Nerado priznajem kako sam, saznavši za blizanačku trudnoću, priželjkivala da nosim dječake. Ne samo zato što je i moje prvo dijete dječak pa će mi možda biti lakše u nekom segmentu njege i odgoja nego i zato što me bilo strah kako ću odgojiti djevojčicu.
Jesam li dostojna biti majka jedne djevojčice, a kamoli dvije?
Hoću li ih moći osnažiti da žive u „man’s world” svijetu? Da postanu nešto što ja možda nisam uvijek – jaka i glasna.
Moji su roditelji odgojili jednu ljubaznu i pristojnu djevojčicu koja se u svojim tridesetima kreće samostalno usputno preodgajati da bih se protivila pravilima patrijarhata.
Ne želim šutjeti na ulici kad mi iz kamiona čistoće trube ne bi li me pozdravili i pohvalili moje trčanje. Tražim li ja to obzirom da se nalazim na jednoj od najprometnijih zagrebačkih ulica i pri tome nosim tajice i usku majicu…
Ne želim odmaknuti pogled kada vidim da se muškarac na biciklu izderava na ženu koja se nema gdje maknuti na nogostupu da on može proći već ju moram ohrabriti kako je ona u pravu, a ne isfrustrirani mužjak u prolazu.
Ne želim hodati ovim gradom i prolaziti pothodnikom pa skidati slušalice i u ruci držati džepni nožić imajući na umu kako je baš tu napadnuta jedna ženska osoba i koju sam poticala da prijavi seksualno uznemiravanje.
Ne želim živjeti u državi gdje se na menstruaciju gleda kroz prizmu srama, gdje se za uloške, tampone i analgetike mjesečno treba izdvojiti preko deset eura i pritom raditi bez mogućnosti odlaska na bolovanje i slobodan dan.
Meni se osobno često u srednjoj školi događalo da nisam imala novaca za kvalitetne uloške, a nažalost i danas je slična situacija kod mladih djevojaka i žena.
Ne želim da mi se propagiraju nedostižni i nerealni standardi ljepote kao nešto poželjno i savršeno da bi kozmetička i farmaceutska industrija profitirala. Da je lijepo samo ono što je ukalupljeno i isfiltrirano.
Ne želim živjeti u zemlji u kojoj se o mentalnom zdravlju progovara samo i jedino kad su posrijedi neke tragedije i katastrofe, gdje se dječacima ne dozvoljava plakati, a djevojčice se opisuje kao preosjećajne plačljivice i stavlja u negativan kontekst općenito iskazivanje naših emocija.
Ne želim da se djevojčicama kroz rodno stereotipne igračke nameću uloge majki i djevojčica, a istovremeno dječake lišava kućanskih poslova, ne uči ih se brizi o sebi i svojem zdravlju. Da se djevojčice ne ohrabruje da mogu uspjeti u apsolutno svakom sportu isto kao da se dječaci ne smiju izražavati kroz ples, pjesmu i druge umjetnosti.
Sada sam svjesna odgovornosti, ali osjećam privilegiju odgajajući dječaka i blizanke jer ih učim ravnopravnosti samim time što im se kao majka dajem u istoj mjeri kao i njihov otac. Zajedno priskrbljujemo za obitelj, sudjelujemo u čišćenju i kuhanju te osobito u odgoju.
Svoje ću blizanke učiti da nikada nikome ne prešućuju ništa, da uvijek imaju svoje mišljenje te da stanu na stranu potlačenih i ugnjetavanih.
Učit ću ih da je divno i prirodno kroz godine dobiti oznake po tijelu i sijedu kosu koje govore o našim pričama koje piše život. Da se naša tijela mijenjaju što je normalno i da su sva lijepa usprkos različitostima.
Kada one, kao djevojke, dobiju menstruaciju proslavit ćemo to kao veliki dan i učiniti sve kako se ne bi osjećale kako sam se ja u mlađoj dobi često osjećala.
Pričam svojoj djeci o svim osjećajima, bili oni ugodni ili neugodni, da su ponekad svi prisutni i da nas upravo to čini ljudskim bićima te ih ohrabrujem kako ih je potrebno pustiti van…
Iako pomalo zvuči kao neki utopijski svijet, vjerujem da smo na dobrom putu ka promjeni, naročito kad te promjene počinju od nas samih i naše djece. Možda se tim malenim koracima mogu dogoditi veliki pomaci u našem društvu.
Fotografije: privatna arhiva autorice
