Bilo je devet i trideset umjesto devet. Vani najava ljetnog, a ne proljetnog putovanja. Šaljem Daši poruku da stižem kasnije jer je moj sin rekao kako ga boli uho, a i trbuh, a i glava. Promjena planova u zadnji čas. Hoćemo li uopće ići na vikend kojem se već duže veselim i konačno kupiti cipele koje na internetu gledam već četiri godine? Uskočili su baka i tata pa je priča započela ukrcajem na Jarunu i pokretom prema nepoznatome. Hvala mom odličnom školskom prijatelju koji mi je pokazao kako se skida karta koju mogu koristiti i bez interneta. Inače sam predavala infomatiku, ali u zadnje vrijeme nemam volje ni energije za rješavanje informatičkih problema. Čini mi se kao da mi se nakon poroda jedan disk u mozgu formatirao. Bez interneta i mreže osjećala sam se kao da sam u smrtnoj opasnosti i moram priznati da mi je putovanje u Italiju (Gardaland s djecom – naša avantura u Italiji ) bilo puno opuštenije makar samo zbog toga. Roaming je toliko skup da sam se svugdje spajala na internet i komunicirala tako.
Moja suputnica, prijateljica Daša, putovala je u Srbiju vidjeti članove svoje obitelji, a ja sam bila željna pustolovine i zabave. Imale smo velik stan kod nekog kneza i u blizini Vukova spomenika. Njega ću svakako upamtiti za čitav život.
Put u Srbiju za mene je bio i nelagodan jer tamo nisam nikad bila, a djetinjstvo mi nekako iz ratnog doba nalaže da je tamo opasno ići i nikad ne znaš kako će ljudi na nas reagirati. Pogotovo jer idemo autom sa zagrebačkim tablicama. Nakon tri sata puta i nekoliko mojih okršaja s DPF-om (filter auta koji ja ne znam propuhivati jer je meni žao da auto jako brunda pa se zapuhao), stigli smo na benzinsku taman prije prelaska granice Bajakovo. Moja Daša u panici je tražila benzinsku kad sam ja shvatila da smo vrlo blizu granice, a gorivo je kod nas puno jeftinije i moramo ga točiti. Odahnule smo i predahnule na odmorištu i bile uslužene kao kraljice od najljubaznijih djelatnika koje sam ikada susrela na benzinskim pumpama. „Hoćete li možda leda da vam dodam za sok koji ste kupile? Trebate li majoneze?“ Stvarno sam puna entuzijazma stigla do granice. Na našoj smo strani čekale petnaest minuta za četiri i pola auta. Da sam samo znala kako će biti kad se vraćamo nazad, ljubila bih one službenike u petak.
Krenuli smo se voziti Srbijom, a ja sam bila kao dijete u lunaparku.
Ispitivala sam Dašu o ćirlici jer sam ju potpuno zaboravila otkad sam ju učila na fakultetu, valjda je bila na onom istom formatiranom disku. Skrenuli smo nekim lokalnim cestama do Novog Sada. Vozili se skoro kroz dvorišta i nacionalne parkove iza četiri kamiona, dva autobusa i tri kombija. Lokalne su ceste zabavne, ali kad nije proljetnih tridesetak stupnjeva u zraku. Najzabavniji je dio bila jednosmjerna dionica ceste na kojoj sam ja zaključila da su ti Srbi samoubojice jer se u nepreglednim zavojima voze lijevom trakom i prestižu kamione. Sve dok me nije prošlo dvadesetak takvih pa sam zaključila da sam možda ipak propustila kakav znak i vozim pedeset iza kamiona čekajući svoju sreću, a ostali lijepo zaključuju kako su ovi Zagrepčani malo spori. U svim smislovima. U naletu adrenalina, odlučila sam živjeti na rubu, i to na rubu lijeve trake. Naravno da je cesta bila jednosmjerna.
Taman kad je Daša zaključila kako se još niti jednom nismo izgubile, napravile smo nekoliko krugova po Novom Sadu i onda stigle do uspona na Petrovaradinsku tvrđavu. Kockani prilaz i predivno zelenilo nisu mi ulijevali povjerenje da se do nje može autom. Pitale smo prolaznike koji su nam najljubaznije objasnili da možemo skroz na vrh autom i kamo da tamo skrenemo. Upitali su nas i odakle smo pa se, kao i većina ostalih, pohvalili da imaju nekoga u Hrvatskoj ili su i sami tamo neko vrijeme živjeli. Najveće iznenađenje puta mi je jednosmjerna signalizacija i semafor na tvrđavi. Moj je brat te dojmove kasnije kad sam prepričavala po povratku ismijao jer sam se divila semaforima kao prava Europljanka. Mene je to oduševilo poput onog tunela na Hvaru kojim se izmjenično prolazi. Oduševilo me i to što smo na vrhu imale pogled, besplatno parkiranje i divan restoran sa simpatičnim konobarom i vrhunskom hranom za manje novca nego u prosječnoj pizzeriji u Zagrebu. Dinare sam mijenjala u Zagrebu, tečaj je bio čak i bolji nego u Beogradu, a za 100 eura dobila sam 1170 dinara. Novčanice su jedva stale u moj maleni novčanik. Ima ih toliko različitih da sam često frajerski, a zapravo smušeno, vadila sve svoje novce na stol ili pult i birala čime ćemo platiti.
Novi Sad je predivan grad, Dunavski park, sa zavlačenjem ovog a i naglaskom na njemu. Jedna od najvećih pješačkih zona u centru nekog grada i divna mirna energija. Gotovo kao da smo bili negdje na moru i šetali uz prigodne ljetne temperature početkom travnja. Nakon druženja s dvije divne Novosađanke na toplim i divnim ulicama, krenule smo prema Beogradu. Trebalo nam je oko sat vremena autoputom. Iako, navodno postoji vlak kojim se može doći i za pola sata do Beograda. Nismo ga isprobale jer smo naš auto odlučile povesti sa sobom. Premda je bio toliko svojeglav da smo ga trebale ostaviti kod Dunavskog parka.
Ulazak u Beograd obilježio je natpis „Kosovo je Srbija“, ili nešto slično tome. Divni transparenti na samom ulazu u gradu. Toga ima posvuda pa i tamo. Nisam obraćala pažnju jer sam upala u gužvu kakvu ne pamtim niti na najgori Badnjak zagrebačkih ulica. Bilo je osam uvečer i putovale smo tri kilometra pola sata. S time da su njihove petlje u kombinaciji s GPS-om znanstvena fantastika. Sedam razina, osamnaest traka i skretanja, a on samo kaže da skrenem. Uspjele smo nekako doći do centra. Trolejbusi, tramvaji, busevi, noć, svjetla, horde ljudi na ulicama. Jako puno pokušaja komunikacije iz nekih drugih automobila u kojima su bili mladići kojima su se na bradi tek nedavno pojavile dlačice. Ok, onda nas valjda neće ispsovati i namlatiti. I nisu.
Beograđani i Beograđanske nas nisu šljivili ni pola posto. Svi su bili u nekom svojem fazonu, vrlo ljubazni i detaljni kad ih se zamoli za pomoć u jedanaest sati navečer kod Vukovog spomenika, koji se stalno premještao i nikako ga nisam mogla zaobići. Ali jako dosadni. Pa tko onda snima te zabavne srpske filmove kad nemaju uopće smisla za humor, šalu i zafrkanciju usput? Ulice grada su do kasno u noć pune ljudi koji nekamo šeću. Vrlo često pričaju na telefon i šeću psa zadubljeno objašnjavajući telefonskom prijatelju neke vrlo važne stvari. Grad je pun stabala i sve je bilo u cvatu pa je posvuda bilo prašine. Mi smo se bili parkirali u javnoj garaži, ali su parkirna mjesta ispred naše zgrade bila puna automobila koji su bili ogrebani i nagurani tako da se ulicom jedva moglo proći.
Grad je bio živ danju i noću. Ono što me najviše dojmilo je koliko je velik i kako se na ulicama u svakom trenu nalaze ljudi. Uvečer mladi, i to jako mladi kakvih po Zagrebu nisam viđala tako kasno, a ujutro stariji u šetnji s psima ili vrećicama. Vodu smo kupile u trgovini jer me prijateljica upozorila da ona ne pije vodu iz vodovoda. To me malo iznenadilo jer to nisam do sada čula, možda je to samo njen film, ali nisam htjela testirati.
Idući sam dan otišla pješice do najpoznatije šetnice, Knez Mihailove ulice, i tamo naišla na neki domoljubni koncert, natpis Yugoslavija, knjižnice koje imaju naslove na ćirilici i latinici i uživala u glazbi Nene Belana i Magazina. Gužva je bila velika, ali su se ljudi nekako kretali mirno u svojim društvima. Ja sam i dalje tražila taj srpski šarm o kojem svi pričaju, ali nikako na njega nisam nailazila. Svi su bili u svojim filmovima. Sjela sam u odličan restoran i kafić „Snežana“ gdje sam uživala u najfinijem Mohitu koji je bio jeftiniji nego najjeftinija igračka u obližnjem dućanu. Upoznala sam divan par koji me uputio na Beograd na vodi kao nešto što svakako moram pogledati. Mirno su sjedili do mene dok ih nisam zamolila za fotografiju. Tada su me zainteresirano upitali odakle sam i uslijedilo je pitanje koje su me gotovo svi Beograđani i Beograđanke, njih par s kojima sam ipak razgovarala na svoju inicijativu, pitali – „Kako ti se sviđa Beograd?“. Pitanje je svaki put bilo zapakirano u energiju – jedva čekam čuti što ti se najviše sviđa. Ja sam nažalost zašutjela i onda se krenula ispričavati kako još nisam sve vidjela. To ih je dosta iznenadilo i možda uzrujalo. Meni se nije svidio toliko koliko Novi Sad.
Prošetala sam Kalemegdanom koji ima predivan park za djecu i zoološki vrt, bilo je jako lijepo. Podsjećao me na Barcelonu. E tamo mi se svidjelo sve do trena kad sam ugledala Vojni muzej. Pa kud su me sad s tim ratovanjima opet uzbunili? Energija mi je splasnula. Odlučila sam ju popraviti kupovinom cipela. Uzela sam čak dva para srpskog proizvođača koji ima divne kožne cipele. Prošetala sam do našeg stana i strovalila se na kauč. Važno sam planirala prijateljici pokazati što sam kupila. Uzela sam kutiju i pokušala obuti cipele. Pomislila sam: „Au, baš su mi noge natekle.“ Snežana se pretvorila u Pepeljugu. Gurala sam nogu koja nije ulazila. Naravno, jer je u kutiji cipela pravog broja bio manji broj. Ostavila sam cipele da me sačekaju i da ih ne vodam po Kalamegdanu jer su one ipak domaće cure i sve su tu vidjele, ali mi je trgovkinja u međuvremenu napravila diverziju. Jao! Mi sutra putujemo doma, a trgovina radi još pet minuta. Sat vremena života i energije provela sam u planiranju svoje diverzije bez mogućnosti telefoniranja. Kad sam odustala, javili su se s rješenjem koje nam je značilo da ćemo sutra morati mijenjati planove, a još nas je navečer čekala večera uz živu glazbu.
Nakon kratkog druženja i gostovanja Josićeva rosea na stoliću usred divno uređenog beogradskog stana u ulici nekog kneza 38 krenule smo prema Skadarliji, ulici u kojoj se nalaze najpoznatiji tradicionalni restorani u kojima vam dok žvačete teletinu muzičar maše žicama kraj nosa. Mislim da sam zakasnila deset godina u taj Beograd. Ili sam jednostavno trebala naći nekoga tko će nas voziti pa da ja budem odmorna ili sam trebala spavati, a ne šetati po najvećem suncu. U restoranu Tri šešira nismo mogli dobiti rezervaciju prije 23 sata navečer. Mislile smo da ćemo stići na kraj fešte, a zapravo je tek bila sredina. Jedni stižu, drugi odlaze, a bend u svakoj sali svira kraj uha. Teletina je bila bogovska, rose ne toliko. U salatu od krastavaca stavljaju kopar, a kajmak je najslađi na svijetu i to će mi nedostajati. Poziv Pink taksija bio je pustolovina i na kraju je Daša kao Carrie s frčkavom, ali crnom kosom, preskočila tri prometne trake i šarena iskočila pred taksistu koji je bio manje pričljiv od bilo kojeg zagrebačkog Nepalca. Ne znaš što imaš dok to ne izgubiš.
Ujutro smo išle po prave cipele i na Beograd na vodi. EEE, tu bih se već mogla vidjeti. „Abu Dhabi za siromašne,“ rekla sam u šali Daši. Možda samo iz ljubomore jer bih rado da i Zagreb ima tako nešto, ali mi imamo komarce na vodi i pokoji festival na kojem ima malo hladne pive i puno komaraca. Beograd na vodi je bio divan: obitelji, djeca, divna energija ljudi. I malo lupanja s obližnjih gradilišta.
Zadnji smo dan otišle na snimanje podkasta Nemanje Milovića i Marije Hadžović u Radisson hotel. Pogledala sam gotovo sve njihove epizode pod naslovom „Na istoj strani“ u kojima progovaraju o temama razlike i sličnosti muškaraca i žena te odnosima. Oboje divni, pametni, poduzetni (ili preduzetni) mladi lijepi ljudi s divnom energijom. Takve nisam sretala po Beogradu, ali sam sigurna da ih ima. Ljudi koji društvene mreže, svoj šarm, znanje i privlačnost, koriste za neke više ciljeve, a ne samo skupljanje lajkova. Njihov je projekt imao i humanitarni karakter pa sam u zadnji tren prilikom pakiranja odlučila ponijeti i svoju knjigu „Ti (ni)si sama“. Na koju ste već možda i zaboravili, ali je nastala upravo s ciljem osnaživanja žena, posebno onih koje su same s djecom. Premda sam razmišljala je li, kako bi rekli moji učenici cringe, nositi im svoju knjigu – čitajte ovo sam ja napisala – ili je to dobro… Intuicija mi je rekla da ju ponesem bez obzira na to što njih dvoje još nemaju djecu i govore samo o odnosima. Vražičak u meni vikao je – trebat će njima ova knjiga jednog dana kad uđu u stvarni svijet odnosa u kojima nije sve bajno i divno jer je dijete cijelu noć plakalo ili imalo temperaturu dok je drugo povraćalo. Druženje je bilo divno i nismo bile jedine iz Zagreba. Za kraj petica i popravak dojma. Ljudi čine grad.
Moram spomenuti, u Beogradu imaju najmaštovitija peciva pa smo pojele nekoliko njih, popile malo rose iz bočice i sjele u Minija koji je opet bio svojeglav. Sretne, ispunjene i s nekim novim saznanjima. S idejom da smo za četiri sata na Jarunu. Ali nismo bile. Za četiri smo sata bile u međuzemlju Srbije i Hrvatske. Baš mi je drago da smo u EU. U općoj makljaži iz osamnaest traka u tri, pokojem krepalom autu, trubljenju ludih putnika, temperaturi iznad 32 stupnja, razmišljanjima o tome što se dogodi kad ubiješ nekoga između dvije granice, zaključila sam da mi je u Daruvaru bilo predivno. Moj prijatelj Mirko rekao je da mi je to zato što sam državljanka EU, da nisam, prelazila bih gdje god želim. Mirko je gotovo uvijek u pravu. Video koji su Marija i Nemanja pustili već mi je bio poslao Mirko.
Sve u svemu – Beograd je grad u koji treba otići u nekoj organiziranoj ruti gledati znamenitosti ili sa svojom većom i poznatom ekipom u lude noćne provode jer klubovi rade cijelu noć, ali zabavljaj se sam.
