Prema podacima županijskih ureda za obrazovanje u Hrvatskoj, prošle je godine bio odgođen upis u prvi razred osnovne škole za više od 4000 djece, što čini 10-12 % sveukupnog broja školskih obveznika.  Iz Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo navode da su najčešći razlozi odgode vezani uz specifična odstupanja u razvoju jezika, govora i fine motorike, koja se kroz naredno razdoblje mogu prevladati ili “prerasti” u neki od specifičnih poremećaja vezanih uz čitanje i pisanje. Jedno od specifičnih odstupanja su i nedovoljno razvijene predvještine čitanja i pisanja. I ne, pritom se ne misli na teškoće u “slovkanju” koje čini samo dio jedne od ukupno pet ključnih vještina.

Predvještine čitanja i pisanja se NE razvijaju u godini prije polaska u školu. Razvijaju se od najranije dobi i puno su više od poznavanja slova i slovkanja. Postoji pet predvještina koje očekujemo da su razvijene prije polaska u prvi razred: uredan opseg rječnika, uredne vještine pripovijedanja, uredna razina znanja o tisku i uredna razina tzv. „fonološke svjesnosti“ uz poznavanje slova (ne pisanje slova nego imenovanje) koje nije nužno, ali može olakšati usvajanje čitanja i pisanja.

Rječnik ili leksik je jedna od pet jezičnih sastavnica (uz fonologiju, morfologiju, sintaksu i pragmatiku) koja uvelike određuje naš uspjeh u ovladavanju čitanjem.  Razlikujemo receptivni (sadrži sve riječi koje razumijemo, čije smo značenje usvojili) i ekspresivni rječnik koji sadrži sve riječi koje zaista upotrebljavamo u govoru.

Pripovijedanje je vrlo složena jezična vještina čiji razvoj počinje u ranom djetinjstvu. Svako naše postavljanje pitanja, odgovaranje na pitanja, čitanje i razgovor o slikovnicama modeliraju djetetovo buduće pripovijedanje.

Svijest i znanje o tisku je predvještina čiji razvoj počinje od rođenja, ako je dijete okruženo knjigama i ako mu se često i aktivno čitaju slikovnice. Djeca koja su uspješno razvila svijest o pisanom tekstu prije polaska u školu znaju da tekst ima stalnost značenja (bez obzira tko i na koji način pročita određeni tekst, on će u svojoj osnovi uvijek ostati isti), da se pisani tekst čita s lijeva na desno i odozgo prema dolje, da se priča nastavlja na sljedećoj stranici i da bijeli razmaci služe kako bi razdvojili dvije riječi.

Poznavanje slova i pisanje slova nije isto. Prije polaska u školu očekujemo da dijete prepoznaje većinu velikih tiskanih slova (npr. da može točno pokazati slovo ili da može reći koje je to slovo kad mi pokažemo). Dijete ne treba znati pisati slova prije polaska u školu, ali većina djece zna napisati barem svoje ime.

Razvoj fonološke svjesnosti započinje osvještavanjem rime i sloga, a kad osvijestimo glas ili fonem započinje razvoj fonemske svjesnosti ili svima poznatog „slovkanja“.  Prva faza razvoja fonemske  svjesnosti je izdvajanje 1.glasa (Što prvo čuješ kad kažem Auto i/ili A kao…auto, avion, autobus…). Prvo izdvajamo vokale, onda slova iz vlastitog imena pa prezimena i tek onda preostale glasove. Dijete ne treba poznavati slova prije polaska u školu, ali treba čuti koji glasovi se nalaze u riječi.  „Slovkanje“ se zapravo zove fonemska analiza i predstavlja zadnju razinu fonološke svjesnosti. Dakle, da bi dijete moglo „slovkati“ postoje razine kojima treba ovladati prije; prepoznavanje i stvaranje rime, spajanje i rastavljanje riječi na slogove, rastavljanje rečenice na riječi, izdvajanje prvog pa zadnjeg glasa u riječi te spajanje glasova u riječ ili fonemska sinteza (npr. Kad ja kažem M-I-Š što sam rekla?). Preskakanje razina dovodi do nedostatno razvijene fonološke svjesnosti što vrlo često uzrokuje teškoće u čitanju i pisanju.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Ana Stipić Lihić (@mama_logoped_logo2go)

Danas imamo mnogo izvora zadataka za poticanje predvještina čitanja i pisanja, uključujući i odlične vježbenice poput „Iz vrtića u školu“ koju su osmislile dvije logopetkinje, Sanja Lanc i Maja Vincek Slunjski. Preporučam i ICT-AAC besplatne aplikacije za poticanje, a više savjeta možete pronaći na Instagram profilima mnogih logopedskih kabineta te na profilu @mama_logoped_logo2go.

Teškoće u području razvoja predvještina čitanja i pisanja vrlo često možemo izbjeći, uz pravovremeno i pravilno poticanje. A kad znamo kako, vjerojatnije je da ćemo u tome i uspjeti. Jer znanje je uistinu moć, a prevencija je ključ zdravlja.

Fotografije: unsplash.com

Objava što logopedi žele da svaki roditelj zna o predvještinama čitanja i pisanja pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Živimo u vremenu prepunom informacija i savjeta o dječjem razvoju. Ako spomenemo izloženost ekranima koja sasvim sigurno utječe na našu djecu, kao i na nas, informacije su raznolike. Posljednjih nekoliko desetljeća provedena su brojna znanstvena istraživanja koja su utvrdila povezanost ekrana i dječjeg razvoja, ali priroda te povezanosti je još uvijek dovoljno nejasna stručnjacima da široj javnosti nisu poznate konkretne upute. Cilj ovog teksta je pružiti relevantne, znanstveno utemeljene preporuke u vezi ekrana, u svrhu prevencije mogućih štetnih učinaka na razvoj komunikacije, jezika i govora.

Djeca usvajaju komunikacijske vještine, jezik i govor putem interakcija s okolinom. U najranijoj dobi okolinu čine primarni skrbnici, a količina i kvaliteta interakcije skrbnik-dijete utječu na djetetov razvoj. Ekrani mogu narušiti kvantitetu i kvalitetu interakcija između roditelja i djece. Kako? Vjerujem da svatko od nas intuitivno osjeća razliku u „,mentalnoj prisutnosti“ i „odgovorljivosti“ na dječje zahtjeve u trenucima kada jesmo ili nismo izloženi ekranima. I tu nema ničeg spornog, ekrani su neizostavni dio funkcioniranja odraslih osoba i dijete odrasta unutar takvog ekosustava. Ali sama svijest da nam mogu naškoditi je važna. Naš mozak je razvijen i koliko god ekrani mogu djelovati štetno na naše funkcioniranje (spavanje, koncentraciju…), oslanjamo se na stečene vještine samoregulacije i koliko toliko, „držimo pod kontrolom“ moguće štetne učinke.

Dječji mozak nije razvijen i ako su ekranska iskustva prisutna od najranije dobi, u velikoj svakodnevnoj količini, nije li logično da će se takav mozak razvijati drugačije od mozga djeteta koji se prvenstveno razvija prilikom interakcija sa živim, bliskim ljudima?

Istraživanjem u kojem je korištena objektivna mjera (Hutton i sur., 2020) snimanja mozga, utvrđene su promjene u strukturi bijele tvari kod djece koja su previše izložena ekranima (u kasnijem tekstu ću navesti što znači previše). Ta ista bijela tvar je povezana s razvojem jezika i predvještina čitanja i pisanja. Mnoga istraživanja su uspoređivala količinu svakodnevne izloženosti i dob početka izloženosti ekranima s rezultatima na jezičnim testovima (Bhutani i sur., 2023).

Pogađate li zaključke većine istraživanja?

Ekrani nisu zlo. Ali mogu imati dugoročno vrlo štetan utjecaj na dječji razvoj.

Kada, pod kojim uvjetima? Korištenje ekrana prerano (prije 18 mjeseci starosti), u prevelikoj količini (više od 1 sata dnevno u dobi od 18-24 mjeseca, više od 1 sat radnim danom i  više od 3 sata vikendom u dobi od 2-5 godina ili više od 2 sata radnim danom u dobi od 6-17 godina), u trenucima netom prije spavanja ili tijekom hranjenja i bez roditeljske kontrole sadržaja; negativno utječe na mnoge razvojne domene.

Što ekrani čine djeci, ali i nama? Vrlo brzo povećavaju razinu dopamina u mozgu. Mnogi znanstvenici uspoređuju taj učinak s konzumiranjem kokaina. Koliko god to zvučalo kao pretjerivanje, ekrani imaju veliki potencijal za stvaranje ovisnosti. Ne postoji bolji primjer od „toddlera“ koji doživljava tantrum jer smo ugasili peti crtić po redu. Ta ovisnost se puno lakše stvara u nerazvijenom mozgu, a znamo da nas lako obuzme i u odrasloj dobi. Začarani krug s ekranima u predškolskoj dobi izgleda nekako ovako: Što više ekrana dijete gleda, to ih više traži i to burnije reagira kad ih ugasimo. Nepoželjna ponašanja postaju sve češća i uslijed roditeljske nemoći i sveopćeg umora, smirujemo ih ekranima. Smanjuje se djetetov interes za druge oblike aktivnosti jer mu malo što može brzo izazvati toliku količinu dopamina kao ekrani. Djetetov smanjeni interes dovodi do potrebe za našim većim angažmanom, a svi znamo da slobodnog vremena imamo jako malo. I tako se krug zatvara.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Ana Stipić Lihić (@mama_logoped_logo2go)

Tek kada osvijestimo moguće posljedice možemo čuti i konkretne savjete o prevenciji te ih primijeniti. Odgovor nije “ukloniti ekrane”. Osobno vjerujem da nema koristi od restriktivnih uputa bez nuđenja konkretnih savjeta.

Savjet broj 1: Video razgovori s djetetu bliskim ljudima su DOZVOLJENI u svakoj dobi jer se smatraju oblikom socijalne interakcije. Kada imamo potrebu za distrakcijom koju ekrani omogućuju, bilo bi super da posegnemo za video pozivom ili djetetovim vlastitim fotografijama/snimkama.

Savjet broj 2: Negativan učinak ekrana možemo značajno smanjiti ako smo MI  ti koji UVIJEK  biramo sadržaj. Dijete predškolske dobi može birati, ali samo između onog sto mi odobravamo. Roditelji odlučuju ŠTO, KADA i KOLIKO dijete gleda. Nije poželjno da dijete predškolske dobi samostalno bira sadržaj, ne samo zbog vrste nego i zbog mogućnosti učestalog prebacivanja s jednog sadržaja na drugi.

Savjet broj 3: Jedan od načina značajnog smanjenja negativnog učinka je zajedničko KOMENTIRANJE sadržaja. Pitati dijete da “prepriča” što je vidjelo. Ekrani mogu obogatiti rječnik, ali jezičnu funkcionalnost tom rječniku daje isključivo interakcija s odraslom osobom.

Savjet broj 4: Krenimo od SEBE. Osvijestimo koliko vremena mi kao odrasli provodimo pred ekranima i koliko od tog vremena nas dijete vidi. Mi smo model. Koliko je to moguće, smanjimo vlastito izlaganje ekranima. Općenito, ali ponajviše pred djecom.

Ekranske sadržaje je moguće koristiti i za poticanje razvoja komunikacije, jezika i govora. Nije problem u samim ekranima već u načinu na koji pretjerana izloženost od prerane dobi utječe na kvalitetu i kvantitetu preostalih aktivnosti i interakcija između djeteta i skrbnika. Svi imamo dane kada smo obiteljski preopterećeni i ekrani nas „spase“. Ako većinu vremena dijete provodi u slobodnoj igri i/ili u interakciji s nama bez ekrana (zajedničkom obavljanju kućanskih poslova, čitanju slikovnica i bilo kojem obliku zajedničke igre), takvi dani neće nikome naškoditi. Kao i u svemu, tajna je u odmjerenosti koja proizlazi iz dobre informiranosti.

Više savjeta i konkretnih preporuka o ekranima možete pronaći i na logopedskom profilu @mama_logoped_logo2go.

Fotografije: FreePik

LITERATURA:

Bhutani, P.,  Gupta, M.,  Bajaj, G.,  Chandra, R., Satapathy, S.S., Ray, S. (2023). Is the screen time duration affecting children’s language development? – A scoping review. Clinical Epidemiology and Global Health. 25

Hutton, JS., Dudley J., Horowitz-Kraus, T., DeWitt, T., Holland, SK. (2020). Associations Between Screen-Based Media Use and Brain White Matter Integrity in Preschool-Aged Children. JAMA Pediatr. 2020 Jan 1;174(1)

Objava što logopedi žele da svaki roditelj zna o ekranima? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Živimo u vremenu prepunom informacija i savjeta o dječjem razvoju. Isto tako živimo u vremenu rapidnog povećanja učestalosti teškoća u nekom razvojnom aspektu. Zašto je to tako? Izmišljaju li logopedi i stručnjaci sličnog profila probleme tamo gdje ih nema? Kratko i jasno – ne. Ako nekoga zanimaju teorije o uzrocima, na internetu su svima dostupni znanstveni članci i toplo preporučam da u takvim izvorima potražite odgovore. Znanje uistinu je moć, a prevencija je ključ zdravlja.

Koje su to logopedske ključne, potencijalno preventivne informacije?

1. Dijete se razvija putem interakcija sa svojom okolinom. Od rođenja je potrebno obraćati se djetetu, pjevušiti, odgovarati na njihovo gugutanje, imenovati naše i njihove radnje i predmete koje dijete primjećuje. Od najranije dobi možemo poticati komunikacijski razvoj korištenjem gesti i razgovarati s djetetom puno prije pojave govora.
2. Govor upućen bebama je instinktivno drugačiji, pojednostavljen, sadrži kraće rečenice i frekvencijski je viši i naglašeniji, ali tepanje u smislu iskrivljavanja riječi („cunce“ umjesto „sunce“) nije poželjno jer dijete usvaja govor imitacijom.
3. Žvakanje krute hrane je vrlo često povezano s razvojem govora. Djeci je kruta hrana nužna i ukoliko se u bilo kojoj, pa i najranijoj dobi uoče problemi sa žvakanjem potrebno je potražiti savjet stručnjaka i pratiti djetetov razvoj.
4. Postoje razvojni miljokazi za razvoj komunikacije, jezika i govora koji su dobiveni kao rezultat mnogih znanstvenih istraživanja. Miljokaz je “nešto što većina djece u određenoj dobi može”. Dostupni su na internetu i ukoliko primijetite da Vaše dijete u nečemu kasni, nikada nije rano potražiti savjet stručnjaka. Postoje miljokazi i za kvalitetu izgovora, u kojoj dobi se očekuje da dijete pravilno izgovara određeni glas. Generalno pravilo bi bilo da u dobi od dvije godine dijete može biti razumljivo samo roditeljima, ali već iza trećeg rođendana očekujemo da je govor dovoljno razumljiv široj okolini. Da bi se to dogodilo dijete ne treba imati pravilan izgovor svih glasova u toj dobi, ali ako recimo nema glas „K“ potrebno je potražiti savjet stručnjaka.
5. Većina djece izgovori prvu riječ sa značenjem (npr. riječ “mama” koja je upućena uvijek i isključivo samo mami) između 10 i 14 mjeseci. U dobi od 18 mjeseci većina djece govori 50ak riječi u koje ubrajamo i riječi poput “da”, “ne” i  onomatopeje poput “mu” za kravu. Nakon 2. rođendana većina djece koristi rečenice, počevši od dvočlanih (npr. Mama dođi) do dužih iskaza.
6. Ukoliko se u dobi od godina dana dijete ne odaziva na ime, teško održava kontakt očima, igra se stereotipno (npr. opetovano slaže autiće u nizu i uzruja se pri pokušaju promjene igre), pretjerano je osjetljivo na buku, svjetlost, određene teksture, maše ručicama prilikom uzbuđenja i/ili primjećujete da vas ne razumije (ne slijedi vaše naloge poput “Donesi mi cipele i jaknu” i određenu regresiju u smislu da je dijete nešto prije znalo/govorilo pa prestalo; potrebno je potražiti savjet stručnjaka ODMAH. 
7. Ukoliko dijete govori na stranom jeziku, ali ne i na materinjem, a nitko od užih članova obitelji nije izvorni govornik tog stranog jezika, to NIJE znak naprednog razvoja već najčešće razlog za zabrinutost.
8. Predvještine čitanja i pisanja se NE razvijaju u godini prije polaska u školu. Razvijaju se od najranije dobi i puno su više od poznavanja slova i slovkanja. Postoji pet predvještina koje očekujemo u prvom razredu: uredan opseg rječnika, uredne vještine pripovijedanja, uredna razina znanja o tisku i uredna razina tzv. „fonološke svjesnosti“ uz poznavanje slova (ne pisanje slova nego imenovanje) koje nije nužno, ali može olakšati usvajanje čitanja i pisanja. „Slovkanje“ se zapravo zove fonemska analiza i predstavlja zadnju razinu fonološke svjesnosti. Dakle, da bi dijete moglo „slovkati“ postoje razine kojima treba ovladati prije; prepoznavanje i stvaranje rime, spajanje i rastavljanje riječi na slogove, rastavljanje rečenice na riječi, izdvajanje prvog pa zadnjeg glasa u riječi te spajanje glasova u riječ (npr. Kad ja kažem M-I-Š što sam rekla?). Preskakanje razina dovodi do nedostatno razvijene fonološke svjesnosti što vrlo često uzrokuje teškoće u čitanju i pisanju. Danas imamo mnogo izvora zadataka za poticanje predvještina čitanja i pisanja, uključujući i odlične vježbenice poput „Iz vrtića u školu“ koju su osmislile dvije logopedice.
9. Ekrani nisu zlo. Ali mogu imati dugoročno vrlo štetan utjecaj na dječji razvoj. Kako? Korištenje ekrana prerano (prije 18 mjeseci starosti), u prevelikoj količini (više od 1 sata dnevno u dobi od 18-24 mjeseca, više od 1 sat radnim danom i  više od 3 sata vikendom u dobi od 2-5 godina ili više od 2 sata radnim danom u dobi od 6-17 godina), u trenucima netom prije spavanja ili tijekom hranjenja i bez roditeljske kontrole sadržaja; negativno utječu na mnoge razvojne domene. Ako smo svjesni mogućih posljedica onda moramo znati kako ih možemo prevenirati. Odgovor nije “ukloniti ekrane”. Osobno vjerujem da nema koristi od restriktivnih uputa bez nuđenja konkretnih savjeta pa krenimo.

* Video razgovori s djetetu bliskim ljudima su dozvoljeni u svakoj dobi jer se smatraju oblikom socijalne interakcije. Kada imamo potrebu za distrakcijom koju ekrani omogućuju, bilo bi super da posegnemo za video pozivom ili djetetovim vlastitim fotografijama/snimkama.

*Negativan učinak ekrana možemo značajno smanjiti ako smo mi ti koji uvijek biramo sadržaj. Dijete predškolske dobi može birati, ali samo između onog sto mi odobravamo. Roditelji odlučuju ŠTO, KADA i KOLIKO dijete gleda.

*Sljedeći način značajnog smanjenja negativnog učinka je zajedničko komentiranje sadržaja. Pitati dijete da “prepriča” što je vidjelo. Ekrani mogu obogatiti rječnik, ali jezičnu funkcionalnost tom rječniku daje isključivo interakcija s odraslom osobom.

*Krenimo od sebe. Osvijestimo koliko vremena mi kao odrasli provodimo pred ekranima i koliko od tog vremena nas dijete vidi. Mi smo model. Koliko je to moguće, smanjimo vlastito izlaganje ekranima. Općenito, ali ponajviše pred djecom

10. Ultimativni savjet za poticanje razvoja komunikacije, jezika i govora je vrlo jednostavan: od rođenja, svakodnevno razgovarajte s djecom i čitajte kvalitetne slikovnice. Ultimativni savjet za prevenciju teškoća je još jednostavniji: Ne postoji dob u kojoj  je prerano potražiti savjet stručnjaka. Pravovremena rana intervencija kroz savjetovanje roditelja može prevenirati potrebu za direktnim terapijskim radom. Iskoristimo ju!

Ukoliko nemate logopeda u blizini, na društvenim mrežama je moguće pronaći i besplatno online savjetovanje. Imajte na umu da su liste čekanja vrlo dugačke, čak i u privatnim kabinetima te ako ste zabrinuti uistinu nikad nije prerano potražiti pomoć.

Objava što logopedi žele da svaki roditelj zna? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.