“Planiraš li dojiti?” u šestom mjesecu trudnoće zaskočila me prijateljica, tada majka sa stažom od nekoliko mjeseci. Odgovor sam promucala potpuno nespremna jer, zapravo, dotad nisam ni razmišljala o dojenju kao o nečemu što se planira.
U otprilike istom periodu, druga prijateljica, također majka no s malo duljim stažem, pokušavala je prestati dojiti jer je bilo grubo vidjeti dijete tog uzrasta da sisa. “Ni ja ni ona nismo spremne, ali nemaš što kad počne hodati,” rekla mi je dok joj je dijete od 10 mjeseci vuklo majicu.
Na trudničkim platformama, tečajevima, školicama počela sam čitati razne vrste motivacija za mlade majke da obavezno doje prvih 4 do 6 mjeseci… i savjete kako da prijeđu na bočicu odmah poslije toga.
Sve češće primjećivala sam uznemirujuće jasan pokušaj usmjeravanja dojenja usklađen s unaprijed određenim projekcijama okoline. One su, pak, bile (i jesu) uvjetovane nekakvim nametnutnim socijalnim normama. Kako sam grebala dublje ispod površine, počela sam se nervirati u mulju debate o mlijeku i formuli. Diskurs je postajao sve obojeniji populizmom.
Izgledalo je da nijedan izbor koji žena donese nije ispravan te da, šta god odlučila, društvo zna bolje.
To bolje je, naravno, uvik kontra. Ako doji, plasirat će joj se bočica da bi se mogla što prije posvetiti svom ‘povratku u život’ i dojiljama neizvedivim beauty tretmanima, solo putovanjima, antibioticima ako joj zatrebaju. Ako ne, mom-shame-at će ju se jer uskraćuje svom djetetu imunoglobin i šansu da upiše Harvard na stipendiji.
Upravo iz tog razloga želim podijeliti svoje iskustvo. Cilj mi je podvući debelu liniju ispod rečenice da je žensko tijelo i njezino materinstvo isključivo njen izbor. I – da svaka majka zna najbolje.
Moj izbor bio je dojenje. Podrazumijevala sam ga te priželjkivala da ću moći, i bila dovoljno sretna da uspijem o(p)stati pri tome. Sve dok moje dijete samo nije odlučilo da je dosta. Sada kada je gotovo, mogu reći da mi je to jedna od najljepših i najviše ispunjujućih dionica putovanja zvanog Majčinstvo.
Znam koliko je laktacija mukotrpan pothvat i koliko cijedi ženin organizam, pogotovo u momentima ranog postpartuma kada se tijelo i um jedva drže (a nerijetko i ne održe) na okupu.
I sama sam se na početku susrela s hladnim komentarima medicinskih sestara o mojoj fizionomiji koja tobože ‘jednostavno nije za sisanje’. Poslije sam očajnički mazala lanolin na bolno ispucalu kožu ispod silikonskih šeširića, pa se suočila oči u oči s mastitisom čije sam komplikacije za dlaku izbjegla. Vukla sam se stanom i spavala izmjenjujući listove raštike s toplim oblozima na grudima, pila kavu bez kofeina i tri jaja s pancetom za doručak, izdajala po 5 minuta nakon svakog podoja i na kraju dana plakala jer ne znam zašto mi bébé jede kraće od 20 minuta te znači li to da nemam dovoljno mlijeka. Nikad neću zaboraviti zoru nakon tegobne noći kada jednostavno nisam uspijevala nahraniti bebu. Dok je Tin mućkao dohranu, ridala sam neutješno jer – upozorena sam – krene li piti formulu, nikad se neće vratiti na dojku. Bilo je to oko šestog ili sedmog dana bébéovog života.
A, onda je krenulo. Uz pomoć jedne drage savjetnice za dojenje, moje matere i mog supruga.
Prošao je prvi mjesec, zatim drugi i treći, kolostrum je odavno postao punomasno mlijeko, malac je počeo sve više i spretnije cikiti, napredovao je i brzo dobivao na kilaži. Uspostavili smo ritam hranjenja i spavanja, uskladili se, nisam više navijala alarm na svaka 2-3 sata. Uživala sam u spoznaji da ga mogu nahraniti gdje god i kad god, osjećala sam se moćno i neopterećeno.
No, polako sam počela primati nove impulse iz – opet pametnije – okoline. Dojenje se sve više pojavljivalo u kontekstu nepotrebne, pa čak i primitivne, muke u životu moderne žene. Reklame za adaptirana mlijeka, sterilizatore, grijače, vrste bočica i setove za održavanje tih bočica iskakale su iz svakog oglasa na internetu. Svijet me uvjeravao da mu se sad mogu komotno ‘vratiti’. Doživjela sam čak i komentar da je bolje već s četiri mjeseca započeti odvikavanje od dojke i navikavanje na druge okuse jer ako, ne daj Bože, sad s tim zakasnim, poslije nikad neće prihvatiti hranu.
U nekom trenutku oko petog mjeseca postpartuma osjećala sam se kao crna ovca u svijetu emancipiranih majki jer sam i dalje isključivo dojila, na zahtjev, bez pardona i bez propitkivanja.
Kada je oko sedmog mjeseca bébé već jeo sve šta mu se ponudi (kako u i kašicama, tako i u komadima), mnogo se poznanika našlo da mi s najboljom namjerom savjetuje kako ‘skinuti malog sa cice’ jer ‘bit će ti previše vezan,’ ‘na šta liči da toliko dijete doji’ i ‘majčino mlijeko vrijedi samo prvih par mjeseci’.
U moje misli ušuljala se nelagoda i potreba za opravdavanjem zašto još dojim, kao i osjećaj dužnosti da odredim datum kada ću prestati. Škicala sam formule u ljekarnama, gledala još uvijek zapakirane bočice koje sam sve češće dobivala u darovnim paketima, počela biti frustrirana od zavisti prema majkama koje se mogu odvojiti od djeteta poslije sedam sati navečer.
Sve se intenziviralo kako se bližio prvi rođendan, taj famozni završetak plaćenog rodiljnog u državama s naslijeđem socijalnih prava. Kako smo nedugo nakon toga proveli neko vrijeme u SAD-u, moje dojenje dobilo je novu dimenziju neobičnog. Najblaže rečeno. Premda u literaturi Zapada breastfeeding advocates posljednjih nekoliko desetljeća udaraju agresivno na cijelu industriju milk formulas koju su samo nekoliko godina ranije zdušno propagirali, surovi kapitalizam preko bare (kojem je jedna od temeljnih vrijednosti u teoriji sloboda, a faktički profit) jednostavno ne trpi tako prost i nerentabilan pristup odgoju. Suočila sam se s mnogo prešutnog i manje prešutnog prevrtanja očiju na tu temu, pogotovo kada sam morala podojiti dijete u javnosti jer je to bio jedini protulijek za njegov jet lag.
Naravno da sam onda grozničavo počinjala raditi na projektnom planu weaning-a, odlučna u namjeri da mi to bude prvo na agendi kada se vratimo u Europu. No, nešto u meni, vjerojatno blaženi dalmatinski inat, naprosto se nije dalo.
Na kraju sam prelomila da me, ukratko, živo zaboli šta će selo ili bijeli svijet reći. Prepustivši se svom unutarnjem glasu, mnogo frustracija samo se rasplinulo.
Paf! Opet sam osjetila ogromno olakšanje, slobodu i ljepotu bivanja. Baš kao i svaki put dotad kad sam prelomila u korist svoje intuicije.
Nekoliko mjeseci kasnije, jedne večeri prije koji dan, moje dijete više nije zatražilo podoj pred spavanje. Sve je došlo svojim tokom, dosta ranije nego li sam očekivala. Nisam se psihički posebno pripremala, nisam pila tablete za zaustavljanje mlijeka, nisam se borila ni sa čijim suzama, nisam taj prestanak forsirala niti uopće analizirala.
Prirodno, spontano i sinkronizirano, nakon 17 mjeseci prešli smo sa cice za laku noć na priče za laku noć.
Iako će vas društvo prije uvjeriti da jednorozi postoje nego da nešto može bez pravilnika/plana/priručnika, bez tečaja, bez rekvizita – za spavanje ili hranjenje ili, ne znam, življenje… ispostavilo se da je i to moguće.
Fotografije: privatna arhiva autorice
