Postoje djeca koja se vesele školi i jedva čekaju krenuti u školu, a postoje i djeca od kojih slušate izjave poput “Ne želim u školu!”, “Škola je glupa!” ili “Zašto baš moram ići u školu?!”. Iza takvih izjava se kriju ili naučene izjave (čuli su od roditelja, starijeg brata, sestre, rođaka, prijatelja…) ili strah od nepoznatog.
Kod nas je bilo ovo drugo – strah od nepoznatog.

Mislim, sasvim je normalno da imaš tremu i strah kada ne znaš što očekivati, što te čeka, kako to sve izgleda, što je to škola. Zamislite kako je samo tim malim bićima koji se odvajaju od teta u vrtiću i prijatelja s kojima su se družili godinama svaki dan, koji su im kao obitelj. Pa samo to nije lako emotivno izdržati, kamoli što uz to dolazi ta neka škola o kojoj ne znaš ništa.

Moje dijete se teško prilagođava novim okruženjima i događajima. Znala sam da ga za polazak u školu trebam dobro pripremiti, zato sam na kraju vrtićke godine pričala sa psihologinjom u vrtiću koja mi je dala super savjete.

Ovako su izgledale te naše pripreme (a neke od njih možete raditi i sada ako vam se dijete teško privikava na novo životno razdoblje):
⁃ Kako je vrtić blizu škole, svaki put kad bi prolazili bi pričali kako je to njegova škola i kako će mu biti super.
⁃ Kad smo morali po bilo kakve papire (predati ili preuzeti) vodila sam ga sa sobom kako bi upoznao tu zgradu u kojoj će provesti drugi dio svog djetinjstva.
⁃ Traženje torbe i pernice.
⁃ Pričala sam mu kako su učiteljice kao i tete u vrtiću, tu su za njega što god mu treba i uvijek sam o njima pričala sve najbolje – to je jako bitno jer ako pričate loše o učiteljima pred djetetom rušite im autoritet i dijete ih neće poštivati kada ni vi ne pokazujete poštovanje. Djeca uče od nas!
⁃ Pričala sam mu kako će mu izgledati dan u školi i kako i nakon dana u školi možemo raditi sve aktivnosti koje smo radili nakon vrtića.
⁃ Čitali smo priče o polasku u školu.
Ipak nisam pretjerivala jer ga nisam htjela previše “gušiti” pričanjem o školi da ne bi došlo do kontra efekta.

Kako se bližio početak školske godine primijetila sam da on baš i nije sretan, a odgovor na pitanje veseli li se školi je ponekad bio “Daaaa”, a ponekad “Neću u školu” (ovisno kakvog je bio raspoloženja). Došla je i ta posljednja večer prije početka škole. Trebao se spremati za spavanje, ali je odbijao uz “Neću spavati, neću se rano buditi i neću u školu”. Nekako smo ga spremili za spavanje i onda sam ja legla s njim u krevet. Rekla sam mu: “Meni se čini da se ti jako veseliš školi i što ćeš vidjeti prijatelje iz vrtića koji su s tobom u razredu, ali mi se čini da te nečega strah.”. On je kimnuo glavom i zagrlio me. Pitala sam ga čega ga je strah, ali je samo ponavljao “Ne znam.”

Kada sam pitala kako osjeća taj strah rekao je da ga boli srce. Mislim da svi znamo taj osjećaj stezanja u prsima, trema, strah kao kamen koji te pritišće i ne da ti disati. Obzirom da sam točno znala čega ga je strah (stavite se na njihovo mjesto, u tu siruaciju i točno ćete znati što ih muči) počela sam mu pričati priče. Nisam ga pitala je li ga strah ovoga ili onoga…samo sam mu pričala. Pričala sam mu o tome kako je meni bilo super u školi, kako sam imala puno prijatelja s kojima sam se nalazila i preko vikenda i nakon škole; kako smo išli na izlete.

Pričala sam mu o školskim predmetima i što se sve uči. Pričala sam mu o školskom zvonu, o sjedenju u klupama, pisanju kredom i brisanju školske ploče. Primijetila sam da se opušta, a on me počeo ispitivati sve što ga zanima (i što ga je zapravo mučilo jer mu je nepoznato).

Na kraju me pitao: “Zašto uopće moram ići u školu?” Njemu odgovor “Zato što se u školu mora ići jer tako kaže zakon” ništa ne znači. Objasnila sam mu kako bi razumio, objasnila sam mu “njegovim” jezikom. On jako želi biti građevinar, voziti bager, zidati kuće i zgrade pa sam to iskoristila. Rekla sam mu kako mora ići u školu da bi sve to mogao raditi kada odraste, da nauči sve što mu treba za posao (znamo da se u našem školstvu uči svašta i potrebno i nepotrebno, ali oni to ne trebaju znati u ovom trenutku). Ispričala sam mu sve o osnovnoj školi, srednjoj školi, fakultetu, zaposlenju… I to ga je smirilo. Rekao mi je da ga više ne boli srce nego da je samo cijeli uzbuđen. To je smirilo i mene.

Budimo realni, mi roditelji nove početke često doživimo stresnije nego oni.

Ponedjeljak ujutro. Prvi školski dan. Spremanje za školu. Ja sretna što smo večer prije tako pričali i uklonili sve strahove, a on opet buntovan, opet plač i “Zašto baš moram u školu?”. Znala sam da ima još nešto što očito nismo objasnili. Srećom odmah je rekao što ga muči. Problem je bio da je znao kako će imati predstavu, ali on je u svojoj glavi to zamislio kao u vrtiću- djeca glume, roditelji gledaju, a kako će sada imati predstavu kad se nisu pripremali?! Objasnila sam mu kako to učenici 4.razreda pripremaju predstavu za prvašiće. Brzo se smirio, ali mene je bilo strah postoji li i dalje nešto što ga muči. Nakon tih plakanja u nedjelju navečer i ponedjeljak ujutro, stvarno sam očekivala da će biti jako zanimljivo kad dođemo ispred škole.

I bilo je! On je bio toliko sretan i uzbuđen. Grlio se s prijateljima iz vrtića, zafrkavao, jedva čekao da uđu u školu. Nakon prvog dana bio je pun dojmova i pričao kao navijen. Ja sam osjetila ogromno olakšanje i sreću. Kada smo došli kući listao je knjige i gledao što će sve učiti, uživao u biranju bilježnica i pribora(mamino dijete). Shvatila sam koliko bi bolje bilo da smo bilježnice i knjige imali prije, ali knjige smo dobili u školi prvi dan kao i popis koje bilježnice kupiti.

Na kraju svakog školskog dana ga pitam što mu je bilo najbolje i najgore, svaki dan je odgovor isti “Sve mi je najbolje, nemam ništa najgore”. Jedini problem koji imamo je buđenje ujutro. Svako jutro kaže da je pospan i da želi još spavati. Svako jutro mu kažem kad dođe vikend da može spavati koliko god želi (iako je oduvijek ranoranilac pa znam da neće spavati duže od 7.30), a on baš svako jutro kaže da jedva čeka vikend da se naspava.

Subota. Vikend. Neki spavaju duže, ali ne i moje dijete. On se probudio u 7:05, na pitanje zašto se tako rano probudio, odgovor je bio: “Želim ići u školu.”

Preživjeli smo prvi tjedan i to bolje od očekivanog. Nadajmo se da će što duže biti ovako.

Objava preživjeti početak 1. razreda pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Svega 15km od Splita nalazi se mjesto Krilo Jesenice, a u tom mjestu hotel Krilo. To vam nije neko veliko zdanje, niti hotel neke grupacije sa ogromnim hodnicima ispunjenim sobnim vratima. To vam je hotel koji se apsolutno stopio s okolinom. Smješten točno između Magistrale i mora, veličinom je jednak kućama oko sebe, a ono što nudi je daleko više od prije spomenutih hotela. Hotel Krilo je jedan od onih hotela koji imaju dušu, hotela gdje osoblje nije brojno, naporno rade, ali uvijek imaju osmijeh na licu; jedan od onih hotela gdje se osjećate kao kod kuće. Iako ima “samo” 3 zvjezdice, soba u kojoj smo mi bili smješteni i wellness se mogu mjeriti sa vrhunskim hotelima.

“Naša” soba je tako dobro sređena da smo ostali bez teksta kada smo otvorili vrata. Doslovno. “King size” krevet sa preudobnim madracem, dizajnerskim komadima namještaja, kupaonicom kakvu bih htjela imati u svom stanu.

Kažem, ostali smo bez teksta. Najbolje od svega je da SVE sobe imaju pogled na more. Znate ono, ujutro se probudite, otvorite balkonska vrata i gledate more, osjetite miris mora i u tom trenutku pomislite kako život ne može biti bolji. Jer stvarno ne može – u hotelu ste, drugi za vas čiste, peru, kuhaju, a vi samo uživate.

Wellness kao i hotel nije neki ogroman, velik i prepun svega. On je malen, predivno uređen i taman za jednu obitelj ili par da uživa. To im je i bila zamisao – napraviti wellnes takav da odgovara potrebama para ili manje obitelji. Dakle, kada ga rezervirate on je samo vaš, nema stranaca sa vama u jacuzziju, u sauni se znojite sami ili s vašim partnerom i to je ono što mi se baš baš baš sviđa. Vrijeme u ovom wellnessu je doslovno vrijeme za vas.

Još nešto mi se jako sviđa – dok sjedite u jacuzziju gledate u more, pa tako odmarate i fizički i psihički. Osim jacuzzija, saune i kupaonice, tu je još jedna prostorija sa kozmetičarkom. Usluge koje pružaju su sve vrste masaža, depilacija, pedikura i manikura. Ja sam bila na masaži i mogu vam reći samo da žena ima zlatne ruke.

Hrana u hotelu. Imaju opciju samo polupansiona- doručak i večera. Za doručak imate švedski stol s maslacem, uje džemovi, abc sir, Picok, Nutella (baš nutella ne neka jeftina izvedenica), Argeta paštete, Gavrilović paštete, med, sirevi, salame, kuhano jaje, kajgana, kobasice, jogurti, svježe ispečeni kroasani i bublice, mlijeko, razne vrste pahuljica, kava, čaj, sok od jabuke i sok od naranče. Stvarno, izbor je odličan.

Nakon doručka na recepciji  zapisujete se za večeru. Birate želite li mesno ili riblje jelo, a dobijete još i juhu (riblja,goveđa ili neka krem juha-svaku večer je druga) i zdjelu salate. Dok smo mi bili ponuda je bila riba sa žara i krumpir salata, miješano meso, lešo riba, pohana teletina i pomfri (najnajnajbolji koje ste ikad jeli ako ćete vjerovati mom Sebastianu), punjene paprike. Ovaj način mi je odličan jer se ne baca hrana kao u većini hotela, a porcije su više nego pristojno velike.

Parking imate odmah ispred hotela. Jedna mala plaža je isto ispred hotela, a druga malo veća je udaljena 100m. Mi smo se kupali na toj većoj. Odlična je za obitelji sa djecom jer ima hlada, šljunčana je, ulaz u more je postepen i ima i kafić ako želite popiti kavu ili piće.

Još jedna stvar koja mi se svidjela u hotelu je da na svakom katu imate stolić i 2 fotelje u kojima možete odmarati, čitati knjige, novine dok se djeca igraju. Na stoliću imate neke knjige koje možete posuditi, a čak imaju i igračke te bojanke za djecu, pa ne morate očajavati ako ste zaboravili ponijeti zabavu za najmlađe.

Ukoliko ste došli autom i ne želite samo biti na plaži i izležavati se, možete posjetiti okolna mjesta udaljena 15-ak minuta vožnje, Split, Solin, Omiš, Radmanove mlinice…

Moj zaključak na kraju trodnevnog odmora je da želim opet tamo. Sebastian se slaže sa mnom

Objava kratki obiteljski odmor prije povratka u rutinu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Putovati s djecom je izazov. Putovati s djecom koja vrište u automobilu, mrze autosjedalice i vožnju je hard core izazov. I Eli i Sebastian su prvih pola godine vrištali u sjedalicama. Putovanja su trajala beskonačno dugo jer smo morali stajati 294052548 puta. Kako smo ovisni o autu da dođemo bilo gdje tako su se s vremenom i on i ona naviknuli na vožnju. Ipak, ako vožnja traje duže od 2h treba imati uz sebe survival kit jer im postane dosadno, a kad im postane dosadno oni koji ne pričaju će vas ubijati kukanjem i cviljenjem, a oni koji pričaju s pitanjem: “A kad ćemo doći?”. Ako ste sretnici pa vam dijete spava dok god se vozi, blago vama i slobodno preskočite ovaj blog post (vratite se čitanju kada budete imali jedan od navedenih primjeraka djece), a ako ste još veći sretnici (kao mi) pa imate po barem jedan primjerak iz obe kategorije, čestitam spremni ste za ludnicu.

Ipak postoji jedna mogućnosti…ako pripremite survival kit ima nade da će putovanje proći poprilično bezbolno.

Dakle, obzirom da mi imamo i bebu i predškolca trebamo imati spremljeno svašta da ih zabavimo. Bitno je ne dati im sve odjednom nego jedno po jedno kako bi zabava što duže trajala. U survival kit spremate ono što djeca vole: najdraže igračke, priče, bojanke… Sve ono što je dovoljno maleno da ne zauzima previše dragocjeni prostor u vozilu i, po mogućnosti, mekano kako se ne bi ozlijedili tijekom vožnje u “ne daj Bože” slučaju. Ja moram priznati da tu nisam baš oprezna i u vožnji koristimo i bojice i plastične igračke.

Ovo su naši survival kit paketi:

1. paket za bebe

– gumena grickalica (nekoliko njih po mogućnosti, da budu različitih oblika i boja)
– zvečke (mekane, plastične, šuškave…kakve god bitno da ih beba voli)
– neka igračka koja svira (mi ponesemo Fisher Price sveznalice one manje npr.
daljinski upravljač, ključeve, mobitel)
– najdraža slikovnica (Eli obožava slikovnice pa ih uvijek imam nekoliko u torbi)

2. paket za djecu

– priča (ponesemo neku slikovnicu koju voli i neku enciklopediju koja ga zanima i
koju voli proučavati)
– putne društvene igre (mi imamo potapanje brodova,križić-kružić, 4 u nizu…)
– mala školska ploča da crtaju kredom (to je piši briši zabava, a ako vam smeta
prašina od krede može poslužiti i ona dječja magnetna piši briši ploča)
– blok i bojice za crtanje (na internetu imate tutorijale kako zavezati bojice za blok
da se ne pogube po automobilu i da su djetetu lakše dostupni)
– radna bilježnica sa naljepnicama (naljepnice su uvijek hit)

I paket 1 i paket 2 imaju rok trajanja, kod nas je to cca 3-4h vožnje. Ako smo na nekom dužem putovanju onda još: igramo igre riječima(poput onih “prvo slovo”, “nastavi niz”,
“vidim vidim”…), pjevamo pjesme (djeca slušaju muziku koju i mi, ali na jako dugim putovanjima upalimo i dječje pjesmice – imamo sve iz kolekcije DO-RE-MI i samo mijenjamo CD-e) , i na kraju kada ostanemo bez ideja i kada smo spremni na sve za malo mira i tišine u igru ulazi tablet (koji ne mora biti loš, trebate samo instalirati poučne aplikacije i igrice).

Ovi naši survival kitovi su dobri zapravo za preživljavanje brojnih situacija: putovanje, u restoranu, u kafiću da popijete kavu u miru, ako idete kod nekoga tko nema djecu pa morate naći zanimaciju za svoju… Ako vi imate neki drugi prijedlog/ideju/igru/rješenje slobodno javite, jer mi često putujemo na duuuge relacije.

Objava survival kit za putovanje s djecom pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Koliko sam se puta pitala zašto uz dijete ne dolazi i “user manual”? Koliko sam samo puta poželjela imati čarobni štapić da sredim probleme na koje nailazim u avanturi zvanoj majčinstvo. Koliko god mi to htjeli i željeli nema niti uputstava niti čarobnog štapića niti čarobne formule kada pričamo o odgoju. Što su djeca starija odgoj je zahtjevniji. Dok su manji teže je fizički, ali što su stariji psihički je sve teže nositi se sa izazovima. Pitanja se potencijalno množe, a odgovora često nemamo… 

1. Empatičko reflektiranje djetetovih želja, emocija, potreba (prihvaćanje, svjesnost i regulacija emocija)
2. Postavljanje granice/podsjećanje na pravilo (jasno, bez puno objašnjavanja)
3. Pružanje alternative/drugih izbora (preusmjeravanje pažnje/davanje moći)

Hrpa riječi koja vam ništa ne znači?

Evo zato primjera…

Obitelj mora nekuda ići te prekida djetetovu igru. Ono se naravno želi nastaviti igrati te dolazi do problema (plakanje, vikanje, bacanje stvari, bacanje po podu.)

1.Empatičko reflektiranje: Znam da se želiš još igrati.

(Jako je bitno imenovati emocije jer djeca često ne znaju što im se to događa, što je ljutnja, sreća, radost, tuga. Bitno je i priznavati djetetove emocije, trebaju znati da je u redu tako se osjećati i da se i mi tako ponekad osjećamo)

2.Postavljanje granice: Ali sada je vrijeme da idemo.

(samo kratko reći, bez objašnjavanja i previše priče)

3.Pružanje alternative: Želiš li da idemo pješke ili biciklom? Kojim putem želiš da idemo?(…)

(dati im moć da izaberu nešto iako zapravo mi biramo, te im ovakvim izborima skrenuti pažnju i usmjeriti na ono što želimo)

https://www.instagram.com/p/BuBXlpzHMv6Y1Orxc46ztlaoJlvcfWVFLTmsPg0/?hl=it

https://www.instagram.com/p/BuBXlpzHMv6Y1Orxc46ztlaoJlvcfWVFLTmsPg0/?hl=it

Većina roditelja se žali na ista nepoželjna ponašanja: dijete staaalno nešto zapitkuje; dijete lako odustaje kada mu/joj nešto ne ide; kada dođe vrijeme spavanja (ili ujutro polaska u vrtić) pretvaraju se u male gremline koji ne žele obući pidžamu,oprati zube…

Evo prijedloga kako to “srediti”.

Kada dijete stalno zapitkuje dovede nas do ludila, jer 1001 “zašto/kako to/znaš li mama” nije lako slušati. Neka djeca zapitkuju jer su radoznala i stvarno žele znati više o tome što pitaju, dok druga djeca toliko zapitkuju jer žele pažnju roditelja, žele komunicirati jer se tako osjećaju voljeno/prihvaćeno. Kako bilo, najgori odgovori su (a koje mi često dajemo) “Joj pusti me na miru. Ajde malo nemoj pričati. Zašto postavljaš toliko pitanja? Ne znam. Imam posla, ne mogu sada.” Najidealnije je dati im odgovore, istraživati sa djetetom. Kada stvarno više nemate volje/živaca/vremena recite kratko: “Znam da te to baš jako zanima, ali ja stvarno ne znam odgovor. Malo ću istražiti pa ću ti sutra/kasnije/drugi put odgovoriti.”

https://www.instagram.com/p/BuBXlpzHMv6Y1Orxc46ztlaoJlvcfWVFLTmsPg0/

Vaše dijete lako odustaje kada mu/joj nešto ne ide? Moje dijete odustaje prije nego li uopće pokuša. On često odmah na početku kaže: “Ja to ne mogu”. Većinom iza toga odgovora stoji strah od neuspjeha.

-U parku se neće penjati na visoku penjalicu jer ga je strah da će pasti i zato ne želi niti pokušati. Tada mu kažem kako se meni čini da se boji da će pasti, ali ja sam tu i biti ću uz njega i paziti da se ne ozlijedi.

-Nakon treninga mi je rekao kako neke vježbe nije radio jer nije želio. Tada ga pitam jel stvarno nije želio ili misli da nije dovoljno dobar i da ne zna to nešto raditi. Najčešće je problem ovo drugo. U tom slučaju mu kažem kako znam da se boji da neće uspjeti (priznavanje emocija je bitno!) ali to su vježbe koje se moraju puno puno vježbati kako bi ih naučio i bio dobar u njima; tako i kada je bio mali nije znao hodati pa je jako puno vježbao i sada može i trčati a ne samo hodati; nije znao slova pisati pa što ih više piše sve je bolji u pisanju – samo je bitno vježbati.

-U vrtiću ne želi igrati igru “Glazbeni kipovi” jer nije dobar kip (doslovno tako mi je rekao). Onda sam mu dala prijedlog kako da bude dobar kip i nakon toga obožava tu igru.

-Ako ispunjava radne liste neke zadatke preskoči jer “on to ne zna”. Moj odgovor je : ”znam da ti se čini da ne znaš, ali ispunjavao si već teške zadatke i uspio si. “ Ako je zadatak složeniji pomognem mu tako da mu ga rastavim na korake – što da napravi prvo, drugo, treće…(pazeći pritom da mu ne dajem rješenje).

I za kraj mali gremlini. Ovo je nešto što nam predstavlja veliki problem u zadnje vrijeme, a nakon radionice, primjenjivanjem ovih koraka, vidim pomak u ponašanju. “Molim te, operi zube” i “Molim te, obuci se” su rečenice koje ujutro i navečer izgovorim bezbroj puta, a nakon tih bezbroj puta kažem “Zvučim kao pokvarena gramofonska ploča” i sjetim se kada je to moja mama meni i braći govorila i sada vidim kako joj je bilo.

Nakon radionice primjenjujem ovo, i kako sam rekla, vidim napredak:

Ukoliko više od 2 puta ponovim što mora napraviti, kažem: “Znam da sada ne želiš prati zube niti se odjenuti, ali vrijeme je za spavanje/polazak u vrtić. Želiš li prvo oprati zube ili odjenuti se?” Ako ide na spavanje dodam: “Kad sve to napraviš možeš izabrati priče koje ćemo čitati za laku noć i izabrati hoćemo li čitati 2 ili 3.” Ako ide u vrtić: “Misliš li da ćemo danas sresti onaj stroj što čisti ulicu?” ili “Misliš li da su još radovi na onoj cesti?” (Bitno je naći nešto što ih zanima kako bi im skrenuli pažnju i potaknuli ih da se brže spreme jer žele to nešto vidjeti,p roći nekuda ili ako vam je vrtić u bizini, pitate želi li ići pješke ili biciklom/romobilom/nečim što će ih ubrzati)

Postoje dani kada ništa od ovoga “ne pali”, kada se osjećam kao propali slučaj majčinstva i odgoja. Srećom tih je dana sve manje, a ja se sve više trudim i radim i na sebi kako bih bila najbolja mama mojoj djeci. Ako imate problema i ne znate kako postupiti nemojte se bojati zatražiti pomoć, pa psiholozi u vrtićima i školama služe i za savjetovanje roditelja. Jer koliko god knjiga pročitali svako dijete je individualno i ponekad nam treba stručni savjet.

https://www.instagram.com/p/BuBXlpzHMv6Y1Orxc46ztlaoJlvcfWVFLTmsPg0/

ANA

Zovem se Ana Babić. Mrzim svoje ime i prezime jer nas ima previse i stalno misle da sam netko drugi. Imam (skoro) 32 godine. Žena, majka, fotograf. Odustala od fakulteta i hobi pretvorila u posao br.2 (prvi je tajnica u IT firmi). Zbog dva posla, muža, dijete (drugo stiže za koji tjedan) život mi je stalno u 5.brzini. Ig profil otvorila zbog posla, ali se nekako tijekom vremena pretvorio u privatni. Uživam upoznavati nove ljude, posebno mame.-.dijeliti s drugima dio mog života kroz fotografije; divne i one manje divne strane majčinstva. Vjerujem da će se mnoge poistovjetiti sa mnom, jer ni ig život nije uvijek savršen, ali zato sam i ja supermama.

Instagram: @ana_in_mamaland

Objava tajni recept za nepoželjna/zahtjevna ponašanja kod djece pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Sve smo, barem jednom, negdje pročitale ili čule od nekoga kako se kada rodiš i ugledaš to malo biće odmah zaljubiš.

To je ljubav na prvi pogled. A je li to stvarno tako? 

To je ono što je mene mučilo kada sam bila trudna sa Sebastianom. Što ako ja to ne osjetim? Je li to normalno? Kakva sam ja majka ako to ne osjetim? Prvi puta sam trudna i nemam pojma što očekivati i što je normalno a što nije. Srećom imala sam nekoliko prijateljica koje su mi rekle: “Ma kakva ljubav na prvi pogled? Volim ja svoje dijete, ali tada si toliko izmorena da samo jedva čekaš odspavati.” Shvatila sam da, kao i u svemu, postoje dvije vrste žena- one koje se odmah zaljube u svoju djecu i one koje se malo kasnije zaljube u svoju djecu. Zanimalo me je koja od njih ću ja biti.

Onda je stigao dan D. Trudovi su krenuli, to je bilo to, stiže malo biće. Nakon 8 sati trudova doma i 32 sata u bolnici stiglo je moje klupko sreće. Morali su ga hitno izvaditi jer su mu otkucaji srca pali, nisu mi ga ni dali već su ga odmah nosili na pregled. Donijeli su ga nakon nekog vremena (u rađaoni pojam vremena ne postoji, minute su sati a sati su minute) i stavili na mene. Pogledala sam ga i…nisam se zaljubila. Samo sam bila sretna da je dobro, da je živ (iako je morao idućih 8 dana provesti na neonatologiji). Nakon toliko dugog poroda i nakon što sam provela budna više od 48 sati bila sam samo sretna da je sve gotovo. Kao i one moje prijateljice koje sam spomenula, svladao me umor i samo htjela spavati.

Zaključak je bio da sam ja ona koja se ne zaljubi na prvi pogled.

Šest godina kasnije na svijet dolazi Eli. Sada sam već iskusna i znam kako to sve ide. Zapravo, mislila sam da znam kako to sve ide. Ovaj put nije bilo trudova. Vodenjak mi je puknuo onako filmski – stajala sam u ogromnoj lokvi. Porod je induciran jer nisam imala nikakve trudove. Nakon 13 sati rodilo se moje drugo klupko sreće. Stavili su je odmah na mene, onako malu i slatku…i zaljubila sam se na prvi pogled. Nisam je mogla prestat gledati i maziti i ljubiti. Ovaj put sam bila ona koja se zaljubi na prvi pogled.

Nakon dva poroda moj zaključak je da ta ljubav na prvi pogled ovisi o puno drugih stvari – koliko si stvarno spreman za novo biće u svom životu, kako se osjećaš, ali najbitnije kakav je bio porod.

ANA

Zovem se Ana Babić. Mrzim svoje ime i prezime jer nas ima previse i stalno misle da sam netko drugi. Imam (skoro) 32 godine. Žena, majka, fotograf. Odustala od fakulteta i hobi pretvorila u posao br.2 (prvi je tajnica u IT firmi). Zbog dva posla, muža, dijete (drugo stiže za koji tjedan) život mi je stalno u 5.brzini. Ig profil otvorila zbog posla, ali se nekako tijekom vremena pretvorio u privatni. Uživam upoznavati nove ljude, posebno mame.-.dijeliti s drugima dio mog života kroz fotografije; divne i one manje divne strane majčinstva. Vjerujem da će se mnoge poistovjetiti sa mnom, jer ni ig život nije uvijek savršen, ali zato sam i ja supermama.

Instagram: @ana_in_mamaland

Objava LJUBAV NA PRVI POGLED ILI IPAK NE pojavila se prvi puta na SUPERMAME.