja sam nevidljiva.
Kada ne kažu da im je žao. – Ja sam nevidljiva.
Kada ne podignu pogled i ostanu ravnodušni na moje suze. – Ja sam nevidljiva.
Kada mi umanjuju moju bol jer to “još ni nije bila prava beba”. – Ja sam nevidljiva.
Kada me ostave samu 12 sati u bolničkoj sobi da krvarim na krevetu uz samo jedno pitanje: “Jeste dobro?” – Ja sam nevidljiva.
Kada stojim u čekaonici punoj trudnica i čekam da mi potvrde da je moja beba umrla. – Ja sam nevidljiva.
Kada me prozivaju sebičnom jer “ne želim” dati svome sinu brata ili sestru. – Ja sam nevidljiva.
Kada pretpostavljaju da moj osmijeh znači da više ne tugujem. – Ja sam nevidljiva.
Kada me osuđuju i okrivljuju jer sam se promijenila. – Ja sam nevidljiva.
Kada mi dijele netražene savjete. – Ja sam nevidljiva.
Kada me gledaju kao majku jednog djeteta. – Ja sam nevidljiva.

Ja sam nevidljiva. U svojoj boli, u svojoj borbi, u svojem paklu, u svojoj tuzi, u svome majčinstvu, u svome raspadanju, u svome sastavljanju, u svojim suzama, u svojim lažnim osmjesima, u svojem “Dobro sam.”.

Ja sam nevidljiva. U stotinama vađenja krvi, u nebrojenim pregledima, u nebrojenim zadiranjima u moje tijelo, u gutanjima hormona i suplemenata, u injekcijama u trbuh, u svojim postpartumima, u beskonačno pređenim kilometrima između svoga doma i poliklinika i bolnica, u potrošenim novcima koje smo odavno prestali zbrajati.

Prije 5 godina moj život se promijenio iz temelja. Prije 5 godina. Prije 4 trudnoće. Prije 3 gubitka. Prije jednog živog čuda.

Ne želim više biti nevidljiva. Umorna sam od toga. I to nije samo moj umor, to je umor svih žena koje hodaju uz mene. Osjećam ga duboko u  svojim kostima. Mi smo umorne. Naše priče su stvarne. Naše bebe su stvarne. Postojimo. Ovdje smo.

Digni glavu i pogledaj nas!

 

“Ja sam nestala.” – Ivka

Sjećam se prvih trenutaka kad sam ga ugledala. Bio je tako malen, a ja tako sretna. Bio je to onaj moment kad ti se u glavi zavrti od adrenalina i zadovoljstva. Bio je moj. Bio je naš. I to se nikad nije promijenilo. Taj osjećaj u meni da je on dio mene, dio mog bića i da ga volim svim svojim stanicama. Ono što se jest promijenilo bila sam ja. Nestala sam. Postala sam sebi nevidljiva. Sebi i drugima.

Nisam nikad bila od onih što se lako žrtvuju. People pleasing nije bio moja stvar. Oduvijek sam sebi na neki način bila važna. Dok nisam postala nevažna.

Kad sam rodila, glava mi je bila puna savjeta. Internet, Facebook, grupe i grupice i sve njihove riječi vrtjele su mi se po glavi i nisam uopće čula sebe. Rodila sam zahtjevnu bebu. Bebu koja je tražila, bebu koja nije previše spavala, bebu koja je trebala cijelu mene, svaku minutu, svakog dana i noći. Preuzela sam na sebe sve uloge u kući. Brinula sam o poslu koji je tekao bez mene. Brinula sam o kućanstvu. Brinula sam o bebi i mom braku koji, naravno, u tom periodu nije imao zraka.

O svemu, osim o sebi. Ja sam nestala.

I, što je najbolje, sva ta briga bila je uzalud. U svemu sam bila loša. Ništa što sam radila nije bilo dovoljno dobro.

Slika o meni kao majci koju sam imala potpuno se izopačila. Ja ne mogu normalno svoje dijete nahraniti. Ja ne mogu normalno napustiti sebe dok je on beba. Ja ne mogu pronaći onu predanost i uživanje u toj predanosti o kojoj sam čitala. Ja, neispravna? Ma ne.

Prve sam pelene topila suzama. A sebe sam topila u strahu. Od pogrešaka, od napuštanja svog dotadašnjeg života, od mog vlastitog nestajanja. Nitko me nije razumio. Moj je partner otišao u neke druge krajnosti, u drugim sam pak očima nalazila čuđenje. Zdravo dijete, dobar partner, situiranost, bake koje pomažu – pa što joj je? Što joj fali…

Nisam se utopila u strahu niti suzama, utopila sam se u sramu. Željela sam pobjeći, a nisam imala kako. Jedan sat, nekoliko trenutaka, cijelo popodne, nije mi to sve bilo dovoljno. Imala sam osjećaj da postajem prozirna. Da me više nema.

Kao jučer, sjećam se sjedenja na podu, s bebom u rukama i terapeutkinjom na telefonu. Sjećam se prve bočice adaptiranog mlijeka koja je tada za mene bila bočica neuspjeha mene kao majke.

Brinula sam o svemu, a u ničemu nisam uspjela. Ja sam najgora mama. Najgora osoba. Ne vrijedim. Ništa ne mogu sama. Sve imam, a plačem. Zašto sam tako prokleto tužna?

Sram me izjeo. A sram je, ako ne znate, puno gori od krivnje. Jer krivnja ima svoju mogućnost ispravka. Krivnja je žaljenje zbog ponašanja. Ja sam žalila svoje dijete što ima takvu mamu. Tužnu i nesposobnu. Nevaljalu. Kakva je to mama kojoj loše sjedi žrtva?!

Prolazili su tjedni. Prolazili su mjeseci. Plakanje, srama, terapije. Kao neki začarani krug. Plakanje, sram, terapija.

I onda, kao odjednom, a zapravo polako, počela sam disati. Nazirali su se moji obrisi ispod prekrivača. Pogled mi je postao bistriji. Vratila sam se sebi. I opet sam mogla vidjeti sebe i svoju vrijednost. Kao mame. Kao žene. Kao ljudskog bića. I opet sam mogla vidjeti da sam u svemu tome, u tom hororu hormona, nevidljivosti i napuštanja sebe – bila mama. Brinula sam o svom djetetu. Ispunjavala njegove potrebe na mnogo razina. Čupala se onda kad me nitko drugi nije čupao. Tražila sam pomoć. Vraćala se svom životu.

I sram se topio. Opet sam se vidjela. Jasnije nego ikad prije.

 

“Ja moram biti dobro.” – Petra

Ništa u životu me nije učinilo sretnijom, tužnijom, umornijom ili ponosnijom od majčinstva. U životu mi ništa nije bilo teže od borbe za vlastiti život dok je pored mene raslo moje dijete, dijete kojem želim da se osjeća kao da će mama uvijek biti tu, fizički, ne samo kao uspomena.

Ništa mi teže nije bilo od sjedenja u onim pustim čekaonicama prepunih ljudi dok beskrajno tragaš za odgovorima na neodgovorena pitanja. Dok si nevidljiv sustavu i društvu koji sve svaljuje u koš s umorom majčinstva… I onda dođe dijagnoza, kažu najbolja moguća, imala si sreće, no ti si ljuta, neizmjerno ljuta i razočarana na svoje tijelo koje te izdaje.

Bojiš se, no odlučiš da ćeš biti najhrabrija prestravljena mama koju si ikad upoznala.

No, onda shvatiš da tebi i dalje nad glavom vise uloge majke, supruge, kćeri, unuke, nećakinje, sestrične… Uloge koje moraš ostvariti i ne razočarati nikoga. I sve to prođeš, izgrizeš kao lavica, prožvačeš, ispljuneš, postaneš nova, nadaš se bolja verzija sebe – no, za koga je ta bolja verzija tebe bolja? Shvatiš da je bolja samo za tebe jer okolina proživljava šok koji si ti već odavno proživjela i boriš se s novim demonima; demonom nevinosti zdravog čovjeka.

Uredan PET-CT za mene nije značio bezbrižnost, lovljenje leptira po livadi mrežicom. Uredan PET-CT za mene je donio bolne traume koje liječim, korak po korak, dan po dan dok je okolina i dalje u čudu jer ti neke stvari više ne želiš, više ne možeš.

I prođeš kroz sustav, prođeš kroz majčinstvo bez puno prigovaranja, bez puno padanja na koljena jer naučila si kretati se i puzeći… Pa shvatiš da ti sve ono što si prošla omogućava da s vremena na vrijeme zastaneš, sagledaš svoj život iz neke treće dimenzije i konačno kažeš – DOSTA JE! Odsad ja, pa tek svi ostali jer ja moram biti dobro da bi moje dijete bilo dobro. I na kraju shvatiš da se sve promijenilo i da si ti više ti nego što si ikad bila…

 

“Ja, razvedena.” – Sara

Razvedena.
Razdvojena.
Razorena.
Raskinuta.

Nevidljiva sebi.
Vidljiva drugima.
Nevrijedna.
Ne žena.
Nedovoljna.
Neuspješna.

Da zadrži muža, da zadrži obitelj, da vrijedi.

Razvodom je nastao raskol u meni. Nestalo je moje utočište. Ja, koja negdje pripadam. Koju netko voli. Koja nekoga ispunjava. Koju netko usrećuje. Koja ne zna gdje, kako, zašto. Ostavljena, nevoljena, odbačena.

Razvela sam se od sebe drugima preglasne, drugima hladne, drugima nedostupne, nedovoljne. Razvela sam se od moranja, ugađanja, gutanja emocija, manjka intimnog odnosa, skrivenih želja i potreba. Razvela sam se od sebe ovisne, potrebite, šutljive i drske. Razvela sam se od vjerovanja da nekoga trebam usrećiti kao i on mene.

Udala sam se za sebe, vrijednu ljubavi i poštovanja, hrabru, jaku, sposobnu, neovisnu i svoju. Baš takvu, najbolju.

 

“Ja ne vrijedim manje.” – Ines

Ja sam Ines, mama dva predivna dječaka. Mislim da bi moja priča sad već bila drugačija da korona nije poremetila moje zdravstveno stanje. Kada imate određene prepreke na putu sretni ste da možete obavljati i ono osnovno, odjednom na svemu tome budete neizmjerno zahvalni i počnete upijati sitnice koje život znače. Da ste me pitali prije svih ovih životnih zavrzlama prije par mjeseci kako se osjećam doma s bebom, rekla bih prekrasno, ali i preplavljeno. Nikada nisam planirala ostati poslije prvog porodiljnog doma, a posebno ne poslije drugog, ali spletom okolnosti tako je.

Kao mama koja je doma često dobivam “Blago se tebi i ja bih da mogu“, a uz sve to između redova “Lako je tako, kad ti se ne da raditi pa ni ne ideš“. Dala bih se kladiti da je to mišljenje i meni nekih vrlo bliskih ljudi, jer vrlo dobro čitam između redova. Svakog čovjeka bih pozvala da se zamijeni s onim koga komentira, pa vjerujem da bi vrlo brzo tražio put natrag. Da smo stvoreni biti u tuđoj koži bili bi.

Možda bih se prije rastužila na takve komentare, ali nakon svega proživljenog to me više ne dira. Ja ne vrijedim manje, nisam samo nevidljiva statistika na papiru ili otirač za svakoga tko svoje frustracije želi istresti na određenoj skupini ljudi. Sve palete boja koja dolaze s majčinstvom proživljavam kao svaka od vas. Često mogu biti preplavljena, a ponekad i usamljena jer ne budeš okružen s toliko ljudi. Sve što napravim ponekad se gleda kao da nisam napravila ništa. I za to su uvijek spremni komentari poput: “Sama si to tražila.”

Ja ću samo reći da sve mi imamo svoju misiju kao žene i majke, nikome na tome putu nije lako, ali ono što čini razliku između nekih od nas je pružena ruka i izvor podrške, e tu se prepoznaje čovjek. Biti tu za druge iako nisi u njihovoj koži i ne razumiješ. To su vrijednosti koje kao majka i žena želim pokazati svojoj djeci. “Život te vodi na nepredvidive puteve, a ti na tim putevima pruži ruke baš kao što i ti voliš da i tebi netko pomogne kad se penješ ili silaziš.”

 

“Ja, glasna i nevidljiva.” – Petra

Nevidljiva. Naoko glasna, a zapravo nevidljiva.

Ako je netko bio glasan, ja sam bila ta.
Bilo mi je važno da me čuju, ali oni od kojih sam tada imala koristi da čuju taj moj urlik koji je kasnije izrodio reakcije i akcije. Međutim, nakon ulaska dijagnoze u naš život, ona je ušla, moj identitet je izašao.

Ja sam bila ona koja je prekinula poslovanje.
Ja sam bila ona koja je preskakala dogovore i druženja. Ja sam bila ona koja je večeri provodila uz kliničke studije umjesto serije. Ja sam bila ona koja je dane investirala u dopise umjesto projekte kojima se veselim.
Ja sam bila ta osoba.

Svima drugima potpuno nevidljiva u svakoj promjeni koja se dogodila jer se njima nije dogodila.

Moja bol bila je nevidljiva društvu jer sam ju kamuflirala u snagu. Ljutnja se skrivala iza rada. Bol iza frustracije. Rana duboko zakopana da ju ne vide oni koji bi prste lako u nju zarili i malo ju produbili.

Biti majka djeteta s rijetkom bolešću, usamljeno je. Osobito ako zaplivaš kontra struje većine pa uz samoću dobiješ i osude.

Ima tih noći kad nemaš s kim podijeliti iskustvo, a želio bi. Ima tih dana kad poželiš čuti kako to drugi slični tebi čine, ali sve što dobiješ muk je.

Jer biti nevidljiva moguće je i kad je vanjska ljuštura itekako vidljiva i glasna i čujna.
Jer one dubine teško da je itko mogao vidjeti racionalnih očiju da i njega ista ne razori.
Jer teško je biti ruka koja podiže kad se nađeš na mjestu gdje rješenja i popravka nema. Kad sve što trebam je da sjediš pored mene dok iz mene isijava ljutnja, jad i bol.

Dok sjediš bez da me želiš popraviti ili mi pomoći. Pomoći da svaki osjećaj čim prije prođe.

I dugo, dugo u noć nisam željela da osjećaj prođe, željela sam da me moji najbliži u njemu vide i ne požele pobjeći jer je teško i usrano.
Jer je, tako je. Bilo je tako.

I sve bi možda i bilo drugačije kad bi me mogli uistinu vidjeti. Vidjeti djevojčicu koja stoji pod plaštom hrabre žene koja drži oči uprte u sebe jer djevojčicu u njenom okrilju, previše puta do sada su oluje raznijele na stotine mjesta.
Ovaj put, takva oluja bila bi previše.

Dijagnoza naše djevojčice učinila me nevidljivom. Više nego je to učinilo majčinstvo samo za sebe, a itekako je. Jer ovako nevidljiva bila nisam samo svom uskom krugu, nevidljiva bila sam svima. Društvu, sustavu, ustanovama, strukama … sve dok nisam vrisnula dovoljno jako da su me svi čuli u isti glas, a tad – borba je već bila započeta.
Nevidljivost pospremljena u kutiju, a feniksa na dnu srca, probudila sam, ponovno.

 

“Ja, majka.” – Luce

Ubrzo nakon našeg vjenčanja 2005. saznajemo da ne možemo imati djece i tu počinje naša borba s neplodnosti. Dugi proces pripreme za potpomognutu oplodnju i u samom procesu nakon suprugove biopsije saznajemo da ne možemo ni putem potpomognute oplodnje postati roditelji. Još jedina opcija nam ostaje posvajanje.

Ubrzo nakon operacije predajemo papire u centar za socijalnu skrb za posvojenje. Prolazimo sve provjere, rješavamo 7 psihotestova, od svakog po 400 pitanja, individualne i zajedničke razgovore. Nakon toga dobivamo potvrdu da smo podobni posvojitelji. Sjedamo za stol i pišemo molbu koju šaljemo (s potvrdom da smo podobni posvojitelji) na 160 centara u Hrvatskoj. U cijelom tom procesu osjećam da me većina ljudi ne vidi i ne razumije, osjećam tugu, silnu čežnju i želju da postanem majka.

Svaki dan susrećem nekoliko trudnica i zamišljam da ću jednog dana i ja gurati kolica u kojem će biti moje dijete. Naš proces posvajanja trajao je 3 godine. U te tri godine bilo je jako puno suza, boli i tuge. Svaki dan sam zvala 5 centara, bilo je jako iscrpljujuće odvojiti vrijeme na poslu i posvetiti se zvanju. Imala sam predivnu šeficu koja je bila puna razumijevanja i barem sam tu osjetila da me netko razumije. Veliku podršku nam je davala obitelj.

Nakon godinu dana čekanja zovu nas iz centra da dođemo na razgovor za jednog malog dječaka od 9 mjeseci. Na razgovoru je bilo 10 parova, svaki je došao u različito vrijeme, no nažalost sutradan ujutro javljaju nam da nas nisu odabrali. Tu sam jako pala, potonula. Bila sam tužna, ljuta, ali sam shvatila da se možda naše dijete nije ni rodilo i da moramo biti strpljivi i tako je i bilo.

Nakon godinu dana od toga zvoni mobitel, zovu nas da dođemo na razgovor za dječaka od 7 mjeseci. Ne mogu vam ni opisati našu sreću. Dolazimo opet na razgovor, ista procedura… Suprug i ja odlazimo prema autu i ja mu govorim: “To je to. Znam da je to naš sin.” na što mi suprug govori: “Luce, molim te, nemoj se previše radovati. Ako nam jave da nismo odabrani to će te jako pogoditi.” Na to mu ja govorim: “Ali Brana, osjećam i znam da je on naš sin“. Ujutro zvoni mobitel i s druge strane socijalna radnica koja nam javlja da nas nažalost nisu odabrali na što joj ja smirena odgovaram i zahvaljujem. Bio je to lipanj, mjesec kad svake godine idemo u Kaštele kod svekrve i svekra, putujemo, a ja govorim mužu: “Vratit ćemo se sigurno ranije jer osjećam da će nas zvat iz centra“. Suprug mi odgovara: “Koliku ti imaš vjeru, ali čula si da nismo odabrani za to dijete“. Međutim moja intuicija je bila toliko jaka da je na kraju tako i bilo. Prošla su dva dana kad nas je centar nazvao da dođemo za “onog” dječaka. Sjedila sam, a od tolike sreće noge su mi otkazale i nisam mogla ustati. Suze, sreća, zagrljaji sa suprugom i samo sam mu rekla “Jesam ti rekla da je on naš sin“. Ne znam možete li uopće zamisliti kakve su nas emocije obuzele. Tu noć nismo spavali, jedva smo dočekali  jutro da upoznamo našeg sina i da nakon 11 godina braka postanemo roditelji.

Dolazimo u dom, ulazimo u sobu gdje se na podu igra 6 dječaka i 1 djevojčica u dobi od 6-12mjeseci. Još ne znamo koji od tih 6 dječaka je naš sin. Socijalna radnica uzima našeg Tomu i daje ga meni u naručje, a ja imam osjećaj da će mi srce iskočiti iz prsa. Suze radosnice same klize niz lice. Taj trenutak sam čekala 11 godina.

Danas smo presretna obitelj, obožavamo našeg Tomu, a vjerujem da i on nas jako voli. Nema dana da mu nisam rekla volim te i divno je sto postojiš. Neizmjerno smo zahvalni, želimo da postane dobar i pošten čovjek, želimo mu dati ljubav koja je najpotrebnija da čovjek živi i raste. Bez ljubavi venemo. Ljubav je pokretač svega, ona nas liječi, ona nam daje snagu.

Često sam se u tom procesu osjećala kao da me nitko ne vidi, kao da vide samo mame s djecom, osjećala sam se nevidljivom. Danas nije tako. Danas se osjećam posebno i ponosna sam što sam mama jednom predivnom dječaku. Od onog osjećaja da će Toma biti naš sin, od tada više nikad nisam posumnjala u svoju intuiciju, ona me nikad nije iznevjerila. Briga je nedostatak vjere, zato više nizašto ne brinem nego vjerujem.

 

Mama, vidimo te. Nisi sama!

 

U sklopu projekta napravile smo i veliko istraživanje čiji će rezultati biti objavljeni u ovomjesečnom izdanju Supermame Magazina. Puno bi nam značilo kad bi odvojila par minuta svog vremena i ispunila anketu OVDJE.  Hvala Ti.