Sigurna sam da je svaka od vas pročitala barem jednu knjigu u tome kako biti dobar roditelj, kako razgovarati s djetetom, kako ga hraniti, koliko puta ga je normalno poljubiti i slične potrebno nepotrebne savjete raznih psihologa, odgajatelja, znanstvenika.

Ja sam naravno supermama i pročitala sam ih sve tako da ne radim niti jednu grešku u odgoju svoje djece (nadam se da osjetite sarkazam u ovim slovima), ali nekada sam i ja bila dijete. Moji roditelji nisu pročitali ni jednu od tih knjiga, a i svi savjeti koje su tada dobivali od starijih generacija se danas smatraju lošima, tako da je čudo uopće što sam živa.

Kako li sam samo ispala tako pametna, to je još jedno čudo koje bi se dalo proučavati od strane znanstvenika – ali stavimo sad to sa strane za neke druge neprilike (vjerojatno je i sarkazam/crni humor proizašao iz tog odgoja u kojem je trebalo preživjeti, tako da nemojte zamjeriti).

Dakle, poučena svojim iskustvom kao dijete i danas kao majka troje djece, sažet ću vam savjete što sve morate raditi da bi bile loše mame. Pišem mame, jer tate i onako ovo ne čitaju (čast iznimkama).

Kako biti loša mama iliti 12 zapovijedi katastrofe:

1. Optuži dijete za svoje pogreške – ti si kriv/a što sam vikala na tebe, ti si kriv/a što sad nemam novaca, ti si kriv/a što mi je život u rasulu…ti si kriv/a!
2. Nikada se nemoj ispričati djetetu – ako sam i pogriješila, opet je ono krivo; nemam se što ja majka ispričavati svome djetetu; pih, kao da ono zna što to znači – riječ oprosti ne postoji!
3. Tjeraj dijete da shvati odrasle – ali moraš shvatiti bakino ponašanje, ona je stara; susjed tuče susjedu jer je pijan; učiteljica je grozna jer su je djeca izludila…moraš shvatiti!
4. Pričaj djetetu stalno sve najgore o njegovom tati – ovaj tvoj tata ništa ne zna; ovaj tvoj tata opet sjedi u kafiću; ovaj tvoj tata je grozan…ovaj tvoj tata!
5. Nauči dijete da se boji života – pazi da ne padneš dok hodaš po ravnoj cesti; pazi da te ne prevari tvoja najbolja prijateljica jer nikome ne možeš vjerovati; pazi se Boga i čovjeka…pazi!
6. Nemoj naučiti dijete ičemu što je važno za zdrav razvoj i kasnije snalaženje u samostalnom životu – nije se dalo naučiti voziti bicikl; ne da mi se učiti ga kuhati ni peglati jer ćemo se samo posvađati; već će naučiti samo kako se plaćaju računi – već će naučiti samo!
7. Ne puštaj dijete kod prijatelja ili u bilo kakav izlazak – zašto ti sad baš moraš ići kod prijateljice koja živi tri kuće dalje; nema veze što svi idu van, ti ne možeš jer se ja želim u miru naspavati; što će govoriti o tebi ako si stalno negdje – nemoj!
8. Uvjeri dijete da je glupo i da se njegovo mišljenje ne poštuje – baš ti nešto znaš; ti nemaš pravo glasa; dok si pod mojim krovom bit će onako kako ti ja kažem – ja znam najbolje!
9. Svađaj se sa partnerom pred djetetom – urlajte da se cijela kuća ori jer on sad baš mora kod svoje majke koju ne podnosiš; zašto si sad to kupio kad nam nije trebalo; gdje ćemo sad naći novac za popravak auta – urlaj!
10. Plači u kupaonici tako da te svi čuju – ne želim da me itko vidi uplakanu, ali ću ridati svim glasom; opet su me svi iživcirali pa ću još malo ridati; moji osjećaji su najvažniji – neka se zna da sam tužna!
11. Ne grli ni ne ljubi svoje dijete – ma već je veliko; ma to je nepotrebno; ma ne treba biti vezano za mene – hladno!
12. Potiči netrpeljivost između svoje djece – vidiš kako je ono moglo, a ti ne možeš; ići ćeš joj pomoći nešto – pa nisi joj sluga; sve nade polažemo u tebe jer ovo drugo je niškoristi – vidi njega, a ti?

Pridržavate li se barem pola ovih zapovijedi, traume kod djeteta provjereno zagarantirane.

Foto: unsplash.com

Objava kako biti loša mama? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Drage mame djece mlađe od 10 godina,

znam da ste umorne, neispavane, pune briga. Znam da dok hranite bebu jednom rukom, drugom rukom pomažete prvašiću oko zadaće, osluškujete je li mašina za pranje rublja odsvirala kraj jer više nemate čistih čarapa te stalno pogledavate na sat jer uvijek je vrijeme za nešto: ručak, bočica, spavanje, mijenjanje pelena, izvannastavne aktivnosti i mogu nabrajati unedogled. Znam da dok ste na poslu većinu vremena mislite na djecu, šaljete bezbroj poruka ljubavi, poruka briga, poruka uputa…brinete jer je po noći dijete zakašljalo par puta, možda se pojačalo u vrtiću…brinete hoćete li stići pokupiti malene iz boravka jer što ako izađe van u 16 sati, a vas nema ispred jer ste zapele u prometu…brinete jer ne stignete sve, a toliko toga želite…brinete jer većinu vremena plačete, ili od sreće ili od tuge, hoće li presušiti više te suze?

Znam! Sve mi znamo kakvo je stanje, samo neke priznaju, neke ne. U redu, svatko kako ga volja. No, zašto ja ovo sad pišem? Pišem jer osim prvašice, imam i dvije starije kćeri: jedna je 14 godina, druga 12. Drage moje, sve što prođe 10. godinu, izađe u školi iz okrilja učiteljice koja ih drži na okupu i brine više majčinski, kad udari pubertet koji počinje sve ranije, cijeli svijet se mijenja ponovno: i vama i njima. Voljela bih reći na bolje, stvarno bih voljela…Evo, procijenite same.

Briga oko malene dječice ide otprilike ovako: “Hoću li znati što trebam? Čim prestanem dojiti, napokon ću se i naspavati. Jedva čekam da progovori pa da mi bude lakše razumjeti što želi. Kad prođu ovi tantrumi, sve će biti bolje. U vrtiću je stalno bolesno, kad će već jednom krenuti u školu?”.
Gurnuo ga netko slučajno u razredu, jao, neka već jednom ojača da se obrani samo. I tako prolazimo te divne, slatke godine stalno iščekujući i priželjkujući djetetovu samostalnost, zrelost, odrastanje, jer mislimo da će biti lakše. Pogotovo s prvim djetetom, sa svakim sljedećim se to smanjuje jer smo sigurniji u sebe i opušteniji s djecom, barem neki. Međutim, priželjkivanje je i dalje tu. Moje užasavanje upoznavanja bebe s krutom hranom nije prestalo ni nakon troje djece, tako da je tu opet moment priželjkivanja da poraste već jednom da može samo normalno žvakati.

E sad, briga oko djece iznad 10 godina, pogotovo teen ekipe, je ovakva: “Hoću li znati što trebam? Razumijem li ja uopće što pričaju? Molim te, nosi uloške sa sobom uvijek jer u svakom trenutku možeš dobiti menstruaciju.”.  Ja upozorim na neki nepoželjni oblik ponašanja, pa mi ona argumentira pa na to opet ja, pa opet ona i tako sve do trenutka dok ne zaurlam: nauči gdje je granica ili bolje prestani dok si još u prednosti!

Na roditeljskom sastanku: pazite na pretjeranu konzumaciju proteinskih dodataka jer dečki bildaju mišiće; pazite na cigarete i tamo neki snus koji je tri puta jači od cigarete; u slučaju da nađete nožić od šiljila velika je mogućnost da vam se dijete samoozljeđuje jer to puno njih u tim godinama radi. Što ako nešto od toga radi, što ako ih maltretiraju, što ako su u depresiji, što ako…a ja to ne vidim, ne prepoznajem? Sad je vrijeme za razgovor o seksu, hm, jesam li rekla previše ili premalo? Kozmetika, može, ne može, ne puno, nemam pojma. Nepodnošljivi odnosi u razredu, nedostatak empatije, gledanje čije tenisice koliko koštaju. Ulogirana na sve moguće društvene i nedruštvene mreže da shvatim i pratim što gledaju, kako to razumiju, pokušam objasniti što je ispravno, a što potpuno van pameti…a budimo iskreni, ne znam više ni sama.

Zagrljaja je sve manje, kolutanja očiju sve više. Sad mi je tek jasna ona stara: malena djeca malena briga, velika djeca velika briga. Nažalost, stvarno je tako.

Zagrlite te mališane i grlite ih sve dok vam to dozvoljavaju, držite ih za ruke i gledajte čim više u te predivne oči koje vas gledaju sa obožavanjem. U njima nema pitanja: “Mama, zašto si se sad tako obukla, mogla si se malo i našminkati, zašto me to sve ispituješ” i sl. , u njima je samo čista ljubav. Vole nas i starija djeca, to nije upitno, samo im trenutno ne da ponos da to previše pokazuju. Ipak su pametniji od nas, što mi točno znamo o životu!?

I za kraj, ako ste gledale film Tesna koža, glavni glumac koji ima odraslu djecu kaže: dok su bili mali i nisu znali govoriti sve sam ih razumio, sad pričaju i pričaju i ništa ne razumijem. Upravo ta rečenica vam je sažetak svega! A za sve daljnje upute o postupanju s teen ekipom, pitajte nekog drugog.

Ja ću možda osnovati Klub mama tijesne (tesne) kože…a i frizura mi je trenutno ista kao njegova.

Foto:pexels.com

ako nam je teško, znači li to da smo patnice?

Objava zašto je odgoj tinejdžera puno teži od odgoja male djece? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Pročitala sam upravo anonimno objavljen članak na supermame.hr “Žena, majka, patnica…”   koji je u meni izazvao miks raznih osjećaja, u svakom slučaju želju da odgovorim, pa kako slijedi:

Draga Anonimna ti,

Drago mi je da stigneš sve i možeš sve, još mi je draže da imaš supruga s kojim to sve možeš podijeliti. Mnogo je žena koje isto tako stignu sve i mogu sve te također imaju supruga s kojim to sve mogu podijeliti, pa eto, ne objavljuju to na sva zvona, ali su ponosno podijelile sliku svog djeteta koje kreće u školu i vrtić, iako je to suludo, jer pobogu ne ide na Mars. I da ide, neka druga ponosna majka bi na to stavila kontru: zamisli Marsa, moje je već mjesecima na Veneri.

I tako možemo unedogled…

Poanta svih tih grupa potpora majkama, i same naše supermame.hr, nisu tu da se prepucavamo i mjerimo koja može više i bolje ili koja je više patnica. Ni jedna od nas nije patnica, sve smo mi mame 0-24, sve smo mi u istom emotivnom vrtlogu života i majčinstva. Majke vode emocije: ljubav, tuga, ponos, strah, briga… iste te emocije vode i očeve, samo oni žive u svijetu gdje je manje poželjno da iskazuju te svoje osjećaje na van. Na prvi dan škole moje suze su frcale na sve strane, dok su se oči mog supruga samo iskrile i lice mu se stezalo zajedno sa srcem. Oboje smo pokušali sakriti prave emocije, jer eto, pa normalno je da ide u školu. Također ima roditelja koji to tako prihvaćaju bez stresa, suza i pretjerane brige, međutim ja ne smatram da su zbog toga gori roditelji od nas. Svatko od nas je jedinstven sa svojim brigama, željama, osjećajima…i tu ne bi trebalo biti ni osude ni prigovora!

Prošla sam razne situacije, kao uostalom i sve od nas. Znam kako je biti doma sa djetetom; raditi dok su obje malene u vrtiću; ispraćati jednu u vrtić, drugu u školu, za to vrijeme držati treću na rukama…sada raditi dok su sve tri u školi, zajedno sa svim obavezama oko njih, psa, kuće, dvorišta, aktivnosti, života…sa suprugom koji puno vremena provodi na poslu i na putu i i daje sve od sebe da jednako dijeli obiteljske obaveze sa mnom… Nije lako, ima puno suza, smijeha, kolača (pečem kad sam nervozna), jurnjave, razgovora, prepucavanja, poljubaca i pogleda ispod oka…ali ni jedno od nas ne smatra da smo patnici.

Požaliti se da ti je teško, ne znači da smo patnici, već ljudi.

Ne može svatko jednako. Ako ti možeš sve, što god da to značilo, ne znači da susjeda pokraj tebe ima jednake stavove, mogućnosti, kapacitete…zato možda ona tvoja tamo prijateljica može sto puta više.

Hajde da si to ne radimo! Ne znamo gdje nas život sutra može odvesti…ne znamo gdje vjetar zapuše i gdje nekoga  odbaci, ne snađe se svatko.

I ta poznata izjava: same smo si krive što nam je teško! Iz pera jedne žene…razmislimo svi malo o tome. Uostalom, kao da netko traži krivca! Tražimo samo razumijevanje i lijepu riječ kad nam je teško, ostalo sve možemo, bez brige. Jednako tako i naši muškarci.

Niti smo mi sve iste, niti su naši partneri svi isti. Nekima ide bolje, nekima gore. Ako nečiji partner doma leži i čoha se po onoj stvari, dok žena obavlja sve kućanske poslove i brigu oko djece, hajde, probaj joj pomoći, ne osuditi je, jer ona nije patnica, samo čeka svoj trenutak… Jer nekad treba vremena, volje, želje, snage… Nemamo sve to uvijek u svakom trenutku. Nekad muškarcima treba hladan tuš da bi došli sebi, neki nikad ne shvate, neki su uvijek super.

Nismo tu da sudimo, trebamo pomoći i razumjeti jedna drugu.

Izdizati se iznad ostalih ili se ponižavati, bezveze je…  Važno je samo da napravimo sve u svojoj mogućnosti da budemo sretne/sretni. A što to znači za pojedinca, nismo tu da definiramo mi, već svatko za sebe. Ako je tebe usrećilo pisanje tvog članka, sretna sam zbog tebe.

Mene je svakako usrećilo odgovaranje na njega i što napokon imam 5 minuta da nešto napišem…svidjelo se to kome ili ne.

Objava ako nam je teško, znači li to da smo patnice? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Rijetko imam vremena za terapiju pisanjem i jako mi je žao zbog toga, ali možda ću jednog dana imati više prostora i za taj voljeni hobi. Uz posao, obitelj, kućanske poslove i sto drugih obaveza nekada je teško i udahnuti. Treba li tako biti ili ne treba, namećem li si to sama ili mi to život jednostavno tako tovari na leđa, često se pitam, ali nisam još našla pravi odgovor. Uglavnom, zašto to sad sve spominjem i zašto sam baš danas odlučila napokon uzeti malo vremena da ovo napišem, objasniti ću u narednim redcima.

Na kavu mi je došla draga prijateljica s kojom se rijetko uspijem vidjeti, ali kad god se vidimo uvijek je to lijepo i inspirativno. Inspiriram li ja nju u ičemu, ne znam, ali ona svakako mene da. Ta divna majka, profesorica, prijateljica, kolumnistica, pripovjedateljica divnih Fora priča za koje sam sigurna da svi već znate, uskoro izdaje i svoju knjigu. Ne mogu opisati koliko sam ponosna i sretna zbog nje i koliko se veselim promociji te knjige. Ona onako skromna u toj cijeloj priči, samo sliježe ramenima u stilu: ah, što će reći ljudi, tko sam ja sad tu da pišem knjige!?

Razmišljam o tome cijelo vrijeme i mislim, pa trebaš vikati, urlati, ja, ja, ja sam napisala knjigu, ja, ja ja sam ostvarila jedan od svojih velikih ciljeva, ja, ja, ja, uz to sve radim još milijun drugih stvari i svaki dan ostvarim sto malih ciljeva. Ja!

Ali ne, ona to ne radi. I ne, to ne bih ni ja radila na njenom mjestu! I ne, to ne radim kad ostvarim išta od velikih stvari. Uspjela sam ove godine završiti magisterij javne uprave, uspjela sam se zaposliti nakon toga bez problema, uspjela sam uz sve to biti sa svojom djecom, učiti sa njima priloge, prijedloge, vrste biljaka, čitati i pisati, brinuti za psa i još više za muža, kuća je donekle čista, svi zdravi i debeli…ali nigdje se time ne hvalim, samo skromno slegnem ramenima kao u stilu pa nije to ništa važno ni teško. Ali je, važno je i teško. Trudimo se za sve iz petnih žila jer ništa nam ne pada s neba (osim naravno špeka oko struka i podočnjaka), ali samo mali krug ljudi možda uopće zna za to. Zašto? Hvalite li se vi svojim postignućima? To se ne smije, nije u skladu s običajima, zakonima ili fizikom!? Gdje je j…problem?

Moj se muž ponaša kao da je osvojio vrh Himalaje kad ispeče roštilj, a tek kad stavi suđe u perilicu? Nema mu ravnog! O poslovnim uspjesima da ne pričam. Muška logika je tu puno drugačija. Ako i nisu najbolji, predstavljaju se kao najbolji i cijeli svijet im je pod nogama. Tapšaju jedan drugog po leđima, nazdravljaju, prave večere da proslave uspjehe. Što s nama? Do kada ćemo se skrivati i biti skromne?

Je li previše narcisoidno za nas reći: da, uspjela sam! Ili se toliko bojimo loših reakcija, kritika, mišljenja da će netko reći za nas da smo umišljene što se hvalimo… Kaže li netko ikad za naše muževe da su umišljeni? Možete li se sjetiti nekog primjera, itko, ikada!?

Žene, moramo urlati za sebe, moramo urlati jedna za drugu, moramo se lupati po leđima i vikati: uspjela sam! I uspjet ću ponovno!

Napisala sam knjigu, završila sam fakultet, rodila sam dijete, vidjela Antartiku, kupila kuću, prošetala po Brdovcu…nebitno što je to uspjeh za ijednu od nas, važno je da nas je ispunilo i da to podijelimo sa svijetom, bez srama i poniznosti. Jer ako želimo da nam kćeri budu jake i snažne žene, moramo prvo skinuti sa sebe teret poniznosti i skromnosti da bi njima otvorile put.

Evo zato sam danas našla vremena da napišem ovo. Želim se veseliti svom uspjehu bez pogovora, želim da se veselimo uspjehu divnih ljudi oko nas. Želim da uživamo u svim malim i velikim uspjesima, ciljevima, srećama…jer nećemo se pokvariti ako se hvalimo! Uostalom, ne hvalimo se, samo pričamo istinu, zar ne?

Foto: unsplash.com

Objava žene, do kad ćemo se skrivati i biti skromne? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Došla si na pomno organiziranu dječju zabavu sa svojom dječicom koja su dobra i pristojna, sjede lijepo za stolom, jedu dobro, razgovaraju s drugom djecom. Ti si brižna majka, odmjeravaš svaki korak, razmišljaš, razgovaraš puno s njima, užasno se trudiš i većinu vremena misliš da radiš dobar posao. Nije ti lako, imaš obaveza preko glave, ali obitelj je vesela i sretna, svi više-manje zadovoljni i rezultati tvog truda se vide iz aviona.

I tada evo nje koja svu tvoju muku i samopouzdanje zgazi u sekundi, Mama Vegeta, gospođa koja misli da sve zna, a zapravo ne zna ništa.

U sve, ali zaista u sve se miješa: zašto nisu vani, zašto paziš na njih, zašto ne paziš, to ti nije dobro, trebaš ovako i onako, zašto ovo ono i tako bez prestanka. Ima mišljenje oko svake teme i ne libi ga se izraziti, iako ju nitko ništa nije pitao. Njeno dijete nije savršeno, ona nije savršena, ali ipak svoje  metode užasa nekako uspije progurati kao poboljšanu verziju Montessori metode. Što napraviti u takvoj situaciji?

1. Nije lijepo psovati, sjeti se toga i duboko udahni. Izbroji do deset, kratko te pristojno odgovori na pitanje/komentar i ispričaj se jer moraš hitno do toaleta.
2. Nasmij se i okreni razgovor u drugom smjeru: vani je baš lijepo vrijeme, košulje u Zari su na akciji, ispričavam se jer moram hitno do toaleta.
3. Počni se opravdavati zatečena njenim arogantnim ispitivanjem i na kraju se zahvali na svim neželjenim savjetima jer ti je upravo spasila djecu od tvog silnog neznanja i groznih odgojnih metoda. U suzama se ispričaj jer moraš hitno do toaleta.
4. Otrpi njene komentare i odluči izbjegavati daljnje susrete s dotičnom gospođom koliko god je to moguće, u toaletu popij tabletu za smirenje.
5. Oštro odgovori, lagano i opsuj ako treba i odmah posloži stvari na svoje mjesto ako ne želiš da te ona ili slične Vegete dalje maltretiraju. Vrijeme je za njen bijeg u toalet!

Ti izaberi koju od ponuđenih opcija ćeš izabrati. Sve ovisi, naravno, o tvom karakteru, ali zapamti dvije stvari: 1. tvoja djeca, tvoja pravila te 2. ili ona ili ti – dječje zabave, parkić, toalet i slična okupljališta nisu za obje. I ne, nisi krpa za neželjene i loše savjete i ne, ne moraš sve saslušati od početka do kraja. Odmjeri snage i pobijedi, ako ne već u prvom okršaju, u idućem ćeš sigurno biti junakinja priče. Možda pronađeš i neko novo rješenje. Budi jaka, vjerujem u tebe!

Fotografija: pexels.com

Objava svatko je od nas barem jednom u životu susreo mamu vegetu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Drage moje, većina članaka ovdje bavi se našim ulogama majki i supruga te se više-manje sve vrti oko djece, naravno. Međutim, što je s našim djetinjstvom? Ipak je to nešto što me obilježilo. Pa eto, voljela bih da nije.

Sav ovaj trud koji mi ulažemo oko svoje djece, svojevrstan je napor većine nas da napravimo sve puno bolje od naših roditelja, da naša djeca budu sretnija, ispunjenija, voljenija. Znam da je definitivno tako u mome slučaju. Iako bih voljela da sam imala takvo divno djetinjstvo da mogu samo odgoj i ponašanje svojih roditelja preslikati na svoje ponašanje i odgoj svoje djece, nažalost nije tako. Moj je moto da radim sve suprotno! Zašto?

Ne kažem da je ikad ijednom roditelju bilo ili je lako, jer znam da nije. Svako se bori sa svojim problemima kako zna i umije. Moji roditelji nisu baš bili blagoslovljeni sretnim životom, što zbog svoje krivice, što zbog situacija na koje nisu mogli utjecati. Ja sam bila to prvo dijete na kojem su se lomila koplja, ne fizički, ali zato psihički u svakom pogledu. Bila sam jako tvrdoglava i svjesna situacije u kojoj živim, izuzetno svjesna karakteristika ljudi oko sebe. Nikad se nisam smatrala boljom ili pametnijom, samo svjesnijom. Nije mi bilo jasno zašto ne shvaćaju da se ne smiju svađati pred djecom, vikati na mene zbog svake sitnice, pričati jedan protiv drugog preda mnom. Pokušavala sam s vremenom mlađu sestru zaštiti od toga svega, igrom i smijehom rasteretiti i sebe i nju te sam uvijek mislila da bez bake i djeda koji su živjeli s nama ne bih mogla preživjeti.

Mislim da nikad nisam čula riječ oprosti, a vrlo rijetko hvala i molim te. Samo standardne: “dok si pod mojim krovom” ili “ti nemaš pravo glasa” ili “kako si ti tako pametna ako smo mi tako glupi!?” kad bi im nešto predbacila. Uvijek je bilo vike i problema kad bih htjela kod prijateljice ili u disko. Toliko bih se napatila za svaki izlazak da bih uvijek išla izmučena i uplakana. Sve se “rješavalo” vikom. I eto, da se nisam naučila izvikati natrag na njih, ne bih se uspjela izboriti s njima za ono što sam htjela. Jedva sam čekala da počnem studirati da se zaposlim jer su naravno novci uvijek bili problem, odnosno sve je uvijek bilo problem jer su oni tako odlučili!

Ne pišem ovo jer je to bilo najgore moguće djetinjstvo. Ne, nije bilo jer je imalo i svojih lijepih trenutaka,  ali je bilo jedno nezaigrano djetinjstvo, djetinjstvo u kojem sam prebrzo morala odrasti da se izborim za sebe, djetinjstvo puno uzajamnog nerazumijevanja.

Djetinjstvo u kojem se zahtijevalo da ja razumijem njih – odrasle, ali ne i da oni razumiju mene – dijete. Djetinjstvo u kojem sam vrlo brzo shvatila da ništa ne mogu naučiti od njih, ne zato što ne znaju, već zato što nemaju trunke strpljenja.

Samo vika, vika i vika! Vidite, pišem ovo jer sam danas opet prolila tolike suze zbog tih istih ljudi od kojih, u ovih 36 godina, i dalje pokušavam naći malo razumijevanja. Međutim, što god rekla, napravila, nekako uvijek ja ispadnem loša, zločesta, kriva. Kako mi to samo uspije, pitam se!? Kako se uopće više mogu ražalostiti zbog njih? Jer želim imati roditelje koji će me podržavati, voljeti, razumjeti najviše na svijetu!? Nažalost, to neću doživjeti! Oni samo jako puno traže i očekuju, a ništa ne daju i kao što je jedna divna prijateljica rekla danas: oni te povuku na dno! I to me tako rastužuje i ljuti jer se ne mogu s time pomiriti. Ljuti me što ne znaju što je komunikacija, ljubav, obitelj, povjerenje…sve ono što pokušavam naučiti svoju djecu i stvoriti sa svojim mužem, nas dvoje sami, jer od roditelja sa obje strane imamo vrlo malo, skoro nikakve pomoći. I mi ih ne tražimo pomoć, samo želimo da ponekad provedu koji sat mjesečno sa svojim unukama koje su stvarno divne i dobre djevojčice. Eto, danas smo zamijenile uloge i ja sam danas bila djevojčica koja je potražila utjehu u zagrljaju svoje djece, i dobila sam je u riječima: ali zato ste vas dvoje divni roditelji, i vi ste sve što trebamo!

Znate ono kako su nam govorili: shvatit ćeš kad ćeš imati svoju djecu! E pa vidite, imam ih i tek sad ne razumijem! Kome ću dati sve najbolje od sebe ako ne njima? Tko mi može biti važniji od njih?

Srećom, imamo divnih starijih prijatelja od kojih možemo učiti kako biti roditelj, kako podržavati i razumjeti svoje dijete, a ne okriviti ga za sve i praviti se žrtvom. Ali ah, ja samo vičem i pravim dramu!

Znam da vas ima puno koje nemate potporu i razumijevanje roditelja, znam da vas ima puno koje imate divne roditelje koji vam puno pomažu a i vi njima, jer tako bi to trebalo biti – zavidim vam! Njegujte to i budite zahvalne na tome. Vi, drage moje, koje očajavate nekad kao i ja i izbaci vas to luđački iz takta, duboko udahnite. Ne možemo promijeniti njih, ali ne trebamo više niti njihovo odobravanje niti njihovu pomoć. Budite divne i dalje, pišite, čitajte, plačite, dramite, ljubite svoju djecu…tetovirajte se, preselite se, plešite, pričajte priče…jer ima puno divnih ljudi koji nas razumiju i vide kakve smo zaista.

Objava muke po (mojim) roditeljima pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Vjerujem da je većina vas vidjela video Cyntie Nixon “Be a lady they said”. Ja sam ga danas pogledala i baš me pogodio. Koliko vas je čulo tokom života: budi dama! Ili: ne ponašaš se kao dama! A što je to točno dama? Na Hrvatskom jezičnom portalu definicija glasi ovako: ona koja se po mjerilima građanskog društva i života u gradu odlikuje odnjegovanim dobrim osobinama i otmjenim ponašanjem. To bi u prijevodu značilo: ponašam se kako drugi žele? Ili pazi, što će ljudi reći!?

https://www.youtube.com/watch?v=SDl9NwSgQjE

Živjela sam na selu gdje se podrazumijevalo da treba paziti kako se ponašaš jer svi sve znaju, što će selo misliti i slične budalaštine. Na primjer moja baka je već s 50 godina bila u crnini s maramom na glavi jer su običaji tako naređivali da ona jadna mora na taj način pokazivati kako pati za svima koju su umrli do petstotog koljena. Što bi joj samo ljudi rekli da je stavila neku drugu boju na sebe ili slučajno, ne daj bože, pokazala ikakvu radost? To ne priliči jednoj dami, je’l? Ona je tada, gledajući njene slike, izgledala isto kao i danas s 84 godine, samo ima koju boru više. Možda i nije usporedivo, ali hajde da ipak usporedimo radi poante priče, s filmom Hustlers gdje se JLo s 50 godina polugola vrti oko šipke. I tko je tu sad dama? Najvažnije pitanje od svega je: tko je tu sretan?

Ona koja brine što drugi ljudi pričaju ili ona koji živi kako ona želi?

No bez obzira bilo selo ili grad, 17. ili 21. stoljeće, kao da se stvari za nas žene nikada zaista neće promijeniti. Još uvijek bi nas mnogi spaljivali na lomači zbog tetoviranja, izražavanja mišljenja, petljanja u politiku, odbijanja rađanja nogometne momčadi. Prosuđuje nas se samo po izgledu, pamet i dalje teško prolazi. Za rođendanske poklone dobivamo kreme protiv bora i kritike zbog celulita, dok se naše muževe istodobno gladi po slatkim škembicama. Hej, imam i ja škembu na koju mogu staviti pivo, zašto je to u mojem slučaju problem!?

Nemoj staviti previše šminke. Ne budi prenapadna. Daj se malo našminkaj, preobična si ovako. Ne oblači prekratku suknju. Daj, pokaži malo kože, što se sramiš? Nemoj psovati i glasno se smijati, nije damski. Malo se otkači, što si tako tiha i sramežljiva? Nemoj stavljati ekstenzije, što će ti to? Daj malo uredi nokte i stavi umjetne trepavice. Idi na masažu, limfnu drenažu, liposukciju, stavi silikone…Fuuj, što si to uradila od sebe!? I tako u prokleti začarani krug!

Ili ono najgore: ali takvu te neće htjeti ni jedan muškarac! Molim!? Rekli ste što??? Ako je tako, idem se odmah poškropiti svetom vodom u kojoj su se svi muškarci već prethodno okupali, izmoliti deset krunica da mi Bog oprosti što sam pomislila da mogu nešto sama i čim sretnem prvog muškarca, ponizno ću mu se pokloniti i reći mu: gospodaru, bit ću onakva kakvom me vi želite!

Tu sad opet dolazimo do onog: budi feministica, ali ne baš radikalna. Budi umjerena u svemu. Skuhaj mu najdraže jelo i rodi koje djetešce, sve bude dobro. Da, i biti će dobro, ali samo ako to ja, Štefica iz Zagorja, Barica iz Prigorja ili ona tamo divna preplanula Dalmatinka to poželimo.

Ne treba nam netko da nam govori što želimo ili kako moramo željeti.

Vjerovali ili ne, svom mužu sam se svidjela tada toliko da me poželio oženiti i imati djecu sa mnom, a bila sam štrkljava hodajuća pepeljara s rječnikom kočijaša koja nije ni jaje znala ispeći. I 15 godina kasnije, još uvijek je tu i izgleda poprilično zadovoljno iako imam 20 kilograma više, celulit i tetovažu. Daleko je to od definicije dame, rekla bih.

Još se nije rodio tko je svijetu ugodio! I zato to nećemo ni pokušavati. Nadam se da ću uspjeti svoje curice odgojiti tako da su zadovoljne sobom i da ih tuđa mišljenja ne pogađaju. Nama je danas teško koje smo odrasle žene, a našoj djeci će biti samo još teže ako ih ne pripremimo dovoljno. Moraju znati da je izraz biti dama izraz kojeg bi trebalo zakonom zabraniti. Važno je samo da smo sretne! U ružičastoj haljini, crnim hlačama, izbrijane glave, tetoviranih ruku, dlakavih nogu, s 5 kilograma umjetnih trepavica, izgriženih noktiju, sa silikonima, ožiljcima, skoliozama, širokim bokovima, osmjehom ili tugom u očima, kako god, mi činimo svijet lijepim jer ljepota je u različitosti. Nitko nam ne smije reći suprotno!

Objava budi dama pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Prošlo je vrijeme blagdanskog ludila i evo nas svih u blagodatima siječanjske depresije. Nije tako strašno ako se ne razmišlja o potrošenim hrpama novaca, unesenim milijunima kalorija i da je sve u ormaru pretijesno, a kuda sa špekom!? Nećemo o tome razmišljati i zato nas neće ni uhvatiti simptomi depre. Posvetiti ćemo se novogodišnjim odlukama o pozitivnom razmišljanju i vježbanju i u raljama svakodnevnog ludila vrtića, škole, posla i sl. nećemo se ni okrenuti i ode siječanj, evo nam divne veljače, Valentinova i maškara. Evo, kao što vidite, pridržavam se jedne od svojih novogodišnjih odluka, a to je pozitivno razmišljanje. Na vježbanju se sad ne bih zadržavala.

Nadam se da ste se svi lijepo proveli za blagdane i ušli u novu godinu svježi i zadovoljni. Mi smo ovaj Božić i praznike odlučili provesti u našoj drugoj domovini, a to je Rumunjska. Proveli smo vrijeme družeći se s dragim ljudima, obilazili nam draga mjesta i nismo kuhali ništa jer smo se svugdje utrpali za ručak ili bi otišli u restoran. Na sam Badnjak ujutro, zajedno s našim prijateljima koji su sve organizirali, krenuli smo put prema Drakulinom Branu, divnom hotelčiću u kojem smo proveli tri blagdanska dana. Moram li spominjati koliko peteročlana obitelj ima prtljage!? Dobro bi nam ponekad došla i dva auta za naše stvari. Nosili smo uzalud skafandere i buce, snijeg jedva da je malo padao čak i u planinama, tek poneka pahulja za ugođaj. Naravno da smo nosili i mali borić jer gdje će Djed Mraz ostaviti poklone?? I ukrase i lampice jer inače će se svijet srušiti ako bor nije okićen u sobi. Tako smo ujutro trpali sve te stvari u auto, krenuli veselo na vrijeme, samo 2 sata vožnje, divota, božićni duh u zraku…kadli na pola puta, stara majka tj. ja napravi užasnutu facu kao i Kevinova majka kad shvati da je ostavila Kevina samog doma, samo što je ona uzviknula “Kevin”, a ja “pokloni”!

Da, imala sam ja nešto poklona u autu, ali sam u stanu ostavila poklone za prijatelje i njihovu kćer i nešto naših poklona. Što da im sad kažem!? Ne želim biti Grinch. Malo je reći da sam dušu isplakala i izvrijeđala samu sebe jer tko je drugi kriv nego ja, ostalo četvero služi i tako samo za privjeske. Kao roboti, rade što im se kaže. Samo što nažalost ja nisam savršeni stroj i kad mene netko treba na nešto podsjetiti, nema nikoga. I tako, vratili smo se natrag u stan, uzeli poklone i opet put ispočetka, prijatelji su do tada obilazili neko turističko mjesto i čekali nas da se vratimo.

Poslije, kad sam razumnije razmislila, mogla sam to možda i nekako drugačije izvesti, kupiti u dućanima usput nešto ili slično, ali u tom trenutku svijet mi se srušio jer me uplašila moja zaboravljivost. Inače sam dosta zaboravljiva, možda i sav taj umor i trud da sve bude super i dobro me još više izbacilo iz takta, ali opet, nisam još tako stara i trebala bih bolje pamtiti. Kako mi se to moglo dogoditi? Možda sam bolesna? Što ako zaboravim nešto važnije? I naravno hrpa paranoičnih misli po glavi. Sad vidite čemu odluka o pozitivnom razmišljanju.

Tako su pokloni bili samo kap koja je prelila čašu u moru obaveza i zaboravljivosti. Muž i djeca su čuli svoje lekcije o tome kako mi trebaju više pomagati, moraju se više uključiti i ostale litanije po Ani. I to je jedna od ključnih stvari.

Mi majke smo stvarno premorene.

Nisam otac pa neću govoriti u njihovo ime. Mislimo o previše stvari istovremeno i previše toga ili želimo same ili moramo same. Ali nekad jednostavno ne ide. Trebamo pomoć, trebamo podsjetnik, a nije uvijek dovoljno da to bude alarm u mobitelu. Često mi se dogodi i da to zaboravim upisati. Ostatak obitelji se uključi kad zaurlam i tako u krug. U većini slučaja brige oko poklona, blagdana, rođendana, ručka, obiteljskih izleta itd. ostaju na mamama. I onda, kad ispustimo neku misao, zlo i naopako, drvljem i kamenjem ne od nikog drugog već same sebi. Jer same smo sebi najveći kritičari.

Malo više odmora i mrvicu manje obaveza i sigurno bi i mozak bolje radio. Moram poraditi na svemu tome. Za svaki slučaj, iako smo se, nakon muke po poklonima, lijepo proveli, iduće blagdane smo doma i ne izlazimo. Zato sad i pišem ovo za svaki slučaj, da mi bude podsjetnik ako zaboravim to do idućeg Božića. Jedna od romantičnih izjava mog muža jučer, nakon što sam opet nešto zaboravila: ti i tako pamtiš samo zadnja 24h! Eh, dragi moj, zato mogu isti film pogledati i deset puta, jer nikad ne zapamtim kraj! Pih, svako zlo za neko dobro.

I da ne zaboravim, u novoj godini svima nam želim više odmora, manje zaboravljivosti, puno veselja, zdrave djece i divnih putovanja. I ovako duhovitih muževa!

Objava mama svih zaborava pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Svaki put kad u blizini bude neka prirodna katastrofa, pomislim kako ja ni u kojem slučaju nisam spremna za tako nešto. Tu sad ne mislim na psihički dio, jer nitko se zaista u glavi ne može pripremiti za takve vrste užasa. Ne mislim ni na fizički dio jer, s obzirom da sam klaustrofobična i ne znam plivati, ne bih baš dugo opstala. Već, zanemarimo li najgore moguće scenarije, postoji blaža verzija, a to je da smo tu, na okupu, ali ne možemo do dućana ili u njemu nema robe, nema vode, nema struje…

Imate li vi zalihe za takve dane? Imate li spremne boce vode? Konzerve, paštete?? Ja nemam i vrijeme je da se to promijeni. Neodgovorno je od mene kao majke da razmišljam da se to nama neće dogoditi i da nam to ne treba. Jer ipak, bolje spriječiti nego liječiti.

Potaknuta nedavnim užasnim potresima u Albaniji i okolici i iskreno prestrašena, krenula sam pretraživati po internetu što treba jednom kućanstvu da izdrži nekoliko dana katastrofe. Amerikanci su mislim najspremniji s obzirom da njima stalno kucaju na vrata tornada, poplave, oluje…mnogi od njih imaju dogovorena unutar obitelji sigurna mjesta na kojima će se naći, razna skloništa, torbe za preživljavanje i sl. I barem jednom godišnje vježbaju evakuaciju.

Čitajući to sve, osjetila sam se baš užasnuto. Nemam spremno ništa od toga, ne znam ništa od toga. Kako bih uopće zaštitila svoju djecu?

Kako bih im objasnila da nemam vode ni hrane jer eto, nisam mislila da bi se to moglo dogoditi? Kakvo je to uopće opravdanje?

Uglavnom, nakon dužeg pretraživanja, došla sam do nekog općeg popisa što bi otprilike bilo dobro imati. Naravno, na svakome je da odredi vlastite prioritete, ja sam odabrala iduće:

1. zalihe vode za barem 3 dana, minimalno 2l po osobi
2. hrane za minimalno 3 dana za odrasle i djecu (paštete, mesni naresci, tost kruh koji dugo može stajati, čokoladice, trajno mlijeko, konzerve graha i sl.) te zalihe ulja, brašna, šećera i soli
3. plastični pribor za jelo i folija
4. lijekovi: paracetamol i dječji sirup protiv temperature/bolova, bilo bi idealno i neki antibiotik širokog spektra djelovanja te kutija za prvu pomoć
5. deka za svakog člana obitelji/vreće za spavanje i nešto odjeće, maske i zaštitne rukavice
6. higijenske potrepštine: sapun, ulošci, wc papir, vlažne maramice i sl.
7. džepna svjetiljka, šibice, nož, radio na baterije, baterije
8. kopije osobnih iskaznica, putovnica i bankovnih kartica te nešto gotovine
9. geografska mapa područja

Također se svugdje spominje i telefonska kartica za telefonsku govornicu. Iskreno, mislim da kod nas postoji jedna govornica i to u pošti. Osloniti ću se na novu verziju predivne Nokie 3310, baterija drži 2 tjedna.

E sad, gdje to sve držati? Puno je to stvari, a mnogi doma baš i nemaju mjesta za to sve. Ja sam odlučila držati to u garaži, nešto malo u kući pa kako bude. Barem da znam da sam se barem donekle spremila, pa dalje kako bog da. Idealno bi bilo imati nezapaljive torbe sa najnužnijom opremom i jednu držati u kući, jednu u automobilu. No, najbolje da svatko odluči po svojem nahođenju i mogućnostima.

Svakako je najvažnije popričati i s djecom o tome jer iako oni to već i znaju iz vrtića/škole, ponavljanje je majka znanja. Većina nas roditelja smo ratna djeca pa su nam sva upozorenja, planovi evakuacija, sirene i sl. bili kao dobar dan. Srećom, našoj djeci nisu i nadajmo se da nikada i neće. Do neke sretnije teme, pomolimo se za sve pogođene katastrofama, pomognimo koliko možemo i pobrinimo se za sebe i naše voljene. Na sve načine koje znamo! Amen!

Objava torba za preživljavanje pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Razmišljala sam o čemu ću pisati. Htjela sam napisati jedan pametan i dobar tekst, međutim, ništa od toga. Glava mi je prazna kreativnosti i puna zahtjeva, želja, zadataka. Kotačići se vrte ovako…

Pomozi oko zadaće! Idi na roditeljski! Operi hrpu veša jer sve ispada iz kante! Baš bih mogla ispeći kolače. Samo ispeći, ne pojesti! Pripremi rođendanske proslave, ubij se od pospremanja i nakon proslave. Vuci automobilske gume i stolove po garaži jer muž to neće taknuti danima, umoran je od posla.

Bole leđa, jajnici ispadaju, bubrežni kamenci se miču gore dolje…nije to ništa, vjerojatno od sjedenja. Vježbaj!

Baci te bicikle u kut jer si jedva preživjela preskakanje preko njih. Peri tepihe pune čokolade i čipsa. Gledaj svoje napaćene radničke ruke i u panici zovi sve salone da ti urede te nokte, ali svi se manikiraju i pedikiraju osim tebe pa nema slobodnih termina idućih mjesec dana. Pokušaj se popesti u trampolin da ukloniš neprijatelja pauka u strahu da ne pukne ta mreža ispod tebe iako može podnijeti težinu od 120kg. Nema veze, još koji američki tjedan u Lidlu i nećeš moći ni podignuti nogu.

Panično traži Fenistil po torbi jer komarci nas ubijaju i u listopadu. Maži tonom kreme bebinu atopičnu kožu. Trči za najstarijom kćerkom po kući s korektorom za prištiće. Sjedi kod zubara dva sata da bi provela unutra 2 minute zbog vađenja mliječnog zuba. Nemoj zaboraviti da si večeras Zubić Vila, zadnji put kad ti se to dogodilo morala si kupiti Legiće, jednostavnije staviti 20kn ispod jastuka.

Upali perilicu za suđe. Popij još jednu kavu od koje ti je slabo. Daj im sirup od borovih iglica za borbu protiv laringitisa. Magareće mlijeko nije upalilo, ja magarac. Opet si zaboravila vitamin c, a lijepo ti je doktor rekao. Vrati knjige u knjižnicu. Odvedi ih na lutkarsku predstavu s moralnom poukom – dobro se dobrim vraća (ili ne).

Urlaj da prestanu lizati poklopac od majoneze (Bože, koga ja to odgajam?)! Zamjeri sebi ponovno što to nisi mogla reći i mirnim tonom. Gledaj predivne obrve kod prijateljice i poželi si i ti takve, ali nemaš pojma kad da to izvedeš. Probaj nabubati napamet danas barem 5 stranica Zakona o radu i položi taj ispit već jednom dok se zakon ponovno ne izmijeni.

Pogledaj barem 15min neke serije da malo dođeš sebi. Gadno je što su to trenutno Peaky Blindersi pa još više psuješ. Nemoj psovati, nije lijepo!

Pitaj muža kako je, teško mu je, umoran je od posla.

Ponovi to pitanje, jer još uvijek nije dignuo glavu od mobitela. Teško mu je, radi. Nazovi babu jer ne daj bože da umre, a ti joj se nisi javila. Mogla bi i ona tebe nazvati, ali…da.

Pogledaj se u ogledalo i opsuj još jednom. Digni ponovno ručnik sa poda i biiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiip! Gledaj neprekidno na sat da ne zaboraviš djecu u školi. Navij alarm da slučajno ne zaspiš ujutro. Produži taj alarm barem tri puta. Nije zdravo, kažu. Podsjeti muža da pokupi dijete iz vrtića. Kad tebe treba podsjetiti na nešto, eh, tko ti kriv što si ne pišeš. A kad i zapišeš, ne sjetiš se pogledati, plavuša.

Idi po sestru jer ti je krivo da hoda sama po noći, a i umorna je, radila je. Žicaj ju ponovno da ti barem na kratko pričuva djecu. Ignoriraj potrebu za spavanjem. Zaurlaj ponovno lekcije o važnosti spavanja i pranja zubi. Izbaci im slatkiše iz ruke i tutni mandarinu. Potiho poželi otići kod frizerke…možda idući tjedan.

Odgovori na poruku. Ispecite zajedno kruh za školu. Tražite lišće i lješnjake. Izbaci smeće. Pospremi dnevni boravak da imaš kuda hodati, nisi baš najspretnija na svijetu. Zaključaj vrata, zatvori prozore, noć je. Poljubi muža nježno, teško mu je, umoran je od posla. Nemoj slučajno zaurlati i na njega!

I tako u krug. Gdje da tu još utrpam i ljepotu i kreativnost!? Gubim snagu i pamet, kao vjerojatno i sve mame ovog svijeta.

Poželjela bih samo, s vremena na vrijeme, otići na odmor, sa ispranim mozgom, bez razmišljanja tko što radi, bez zvanja gdje su sad te čarape i bez uputa o davanju sirupa.

Možda tad napišem nešto pametno. I da, živjeli su sretno sve do kraja života!

Objava mama želi ići na odmor pojavila se prvi puta na SUPERMAME.