Mislim da vas je većinu privuklo mom pisanju to što sam iskren. Možda za neke stvari i preiskren.  Tako ću i danas napisati točno ono što me muči, bez filtera, bez uljepšavanja…

Zadnje dvije godine su nas sve gurnule na neke rubove. A Ena i ja smo u tim pandemijskim godinama dobili i trećeg sina.

Koliko god je sve to lijepo i znaš da neizmjerno voliš svoju djecu, roditeljstvo je često vrlo vrlo vrlo teško. Ne, nismo mi razmažene generacije i nisu stariji bili bolji i jači od nas. Samo se o tome nije pisalo a bogami se nije ni pričalo o stvarima koje su “sramotne”.

Da, znam, nitko nam nije kriv što smo napravili djecu, pogotovo godinu za godinom, ali to ne znači da nemamo pravo reći da nam je teško. Da nam odnos, brak i razum pate.

Da nam sad već kronično i opasno nedostaje vremena za nas dvoje. Da smo kao mladi bračni par zadnju noć sami proveli dvije noći prije rođenja prvog djeteta. Da nemamo kome ostaviti djecu (jer ih je troje i mali su) na par noći (vikend?) da se malo dobijemo nazad. Da su nam brak i svakodnevni život toliko nategnuti do rubnih granica da polako, ali sigurno počinjemo pucati.

Možeš se ti voljeti najviše na svijetu, ali kada već preko 1300 noći ne spavaš…  Nije da brojim.

Dolazak ove jeseni i tog famoznog četvrtog vala ostavlja duboke tragove na psihi. Svuda su samo polemike, malo je ljepote ostalo oko nas i moraš je tražiti pod povećalom, što nadobudno i radim.

Nekako sam se do sada mogao izvući kroz interakciju s ljudima na poslu, ponekim razgovorom s prijateljima koji nemaju djecu pa žive neki drugi život. Još ja imam sreće pa imam tih par sati dnevno prilike se izvući iz uloge roditelja i biti među drugim ljudima. I onda ja pucam dok se Ena junački drži i nosi s tri mala hahara i velikim luđakom. Pa da žene nisu jači spol!?

Zadnjih dana mi prođe kroz glavu da tek sad razumijem one priče iz američkih filmova kad je tata otišao po cigarete i nikada se nije vratio. Znam da bih ja prije umro nego to napravio svojoj obitelji, ali počinjem shvaćati i to me straši.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Aleksandar Jovanović (@tatinblog)

Mislim da je trenutnom stanju i preplavljenosti negativnim i teškim emocijama pridonijelo i to što su djeca prvi put od kad je pandemija završila u izolaciji. U vrtiću se pojavio virus i kao što sve kasni u našoj državi, da nam je dijete u izolaciji od petka, smo saznali u SUBOTU popodne. Naravno da smo baš tu subotu išli malo posjetiti baku i prabaku nakon par mjeseci. Dobiješ poruku, spremiš stvari,  ideš kući i moliš Boga da nisi svojim posjetom osudio noniće na smrt… navečer je Neo dobio temperaturu… počeo je kašljati…curi mu nos… Nije nam svejedno… Šaljemo mail doktorici… u ponedjeljak svo troje klinaca mora na testiranje… noći su duge, dani još duži…

U ponedjeljak je Noa trebao na pregled koji čekamo preko šest mjeseci.

Tu noć je Mateo plakao svakih 15-20 minuta od 21 do 03 (skokovi u razvoju, počinje hodati). U tri ujutro kad je Mateo napokon zaspao “za pravo”,  Neo je došao nama u krevet, žali se da ga buba kad kašlje. Naravno njegov kašalj budi Matea. U tom trenu samo Noa spava.

Neo ne želi nazad u svoj krevet i treba baš mene i samo mene. Kako ne želi u svoju sobu sjedamo u boravak na dvosjed. Legne mi u krilo i moli me da mu držim ruku na prsima i češkam mu kosicu. Nakon par minuta napokon zaspi, cijeli na meni. Sjedim na kauču dvadeset do četiri je. U nekom trenu mi klone glava, prestanem ga češkati i on počne plakati. Tek sam se oko šest izvukao s kauča i ispružio se na “damski ležaj”. Tu noć sam s prekidima spavao točno jedan sat i osam minuta(hvala pametnom satu na tim groznim informacijama). Par minuta nakon što sam se ispružio da mi se kičma malo poravna Noa se došetao sav sretan do boravka, dobro jutro tata! Napravio sam mu tost, natočio čašu mlijeka i otišao pod tuš. Tad su već svi bili budni. Otišao sam na posao, a Ena s njih troje na testiranje…

Na poslu je bilo super jer je stigla neka oprema koju već dugo čekam pa sam se k’o pravi geek mogao satima s kolegama “igrati” dok smo to postavljali isprobavali i podešavali. Budimo realni, mi dečki se nikad ne prestajemo igrati, samo su nam igračke sve veće i skuplje…

Ena je uspjela obaviti s klincima sve u rekordnom vremenu i prebaciti Noin pregled na dan nakon što izađe iz izolacije (nadamo se da nemaju koronu).

U utorak ujutro nakon još jedne sadržajne noći stiže mail od doktorice, negativni su! Yes! Olakšanje, samo je prehlada od koje Neo kuri s 39… Već znam kako će izgledati ostatak tjedna, mjeseca…

Sve češće se pitam. Vrijedi li u roditeljstvu isto pravilo kao u avionu? Prvo sebi stavite masku s kisikom da možete disati pa onda djeci…

Mislim da ako se ovo ovako još neko vrijeme nastavi da ću izgubiti razum i što je još gore, nas. Imaju li roditelji pravo na burnout?

Objava sinoć sam spavao sat vremena i osam minuta…imaju li roditelji pravo na burnout? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ova korona je zbilja sve promijenila, ne znam tko su ljudi koji se usude u doba pandemije (velepošasti haha) pisati o screen time-u, ali SRAM IH BILO.

Već znate da Noa, iako će uskoro tri godine, jako malo tj. gotovo ništa ne govori. Idemo kod logopeda već neko vrijeme i stvari idu nabolje. On je shvatio da mora i riječima izraziti svoje želje i potrebe, a mi da moramo imati strpljenja i pričekati da se on malo pomuči da dobije to što želi. Prošle godine u ovo doba smo bili u lockdownu (društvostaju!?) i mi kao nadobudni roditelji smo zaključili da je to pravo vrijeme da skroz eliminiramo tv i crtiće na mobitelu. Dobro nam je išlo nekih tri mjeseca, no kako se bližila jesen i počela je poznata riječka kiša, počeli smo malo po malo popuštati. Priznajem da sam ja najveći krivac, htio sam pogledati zadnju sezonu Vikinga dok je još vruća, a da bi to odradio pošteno, trebalo je ponoviti i prijašnje sezone.

Kako su klinci ljeti išli kasnije spavati jer smo i do 20h bili na plaži, Ena bi uglavnom sama gledala Vikinge jer bih ja zaspao nakon 10 minuta. Zbog mog nekontroliranog zaspivanja smo Vikinge pomaknuli u raniji termin dok su oni još budni, a ne valja imati dvostruke standarde pa smo i njima vratili crtiće na tih 45 minuta koliko traje jedna epizoda Vikinga. I tako je to trajalo neko vrijeme…do ove nedjelje tj. jučer.

Počela je nedjelja kao nedjelja. Noa se probudio prvi, ajde po novom satu je bilo 8 pa ti je malo lakše (not!). I što da radim s njim u nedjelju u osam ujutro? Ubacio sam ga u kadu da se malo igra, a usput i obavimo nedjeljno kupanje, dva u jedan, di ćeš bolje.

Neo se probudio malo kasnije i prva izgovorena riječ mu je bila CRTIĆ, pa tata CRTIĆ, zatim mama CRTIĆ i na kraju BEJBI (Mateo) CRTIĆ, pa sad ti njemu nemoj upaliti crtić. Ena je morala ići nešto obaviti pa smo ostali ja, kao “odrasla osoba”, i tri mušketira kući. Naravno da smo pol’ stana rastavili i zaprljali dok se Ena vratila, ali ok. Svi smo bili živi i zdravi i crtići se i nisu nešto gledali i nitko nije plakao čak naprotiv.

Uvijek kad sam tako sam s njih troje sjetim se one stare: cijeli dan sam se igrao s djecom i pogledam na sat, a samo sat vremena je prošlo.

E da, za slučaj da se netko pita zašto nisam s njima izašao van, u park na primjer – napravio sam to jednom i nikad više. Barem dok ne počnu malo više slušati. To čak nije bio izlazak u park nego vraćanje kući. Matematika me izdala taj put.

Računica ide ovako: treba mi barem jedna ruka za gurati kolica s bebom, jedna ruka obavezno Neu jer njemu nema draže nego šmugnuti negdje u istraživanje, a ako ima kakva mačka ili pas u blizini potrebna je i jedna ruka za Nou, jer inače ode on za životinjicama. Taj put su se dogodili i pas i mačka i Neo koji je htio ići negdje nedefinirano, ali u suprotnom smjeru od nas. I tako smo u tren ostali Mateo i ja sami na cesti dok Noa trči na jednu stranu, a Neo na drugu, naravno, pa neće valjda u istom smjeru. E sad, brzinsko razmišljanje jednog tate. Noa trči za psom susjede iz naše zgrade koja i ide prema zgradi, a Neo trči u suprotnom smjeru prema autima, cesti i parku… Vičem NEO STOP, NOA STOP!  Ma nisu ni trepnuli. Neo je čak i dao gasa. Ok, trčim prvo za Neom pa zatim za Noom koji je već dostigao psa dok sam sebi govorim “ne zaboravi stisnuti kočnicu na kolicima”! Ulovim Nea koji instant počne vrištati i već izvježbanim motom si ga bacam za vrat na konjića (svaki dan tako idemo u vrtić i iz vrtića) i on meni isto tako izvježbanim motom izbija naočale s očiju pa sad ni ne vidim. Ok, čučnem s njim vrištećim na ramenima, zgrabim novo izgrebane naočale, naravno, karma, i krenem trčati prema kolicima s Mateom. Dođem do kolica i krenem gurati, a ona naravno ne idu nigdje (ona kočnica od prije). Šutnem kolica da se otkoče i nastavljam dalje. Da, znam, i sam vidim sliku u glavi kao što je jedna susjeda gledala uživo. Iza ugla zgrade pametna susjeda je stala s psom kad je vidjela da Noa trči za njima (HVALA TETA) i tako zadržala Nou na mjestu. E da, ona susjeda koja je gledala sve to dobaci usput –  “ja ne znam kako uspijete ostati tako debeli uz troje djece”. Vama malo manje hvala susjeda, ali isto samo ljubav.

Jedan roditelj na troje djece mlađe od tri godine nikako nije dobra ideja! Svaka čast odgojiteljicama u vrtiću! One su u ovo glupo vrijeme same na njih 14-15. Horor!

Uglavnom, dođemo mi napokon pred lift, Neo i dalje na ramenima. Noa i ja zajedno guramo kolica, susjedi se smiju, meni curi znoj i sve je super. Ubacim ih u lift i to je to, nemaju gdje osim leći na pod što Neo voli iskoristiti, a ja dobijem još koju sijedu u tom trenutku.

Nego da se vratim na crtiće, prošli tjedan je bio baš nekako naporan. Meni je posebno nekako loše sjeo jer sam uz posao i živciranje oko stožera i mjera za kazališta trebao i neku papirologiju ganjati. S našom birokracijom budeš sav bljak nakon ture po šalterima i to danima. I tako dođe ta nedjelja i još se sat pomaknuo unaprijed, vani je bilo oblačno, a ja sam sam s njih troje… Još sam radio i roštilj za ručak (ok taj dio je cool) i kad bi normalni ljudi odmorili, naša djeca dobiju žutu minutu. Ena i ja smo legli na krevet nakon ručka da odmorimo malo i evo njih, jedan po jedan nešto treba. Baš sad bi se jako mazili, keks je toliko poseban da nam ga mora pokazati i eto dva prsta vode nisu dovoljna u čaši i tako… Dogodi se jedan od najsmješnijih (barem nama) trenutaka našeg dosadašnjeg roditeljstva. Gotovo u isti glas Ena i ja: jesu vam upaljeni crtići???  A Neo odgovara “daaaaa”. “E pa onda BRZO GLEDATI CRTIĆE, jer ćemo ih inače opet poslati na godišnji.”

Zbilja nam je trebalo samo pet minuta mira i tišine!

Živjeli crtići i živio screen time!

smije li roditeljstvo biti teško? – SUPERMAME

Objava gledaj crtiće, molim te! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Svaki tata prolazi kroz par faza u svom roditeljskom životu.

Prva faza: OMB OMB POSTAT ĆU TATA!

Zbunjen si i sretan si, svima govoriš da ćeš postati tata. Čudiš se slikama s ultrazvuka…

Druga faza: OMB OMB POSTAT ĆU TATA ! PANIKA!

Nemam kune ušteđevine, pojma nemam što djeci treba. Ajme koliko stvari pišu ljudi po forumima da treba pripremiti za bebu… Što je to izdajalica?

Treća faza: POSTAO SAM TATA !

Taj trenutak u rodilištu kad ti babica da dijete u ruke…cijeli svemir se promijeni…

Četvrta faza:  JEDEM, SPAVAM, PLAČEM, KAKAM

Mislim da tu ne trebam ništa objašnjavati, samo ću dodati. Tu prvi put u životu shvatite značenje riječi iscrpljenost. I da, to što radi beba radiš i ti. Jedeš, spavaš, kakaš i plačeš

Peta faza: ZVUKOVI

Beba je dodala i nove stvari u svoj repertoar. Okreće se s leđa na trbuh i obratno. Proizvodi neke nove zvukove koje ti razumiješ i redovito imaš kompletne razgovore s bebom na njezine gugu gaga… Prijatelji koji sada smiju doći u posjet misle da si poludio…

Šesta faza: NEPRESTANI NERED

Beba je postala dijete. Hrana, igračke, sve što je do nekih 70-80 cm visine sad beba može dohvatiti. Znači, nema više boca alkohola na niskim policama, niti vrijednih knjiga…

Sedma faza: HODANJE

E, do sad ste mislili da je puzanje i nered koji tako nastaje horor… Dobrodošli u novi level brzohodajućeg nereda. Kako prohodaju tako se i penju na sve. Tati počinju polako sijede izbijati na glavi.

Osma faza: ŽIVIM S MALIM MONSTRUMOM!

Ništa ali ništa im nije sveto! Tastatura nema pola tipki, potpisani cd od pokojnog muzičara je isto pokojni, ako se slučajno spotakneš i padneš on se smije! Zar mi je dijete sociopat!?

Deveta faza: MAJMUNSKI PLES

Ako još jednom čujem “gore dole desno levo” idem kod tate posuditi sjekiru i kompujter ću sasjeći na komadiće!!!

Deseta faza: VRTIĆ

Toliko ti nedostaje da si pustiš majmunski ples i pjevaš sa suzom u oku… Tako brzo odrastaju!

Objava prvih 10 faza roditeljstva u životu jednog tate pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Teška tema. Naravno da ne mislim siromašnijima u duhovnom smislu jer to ne može biti istina. Ma koliko teško bilo i koliko umorni i neispavani bili, ta mala klupka našeg DNK jednostavno daju neki osjećaj ispunjenja i sreće. Neka nova briga za koju dosad nismo znali da postoji, postala je sastavni dio našeg života, ali nije to ona paralizirajuća briga. To je jednostavno svijest o tome da još netko u životu ovisi o nama, nismo više samožive jedinke. Mene je dosta pogodilo i osjetio sam tu promjenu unutar nekoliko sati nakon što se Noa rodio. Osjetio sam da mi život više nikada neće biti isti i da je to ok, dolazi neki novi “level”.

Ena i ja smo još poseban slučaj. Kao što znate, unutar tri mjeseca od rođenja Noe, “napravili” smo i Nea. Kako nam ne bi bilo dosadno u životu, nekoliko mjeseci prije Neovog drugog rođendana stiže nam i treći sin Mateo.

Promjene su polako, ali sigurno počele i prije nego se Noa rodio. Prvo sam prodao motor, pa zatim i “sportski” auto jer je bio gotovo dvosjed u kojeg je gotovo nemoguće ugurati sjedalicu za bebu i kupio karavan. Rastavio sam i rasprodao (glazbeni)studio koji se nalazio u sobi koja tada još nije bila dječja i u kojem je čak i Kedžo snimao hehehe.

Za čovjeka u tridesetima koji je navikao na neki svoj život, to su bili veliki kompromisi. Tada čak i nisam shvaćao kolike su to promjene. Kad se rodio Noa, shvatili smo da je karavan dugačak i ne toliko praktičan pa smo kupili monovolumen. Tada sam već bio svjesniji kompromisa pa nam je monovolumen turbo benzinac s puno konja i na velikim alufelgama da barem malo imam gušta u vožnji, hehe.

Svi koji me poznaju znaju da sam geek i da obožavam tehnologiju, posebno mobitele i Apple računala. Otkad imam djecu “pro” uređaji su postali “air”. Najnovija generacija mobitela je postala predzadnja generacija mobitela. Laptop nisam mijenjao 3 godine i imam samo njega, i sada ga dijelim sa suprugom, a kućna radna stanica je otišla kad je došla dječja soba.

Prihodi mi se nisu smanjili otkad sam roditelj, naprotiv čak su i rasli, ali naravno, sad je u pandemiji koronavirusa svima prihod dobio po repu.

Promijenio se jesam i to znam… Kad mi se dogodi dodatan prihod od poslova koje odradim na godišnjem ili u “slobodno vrijeme”, više si neću priuštiti neku novu igračku i mislim da je to normalno.

Svejedno si ponekad postavim pitanje iz naslova: čini li nas roditeljstvo financijski siromašnijima?

Vjerujem da je meni to tako jer smo “dobili” “puno” djece u kratko vrijeme i još se snalazimo u svemu tome. Puno je izdataka za malene, od pelena, kremica, blazinica, novih cipela svakih nekoliko mjeseci jer ih prerastu, a tu su i pametne igračke, slikovnice, puzle, radionice, igraonice itd…Naravno nitko nas ne tjera na sve te troškove, ali ulaganje u djecu je ulaganje u budućnost.

Uvijek ćemo pamtiti lijepe uspomene koje si nam priuštio:

Objava čini li nas roditeljstvo siromašnijima? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kad se sjetim svog odrastanja osamdesetih, kuća je uvijek bila puna ljudi i veselja. Puno se smijalo, išlo se na izlete, družilo se i redovito međusobno posjećivalo. Nitko se nije puno žalio i ako je imao problema nekako bi to ostajalo unutar obitelji i s najbližima bi se rješavalo. Normalno je bilo pomoći susjedima kad bi im stigla drva, kad bi netko stariji išao iz dućana uvijek si se ponudio pomoći nositi koju vrećicu. O pozdravljanju pogotovo starijih u zgradama pa i u kvartu da ni ne govorim. Odrastao sam u uvjerenju da je to normalno i ispravno i dan danas vjerujem u to.

No ipak moram priznati, prvi put u mojih trideset i pet godina života ne poznajem ljude koji žive vrata do mene. Ne poznajem prve susjede i to me rastužuje, bivši su se odselili, netko je kupio stan i sada ga iznajmljuje. Ne smatram se malograđaninom koji mora sve znati i poznavati, ali barem prvog susjeda ne bi bilo loše znati, ma u koliko velikom ili malom gradu živite.

Prije par godina je baš tom prvom susjedu koji je prodao stan pozlilo, pao je na pod i nije se mogao ustati, a bio je sam doma s dvije male kćerkice. Njegova starija, tada četverogodišnja kćer je bez razmišljanja otvorila ulazna vrata i otišla prvo na moja kucati i tražiti pomoć. Drugi dan čujem priču u zgradi kako je kasno navečer bila hitna i susjeda odvela dok mu nije bilo supruge i kako susjeda s našeg kata govori kako je čula da dijete viče upomoć, ali nije otvorila vrata jer se bojala!?! Ali je zato kroz špijunku vidjela kako sam otvorio svoja vrata i ušao u susjedov stan, te se okrenula prema meni kad je shvatila da sam to ja izašao iz lifta i očekivala valjda da joj nadopunim priču. Tužno.

Zabrinjava me kao “mladog” roditelja kako odgajati dijete za taj današnji svijet. Za svijet gdje se ljudi u zgradi ne pozdrave, boje se pomoći susjedu, a kamoli nekome nepoznatom na cesti.

Nitko više ne želi preuzeti odgovornost za ništa. Sve je postalo natjecanje i statusni simbol, pa čak i djeca. Moja su djeca “lidlići” i “pepkići” i ja sam ponosan na to. To su djeca, rok trajanja robe dok se ne uništi ili ne preraste je doslovno dva mjeseca, pa bila ta roba iz Lidla ili iz Pradinog dućana.

Kao roditelj imam objektivan strah ako i ja ne počnem odgajati svoje dijete tako da ću ispasti čudak i da će mi djecu smatrati čudacima. Mi kao obitelj radije iskoristimo svaki slobodni trenutak za otići na neki izlet, u drugi grad, županiju pa čak i državu. Sjednemo nas četiri u auto i nema nas, ali o tome neki drugi put, moram složiti tekst kako izgleda putovanje s dvoje male djece!

U životu sam imao prilike dosta raditi sa studentima završnih godina studija i pomagati im u prijelazu iz tog “zaštićenog” sustava u realni poslovni svijet gdje stvari baš i nisu toliko ružičaste. Vježbao sam roditeljstvo prije nego sam postao roditelj, a da to nisam ni znao. Zanimljivo mi je sad kad vratim film u glavi da su dvadesetdvogodišnjaci očekivali pohvalu za svaku sitnicu koju naprave i tražili su potvrdu i odobravanje za sve što naprave dobro. Isto kao i moj dvogodišnjak! Dosta smo energije gubili na to da definiramo što je važno i za što trebaju tražiti mišljenje i potvrdu, a što moraju sami procijeniti da je zadovoljavajuće odrađeno.

Kad sam postao tata moram priznati da sam i sam zapao u zamku hvaljenja i euforije.

Sve što mali bebač napravi izaziva oduševljenje kod novih roditelja, ali to ne prestaje i kad malo porastu. Tako sad svaki put kad otpjevamo ringe ringe raja Noa očekuje da mu se plješće kad na kraju pjesmice čučne.

Osvijestio sam si to i pokušavam to oduševljenje nekako izražavati samo kad je zbilja postignut neki napredak u razvoju. No i dalje znam da ću razmaziti svoju djecu, jer to želim, ja sam imao predivno djetinjstvo i želim i njima pružiti barem dio toga. Pod razmaziti mislim da radim sve ono što dobiješ kao savjete od starijih da ne smiješ raditi: nemoj imati dijete po rukama razmaziti ćeš ga… Kad bi točno trebalo onda nositi dijete i biti uz njega? Noa i ja smo se najviše i povezali dok sam ga noćima satima nosao po stanu lijevo desno kad je imao kolike. Nemoj uspavljivati dijete, moraš ga pustiti da se sam uspava jer… halo! Nema bolje stvari na svijetu nego nakon napornog dana leći s dva mala praščića u krevet i maziti ih i češkati dok ne zaspu. Ok, ovaj dio znam da ću zbog normalnog funkcioniranja obitelji morati smanjiti, ali barem jednom tjedno ću uspavati svakog od njih tako da ih mazim i češkam dok ne zaspu (ili ja prije hehe).

Sretan sam jer oba sina pokazuju interes za stvari koje radimo na dnevnoj bazi. Trudimo se uključiti ih, unutar njihovih mogućnosti naravno, u obavljanje kućanskih poslova. Najviše vole usisavati, svaki put kad se usisivač uključi nastaje veselje u kući, obojica trčeći dolaze “pomoći”. S nama pune mašinu za rublje i pospremaju stvari iz perilice suđa, barem onaj dio koji mogu spremiti: žlice, padelice, svoje bočice. Zanimljivo im je i kad se kuha, naučili su prepoznati koje se jelo sprema pa tako i interes raste s obzirom na to što vole jesti. Pizza, pašta i tortilje uvijek pobuđuju najveći interes.

Vjerujem da se svaki roditelj zapita je li dobar roditelj i daje li sve od sebe da bi njihova djeca odrasla u zdrave i funkcionalne ljude. Vjerujte mi na riječ, ako se to pitate onda i dajete sve od sebe i djeca će vam biti zahvalna jedan dan kao i ja svojim roditeljima.

Objava razmazit ćeš djecu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Smije li roditeljstvo biti teško?

Smije li brak (zbog dolaska djece) biti težak?

Smije li se to sve reći naglas? A zapisati negdje?

Ne, ne žalim se! Da! Sam sam si ih radio. Da, nitko me nije tjerao da se vjenčam s Enom kad je ostala trudna.

Ovo ljeto me zbilja izmorilo više nego ikad išta do sada. Svako putovanje je borba, izlazak iz kuće borba, ulazak u stan borba, mijenjanje pelene borba, pranje kose djeci… Svjetski rat!

Opet ponavljam, ne žalim se, samo moram to sve napisati na jednom mjestu da bih zadržao koliko toliko zdravi razum.

Sretan sam čovjek! Zbilja jesam. Imam predivnu (kao osobu a i fizički) i mladu (aha! tu se malo hvalim) partnericu. Dvojicu preslatkih i živahnih sinova te trećeg na putu. Dobar posao, prosječnu plaću, super kolege (zbilja, rijetko se nađu takvi ljudi na okupu), vlastiti stan s pogledom na more (hvala mama i tata), veliki auto da svih (uskoro) 5 stanemo u njega i živim u gradu koji nije velik, a nije ni mali. Taman je ugodan za život i brzo dođeš s jednog na drugi kraj grada kad baš trebaš, a možeš pronaći 90% dućana i svega ostalog što ti treba. Za ostalih 10%, Trst, Ljubljana i Zagreb su sat i nešto vožnje udaljeni.

Što bi normalan čovjek više poželio!?

E pa… U tom grmu leži zec.

Očekivanja, opet, oprostite na izrazu, jebena očekivanja.

Bio sam zbilja blizu toga da ostanem “mladić” do kraja života (vlastitom odlukom), ali život je imao druge planove i hvala mu na tome, ma koliko naporno trenutno bilo.

Vjenčao sam se s 33 godine (tako zvane Isusove godine) i prijatelji i poznanici nisu propustili naglasiti simboliku pribijanja na križ uz komentare što bi tebi bilo bolje nego nama hehe…

Prije 34. rođendana dobio sam Nou! Predivnog, posebnog dječaka koji sada ima već gotovo dvije i pol godine te i dalje ne želi pričati. Da, daje dojam da ne želi, bili smo kod logopeda, od jeseni krećemo intenzivno raditi na tome da se počne izražavati riječima, a ne djelima i gestama. Ma koliko god da znaš da će sve biti ok i da će početi pričati, kao roditelja me to konstantno u podsvijesti opterećuje. Te Nea, eeee Neo. To dijete, to treba doživjeti. To dijete je toliko simpatično i živahno, nema trenutka mira, ali zbilja nema trenutka mira, čak ni kad spava. Uvijek gnjavi (animira) nekoga, brata, nas, noniće… Uvijek pozdravlja susjede, u liftu, na hodniku, maše svima, šalje puse… Šarmer (sa ili bez) pokrića još nismo sigurni.

(Sad ide NE plaćena reklama) 

Najbolje ćete shvatiti koliko je živ kad vam kažem da ga kamera s normalnog mobitela ne može uhvatiti pa sam si morao kupiti Huawei (malo reklame možda mi jednom daju barem popust za novi P40 pro jer mi P30 pro nije preživio Neovo “gledanje” crtića nogama) (GOTOVA REKLAMA).

Neo naravno hoda i priča “otkad se rodio”, sve jede i sve pije i vrlo brzo i lako izražava nezadovoljstvo, hehe.

Ovog ljeta smo otkrili njegov kriptonit. Naime, Neo je odlučio da se “boji” mora i cijelo ljeto je bio u moru pa možda sve skupa sat vremena (ovako kao na slici ispod). Samo za referencu, Noa i ja se kupamo od SVIBNJA! Toliko nas je ispilao, i sve na plažama, da smo Noa i ja dobili blagoslov od Ene da smijemo ponekad sami na more.

Naravno da smo nas dvojica tuljana uživali k’o praščići sami na plaži.

Već bismo se doma obukli u kupaće i nakon 15 min vožnje direkt bismo se bacili u more. Nas dvojica, dva ručnika, voda, kreme sunčanice i rukavići za plivanje.  Brčkali bismo se sat (dva, hehe) i doma našoj “ekipi u kazni”. Kao što sam već pisao prije, oba dečka su katastrofalni spavači. Noa se svaki mjesec malo poboljša pa se tjedan dana vrati na staro  ali Neo jednostavno nema šanse da prespava noć (22-06) bez barem 6, 7, 8 buđenja. Ovog ljeta je imao nekoliko noći kada bi se probudio oko 3 i do 5 ne bi htio spavati. Onda se vrati na spavanje i u 8-9 je budan, pun energije i spreman uzeti sve što mu život pruža. Kakav hedonist, čisto sam ljubomoran…

Svo to nespavanje, dvoje male znatiželjne djece, naravno htjeli mi to ili ne, ostavlja traga na Eninom i mom odnosu. Ja mislim da je to nekako normalno kad imaš tako malu djecu i da će doći na svoje kad malo porastu, ali vidim da Eni to zbilja teško pada.

Nestali su oni trenutci samo za nas u svakom danu. Ma koliko se trudili, dogodi se dan da jednostavno dok djeca zaspu, suđe, roba i sve se stavi na pranje, netko od nas je onesviješten s nekim djetetom u krevetu.

Nekad smo barem uspijevali da oboje ulove tih sat vremena popodnevnog sna u isto vrijeme, ali od ovog ljeta Noa više nema potrebu svaki dan odspavati popodne. Najčešće kada sve uspijemo obaviti po planu i u roku, pa smo u 23 sata mi budni a djeca u “dubokom” snu, dobijemo to vrijeme za sebe. U pravilu barem dva sata odvale u komadu. Samo, tada si preumoran za neke smislene i kvalitetne razgovore pa završimo zapravo k’o studenti, netflix & chill ili bacimo partiju Fortnitea da barem pucajući u igrici izbacimo frustracije iz sebe.

Iskreno se bojim kako će to izgledati kad nam u prosincu stigne i mali Mateo. Jedna pozitivna stvar je što Neo kreće u jaslice za nekoliko dana (Noa nije upao… O logici našeg sustava vrtića neću uopće pisati sada, ali dobro će doći onaj dio kad sam rekao da možeš s jednog na drugi kraj grada brzo doći kad Nou budem vodio u privatni logopedski vrtić ili gdje već bude išao).

Vidi se da sam uzeo pauzu od pisanja mjesec dana jer ne mogu prestati pisati… Ali mislim da sam vas već pogubio do sada pa ću drugi put nastaviti o bojazni (da ne napišem strahu jer očevi su neustrašivi) što nam jesen nosi na privatnom i poslovnom planu s obzirom na globalnu pandemiju i sve što nas čeka, dva posla, faks, vrtić, logopede, psihologe…

Ne želim zvučati kao neka jadalica, ali zbilja nije to roditeljstvo “šetnja parkom”. Svakim danom sve više razumijem svoje roditelje i neke njihove postupke koji mi do nedavno zbilja nisu bili jasni…

Objava smije li roditeljstvo biti teško? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Općenito u životu je najgore imati očekivanja, očekivanja očekivano vode u nezadovoljstvo. Rijetko kad stvari ispadnu onako kako ste planirali. Mogućnost da stvari krenu neplaniranim putem eksponencijalno se povećava sa svakim novim članom obitelji. Da to potkrijepim primjerom: jednostavan plan – probuditi se i otići do dućana.

Bez djece: probudiš se, opereš zube (ljudi, čuvajte zube), odjeneš se i kreneš!

S malim djetetom (primjer kad si sam i s jednim djetetom): ako imaš sreće, ti si se prvi probudio, a nisi bio probuđen u doba kad dućani još ne rade i čak i pijetao spava. Dižeš se iz kreveta, brzinski ideš na wc, bacaš pogled u sobu, opereš ruke, bacaš pogled u sobu, umiješ lice, bacaš pogled u sobu i tako dalje, shvatili ste poantu. Vaš anđeo je baš danas odlučio spavati duže.

Pod broj jedan – to znači da pelena neće izdržati i da će se probuditi popišan (hvala dobrim ljudima na izumu gumiranih podloga za krevet), pod broj dva – to vodi u jutarnje kupanje i pranje posteljine, što znači: ništa od dućana ujutro!

I tako, probudi se bebač, pelena naravno nije izdržala, imate jutarnje kupanje mališana. Optimizam je još tu, možda može sve ići brzo i glatko pa umjesto cijele procedure punjenja kade i ubacivanja igračaka idete na varijantu brzinskog tuširanja. Naravno, malo koja beba će biti zadovoljna tuširanjem, pa nisu ludi, naučili su već da postoji i bolje, pa bili su u privatnom all inclusive bazenu devet mjeseci!

Obavite taj brzinski tuš uz minimalan broj igračaka da nezadovoljstvo ne eskalira, pa zamotate bebu u ručnik i krećete put presvlačilice, ta dam! Naravno, ako vam je beba u onom slatkom periodu od šest mjeseci do godinu dana, vrijeme stavljanja pelene postaje dugotrajni cirkus. Jednostavno, nedostaje vam ruku! Jednom držite noge, drugom ruke, trećom stavljate pelenu… Hmmmm ček’, jednom ruke, drugom pelenu, trećom lijepiš pelenu… Nakon već skoro dvije godine stavljanja pelena, sam sebi se čudim kako to uspijem odraditi (s mlađim sinom, stariji je med i mlijeko). Ne znam zašto, ali kad ih staviš na tu presvlačilicu, dobiju poriv bika na rodeu i žele čim se otvore vrata (pelena) skinuti jahača (vas i robu) sa sebe i sletiti s te presvlačilice goli na pod i živjeti slobodno do kraja života. Lete ruke, lete noge, tijelo se trza, ruke su u otvorenoj peleni i tek stavljenoj kremi, kaos, ma što kaos, pravi rodeo! Još ako je zima pa morate staviti bodi, pa hulahopke, pa hlače, pa majicu broj jedan, pa majicu broj dva…

Nakon pola sata borbe s podivljalim bikom i najsmireniji ljudi su spremni za – pod tuš.

E da, tu postaje zanimljivo – tuširanje kad si sam doma s malim djetetom. Ako ga pustiš slobodnog, moji sinovi otvaraju vrata tuš kabine i ulaze, a kako su već okupani i obučeni, baš i nije neka fora. Gora varijanta je penjanje na bide i vađenje čepa iz sifona i guranje istoga u usta, bljuv! U tom slučaju hranilica postaje multipraktik: hranilica, zatvor, igraonica itd.

Ok, obavili smo sve što je trebalo, okupali smo se, odjenuli se i sad smo naravno ogladnjeli! Sebi radim čokolino, bebi radim griz. Lijepo jedemo skupa, sad opet do izražaja dolazi onih šest mjeseci do godinu dana: na zadnjem zalogaju griza on odluči prditi ustima i zapljuje i sebe i mene i pola kuhinje. Očisti kuhinju i povratak na presvlačilicu! I dok se presvlačimo, OPET, ja gol do pasa bez popljuvane majice, evo supruge na vratima (pola radnog vremena): “Aaa, kako lijepo, tek sad ste se probudili…”

J***na očekivanja i planovi, hehehe!

Objava čarobna jutra…s djecom pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Dragi ljudi, moram vam biti iskren. Dok ovo pišem sjedim na wc-u. Da, znam, previše informacija ali
vjerujem u to da treba biti iskren sa svojim prijateljima, obitelji i najvažnije, sa samim sobom. Želim vam ispričati kako mi se život pred malo manje od dvije godine okrenuo naglavačke. Doslovno naglavačke!

Postao sam tata! Ja! Baš ja! T a t a ! U trideset i trećoj godini! Zastrašujuće! Naravno da sam kao muškarac koji ima životnog iskustva iza sebe odlučio otići sa suprugom na porod. Nikad u životu nisam napravio veću pogrešku za svoj napuhani muški ego. Ma kakva ravnopravnost spolova! Pa žene su ZVIJERI, vjerujte mi Z V I J E R I !

Da mi moramo roditi, ljudski rod bi odavno izumro (neš’ je… bez kondoma!) ili smislio neki način teleportacije beba iz trbuha. Žene majke kraljice, zbilja to jeste! Naklon do poda i hvala vam što nas trpite.

Savjet za buduće tate  – OBAVEZNO bez ikakvih isprika i izmotavanja budite uz suprugu na porodu. To je najljepša i možda jedna od najstresnijih stvari koje ćete doživjeti u životu. Osjećati ćete se tako nemoćni, ali svaka sekunda straha vrijedi tog trenutka kada se vaša beba u suzama pojavi u rukama medicinske sestre koja kaže: dvadeset i tri su sata i trideset pet minuta, čestitam mama i tata postali ste roditelji!

Onda kreće standardna procedura, daju vam tupe škare da prerežite pupkovinu, popraćena uz standardne šale: što je Tata, tresu vam se ruke? Ako već do tada slučajno niste završili na podu ovdje se drastično povećava ta šansa. Zatim bebača odnose na vagu i mjere mu visinu, težinu i što već trebaju odraditi prije nego ga vrate mami na prvi podoj.

Naravno postoji jedan dio na koji mi muški zaboravimo, a to je da kad se beba rodi, treba se i posteljica “poroditi”. To vam je kao da stiže još jedna beba, doslovno.

Najvažnija stvar, tate: ni u kojem slučaju nemojte pogledati tamo dolje! To nije mjesto za vas, vjerujte mi.

Držite suprugu za ruku, dajte joj vodu iz bočice, brišite joj čelo najmekšim ručnikom koji postoji na svijetu, ljubite ju, mazite i tješite, ali vjerujte mi na riječ – ne gledajte dolje! Ja jesam i još imam noćne more.

No sve to zaboravite onaj trenutak kad vaš tek rođeni bebač završi s prvim papanjem i daju vam ga u ruke. Moja supruga je imala malo kompliciraniji porod tako da je moje prvo druženje sa sinom trajalo nekih 45 min. Cijeli sam se ukočio, otpale su mi ruke i ramena od straha da ga ne ispustim ili ne stisnem prejako ili ne napravim nešto krivo, ali i mišići na licu od osmijeha koji se nikako ne skida s lica. Odjednom držite novi život u rukama, nešto tako maleno tako krhko, nešto samo vaše. Isti tren vam je jasno da vam život više nikad neće biti isti.

Kako je bila noć otpratio sam suprugu i sina u sobu te su me sestre ljubazno zamolile da se vratim ujutro. Ne sjećam se kako sam došao do auta, ali znam da nikako nisam mogao krenuti. Toliko su mi se tresle noge da sam sjedio još dvadesetak minuta u autu čekajući da se slegnu emocije i uzbuđenje.

Kad sam napokon stigao u stan na dvadeset i petom katu, ja koji inače ne pijem, uzeo sam bocu Jacka sedmice i izašao na balkon s kojeg se vidi rodilište te nazdravio za sinovo zdravlje.

Bila je to posljednja noć u kojoj sam spavao više od tri sata u komadu, ali o tome više neki drugi put.

Objava postao sam tata! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.