Ja sam stručnjak koji radi s drugim mamama i bebama i znam odgovor na ovo pitanje.
Ali ja sam i mama koja je prošla kroz vlastito iskustvo otkrivanja što su moje bebe trebale – i da, i dan danas još uvijek otkrivam što moja djeca trebaju i kako im to mogu dati na najbolji mogući način.
Ovu kolumnu pišem iz obje uloge – one koja je najveći zagovaratelj onog što bebe trebaju, ali i one koja je o tome intenzivno učila uz puno pokušaja i pogrešaka, što nije bio nimalo jednostavan put.
Vratit ću se koju godinu unazad, kada smo moj muž i ja dočekivali svoje prvo dijete. Ništa mi nije bilo jasno, predala sam se u ruke sudbini i zdravstvenom sustavu i nakon poroda ostala sama i uplakana kroz duži vremenski period. Iščitala sam more knjiga koje su mi govorile o tome kako stvari trebaju izgledati za dijete, istovremeno usmjeravajući muža kad radi krivo (jer tako sam pročitala u knjigama) i plačući spoznajući što je sve meni nedostajalo kroz moje odrastanje.
Dobivala sam poruke izvana da trebam znati kako se to sve radi, a nisam znala. Kako sam i mogla znati?
Imala sam ispred sebe najljepšu bebu na svijetu koja nije spavala, ranjavala me dok doji i stalno je željela da se nosi. Kakav vražji roditeljski instinkt može pomoći u takvom kaosu?
S druge strane ja sam bila ona koja je bila pogubljena, bez kontakta sa samom sobom i sa životom i tražeći odgovor od drugih. Knjige su bile spas, tamo su stručnjaci govorili što bebama treba da napreduju, čak i kad nisu davali konkretne savjete (što je mog muža posebno izluđivalo).
Vratit ću se i koje desetljeće unatrag. Prije punih 40 godina ja sam bila mala beba koja je rasla i razvijala se u trbuhu moje mame. Bila sam očekivana i željena, ali na Zemlji je tada vladala manija ukalupljivanja djece u okvire koje odgovaraju kulturi i zajednici.
Bebe su se rađale u određenim diktiranim uvjetima, bile su odvajane od mama i nadohranjivane adaptiranim mlijekom, ženama se govorilo da puste bebe da se isplaču kako bi ojačale pluća i uspavljivane same kako bi se naučile samostalnosti i samodostatnosti. Na svakoj stepenici toga puta minimiziralo se bebino iskustvo i ono što beba treba.
To smo bili mi, te bebe.
Dok samo ovo pišem, osjećam stiskanje u grudima i dah mi zapinje u grlu. A vi, kako ste dok ovo čitate? Je li ovo dio i vaše priče, zvuči li poznato?
Ako vas ova priča igdje bar imalo žulja, ostanite sa mnom, ispričat ću je do kraja kako spada. Želim vam donijeti razumijevanje i podršku do kraja ovih redaka.
Pa onda, što bebi treba?
Bebi treba da znamo da je ona drugačija od djece koja su starija od prvih 18 mjeseci, 3 godine, predškolaraca. Naše bebe se rađaju puno ranije nego su zaista spremne za samostalan život. Do barem prvih 18 mjeseci života one i dalje traže da ih opskrbimo iskustvima koja oponašaju život u maternici.
Treba im da se rađaju u svom tempu, na podržavajući i miran način koji prati njihove potrebe, da ih nikad ne odvajamo od njihovih mama, da im dajemo svu ljubav i nježnost otpočetka.
Treba im da ih nosimo uz toplinu svoga tijela, da ih hranimo kad zatraže, da im dajemo prisutan i potpun kontakt, da prepoznajemo njihovo nezadovoljstvo i reagiramo na vrijeme, da ih čujemo, vidimo, osjetimo, doživimo, uvažimo, dočekamo sa svime što prolaze i osjećaju.
Treba im neometan, stalan kontakt s mamom i tatom, koji su podržani od strane zajednice i od strane svojih najbližih ljudi, koji toplo i brižno namiruju odnos uz preciznu refleksiju bebinih ekspresija.
Treba im stalna bliskost drugih da nauče kako se diše, kako se komunicira, kako se igra, kako se stvari događaju na način kako treba jer su ljudi oko njih podržavajući i reaktivni na njihove potrebe i uče ih da je svijet dobro i sigurno mjesto za život.
Treba im da im zaželimo najtopliju i najnježniju dobrodošlicu sa svime time s čime dolaze na ovaj svijet.
Te bebe nismo bili mi.
Koliko je onda ludo za očekivati da znamo kako se ophoditi sa svojim bebama, kad su naša iskustva bila takva da nas se utišavalo, odvajalo, isplakivalo, na silu prilagođavalo?
Dobili smo najbolje što smo mogli od svojih roditelja s obzirom na ono što su znali (i sami su i oni prošli svoja loša iskustva), ali puno puta nismo dobili ono što smo trebali.
Puno nas, koliko god dugo da smo roditelji, nije ni svjesno u kojem smo deficitu jer se pokušavamo ukalupiti u ono kako zajednica diktira kako bi roditeljstvo i odgajanje malih beba trebalo izgledati.
Želimo se prilagoditi onome kako nam govore da treba, ući u neke okvire, odgajati iz savjeta drugih, odvajajući se od svoje intuicije i vlastite mudrosti pa se dodatno krivimo kad svako malo nešto krivo odradimo. Dodatno, postaje nam normalno biti opterećeni, u stresu, anksiozni i bolesni, kao da smo nečime to zaslužili.
To nije normalno i posljedica je onoga što nam se dogodilo kad smo sami bili bebe koje nisu imale ono što su trebale.
Bebe su nekad bile odgajane u velikim zajednicama gdje su stvari funkcionirale na drugačiji način od onoga kako su danas. Puno odraslih je bilo uključeno u odgoj malenih što je značilo da umorni roditelj ima mogućnost odmoriti i predahnuti.
Danas smo više nego ikad odvojeni od svojih starih, ne odrastamo u velikim zajednicama i najčešće sami skrbimo za svoju djecu bez imalo adekvatne podrške. A ipak to da imamo svoje pleme je ostao i dalje dio našeg genetskog koda – to je ono što danas trebamo kao roditelji svojih beba. To, i priliku da brusimo svoje vještine kroz iskustvo bivanja s djecom – kako ih razumjeti, kako komunicirati, kako im biti sve što od nas očekuju. I veliki je to zadatak, zasigurno najveći koji ćemo ikada imati.
Pa kako se onda odgajaju bebe?
Stvarajući prostor i vrijeme da sebe iscijelimo. Da si stvorimo novo gnijezdo unutar sebe samih gdje ćemo nahraniti sve one potrebe koje nismo imali zadovoljene kad smo sami bili bebe. To je ono što nam naša djeca donose – priliku da sami sebe zaliječimo i namirimo dok odgajamo njih.
Time dolazimo natrag u kontakt sa samima sobom i vlastitim potrebama. Tako možemo graditi sigurnost unutar sebe koju želimo donijeti i svojoj bebi. Tako stvaramo nove, bolje temelje i sebi i svojoj djeci od koje ćemo dugoročno svi profitirati.
A kako se to radi?
Najbolje i najlakše u kontaktu s drugima koji će nam moći pružiti nova iskustva povezanosti, podrške, ljubavi, dobrodošlice, uvaženosti i saslušanosti kakav nam hrani dušu i tijelo.
Puno puta će to biti vraćanje svom partneru, poziv dobroj prijateljici, odlazak po zagrljaj kod mame, sestre, neke druge drage duše koja njeguje, što uključuje i duše naših kućnih ljubimaca koji su najstrpljiviji koregulatori loših stanja. Takva praksa će uvijek nahraniti umorno tijelo i um.
Nekad će to biti odlazak na mjesta gdje se skupljaju drugi nama slični pojedinci u istom kaosu života, bilo da je to dječji park ili grupa podrške za mame, gdje će sigurno uvijek biti nekoga tko prolazi kroz slično iskustvo i apsolutno i bezrezervno razumije.
A ponekad će to biti i terapeut koji može biti svjesna prisutnost i dobro ogledalo za sve ono što nam se događa i koji nas podržava s namjerom da u tom ogledalu vidimo i rješenje za kojim tragamo, a koje se krije unutar nas samih.
A za dodatni dio, može pomoći sljedeća praksa, kada zapnemo u čitanju znakova koje nam beba šalje, a koja nisu odgovori na pitanja poput „što ne valja sa mnom“ niti „što ne valja s mojim djetetom“.
Kada ispred sebe imaš bebu i pogubljena si u šumovima informacija izvana, zastani na trenutak, uspori, udahni-izdahni.
I promisli…
Što je meni trebalo kad sam bila beba kao što je sada moja beba?
Kako su onda postupali sa mnom i kakav mi je to osjećaj bio?
Što mi je trebalo umjesto toga?
Što mi treba sada kad se nalazim u sličnom stanju kao moje dijete?
To je put u znanje koje nosiš unutar sebe, u tvoju majčinsku mudrost i intuiciju.
I to je put na kojem sam i ja svaki dan nanovo, kao na početku ove priče.
Najveća razlika je što imam novu perspektivu koja u fokus stavlja bebinu svjesnost i osjećanje svijeta oko sebe čime mene kao njegovu majku i nju, bebu, stavlja u ravnopravnu komunikaciju kojom se otvara portal.
Kroz taj portal razvijam duboko poštovanje prema svetosti i magiji života koji dolazi s dolaskom bebe na ovaj planet. A kroz to mi donosi i najdublje učenje o životu samom – meni sada odrasloj ženi, i dijelu mene koji je i dalje vrlo živ, a koji se prisjeća kako je to biti beba.
Fotografije: unsplash.com, arhiva autorice
