šape našeg djetinjstva

Kad pripadaš generaciji kojoj su mobitel i Internet kao klincima bili nedostupniji od toaletnog papira i dezinficijensa u lock down-u, sport, knjiga i kućni ljubimci budu ti najbolji prijatelji tijekom cijelog djetinjstva.

Danas situacija baš i nije takva. Previše je mogućnosti koje su lakše od mlijeka bez laktoze pa se djeca sve više vode linijom manjeg otpora. Umjesto korištenja vlastite mašte pri vizualizaciji likova neke knjige, oni koriste tuđu u već gotovom proizvodu, u narodu poznato kao video igrica. Sada već desetljećima unazad, djeca opuštanje traže u gamingu i online aktivnostima, a knjige (nažalost) smatraju hobijem introvertnih i usamljenih ljudi. Tome pridonosi i činjenica da roditelji vrlo često za čitanje s djecom imaju manje vremena od političara za presicu, a utrka s vremenom i zanemarivanje čitanja dugoročno toliko osiromašuje vokabular da za sobom vuče problem nedovoljno dobrog verbalnog izražavanja. Htjeli mi to sebi priznati ili ne, siromašan vokabular nas u životu privatno i poslovno koči kao Instagram algoritam influencere u zadnje vrijeme.

Mnoga se djeca s poteškoćama u izgovoru i čitanju susretnu već na početku školovanja. No, većina roditelja djece normalnog razvoja tada to ne percipira kao problem jer “tek je 1.razred” i tehnika će se popraviti, a strah od javnog govora/čitanja nestati. Međutim, problemi s čitanjem vežu se uz različite uzroke- od mucanja, disleksije, nesigurnosti, dvojezičnosti (tu smo mi) do straha od osude i ismijavanja. Samom djetetu uzrok nije previše bitan. Ono samo želi što brže i bolje rješenje kako bi mu se koncentracija, strah i slova na papiru, iz ovog ili onog razloga, napokon prestala miješati kao varivo srijedom na ručku.

spanglish

Danas dvojezične obitelji i miješani brakovi nisu ništa čudno ili novo, no usprkos prednostima koje donose kao što su dodatan jezik, različita kultura i običaji, uz sebe vežu i određene probleme djece rođene u takvoj sredini. Iako je preporuka da svaki roditelj razgovara s djetetom na svojem materinskom jeziku, kad broj ukućana koji svakodnevno međusobno komuniciraju premaši kapacitet omanjeg školskog kombija, preporuku je teže ispuniti nego maraton istrčati.

Kod djece koja govore dva jezika vrlo često je jedan jezik dominantan. No, ako to nije jezik na kojem se dijete školuje, osim mekog izgovora i pobrkanih padeža, dolazi do straha od čitanja naglas i ismijavanja okoline.

×2 na čitanje

Čitanje djeci i odraslima donosi veliku intelektualnu i emocionalnu korist. Time proširujemo svoje znanje i vokabular, jačamo koncentraciju i pamćenje, gradimo maštu, poboljšavamo vizualizaciju, te sposobnost lijepog govora, a samim time stiže i samopouzdanje. Ako svemu tome dodamo i četveronožnog ljubimca, dobivamo dobitnu kombinaciju. Toliko dobitnu da bi kod klađenja u kladionici stajala kao apsolutni favorit.

Kira, pas koji spašava slova

Svi znamo izreku “pas je čovjekov najbolji prijatelj”. No, razmislimo li malo vidjet ćemo da to nije samo olako izrečena fraza već je zaista tako. To su bića koja pružaju bezuvjetnu ljubav, a osim toga što su najvjerniji prijatelji, prema djeci imaju posebnu naklonjenost. Naime, postoji nešto čarobno između djece i pasa te upravo zbog toga, psi (kao i drugi kućni ljubimci) mogu poslužiti kao izvrstan motivator za čitanje.

Kako? Ako kod kuće imate kućnog ljubimca, potaknite dijete da pronađe knjigu, sjedne i čita kućnom ljubimcu. A, ako nemate (ili želite stručniji pristup) postoji program R.E.A.D. koji mi trenutno pohađamo. R.E.A.D je kratica za Reading Education Assistance Dog- registrirani program kod Intermountain Therapy Animals u Sjedinjenim Američkim Državama, a u Zagrebu se održava u Knjižnici Savski Gaj, OŠ Većeslava Holjevca u Sigetu i Centru za autizam. To je poseban program osmišljen na način kako bi se djeci pomoglo da poboljšaju sposobnost čitanja i komunikacije uz metodu čitanja psu. Pas, u ovom slučaju predivna Kira, je terapijski pas koji je obučen za obavljanje ove i sličnih funkcija te sa svojim vlasnikom (volonterom) Sergejem Jonke u knjižnici Savski Gaj sluša djecu kako joj čitaju. U knjižnici se odvija motivacijski program AAA (Animal Assisted Activity) dok uz njega postoji i AAT (Animal Assisted Therapy).

zašto čitati psu?

Iako se možda s tim još niste susreli, ovo je izvrstan način da dijete zavoli čitati, riješi određene govorne probleme te savladala strah od javnih govora ili životinja, a pritom maksimalno uživa.

Djeca se osjećaju ugodno čitajući psu iz mnogo razloga. Oni psu (pogotovo terapijskom) mogu čitati svojim ritmom bez straha od osude ili ispravljanja odraslih. Čita se na jastucima, na podu u visini psa, a u prostoriji u kojoj dijete čita nalaze se samo terapijski pas Kira, vlasnik volonter Sergej, dvoje do troje djece i knjižničarka, a u školi defektolog.

Prilikom čitanja psu, djetetu se smanjuju krvni tlak i impulsi, fokus se sa straha prebacuje na maženje psa, a to kod njih uvelike smanjuje tjeskobu i stres. Vrlo često se djetetovo samopoštovanje i razina samopouzdanja kod čitanja poveća- osobito kod čitatelja s poteškoćama. Isto tako, dovršavanjem pročitanog teksta, djeca stječu osjećaj postignuća, a vrijeme provedeno čitajući psu vrlo vjerojatno je duže od onog koje bi proveli čitajući sami.

Terapijski su psi odlični i za djecu koja imaju strah od životinja, neku traumu, anksioznost ili poteškoće u učenju jer to znanstveno dokazano smanjuje stres. A, što se tiče samog terapijskog čitanja psu, zaključak je vrlo jasan i jednostavan. Čitanje psima je motivirajuće i zabavno te nevjerojatan način da se djeca, ali i pas obraduju. Psi također vole dobru priču, obožavaju djecu i odlični su slušatelji. Ispričanom pričom dijete sa psom dijeli ponos, sreću i zabavu. A, kad je čitanje zabavno, djeca čitaju više i knjižnicu posjećuju češće. S psom dijele i dobru energiju, povezanost i nježnost koju stvaraju maženjem dok mu čitaju, te na taj način s njim i komuniciraju. I zato oni znaju. –I psi “pričaju”, no samo onima koji znaju slušati.

Fotografija: pexels.com, privatna arhiva

Objava psi “pričaju” samo onima koji znaju slušati pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Neki novi klinci

U naše vrijeme nisi mogao starce smuljati da nisi na Internetu jer: Prvo, nisi ga imao. Drugo, kad je zaživio u Hrvatskoj bio je namijenjen isključivo poslovnjacima. I treće, kad si ga jednom dobio, te konačno došao na red za korištenje, zvuk spajanja bio je jači od centrifuge bakine vešmašine iz ’61. Osim što je spajanje zvučalo kao da ti svi kućanski aparati umiru istovremeno, proces otvaranja neke internetske stranice trajao je duže od grijanja vode u bojleru. Danas se Internet stranice otvaraju brzinom treptaja, a na svakoj petoj stranici postoji mnoštvo skrivenih tabova i opasnosti. Aplikacije i platforme za komunikaciju na daljinu djeca otvaraju češće nego vrata knjižnice, a korice neke knjige prvo pogledaju online kako bi uopće znali što trebaju posuditi. No, to je sve razumljivo. Oni su se s tim rodili i njima to nije nikakav novi svijet.

Reci mi što gledaš online i reći ću ti koje si godište

Naša djeca su uglavnom generacija koja odrasta uz digitalnu tehnologiju. Većinom smatraju da ju poznaju kao vlastiti džep, a upravo zato što misle da je tako, opasnost je znatno veća. Oni najčešće ne odvajaju svoj realni društveni život od virtualnog već se kod njih te dvije sfere međusobno preklapaju. Željeli mi to sebi priznati ili ne, to je jednostavno tako. A, uz pandemiju, Zoom, Team i nastavu online taj skok u digitalno još se dodatno povećao.

Što su naši školarci stariji, to ih više sadržaja veže uz ekran. Oni roditelji koji nisu baš suglasni sa screen time-om i žele djecu maksimalno udaljiti od Interneta trebali bi biti svjesni da je to u osnovnoškolskom uzrastu dvosjekli mač. Korištenje Interneta kod osnovnoškolaca je nužno pošto bez njega nažalost gube komunikaciju s kolegama iz razreda, ne mogu dogovoriti druženja ili jednostavno sudjelovati u školskim grupama. Uskraćivanjem platformi poput WhatsAppa ili Vibera zapravo stvaramo kontraefekt i izoliramo ih iz društva. U tom slučaju možda ih uspijemo zaštititi od elektroničkog vršnjačkog nasilja, no budu li jedini koji su izdvojeni, uživo će vrlo vjerojatno biti komentiraniji od popularnih tema na raznim portalima.

Zaštiti i nemoj si živce piti

Osim što danas gotovo svaki osnovnoškolac Internet, računalo i tablet koristi svakodnevno za rad i edukaciju, digitalni sadržaj im sve više predstavlja zabavu. A, način komunikacije na Internetu kod djece i mladih mijenja se češće nego kolekcije sezonske odjeće u trgovinama. Njihov način zabave online uvelike se razlikuje od našeg, a neke oblike nikada nećemo niti razumjeti. Naime, dobar dio djece ovog uzrasta su gameri te igraju računalne igre kao što su Roblox ili Fortnite unutar kojih je omogućena bezgranična komunikacija. Gaming kod njih postaje sve popularniji i ide do granice toga da svaka igra posjeduje svoje jezične termine. Vrlo često određene skupine djece igraju te igre (iako ih ne zanimaju) kako zbog nepoznavanja termina ne bi riskirali neprihvaćanje ili odbacivanje vršnjaka.

Zbog svoje popularnosti i velikog broja djece koja ih umreženo igra, ove igre su posebno zanimljive predatorima i tu treba obratiti pozornost.

Naši klinci društvene mreže također percipiraju drugačije od nas. Facebook vide kao platformu gdje se nalaze “stari ljudi”, odnosno mi, te gdje će njihov sadržaj eventualno komentirati roditelji ili tetka iz Njemačke. Tik Tok i Snap Chat predvode po popularnosti kod mlađe generacije, dok je Instagram rezerviran za one malo starije te redovito vrvi od neprimjerenog sadržaja koji privlači čudne i potencijalno opasne profile. Youtuberi su im sveto pismo i bezvremenski idoli. Za njih bi satima u redu potpis ili fotku čekali. No, pokušate li to usporediti s našim slijepim obožavanjem glumaca u mladosti, bit ćete im u najmanju ruku smiješni, “stari” i nimalo kul.

Dodajme.jpg

Većina djeca profile na društvenim mrežama otvori onog trenutka kad dobiju pametni telefon. Oni su putem pretplata sve pristupačniji, a to dovodi do toga da danas svako drugo dijete ima svoj mobitel s Internetom dostupnim 24 h. Uz to nerijetko odmah instaliraju i pripadajuće trendovske mreže na kojima neometano sudjeluju ako imaju više od 13 godina. Bez obzira na dobnu granicu, nerijetko ih posjeduju i mlađi pošto svi znamo kako je danas lako napraviti lažan profil i upisati lažne godine. Ono što oni ne shvaćaju je da isto tako kako oni mogu kreirati profil, može i netko drugi, pa se vrlo često ispostavi da je Marija,14 zapravo Ivan, 55. Iz Centra za sigurniji Internet izjavljuju kako je 50% elektroničkog nasilja počinjeno baš putem mobitela i upravo bi u ovom slučaju djecu trebalo detaljno informirati i educirati o tome što i kako napraviti stigne li im poruka neprikladnog ili uvrjedljivog sadržaja. U svakom trenutku bi na umu trebali imati da ono što ne bi radili na ulici ne bi smjeli slati, pisati niti objavljivati online. Jednom kada zapis (bilo fotografija, video ili nešto treće) uđe u virtualni svijet, koliko god ih brisali, uvijek se može izvući.

Isto tako, bez obzira bili mi njima smiješni ili naporni, s djecom koja koriste društvene mreže redovito treba prokomentirati sadržaj te ih učiti kako da prepoznaju lažne vijesti i lažne profile. A, u slučaju najgoreg scenarija poruke treba screenati kako bi mogle poslužiti u eventualnom dokaznom postupku. Centar za sigurniji Internet također već pet godina ima dostupne dvije besplatne anonimne linije, HELPLINE I HOTLINE, na kojima se može zatražiti pomoć ili prijaviti neprikladan i uznemirujući sadržaj.

Bez obzira na to što se sve više priča o Cyberbullyingu, društvo i dalje puno brže reagira na fizičku ozljedu nego na slučajeve elektroničkog nasilja. Upravo zato djeca i mladi koji su bili izloženi istima često izbjegavaju povjeriti se nekome jer su uvjereni da se ništa ne može napraviti.

Vremensko i sadržajno ograničenje

Dužim boravkom djece na Internetu veća je i izloženost govoru mržnje i seksualno rizičnom ponašanju. I to je činjenica. No, to ne znači da bismo im trebali uskraćivati njihovo online vrijeme, već ga ograničiti, razgovarati, educirati, te sadržaj kontrolirati i prilagoditi. Kako se moraju naučiti odgovornosti u realnom životu moraju i virtualno jer to je dio njihove svakodnevice i stvarnosti. Iako je tanka granica između poštivanja privatnosti mladih i zanemarivanja istih, smatram da je kontrola jedini način, a da je linija manjeg otpora puno više zabrinjavajuća. Dosta je roditelja još uvijek nedovoljno osviješteno o opasnostima Interneta, a velik broj ih posjeduje i određenu dozu nezainteresiranosti. No, dok nama taj podatak polako dođe iz “dupeta u glavu” neka djeca svo svoje slobodno vrijeme provode upravo na Internetu bez izravne kontrole odraslih. Edukacija i zaštita su ključni, a ovo su neki trikovi koji pomažu kod zaštite djece online.

Edukacija i nadzor

Na A1 Hrvatska službenoj stranici postoje radionice za roditelje vezane uz sigurniji Internet pa od tamo možemo krenuti. Što se tiče samog Internet pretraživanja, roditelji bi trebali znati kakve im stranice dijete posjećuje. To se može riješiti sinkronizacijom uređaja, ali i opcijom Family Link (putem Chrome-a kroz Googleovu aplikaciju Family Link). Stranice za odrasle na isti se način lako sakriju iako i dalje smatram da im govor mržnje i određena politika štete više od informacija o reprodukciji.

Društvene mreže

Iako će djeca oko ove stavke biti nervoznija nego pred ispit iz matematike, mi roditelji bismo trebali u svakome trenutku znati log in podatke za sve društvene mreže koje nam dijete koristi. Instagram i Facebook profili bi trebali biti privatni, a listu prijatelja bismo trebali pregledavati češće nego zadaću u školi. Onaj gore spomenuti, vrlo popularni Snapchat nudi opciju Snap Map koja omogućava da se na karti u realnom vremenu vidi koji su svi prijatelji u blizini. To može biti vrlo opasno ako dijete na listi prijatelja ima nepoznate osobe ili osobe s lažnim profilima. Kako bismo to spriječili možemo uključiti Ghost mode.

Na YouTubeu postoji ograničen način rada koji i dalje nije 100% siguran, no pomaže (Settings, general, restricted mode).

Ima tu još raznih načina roditeljske zaštite, no kad bolje razmislimo, koliko je zapravo korisno u današnje vrijeme uopće ih aktivirati, ako ih svaki drugi teenager zna zaobići. To je naša stvarnost i okrutna istina, no trebamo biti realni. Iako maloljetno dijete ne bi trebalo znati više o Internetu i istraživanju istog od vlastitih roditelja, danas to često baš i nije slučaj. Zato umjesto postavljanja raznih zabrana, razgovorom s djecom, edukacijom njih i prvenstveno nas (jer mi smo ti koji kaskaju za razvojem tehnologije) postavimo prave temelje i povjerenje za sigurnije vrijeme online.

Od Interneta, društvenih mreža, online igara i raznoraznih platforma ne možemo pobjeći pa je bolje onda neznanje spriječiti nego kasnije posljedice liječiti.

Prijavite se na edukativne online radionice (ovdje) na kojima će vam stručnjaci psiholozi Centra za sigurniji Internet odgovoriti na pitanja koriste li djeca Internet na siguran način, kako i s kim komuniciraju, koje su potencijalne opasnosti i kako ih zaštititi. Tematski radionice su podijeljene za roditelje djece u dobi 6-10 godina (1.-4. razred) i za roditelje djece u dobi 11-15 godina (5.-8.) razredi.

Foto: pexels.com, unsplash.com

Objava sigurni(ji) Internet za djecu i pametni(ji) trikovi za roditelje pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Živimo u modernom digitalnom svijetu gdje svakodnevicu više ne možemo zamisliti bez mobitela, računala, tableta i društvenih mreža. No, sve to za sobom donosi kako pozitivne tako i negativne posljedice. Dok smo svi svjesni benefita, mogućnosti beskrajnog informiranja i educiranja na Internetu, Cyberbullying, odnosno elektroničko nasilje se kao negativna posljedica istog premalo spominje.

Uvreda nije šala

Zašto je to tako? Vrlo često je sadržaj djece i mladih na društvenim mrežama neprikladan, a komentari zabrinjavajući. Nerijetko ispod objavljenih fotografija ili statusa možemo vidjeti otvoreno vrijeđanje ili uvrede zapakirane u neukusne šale. Iste te osobe skoro sigurno se privatno poznaju, a zbog straha od osude, nerazumijevanja ili ismijavanja okoline, žrtve nasilja na Internetu rijetko ili gotovo nikada slučaj ne prijavljuje.

Zbog straha od ismijavanja, nasilje se na Internetu nažalost često provlači kao svakodnevna i nebitna situacija jer je virtualna i okolina ju ne percipira kao stvarnu ili opasnu prijetnju. Ista ta “nestvarna” virtualna situacija pogađa stvarne osobe koje su u današnjem digitalnom svijetu najčešće djeca. A, posljedice koje takvo nasilje online ostavlja na njihovo samopouzdanje i psihu nisu nimalo zanemarive.

Zaštiti se lako, pitaj me kako

Kako bi se povećala svjesnost i informiranost o rizičnom ponašanju i prijetnjama na Internetu, prije nekoliko je godina oformljen Centar za sigurniji Internet. Njega redom čine stručnjaci s područja informatike, računalnog programiranja, kriminalistike, računalne forenzike, prava, pedagogije i psihologije. Oni se se svojim zajedničkim znanjem i snagama bore za zaštitu djece i mladih online. Također, putem aplikacije netHelp i besplatne anonimne linije HELPLINE već dugi niz godina djeci i roditeljima pružaju informacije i edukativne materijale o nasilju na Internetu, te pomoć oko pitanja kako se zaštititi na istom. Iako su žrtve većinom djeca, helpline najčešće zovu roditelji i to onda kada se nasilje već dogodilo.

Količina vremena provedena na Internetu u doba pandemije i škole online (kako u Hrvatskoj, tako i u svijetu) osigurala je porast rizičnih ponašanja, prijava neprimjerenog sadržaja i vrbovanja djece na Internetu. Upravo zbog takvih zabrinjavajućih podataka trebamo konstantno educirati sebe, ali i djecu te ih ohrabrivati da uznemirujući sadržaj, svaki oblik Internet zlostavljanja, govora mržnje, neprikladnih fotografija i raznih diskriminacija prijavljuju. A, da bi se takve situacije u budućnosti što više prevenirale moramo se čim prije osvijestiti te prvenstveno shvatiti da se nasilje na Internetu može dogoditi bilo kome, bilo kada i bilo gdje.

Poduzmi ne znači oduzmi

Pošto su osnovnoškolska djeca najugroženija skupina, a pametne telefone posjeduju od najranije dobi, iznimno je bitno kontrolirati sadržaj koji gledaju te otvoreno komunicirati. Umjesto klasičnog i instinktivnog oduzimanja mobitela, zbog kojeg će se dijete vrlo vjerojatno osjetiti napadnuto te skoro sigurno pronaći nov način za boravak online, potrebnije je sadržaje s kojima se susreću s njima prokomentirati i opasnosti objasniti. Oni su uz pametne telefone i različite platforme za komunikaciju na daljinu riziku izloženi 24h dnevno a, javljanje nepoznatih osoba, slatkorječivost predatora i lažno predstavljanje češće je nego što mislimo.

Odgovornost je na odraslima

Zahvaljujući konstantnom unapređenju sigurnosti na Internetu uz razne aplikacije i linije za pomoć, edukacije i radionice za roditelje (jedna takva na koju se možete prijaviti upravo je dostupna na službenoj stranici A1 Hrvatska), razne mehanizme zaštite, ali i otvoren razgovor uz povjerenje (jer smo svjesni da su djeca tehnološki naprednija od nas), Internet danas može biti pozitivnije i sigurnije mjesto.

Isto tako, različiti projekti i radionice od iznimne su važnosti kako za roditelje tako i za djecu. Nažalost, roditelji danas ovakvim stvarima ne pristupaju dovoljno ozbiljno niti im pridaju preveliku pozornost. To, naime, nije iz loše namjere ili nezainteresiranosti već jednostavno zbog nedovoljne osviještenosti oko realnih prijetnji i opasnosti u digitalnom svijetu. Upravo zato o ovim temama treba što više pričati i virtualne situacije zapažati. Jer mi smo ti čija je odgovornost djecu informirati i educirati kako bi znali što napraviti i kome se obratiti ako se ikad u takvoj situaciji nađu.

Prijavite se na edukativne online radionice (ovdje) na kojima će vam stručnjaci psiholozi Centra za sigurniji Internet odgovoriti na pitanja koriste li djeca internet na siguran način, kako i s kim komuniciraju, koje su potencijalne opasnosti i kako ih zaštititi. Tematski radionice su podijeljene za roditelje djece u dobi 6-10 godina (1.-4. razred) i za roditelje djece u dobi 11-15 godina (5.-8.) razredi.

Foto: pexels.com

Objava nasilje na Internetu i zašto oduzimanje mobitela djeci nije rješenje? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ana Vladusic provela nas je kroz prirodne ljepote istočne Hrvatske – Podravinu i Slavoniju. Uživat ćete u ovom putopisu.

Odabrao Đelo Hadžiselimović

Iako se već godinama za odmor unutar Hrvatske tradicionalno bira Istra i Dalmacija, nakon vrlo aktivnog obilaska istočnog djela države, s puno raznolikog, zanimljivog i iznenađujuće dobrog sadržaja, s pravom mogu reći da bi neodlazak u Slavoniju i Podravinu na odmor bio kao preskakanje doručka i istezanja uz trening.

Dobro jutro, Hrvatska

Slavoniju sam dosad gledala isključivo kao ravnu žitnu zonu za stariju populaciju koju uglavnom viđamo na emisiji poput Dobro jutro Hrvatska, u kojoj će voditeljica najčešće pohvaliti usjev te godine, a baka otići po sadnice. Kao destinacija za odmor s djecom nije mi previše padala na pamet jer sam smatrala da sadržaja za djecu ima manje nego hranjivih tvari u Mc’ Donalds burgeru. A, svi znamo da odmor s djecom na mjestu bez aktivnosti uglavnom završi tako da se od aktivnog odmora jedino aktivno umaraš dok trčiš da ne izlete na cestu ili dok izmišljaš sadržaj koji će ti omogućiti barem jedan obrok u miru.

Ako ste i vi dosad bili takvog stava, pročitajte priču i promijenit ćete mišljenje kao što ovih dana mijenjate odjevne kombinacije zbog 40° u hladu.

Prva lekcija Prirode i društva

Vožnja prema Podravini bila je toliko idilično zelena da kako smo se približavali destinaciji doslovno smo mogli osjetiti i doživjeti rečenicu “DISATI PUNIM PLUĆIMA”. Odmah se sjetiš i odlomka udžbenika iz Prirode o čistoći i klimi pojedinih regija, te shvatiš kako to nikako nije tek toliko da popune koji redak više ili zakompliciraju kraj godine desetogodišnjem djetetu.

Ratkajeva kod Jankovića u gostima

Naše prvo odrediše bilo je Suhopolje gdje smo odsjeli u dvorcu Janković. On nam je već na prvu, pri ulasku u velebno zdanje, oduzeo dah i pružio filmski doživljaj ulaska na velika vrata. Nekako kao da uplovljavaš u seriju “Ponos Ratkajevih” no, dvorac je zapravo dvorac Jankovića, a od filmskih momenata i Ratkajevih, glumica je putovala s nama.

Kada ugledate taj dvorac, autentičan kao Kraševa čokolada, a s prilazom dostojnim pravih plemića, očekujete isti takav tradicionalan smještaj, u stilu onoga kakav je nekad bio.

No, kako ja zaista volim faktor iznenađenja i esteta sam po prirodi, moram priznati da me unutrašnjost oduševila više nego slobodan dan usred radnog tjedna. Za razliku od klasičnog i tradicionalnog vanjskog izgleda dvorca, unutrašnjost je jednako savršena, te istovremeno odiše luksuzom i minimalizmom.

Tko god je ovu priču osmislio, uspio je uskladiti tradicionalno i moderno na način da se osjećaš kao princeza u ljetnikovcu koja je ovih dana ipak odlučila malo više popiti i pojesti jer je sve izuzetno ukusno, a domaćini ljubazni kao da si im u najmanju ruku rod u prvom koljenu.

Bridgerton skloni se, stiže dvorac Janković

Iako nismo plemenite krvi, u dvorcu svakako učine da se osjećate tako. Tome naravno pridonosi i ta tradicionalno minimalistička luksuznost, te gozbe koje mogu posramiti sve od Bridgertona do raznoraznih domjenaka bilo kojeg prošlog i sadašnjeg vremena. Zidovi dvorca su ukrašeni tapetama na kojima je cijela povijest Jankovića, a ono što je svakoj mami još bitnije od povijesne informiranosti (ako dolazi s djecom) je prostor za djecu u kojem može pronaći sve od knjiga i kazališta do multimedije i teleskopa. Svaka soba nosi ime jednog dvoranina, a ja sam bila barunica Terezija Puchler puna tri dana. Rado bih bila i dulje, no barunica zapravo nije barunica i netko je morao preuzeti i djecu.

Drava je prava

Nakon što smo pojeli “Plemićku užinu” više gladni kao životinje nego fini kao plemići, krenuli smo sve to potrošiti uz Dravu.

Na Dravi su nas čekali kanui, prsluci i stručno vodstvo lokalne ekipe. Naime, ako želite u potpunosti doživjeti ljepote Podravine i Slavonije definitivno preporučujem ovaj dio rute. Kad kažem ljepote svakako ne mislim na mobitel i prednju kameru za vrijeme vožnje jer ukoliko se prevrnete zbog selfija, ljepotu Drave ćete doslovno osjetiti na koži jer ćete se idućih 5 km voziti mokri. Što se tiče djece, ako su mlađa od tri godine ili posebno živahna, sugeriram da jedan od roditelja ili članova posade (četiri osobe idu u kanu) bude orijentiran na to da dijete sjedi. Jer ustane li ijedan član, ljuljat će vas više nego prvo pijanstvo na moru.

Drava je jedna od najčišćih rijeka pa po tom pitanju nema straha, a prsluci za spašavanje su obavezna oprema kako za vas tako i za djecu. S vama ide i skiper tako da nije problem ako se ne uhodate odmah. On diktira ritam vožnje i navigira u kojem smjeru idete, pa je manje vjerojatno da svi s ovako “dobrom” orijentacijom kao mojom završe u Mađarskoj. Bez obzira na sve, cijelo vrijeme vožnje vi zapravo i jeste jednom nogom tj.veslom u Mađarskoj o čemu svjedoče brojne poruke na mobitelu, no to vas ne treba zabrinjavati jer su grupe najavljene pa u principu više vas smeta ton mobitela nego vi Mađare.

Biciklom uz Dravu

Ako ste za još malo avanture s klincima (a, bit ćete jednom kad krenete), nakon kanua slijedi vožnja brdskim biciklima uz nekadašnju željeznu zavjesu i obalu Drave. Ruta je zaista očaravajuća, bezobzira na malo brdovit teren koji smo lako savladali čak i mi koji smo bicikl zadnji put vozili neznatno nakon skidanja pomoćnih kotača.

Ta biciklistička ruta vodi vas do promatračnice ptica gdje vas čekaju dalekozori i teleskop. Ptice se zaista vide i čuju što je posebno lijepo ako živite uz tramvajsku stanicu i Aveniju pa zvukovi koji do vas inače dopiru su manje relaksirajući nego da živite na aerodromu.

Mjesto gdje žive vile i vilenjaci, a nije Avalon

Nakon promatranja ptica put se nastavlja prema Posjetiteljskom centru Dravska priča gdje možete ostaviti bicikle. Iako sam naziv na čijem punom imenu polomite jezik zvuči kao nešto prikladno znanstvenicima i odraslim posjetiteljima, zapravo je idealno mjesto za djecu. Sav sadržaj je uređen kroz okvir priča, legendi i multimedije koja njima doživljaj stavlja na sasvim novu razinu. – Od vilinske priče o Bugi i Janu do sobe leptira, 3d efekata naslikane prirode i multimedije koji cijelu priču prate bolje nego ja ekipu biciklom po našoj ruti.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli latinoamericana (@anavladusic)

Dravska priča također ima i spavaonice, domaći jagodnjak i domaću hranu, pa ako ste planirali put s djecom ovo je odličan smještaj kojim će se oni apsolutno oduševiti.

Iz Dravske priče, nakon obilnog degustiranja domaće hrane i višnjevca, otišli smo do dvorca Pejačević. Taj dvorac je ujedno i muzej. Do njega vodi glazbeni most koji svira kako vi prolazite drvenim daskama. Nešto slično kao zadarske orgulje, no nažalost manje poznato.

Kako to obično biva u Podravini i Slavoniji, nakon reda obilaska, ide red degustacije. Nikad nisam s većim guštom degustirala, a činjenica da se ljudi u taj dio Hrvatske, između ostalog vraćaju i zbog gastro ponude, logična je kao polazak u školu nakon vrtića.

Tu dolazimo do moderne vinarije Tomo Boutique Winery iz koje ako ne ponesete vino od Bazge doma, niste ništa na putovanju napravili.

San ljetne noći

Nakon što grofovski odspavate snom pravednika, a ranim jutrom vas u dvorcu probudi sunce, cvrkut ptica i miris doručka gdje su sve namirnice, uključujući i sokove, lokalnih proizvođača, teško da išta više možete poželjeti.

Poželjela bih ja ležaljku na travnatoj terasi ispred sobe, ali i to smo imali te se tamo izležavali kao morževi na suncu dok smo čekali pustolovinu drugog dana. Kad pomislite kako je nadmašiti avanturu i prirodne ljepote prvog dana teže nego dobiti nekog na telefon u službi za korisnike tele kompanija, odete na Papuk i park šumu Jankovac gdje se nalazi prekrasan slap Skakavac.

Bijeg u divljini

Ako ste mislili da su Plitvice jedino mjesto kod nas gdje se nešto tako fascinantno može vidjeti, prevarilo vas je kao sudbina starog lopova. Iako su obje destinacije predivne, ovdje je znatno manje ljudi i zaista možete uživati u ljepoti prirode bez da vaš osobni prostor izgleda kao vrsta na tjelesnom ili gužva u šesnaestercu. Isto tako, na Papuku možete iznajmiti bicikle, električne i brdske, ovisno o ruti koju odaberete. Tamo se nalazi i adrenalinski park Duboka u kojem nismo bili, no zasigurno ću s djecom navratiti. Park se sastoji od poligona s različitim vježbama (spravama) koje se nalaze između stabala.  Posebno je zanimljiv zip line, staza za spuštanje niz sajlu, a mislim da će osim djece i mamama taj spust tj. kratki bijeg sajlom pružiti užitak ravan uspavljivanju djece prije osam navečer.

Pošto je Papuk svjetski geopark, tamo se nalazi i Rupnica – geološki spomenik, na mjestu gdje je nekada bio kamenolom. Ovo mjesto jedinstvena je lokacija u Hrvatskoj, gdje ćete naći vulkanske stijene koje se okomito izdižu iz tla. Ovakve vulkanske stijene mogu se naći još samo u češkom sredogorju, miocenskim vulkanitima na Novom Zelandu i u nacionalnom parku Yellowstone u SAD. No, nije problem čak ni u marketingu i (ne)oglašavanju prirodnih posebnosti lijepe naše koliko u mentalitetu, pa mi Hrvati radije dižemo kredit da gledamo tuđe vulkane nego da protegnemo noge i upoznamo naše.

Malo iza Papuka nalazi se i “Slatinska sekvoja”, impozantno drvo visoko čak 32 m oko kojeg je izgrađen posjetiteljski i edukacijski centar, hostel i vidikovac, te koji zajedno s Papukom i Dravskom pričom zaokružuje jednu odličnu prirodno adrenalinsku rutu za uživanje.

Djevojka sa sela

Nakon svih nabrojenih avanturističkih i adrenalinskih varijanti, slijedi totalno zen opuštanje u rangu toćanja nogu u rijeci, hlađenju pive, grive i misli ispod nekog stabla. Ja sam izgleda točno taj tip osobe, samo što mi je trebalo poprilično dugo da to shvatim i prihvatim, pa sam tek s 30+ spoznala da trebam divljinu prirode da bi utišala divljinu u sebi.

Ja se konja bojim jer sam malena

Za sve ljubitelje rančeva, nastavljamo u veselom tonu. Pustara Višnjica je konjički ranč koji nikako ne želite preskočiti. Vožnja kočijom oko imanja nije ono što zamišljate kad vidite sličan aranžman po Maksimiru i ostalim parkovima. Ovo je potpuni doživljaj uz polja gdje vas prati ljubavna priča kobile koja vas vuče na kočiji i pastuha koji trči za svojom dragom u nadi da ju sustigne, iskaže ljubav ili napravi mladunče, a vi se ipak nadate da neće dok ste baš vi u njoj.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli latinoamericana (@anavladusic)

Na imanju vas ugoste domaćom gastro ponudom gdje su čvarkuše bolje od noći, a sala za vjenčanja toliko lijepa i autohtona da imate osjećaj da ulazite u kadar serije Herrederos u režiji Televisa Presenta i sad ćete se udati za onog najstarijeg brata. Ako vam tu još nije bilo dovoljno guštanja, slijedi sljedeće bajkovito mjesto. Ranč Rengel je riblji ranč jedne divne obitelji tik uz rijeku i predivnu prirodu gdje ne znate očarava li vas više ponuda i način pripremanja ribe, čista voda o kojoj svjedoči kukac Dragonfly, kadrovi za koje ne trebaju filteri Instagrama, a dostojni su National Geographica ili kraft pivo Pitko o kojom dovoljno govori činjenica da sam ja kao osoba koja ne pije pivu ponijela doma znatnu količinu kako bih pijuckala iza ručka i zamišljala da sam još tu negdje.

Osim fine pivice, dobro se pije i u jednoj slatkoj obiteljskoj vinariji Vineda. Okusi njihovih pitkih vina s raznim aromama odvest će vas gdje god si zacrtate, a vrlo vjerojatno jednom i natrag ovdje po novu zalihu vina za doma.

Instagram na aparatima

Pošto nas je pratila nesnosna vrućina koja ni ovih dana ne prestaje, jedini propust putovanja bili su kupaći kostimi. Naime, poželite li se na svom putovanju rashladiti (a da nije pivom) u blizini ranča Rengel nalazi se otok Križnica s pješčanim plažama.

Na njega skela prevozi automobile, a pješaci idu preko visećeg mosta uživati u plažama, festivalskom ambijentu ili lijepom pogledu. Ovaj otočić je idealno mjesto i ljetna oaza za sve one koji uz doživljaj od putovanja traže i instagramične fotografije.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli latinoamericana (@anavladusic)

Otok Križnica uz polja makova, felacije, heljde, visećeg mosta i netaknute prirode u kladionici postaje favorit i posramljuje Provansu s 1:0 i naglaskom na pobjedu.

Kako i Slavonija i Podravina nude za svakog po nešto, oni željni kulturnog uzdizanja, osim brojnih muzeja koji su sve osim dosadni, svakako moraju obići i rodnu kuću Petra Preradovića. U njoj će djeca naučiti/ponoviti o poznatom preporoditelju na zabavan i interaktivan način gdje je njegov život prezentiran uz film, pisanje tintom u starim klupama i virtualni obilazak kao najbolje rješenje za mlađe generacije.

Za kraj putovanja vam predlažem imanje Zlatni klas koje osim iznimno srdačnog domaćina obiluje delicijama, etno uređenim spavaonicama, oldtimerima kojima će vas domaćin rado provozati i kočijom nalik onoj Pepeljuginoj kako bi putovanje bilo još čarobnije, a vi imali opravdanje za slučaj da se “izujete iz cipela”.

Zato dragi moji, ne ponavljajte moju grešku i zabludu oko ove destinacije. Prirodne ljepote i potpuna uživancija su nam pred nosom, te vam s ponosom, što se planiranja raznih putovanja tiče, kažem: Ma, kakva Provansa…idite ljudi u Podravinu i Slavoniju!

Objava P kao Podravina, S kao Slavonija i samoglasnik “I” da sve to lijepo poveže pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Direktorica svemira

U vrijeme kad sam bila klinka, moji su pušili, a ja bih, sjećam se kao danas, preneraženo govorila fuj. Isto tako na bilo kakvu scenu seksa ja sam se zgražala. Injekcije i vađenje krvi bili su mi najgora noćna mora, a evo sad, od silnog gađenja- pušim, imam troje djece i razmišljam o filerima, plazmi i botoxu. Za sve što sam u životu rekla da neću, prvo mi je pokucalo na vrata. Zaista smiješno jer ponekad izgleda kao da se svemir s tobom igra “nikad ne reci nikad” i pravila određuje on, a ne ti.

Oduvijek sam se voljela uređivati, no moje uređivanje uglavnom se svodilo na pokušaje prikrivanja vulkana veličine omanjeg masnog bureka posred čela, umjesto rješavanja prehrane i unosa nedovoljne količine tekućine. Iako će mnogi reći da sam genetski sretnik, bar što se mršavosti tiče, velika je razlika između utrenirane mršave fitness trenerice koju pratimo na Instagramu i tjelešca tankog i mekanog ljigavca kojeg vaša djeca razvlače po kući. Pogodite koje sam ja.

U današnje doba postoji toliko tretmana koji bi nama ženama mogli olakšati život, no kao i u svemu, izgleda da su predrasude i odbijanje promjena veći od želje za istima.

Pa, počnimo od jednostavnih.

Maša i medo

Muškarci (oni neoženjeni naravno) uglavnom misle kako smo mi nježniji spol, uključujući i dlake u tu teoriju. No, prava istina je da ukoliko nemamo žilet ili vosak dovoljno često u ruci, u crtiću Maša i medo, bile bismo medo, a ne Maša. Depiliranje i brijanje nikome nije zabavno, te smo najčešće, po tom pitanju, super ažurne prije braka, u braku nekako, a iza djece nikako. Zbog takvih iluzija i očekivanja da se vukodlak svako jutro budi svilenkaste i mekane kože poput bebine guze, događaju se situacije poput ove moje, koju ću vam sada ispričati.

Jedno jutro tog proljeća ležimo svi u krevetu. Ja trudna do zuba i od žgaravice nemam želju za životom, a kamo li za žiletom. Valjamo se po krevetu, kad naša mlađa kćer progovara:
Tata, pikaju me tvoje noge. Nije to sine tata, to je mama…ledeni val, šamar, hormoni, ma što god i kako god želite. I onda poželiš da nisi bila lijena zakazati termin za lasersko uklanjanje dlačica i što nisi mekana kao svila koju obećavaju u raznoraznim reklamama.

Inače, ja sam idealan kandidat za laser ili IPL pošto su mi noge bijele kao put aristokratske žene 1492., a dlaka tamna kao brk mog tetka iz Like. Pa, se onda pitam zašto još nisam otišla. Evo, zaista ne znam. Iako je skupo (ne kao nekad), ne radi se o tome. To su ti tri, četiri haljine, koje u svakom slučaju ne možeš nositi, ako nisi riješila noge. Osim ovog old school lasera u salonima, koji funkcionira na temelju kontrasta, imate i kućne varijante koje obavljaju isti posao, no imaju ograničen broj bliceva. Tako da ideja da s frendicom uzmeš po pola, nije baš najbolja jer će jedna od vas ostati dlakava ili ćete svaka imati po jednu glatku nogu. A mislim da to nije bio cilj. Također, od nedavno postoje i laseri koji ne rade na principu kontrasta što znači da (yeeey) svi smo idealni kandidati.

101 dalmatiner

Neki dan me isto tako kćer pitala što su to pjegice, pa smo zaključili (ona, ne ja) da ona ima pjegice od sunca, a mama od godina.
Svi mi volimo moć zapažanja naše djece, a još više volimo kad to zapažanje ne primjenjuju na nama. Hiperpigmentacija se inače rješava kremama s azelaičnom i glikolnom kiselinom, vitaminima C i E, retinolom koji ljušte, obnavljaju ili izbjeljuju ten, te tretmanima poput kemijskog pilinga i mezoterapije.

No, pošto ja ne volim aristokratsku put, jer sam ciganka u duši, a ne želim dodatne bore, flekice i madeže od solarija, koristim That’so mousse. To nije klasična krema za samotamnjenje, već mousse koji izvlači tvoj pigment. Znači, kao da se sunčaš na Copacabani dok gledaš muchachose, osim što si ti u svojoj kupaoni i gledaš djecu koja virkaju iza vrata. Nevermind, efekt je isti. Nema fleka, ni po tebi, niti po odjeći, samo taman ten. I to (hvala Bogu) ne onaj narančasti, već brončani ili zlatni kakav bi dobila od sunca.

Barbika da budem

U zadnje vrijeme vodim žestoke borbe između – želim se zategnuti kao Nicole Kidman i prirodno je najbolje za mene. Doduše, dermafileri su fileri hijalurona i sve te sastojke ionako već imamo u organizmu. Zapravo ih možemo gledati kao prirodne sastojke unesene u tijelo neprirodnim putem. Tako da sada na dijelovima gdje je majka priroda zakazala, možemo dobiti volumen. Filer dolazi u jednokratnom pakiranju, najčešće u dozi od jednog mililitra, te ukoliko ne želite ubrizgati odmah sve, ostatak možete čuvati par mjeseci. Mogu se aplicirati praktički bilo gdje na licu, no nemojte pretjerivati. Efekt čuđenja ili duckface-a nitko ne želi vidjeti osim ako se nisi jako prestrašila, glumica si u horor filmu ili ideš poljubiti nekog kao što tebe ljubi tetka Rada iz inozemstva. Zapravo, čak ni tada. Odlučite li se za ovu opciju, također ih nemojte raditi kod stomatologa. Zašto? Jednostavno, zbog čiste logike – ako ne ideš popravljati zube kod automehaničara, nemoj ni filere raditi kod zubara.

Kad sam napunila trideset godina odlučila sam riješiti svoju najveću boljku – nazolabijalne bore. To su one bore zbog kojih izgledaš kao tužan pas iz porodice buldoga, te počinješ ličiti na svoju baku ili kako bi se lijepo za njih reklo – bore smijalice. Nekome su lijepe, nekome ružne, no mene uglavnom asociraju na to da izgledam 5 godina starije. Iako znam da su te bore uglavnom genetika, ne želim ih, pa makar značile da dolaze od urlanja od smijeha. Najprije sam ih popunila filerom.

I moram priznati da nisam bila prezadovoljna. Reklo bi se u narodu “puno para za malo muzike”. Na prvu je efekt odličan, iako taj “sport” zaista nije jeftin. No, nadaš se nekom dugotrajnijem rezultatu, pa se isprsiš za par tisuća misleći da ćeš tako riješiti problem – što na licu, što u glavi. Međutim, rezultat vrlo brzo (za cca 2 mjeseca) nestane, a prazan džep i mjesečna rata ostane. Nakon neuspješnog pokušaja filerom, otkrila sam bukalnu (skulpturalnu) masažu lica u jednom zagrebačkom salonu Dermalift. Ime salona vam navodim isključivo zato što je jako bitno da osoba koja ju izvodi bude licencirana i educirana pošto se radi o pomicanju mišića i vraćanju tonusa lica.

Inače, bukalna masaža nije klasična masaža. Izmislio ju je tamo neki Rus za svoju bogatu klijenticu koja nije htjela bore, ali bome ni piknuti se. Punih 6 godina razvijao je metodu, sve dok nije došao do ove danas. To je posebna tehnika kojom se konturiraju, zaglađuju i oblikuju mišići, te licu dođe kao teretana. Idealno bi bilo da se radi 5 tjedana, te nakon toga samo održava kako bi svoju facu podsjetili da više ne ide u smjeru gravitacije.

Mnogi će reći da je to sve samo u glavi, no kažu da psi i njihovi vlasnici s godinama počinju ličiti. Ja imam Cane Corso-a, pa da to nisam riješila, just imagine.

Frankeštajnova mlada i Snjeguljica

Botox mi je bio sljedeći na listi i idealno bi ga bilo staviti prije ili na početku nastanka bore jer ti zamrzne to područje i vječno si mlad. Ne baš vječno, ali navodno svi garantiraju šest mjeseci. Moj problem s botoxom je taj što je to toksin i negdje se mora izlučiti. Još mi, kako bi se reklo, ne gori pod nogama pa će odabir najvjerojatnije pasti na tretman plazmom. Ili na nešto slično. Kao i sve moje bitne odluke u životu, ovisi o tome “kako će grah pasti taj dan”. Plazma je tretman s procesom vađenja krvi, odvajanja plazme i uštrcavanja iste po licu, što dokazuje da moje gađenje prema krvi i iglama više nije slučaj. Dapače, ta krv te u pola sata pretvori iz zombija i Snjeguljice u rumenu djevojčicu sa polja zelenih.

Kapsula

Da se vratimo još malo na neću i nikad, prehranu, vježbanje i tekućinu. U većini slučajeva, za koje danas znam da vode borbu s kilogramima, kao djeca nisu željela jesti. Roditelji bi im svakodnevno servirali razne preparate za otvaranje apetita jer su na sam spomen hrane ta djeca vikala “ne mogu”. Od tog ne mogu, danas jedino ne mogu zatvoriti frižider.

Zadnji tretman koji bih vam preporučila, ako borite istu borbu je Linea Snella vježbanje u kapsuli. Legenda kaže (zapravo žene kojima vjerujem na Instagramu) da se centimetri tope kao snijeg u proljeće. No, isto tako, ne promijeniš li način prehrane, odlični rezultati će izostati. Ja ne vježbam, pa ne mogu govoriti iz osobnog iskustva, no cure poznam i razlika i trud su zaista vidljivi. A, to što ne vježbam jer se ne debljam, ne znači da nisam u ratu s prehranom. Ja, ako samo i pomislim na McDonald’s, u kratkom vremenskom periodu postignem efekt od jednog prišta do masnog tinejdžera.

Tako da opustite se i ne zapustite se. Svi mi vodimo svoje bitke s raznoraznim problemima – bili to kilogrami, bore, dlake ili loš ten. No, skoro za sve postoji rješenje. A za ono što navedene stvari ne mogu riješiti, imamo filtere na Instagramu. Za njih ne treba recenzija. Iz priloženog svakodnevno vidimo da ih svi vrlo dobro poznajemo.

Objava to nisam ja, to su moji fil(t)eri pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kada dječji rođendan postane nova disciplina, a Instagram mjesto natjecanja, znaš da je društvo pogriješilo kao Vakula prognozu za idući tjedan, a ti se pogubila u moru iskrenih i manje iskrenih preporuka. Sjetiš se tada 90-tih i svojih slavljeničkih dana kada je rođendanski party bio jedan jedini i to kućni, a uključivao je sve od rodbine i prijatelja do “Mačjih očiju” i Efekt žvaki.

Skakanje po krevetima bila je glavna zabava, a na video rekorderu “gorio” bi 101 Dalmatiner nasnimljen preko Snjeguljice ili Kralja Lavova. Jelo se sve što je mama ili baba znala pripremiti (najčešće mini sendviči s majonezom, zimskom i krastavcem na vrhu), a pio se Vindijin sok na slamčicu kojeg si osim na rođendanima imao priliku vidjeti i na školskim izletima.

joker pola-pola

Ponukana nedavnom proslavom Milinog petog rođendana, dajem si za potpuno pravo analizirati, te drugima poput Tarika u “Tko želi biti Milijunaš?” olakšati izbor onim ključnim trenutkom kad se otvori Joker pola-pola.

Od najranije dobi, djeca vrlo dobro znaju što i kako nešto žele. U svijetu YouTube-a, gomile tema, mogućnosti i rođendaonica pravu stvar odabrati je teško. Od silnih izbora i želja organizacija proslave dječjeg rođendana zna biti zeznuta kao prekratka deka zimi. Dakle, kratak savjet je sljedeći: prije nego li djeci date mogućnost biranja i sudjelovanja u organizaciji vlastitog rođendana škicnite tekst i odvažite razloge za i protiv – jer sretan je čovjek kojeg tuđa greška opomene.

u potpisu: dugogodišnja organizatorica usranih rođendana

Zamislili ste turbo veseli dječji rođendan? Dobro pripazite što želite jer moglo bi vam se i ostvariti. Naime, dječji rođendani nekada su se slavili doma uz spomenuti videorekorder i Disneyeve crtiće. Ili u McDonaldsu ako si bio kul. Iz nekog razloga bilo je prefora gledati škrinju u kojoj inače drže meso i pomfrit kao da je to najnoviji izum stoljeća. Ne pitajte me zašto, ali znam da ako je slavlje bilo tamo, škrinja je bila must have stvar. Međutim, McDonalds je bio aktualan tek od školskih dana (jer vjerujem da bi kod mlađe djece zatvaranje u škrinju ostavilo traume i skroz drugačiji dojam) pa ako niste bili školarac, rođendan doma i/ili u vrtiću bio je domet organizirane proslave. Što je sasvim OK s obzirom da je rano djetinjstvo kao pijanstvo; svi osim tebe se sjećaju što si radio.

a little party never killed nobody

Svake godine prilikom organiziranja dječjih rođendana pomislim kako imam vremena, te kako je to samo rođendan i lako odrađen posao. No, lakoća posla, kako bi pjesma rekla, za čas te prevari kao sudbina starog lopova. Pošto se tu često lomimo između želja i mogućnosti, sastavila sam kratki popis mogućih proslava kako bi taj dan prošao kao najbolji san.

kućni Party iliti znam te greško kad si dobra ideja bila

Ako se odlučite za varijantu kućnog provoda i parole moja kućica moja slobodica, imajte na umu da djeca to najčešće shvate kao doslovno pravilo kada je riječ o ponašanju!

Skakanje po krevetima ne zna za vaše nove podnice, a vi postajete animator, čistačica, konobar, teta u vrtiću, fotograf i sve po potrebi brzinom pražnjenja baterije na iPhone-u. Rođendanska tema može biti bili što što ste vi i dijete zamislili, a takav rođendan često bude odličan party i za roditelje. Ako se uz to ti roditelji privatno druže i izlaze često kao medvjedi zimi to bi im onda mogla biti i zabava godine. Međutim, ne činite kardinalnu grešku misleći kako je ta opcija ujedno i najjeftinija jer budžet koji se čini najmanji često preraste na nivo kalkulacije državnog proračuna naše vlade za iduću godinu. Isto tako budite spremni na orkestar mladih glasova i malih ručica punih čokolade koje će maziti i gladiti zidove, sve staklene i tekstilne površine u kući kao da su najdraži medo za spavanje. Prilagođeni prostor bez vrta i dvorišta u ovom slučaju je glavni minus, a ja sam u nedostatku živaca i istog tu opciju odbila kao pijanac Cedevitu.

caffe bar/ restoran sa sadržajem za djecu iliti kruha i igara

S obzirom na to da je moje dijete prošle godine sastavilo popis uzvanika od beba s dudom do baba s protezom, na predzadnjem rođendanu, priliku smo dali proslavi ovog tipa. Pošto bi sve ostalo zahtijevalo slavlje od jutra do sutra, odnosno četiri dana za četiri rođendana, u pravom duhu ciganske svadbe (a slavimo rođendan), ovom opcijom ubili smo dvije muhe bez puno nauke. Ključna stvar ovakve proslave pronaći je prostor u kojem će svi uzvanici uživati u slavlju, hrani, kavi i torti kao gice u blatu ili puževi na kiši. I naravno, pritom riješite sve od obitelji do prijatelja u jednom.

Također, za takav ročkas predlažem piñatu i ostale ukrase kakve biste možda i doma koristili jer ipak je to dječji rođendan, a ne kava na koju ste poveli klince. Ova opcija je ok ako nemate previše uzvanika. Inače, možebitno uključuje i kredit.

brigo moja pređi na drugoga

Igraonica ili rođendaonica najlakši je i po meni, nakon dugo godina zablude oko “najvećeg troška”, i najbolji izbor. Što se tiče organizacije i potrepština, manje više ste mirni kao student koji ide spreman na ispit. U paketima ponuda uključena je torta, stručni animatori, grickalice, piće, tema rođendana, dekoracije, program, a i čistačice koje to kasnije čiste. Jako paze na čistoću, te predostrožnosti radi, svima beskontaktno mjere temperaturu i dezinficiraju ruke. Prostor je prilagođen (u ovoj našoj) i bebama nehodačima jer ima soft dio s poligonom i lopticama, pa ne moramo razmišljati što i kako s mlađim bratom i njegovim frendovima. Iako smo mi termin dobili prilično brzo, ipak ne čekajte zadnji tren. U nekima je termin proslave potrebno rezervirati dosta unaprijed, pa stekneš dojam da se dijete ženi ili slavi Quinceañeru, a ne da puni godinu više. S obzirom na to da me jedna takva ubrzo čeka za petnaesti rođendan prvog djeteta, oduševila me ova brzina organizacije.

Naime, Quinceañera (google sad jer to blještavilo i šarenilo se riječima opisati ne može) vam je isto kao Sweet sixteen u Americi, samo što to Latinosi slave s petnaest i puno više kiča. Ovako kako sada s nostalgijom pričam o onim davnim kućnim tulumima s Disneyem na video rekorderu, za par godina ću se sjećati ovoga i bilo koju od ova tri rješenja smatrati rajem u odnosu na organizaciju koja slijedi.

Da se vratimo na igraonice i najbolje izbore, ja vam baš kao i banke kod kredita, sugeriram isto – osim moje iskrene preporuke rođendaonice i ovog teksta, pitajte, raspitajte se i odvažite. Uštedite svoje vrijeme i novac.

Do idućeg rođendana još pet mjeseci imam, što je prema svim stavkama Instagrama sasvim dovoljno za organizaciju istog. A prema mojim osobnim kriterijima i mjerilima dovoljno za kompliciranje i pisanje knjige o istom. Zato prvi slave s lijepim slikama i u miru, a ja se nerviram. Tj. laž- ja se ne nerviram. Ja elegantno poludim. I to tik prije proslave.

Objava kako preživjeti dječji rođendan? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Iako se nova situacija i informacije vezane uz koronu u rujnu, zakuhavaju kao juha na nedjeljnom ručku, život ide dalje, pa tako i posao, vrtić, škola. Kako stres ne bismo imali još i oko opreme, rastanka i svetih pravila u vrtiću i školi, pošto sam frend, spremila sam vam popis stvari koje bi kako u ormariću, tako i u bontonu uvijek trebale biti prisutne.

vrtić

I ja sam jednom bila ta majka koja drami, tuli i teatralno maše pred vrtićem. Tu svu dramu projicirala sam na svoje dijete koje je u trenutku ulaska, bez obzira na to koliki kuler bilo, proživljavalo stres i tremu veću nego Karamarko tik prije govora u javnosti. Iako je to njihova velika prekretnica u odrastanju i normalan slijed događaja u životu, zna biti teško. No, stisnete li sada i surađujete s tetama, adaptacija, a i pubertet vrlo vjerojatno će proći bezbolno.

Prvi dani/tjedni vašeg djeteta u vrtiću vrlo vjerojatno će nalikovati tužnim rastancima iz neke HBO serije, no na umu treba imati ovih par sitnica:

1. Nama je teže nego njima. Otprilike prvih pet minuta dok ne naručimo kavu. Ili gin. Ovisi je li adaptacija prije ili poslijepodne.

2. Djeca navike od doma prenose u vrtić, pa zato ljubite li svoje dijete u usta, poželjno mu je objasniti da se to ne radi s drugom djecom. Ukoliko to ne napravite moje ili nečije nakon toga ima potencijalnu šansu za koronu, laringitis i/ili šarlah.

3. Priznaj pogrešku. Tvoje dijete je doma možda divan mali mirišljavi anđeo, no kaže li teta da mali anđeo grize, vjeruj slijepo.

4. Poštivanje teta je ključno. Odsad su one sastavni dio vaše obitelji jer ipak u prosjeku deset sati dnevno provode s vašim djetetom.

5. Dovoljno rezervnih stvari u ormariću su broj 1 jer ne želiš posuđivati tuđe u vrijeme pandemije.

Papuče – izbjegavaj sve nespretno, čudnog materijala i zeznutog kopčanja jer ćeš od saftanja dječjih nožica i gubljenja vremena na šljokasti gumb uz lupanje tabana da noga uđe, lupat i sebe po glavi jer kasniš na posao.

Rezervna odjeća – tajice, trenirke, bodići (imate ih predivnih u ponudi u Lidlu od ovog tjedna), čarapice, majice duže i kraće, te potkošulje i gaćice, ako ste veći sretnik od mene pa ste pelene uspjeli riješiti na moru.

Pidžama -za onu djecu koja nisu kao moje srednje dijete, pa ne cirkusiraju oko toga.

Isto tako, poželjno je da sve te stvari i kao čovjek obilježiš jer uz nova pravila, maske, sterilizaciju i djecu, ne moraju tete još pamtiti i ima li tvoje dijete nove cipele ili trenirku.

Duda, igračka (pitaj Koronu i Beroša je li dopušteno), bočica ili bilo kakva tješilica.

Pelene, krema za guzu i vlažne maramice, toaletni papir i potrošni materijal su za vašu djecu, a ne za tete i gradonačelnika. Njima ako se crta, papira imaju.

škola

Što se tiče škole, kao i svake godine u ovo vrijeme, golišave i sretne slike s ljetovanja polako zamjenjuju slike đaka prvaka, njihovih majki sa suzama u očima i viralni statusi podijeljenih emocija. No, kako vam misao o greški i reakciji ne bi zakasnila kao vlak hrvatskih željeznica, reći ću vam samo jedno; jer zašto bi učili na svojim pogreškama kada ležerno možete na mojima?! I ja sam jednom bila ta majka. Ta majka koja drami, tuli pred školom i teatralno maše na rastanku. Mogli bismo reći da je to zbog novog perioda u životu, zbog toga što su sada veliki i odrasli, zbog toga što vrijeme leti kao one žene u reklamama za uloške… I bili bi u pravu. To je njihova velika prekretnica u odrastanju, no isto tako, to je i normalan slijed događaja u životu. Nema potrebe za dramom i spektaklom. Želite li dramu, suze, ispraćaj i galu, otiđite s djetetom u kazalište. Kulturno uzdizanje je uvijek bolje od kulturnog sramoćenja. Kao što je normalno da vi idete na posao, tako je i normalno da se oni školuju kako bi jednom (kao i vi) išli na posao. Za to nije potreban plač, pljesak i trosatni ispraćaj. Tako samo stvarate stres i sebi i djetetu. Ako ipak netko vama plješće i plače pred poslom kada ulazite kroz vrata, ja se ispričavam.

Svako dijete je individua za sebe, te vjerujem da će se svi snaći najbolje što znaju i umiju. No, morate to prepustiti njima jer oni tako izgrađuju sebe.

A što VI ipak konkretno možete napraviti kako biste im malo olakšali nadolazeće školske dane, slijedi kroz par savjeta:

1. Opremu za školu kupujte pametno i kvalitetno, no bez pretjerivanja. Lidl ima odličan izbor, a kineske varijante radije preskočite u širokom luku. Pogotovo ako ne želite da rad vašeg djeteta nalikuje akvarelu, ukoliko je tehnika uljena pastela.

2. Ne potičite dijete da sjedi kao štreber u prvoj ili zadnjoj klupi jer je ta kul. Svako dijete je drugačije i sjest će gdje mu najviše odgovara. Vi ste svoje odsjedili.

3. Isto vrijedi i za dodatne aktivnosti. Ako dijete pokazuje interes, držite se jedne ili dvije aktivnosti maksimalno. Želite aktivno i ambiciozno dijete, a ne robota. Aktivnosti birajte s djetetom prema preferencijama, ali i prema mogućnostima. No, kao što rekoh – nismo svi isti, pa niti će bucka biti sretna na baletu, niti Einstein na nogometu.

4. Prijatelje biraju sami. To što s određenim roditeljima niste kliknuli, ne družite se i ne pijete kave u lokalnoj birtiji ne smije kočiti vaše dijete u odabiru svog društva.

4. Škola nije natjecanje, te ako vaše dijete ima četiri iz hrvatskog ili tri iz matematike to nije zato što vas učiteljica mrzi. To je zato što vam dijete nije naučilo ili bilo spremno za taj sat. Iako će vam se činiti kao da jest, to nije smak svijeta. Nismo svi matematičari, a nismo ni pisci. No, iz škole svi izađemo s osnovnim znanjem čitanja i pisanja. Skoro svi. Neki još uvijek pišu sumljam.

A, sad kada smo to lijepo razjasnili – obrišite maskaru i potoke ispod očiju i vratite se poslu kao što se vraćate rasprodajama! Vi ste primjer vašem djetetu, a ono je slika i prilika vas. Zato vam pišem ovo, i to iz iskustva, od suza nema ništa. Samo uzajaman stres i upala suznih kanala.

Stoga…Želim vam uspješnu adaptaciju, edukaciju, odgoj i život. Trudite se i volite, koliko vi, toliko i oni. No, ponekad (ali samo ponekad) je OK izabrati i lakši put. Jer ako imate osiguran besplatan taxi prijevoz zasigurno nećete ići pješke. Niste ludi!

Objava bestseller 2020.-e “tko sve, osim možda korone, kreće u vrtić i školu?” pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

“Smijem se, a plače mi se…”

Kad je riječ o pubertetu, svi ćemo se slatko i s mukom nasmijati. No, razmislimo li, zaista nije smiješno. Prvenstveno zato što je pubertet klasični, a i onaj preuranjeni, danas pojam češći od COVID-19, slatke brige više nisu nimalo slatke, a muka je veća što je dijete sklonije znatiželji i isprobavanju novih stvari.

New normal

Iako definicija puberteta, koja kaže kako je to proces prelaska i sazrijevanja djeteta u odraslu osobu, zvuči logično i jednostavno, ni približno nije tako. Logično je kao kvantna fizika na fakultetu, a jednostavno kao pašticada u kuhinji početnika. Bez obzira na to što smo svi mi skloni čestom trpanju stvari pod zajednički nazivnik, valjalo bi razlučiti pojam puberteta (koji obuhvaća fizičke promjene u tom periodu) od adolescencije (koja označava promjene ponašanja i psihičkog stanja zbog utjecaja hormona). Pa, kada se sve to tako lijepo i (ne)logično pomiješa, baš kao odluke stožera po pitanju Korone, preostaje nam samo činjenica da osim vrlo naglašenog “svojeg JA”, čvrstih stavova koji se mijenjaju iz dana u dan, ispitivanja o seksualnosti i reprodukciji, raspoloženja s naglim prijelazom iz ushićenja u patnje mladog Werthera prihvatimo pod normalno kao dezinfekciju i maske na ulasku u dućan zadnjih pet mjeseci.

S kim si, takav si

Koliko god se uvijek trudim izbjeći rečenicu “mi kad smo bili mali” ovdje naprosto ne mogu. Ne mogu zato što je to neki prvi korak pri naviranju sjećanja našeg puberteta, kad pomislimo kako nam dijete ulazi u isti. U vrijeme kada smo mi bili u pubertetu, Interneta nije bilo, pa je automatski i sadržaja za istraživanje bilo manje. Oni što su knjige o tome posuđivali bili su rjeđi od slobodne ležaljke na plaži, roditelji su o problemima razgovarali manje, a pravila i strogoću trenirali više. S druge strane kontrola sadržaja postojala je već i tada. Doduše, ne u digitalnom obliku, već u vidu susjeda, baba i starosjedioca na prozorima od 0-24, koji bi točno znali kuda si pošla i odakle si došla. O ozbiljnim i odraslim temama razgovaralo se sa starijom ekipom koja bi uz poznate ličnosti i odgoj često imala jako velik utjecaj na to u kakvu ćeš se osobu jednog dana razviti. Kontrola društva i sadržaja ključna je u godinama puberteta jer će za društveno (ne)prihvatljivo ponašanje biti odgovorno upravo i to društvo kojem naše dijete pripada. Dobra je stvar, doduše, što su roditelji danas otvoreniji, te svjesniji promjena i opasnosti društva. No, modernizacija je otišla toliko daleko da vam iz iskustva govorim- ono što dijete u pubertetu može pronaći (mimo zaštite) na Internetu, ne može ni privatni detektiv na filmu.

Google (ne)prijatelj

Kako nas pubertet, unatoč vlastitom iskustvu, kod naše djece 90 postotno uhvati nespremne, ne bi bilo na odmet neke stvari istražiti i primjere usvojiti. Pogotovo što svake godine “vrijeme sve više leti”. Ni ne snađemo se, a pubertet pred vratima, cice na prsima i dlake na nogama. I dok njih promjene na tijelu zbunjuju više nego razlika između vegetarijanca i vegana, nas ubija činjenica da naše “malo” dijete na Google-u zna naći cice i guzice. Kada bismo samo mogli prognozirati kada je dovoljno rano, bez da stvorimo kontraefekt, s njima o istim tim Google pojmovima razgovarati, zasigurno bismo izbjegli i objašnjavanje porno sadržaja koji se pojavi na našem ekranu kad tako nešto u tražilicu upišemo.

Fizičke promjene

“Seka ima cice, a mama “ima nema”

Kod nas je sve krenulo onog dana kada je mlađa sestra uštipnula stariju uz glasan povik: “Mama, ona u cicama ima neke gumbe!” Od tada je ta riječ postala neizostavni dio dnevnog vokabulara, bilo da ih pipka ili da ja objašnjavam kako ne možemo obje nositi moj čipkasti grudnjak, bez obzira na to što imamo isti broj.

Nakon vesele pjesmice iz podnaslova, na repertoar su stigle i dlake. Koliko su joj se cice svidjele, toliko je pojačana dlakavost uništila bilo kakav tračak samopouzdanja koji je ostao u pubertetu. Jer kada uz latino gene i tamnu put ulog povisiš za sve plavušice bez dlaka u razredu, žiletu i brijačem aparatu prišuljavanje je suđenije od nestanka hrane iz frižidera u ponoć. I iako vam se na prvu čini da bi prva depilacija trebala biti puno kasnije, kada primijetite kompleks i utjecaj na psihu, te da je mogućnost da žilet iz kupaone nestane veća od toga da Vakula fula prognozu, depilacija voskom u salonu nekako ispadne najbolji izbor.

Stvaranje češćih higijenskih navika sljedeći je izazov u testu zvanom pubertet i adolescencija.

Jednom kada se krenu mastiti kao da su na glavi ćevape pekli, prostora za preskakanja pranja kose definitivno više nema. A, kako bi u cijelom tom pubertetu smanjili dizanje nosa i ljutnju, izbor dezodoransa i kozmetike može biti njihov, sve dok se radi o prirodnom sastavu za mlađu dob. Uporaba dezića također zahtjeva praksu jer ga u početku zaboravljaju kao mi nebitne informacije. No, taj smo problem vrlo uspješno riješili jednom kad smo razjasnili da je efekt dezića na neotuširanom tijelu jednak kakau s ukiseljenim mlijekom.

Adolescencija

Pubertet sa svojim fizičkim promjenama prati i adolescencija koja je zapravo hard part cijelog procesa, a zvuči i ponaša se kao Ekscelencija. Bez obzira što pubertet i adolescencija, kod djevojčica u prosjeku kreću sa svojim nimalo suptilnim napadom od 10. do 14. godine, a kod dječaka nešto kasnije, ni ostali članovi kućanstva ne ostanu pošteđeni. U borbi s vjetrenjačama, adolescencijom i pubertetskom Ekscelencijom jednostavno žive zgaženi i pregaženi. Zapravo, najjednostavnije rečeno, bio bi to period života gdje roditelji od živaca dvadeset godina ostare, a pitamo li djecu za istu stvar, dobit ćemo odgovor o teškom razdoblju i borbi za neovisnost, uz još teže uvjete i roditelje. Tada se komunikacija jednostavno svede na vikanje iz sobe iza zatvorenih vrata kako imate poruku u kojoj BOLDANO piše da nipošto više nikad ne šaljete poruke. Uz to naravno ide i napomena da traže svoj osobni prostor, što je zaista iznimno smiješno pošto su upravo oni prije desetak godina izašli iz našeg.

Mir, mir, mir, nitko nije kriv

Iako ih sve te promijene bune više nego mene gore spomenuta poruka, osim tolerancije, kontrole mobitela i društva iznimno je bitno složiti i neka pravila. Što se tiče lakšeg prihvaćanja pravila, dokle god oni misle da su ih osmislili- kupili ste mir koji mentalno ima protuvrijednost veću od puta na Bahame. I iako svi mi znamo da im je teško, te da su razne promjene u ponašanju, izjave o osobnom prostoru i iritantna raspoloženja od lude “nabrijanosti” do beskonačnog izležavanja u krevetu, zapravo samo načini ispoljavanja emocija dok grade svoje JA i samostalnost, mi smo tu isključivo da im pomognemo, prihvatimo i po potrebi usmjerimo.

Play hard or play dead?

Međutim, kada vas adolescencija djeteta preokrene više nego što ono može preokrenuti očima na vaše izjave i pravila, imate dvije opcije: play hard ili play dead. Play dead čak ni nije prihvatljiva opcija, no bez obzira na to, roditelji ju, kao liniju manjeg otpora odabiru misleći kako je prerano za bilo kakav razgovor. No, nažalost nije. Vremena su se promijenila, pa i seksualnost napredovala. Pravili se mi “mrtvi” ili ne, činjenica je da danas većina djece u pubertetu zna (kako) napraviti bebu, no do tridesete ne zna složiti pire krumpir. I moj najiskreniji savjet, s obzirom na to da su mladi zaista skloni neodgovornom ponašanju- za razgovor o promjenama vezanim uz tijelo, spolno-prenosivim bolestima i zaštiti, u pubertetu nikad nije prerano.

A ja? Kako se ja s tim procesom nosim? Kao nekoć kada se na štapiću pokazao plavi plus, a u glavi se vrtjela pjesma: „I što ćemo sad?“, dok si bez obzira na to što znaš da je masa roditelja prošla tu fazu, paraliziran od straha. Takav je osjećaj i sad, osim što je feeling nemoći jači od “nevremena” koje me čeka u narednim godinama.

Objava oj, ej pubertetu, kućo stara pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

tko voli, nek’ izvoli

Iako inače pišem duhovite tekstove (bar volim misliti da je tako), ovaj nije u tom tonu. Zapravo nije ni blizu. Zabavan je kao ja i moje raspoloženje trenutno, a čitatelje će zasigurno oduševiti kao što djecu oduševe mahune na nedjeljnom ručku.

Ukoliko niste u istom moodu-u i ne želite se zaletiti s čitanjem, evo kratkog rezimea: Ovo je tekst o umoru i kukanju, te hrpi hvalospjeva oko toga kako mi žene najčešće sve radimo same, a bilo kakvu pomoć odbijamo kao poslodavci životopise na natječajima preko veze. Ako si ikada odbila pomoć, a nastavila kukati, onda očigledno kao i ja, imaš sindrom hrvatske majke kraljice- jadnice i patnice.

aj pogodi tko je to, pa ćeš ići na mjesto

Prosječna hrvatska majka kraljica- jadnica i patnica je uglavnom perfekcionist. Voli sve odraditi sama, kao njezina mama i baka, no istovremeno to njima zamjera. Vrlo je organizirana, često umorna, sve priprema školski, a ukućane, obitelj i prijatelje ugošćuje šakom i kapom. Oko iste stvari kuka, naravno uz obavezan naglasak na to da je ona jedina osoba u kući koja nešto sprema. No, ponudiš li joj pomoć uvrijedit će se kao da si joj na vjenčanje obukla bijelo. To što joj se pomoć ponudila nebitno je kao astrološki program u ponoć jer ona sve može sama. Ironija u svemu tome je ta što kraljica majka uopće ne voli spremati.

Bez obzira na tu činjenicu, kod nje je uvijek sve po špagi, te miriši na čisto, kavu i kolače. Nakon obavljenog posla na licu ima onaj blago mješoviti izraz patnje i ponosa. Jer jedina stvar koja je bitnija od obavljenog posla i čistoće je -TKO je taj posao obavio.

Kao jedna moderna djevojka s visokim kriterijima i boemskim duhom, godinama sam se smijala, te kritizirala mamu i baku po pitanju konstantnog spremanja, raspremanja, odbijanja pomoći, kuhanja, pranja i po završetku obaveznog kukanja. To je jedan začarani krug i ciklus koji već desetljećima postoji i traje na našim prostorima, a prisutan je u skoro svakoj drugoj hrvatskoj obitelji. Sudeći po meni- izgleda da je i nasljedan. Pošto ne mogu govoriti u ime ostalih, reći ću vam kako sam ja postala pravo pravcato oličenje iste!? Jednostavno i lako. -Splet velikih mentalitetnih odrednica divnog nam Balkana i (očito) premalog dotoka kisika u mozgu bio je presudan.

black sheep

Kako bih pojasnila o čemu uopće govorim, moram naglasiti da ja dolazim iz veoma strukturirane obitelji. Kod nas se uvijek i oduvijek točno znalo što se od koga, kada i kako očekuje. Donedavno, ja sam iskakala iz šablone, međutim izgleda da se crna ovca u obitelji s vremenom stopila s masom. Kako odrastaš (namjerno izbjegavam riječ stariš), stvari se mijenjaju. Pa tako, kada se radi o domu, obitelji, redu, radu i očekivanjima mogu reći da sam se, bez da sam trepnula i primijetila, pretvorila u gore spomenuti tipičan primjer onoga od čega cijeli život bježim.

kad te sustigne mentalitet

Priča kreće ovako. U posljednje vrijeme hvatam se u koštac sa situacijama koje su (mi) prirodne kao sokovi na razrjeđivanje. Bez obzira na to, iste te situacije obavljaš rutinski i po difoltu jer su ti toliko suptilno nametnute da uopće ne primjećuješ ili ignoriraš činjenicu da si od njih nervozna kao djeca u predugom redu za palačinke.

To su, naime, one situacije gdje ti se određeni dani, jednostavno govoreći, svedu na kuhanje i pranje podova, na pretakanje iz šupljeg u prazno, na kukanje o nestizanju i nemanju vremena za sebe i važne stvari dok paralelno obavljaš sve one nevažne. To su dani kad padaš s nogu od umora, no ne želiš zamarati nikoga, niti davati detaljne upute, pa odradiš sve sama, malo zakukaš i viola! -Za tren si od hrvatske majke kraljice postala društvena jadnica i patnica. 

svekr(i)va

Primjer takvog “patničkog” umora dogodio mi se neki dan dok sam radila generalku. Već treću taj tjedan. Naime dolazila mi je svekrva iz Argentine, koja je inače odlična i normalna, ne kritizira i ne traži prašinu po kutevima. No, poznavajući sebe samu izgorjela bih da kuću nisam sredila na način da se i “odred za čistoću” može posramiti. Sve je blistalo, iako bi i samo jedno čišćenje bilo sasvim dovoljno da dom izgleda kao apoteka. Međutim, problem nastaje onog trena kada u glavi dobiješ neku ogromnu želju za tuđom zahvalnošću za posao u koji si se sama upustila, za koji si pomoć odbila, samo kako bi dokazala- što? To da smo, nažalost, mentalitetno i dalje u 19. stoljeću. Kad to shvatiš, postaneš umorna i ljuta, iako si svjesna da u očima trogodišnjeg djeteta ta ljutnja izgleda kao tuga psa Lessija kad odlazi od kuće. Tu dolazimo do ključnog pitanja- Je li umorna mama sretna mama? Ukoliko na to možemo utjecati, naravno da nije. Svaka naša emocija, bilo dobra ili loša, projicira se na dijete. U lošim, ja najčešće samu sebe podsjetim na jednogodišnje dijete koje bi hodalo, a ne može, no ne dopušta da mu itko pomogne, pa vrišti jer kukati ne zna. A u dobrim- uživam i trudim se da ti trenuci nadmaše i zasjene one prve.

je li ponavljanje zaista majka svih znanja?

Zbog Papijevog opisa posla (za one koji ne znaju- Papi je naš tata), ja ljetne i zimske mjesece uglavnom provodim sama s djecom. Pomoć mi se nudi sa svih strana, no pošto sam na porodiljnom nisam ju dosad prihvaćala. Nekad je to iz kurtoazije, nekad iz ponosa, a nekada jednostavno iz ludosti. Činjenica da smo spremne odbiti potrebnu pomoć, te uopće gubiti vrijeme na kukanje i stvari koje ne želimo raditi i ponavljati, samo kako bismo udovoljile drugima i društvenim normama pokazuje da zavrjeđujemo ponosno, najponosnije lupit’ se po čelu i nositi ovu zavidnu titulu hrvatske majke kraljice jadnice i patnice. 

s kim si, takav si

Ukoliko ste se u opisu pronašle, nema veze jer kažu da tko prizna pola mu se ‘prašta. Ako ipak niste, sigurna sam da barem jednu HMKJP poznajete. A kako ja, u ovom slučaju ne bih bila još jedna iznimka koja potvrđuje pravilo odlučila sam se posvetiti onom što volim, bez kukanja i objašnjavanja, olabaviti živce i raspored, te smanjiti očekivanja (svoja), a zanemariti tuđa. Vodim se time da čovjek uči dok je živ, a djeca gledajući svoje roditelje. Pa možda ako pripazimo na to, te dotično kukanje ostavimo pticama kukavicama, a od glancanja, umjesto kristala i figurica u vitrini, uglancamo i ispoliramo dječje karaktere, svijet i iduće generacije bit će puno bolje i samosvjesnije. 

Fotografija: Unsplash

Objava kako je hrvatska majka kraljica postala jadnica i patnica? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

neki na moru, a neki u lavoru

Iako nam je svima već pomalo dosta ove izvanredne situacije u kojoj se zaista većina nas pridržava uputa i ostaje doma, uvijek će se naći neki pametnjaković koji misli da izlazak sunca i toplije vrijeme znači početak roštiljanja na Jarunu i gradela na moru. On uglavnom ne misli loše, no najčešće ne misli uopće. Iako samo želi privući dobru vibru, te smijehom i muzikom zaraziti party ekipu, rezultira time da privuče Koronu, a od partija zbog zaraze dobije solo točku u izolaciju na Zaraznoj.

HRT3- spremni smo mi!

Kako bismo spriječili susretanje s takvom ekipom izabrali smo samoizolaciju. A u samoizolaciji, za nas su izabrali rad od doma (za dobru većinu koja je u mogućnosti) i homeschooling na 3. programu HRT-a za djecu koja idu u školu. Nekada i nekome je to izbor (homeschooling, ne Hrt3- to nikada nikome nije bio izbor), no sada je obveza. To i nije tako loše, ako gledamo s pozitivne strane, pa želimo preispitati stajališta i mogućnosti. No, s negativne strane, da je obavezno zauvijek, oslobodila bi se mjesta u školama, a popunila ona na psihijatriji (bar što se mojih živaca tiče). Sve u svemu, ne žalim se puno. Meni karantena nije problem. I inače sjedim i radim od kuće. Problem je samo što sada i svi ostali ukućani sjede kod kuće. No, primijetila sam nešto drugo. Najviše se izgleda žale ovi iz moje kategorije. Kojima se ništa promijenilo nije. -Kažu ubija ih karantena. Imaju struju, vodu, internet i udobnost doma. Ali ne, to sve sami avanturisti, šume, rijeke, planine, skače se padobranom i lovi divljač u slobodno vrijeme. Njih se ja bojim, a ne karantene, virusa i homeschoolinga.

od Zlatne Bule do umorne mule

Homeschooling mi se na prvu učinio sjajnim. I bio bi sjajan da nisam shvatila kako je učenje s osnovnoškolkom, dok oko tebe skaču beba i četverogodišnjakinja, isto kao da ostaviš upaljen ventilator na stolu punom papira. Jednostavno je nemoguće svaki dan uskladiti aktivnosti i ritam svo troje djece za istim stolom. Iako bi moja mama to pripisala (ne)organizaciji vrlo je teško uspavati jedno, dok drugo pjeva, a treće na glas prepisuje povijest grada Zagreba.

Prva stvar koju sam uočila kod homeschoolinga bila je ta da je učenik onaj koji zapravo diktira tempo. To što ti moraš pohati meso ili rezati krumpir kako bi svi jeli na vrijeme je sasvim nebitno ako Bela IV. proglašava grad Zagreb slobodnim kraljevskim gradom. Da učimo, učimo. No, do 12h se od uspavljivanja, diktiranja, rezuckanja, čitanja, vježbanja, ponavljanja, crtanja i nabrajanja umorim više od Tatara što su tada napadali grad. Ukratko, od povijesti i Zlatne Bule na kraju dana dođem do umorne mule.

dobrodošao u klub

Kao i kod homeschoolinga (uopće ne znam hrvatsku riječ za to)i kod rada od doma je slična situacija. Radite na smjene s mužem ili uopće ne radite. Zašto? Zato što su rad i učenje od doma, s troje djece, kao neka scena u noćnom klubu. Svi se izgrle ili potuku do 12, svi su ljepljivi od tko zna čega, te vrte istu “muziku” u krug dok netko ne vikne da je kraj. Zapravo je ovo idealan trenutak u kojem se točno vidi čija su djeca odgojena i razmažena, a čija ne. Sad kad su doma s nama, a ne u vrtiću i školi, dolazi do one poznate – kako smo sijali, tako ćemo žeti. Bez obzira na sve, doma smo, zdravi smo i sretni smo. Na dobre dane većinu stvari uspijemo i odraditi. Od škole do posla i generalke. Život nam je u pidžami i kaosu (već 20 dana izgledam kao da sam se tek probudila), ali zato stan apotekica. Tjelesni je doduše druga priča. Njega odrade s Papijem. Jer što se mene i tjelovježbe tiče, u ovih 15 dana više se pomicao sat nego ja.

bad moms

Zapravo, puno teže od homescooling-a meni padaju mameće grupe na WhatsAppu. Najgora je ona školska. U dane kada je #ostanidoma nužnost i moralno načelo, neka se mama sjetila predložiti zajedničke aktivnosti tjelesnog na školskom igralištu. Ista ta mama piše neznam i vjerovatno, pozdravlja sa “Bog“, te smatra kako njenom djetetu homeschooling nije potreban jer ono što je zapravo važno je životna škola, a ne rad od doma.

Nađu se tu i one koje pišu učiteljici cijele čitabe i hvalospjeve bez da su išta rekle, ali tebi svejedno dođe notifikacija za poruku u grupi. Tu su i kraljice majke koje inzistiraju na zasebnom mailu za svoje dijete jer ono želi znati više. Ne fali ni gospođa koje smatraju da to nije njihova dužnost. No, najdraže su mi mame koje imaju “provjerenu” informaciju o daljem toku i završetku školske godine, te one koje postavljaju pitanja kao što su “Hoćemo li ipak imati Prvu pričest i zašto ne?!”

U bijegu od današnje stvarnosti i gluposti ugasite notifikacije na godinu dana, čekajte službene školske mailove, te za opuštanje  upalite školski program na trećem.

2020. je moja godina, u potpisu: Korona

Sjećate li se kad smo svi, ne tako davno pisali “2020 je moja godina”, wishliste, travel liste i razna obećanja. Onaj trenutak kada smo mislili da je najveća nesreća to što ove zime nema snijega i što odrađujemo štrajk. Ubrzo nakon, shvaćamo da je odrada bila odlična jer ju je odrađivao netko drugi. Sada matematiku računamo i vježbamo mi. Doma. S ostatkom ukućana. Ponekad uz treći program, a ponekad u kilama brašna, ulja, kvasca i toalet papira, dok tamo neki Ivica vrti lovu preprodajom istih tih stvari na Njuškalu, jadnom i napaćenom narodu, za duple pare.

Taj školski program na HRT3 ne pratimo često. Ne zato što je loš (jer zapravo je sasvim ok za kratko vrijeme u kojem su ga morali osmisliti) već zato što smo pravce i dužine učili. A, ponavljati pravac i dužinu po principu duljina dužine od kuće do škole je sad, nakon 20 dana izolacije, već pomalo apstrakcija, pa radije biram i izmišljam zadatke koji će jednoj trećašici doma biti zanimljiviji i realniji. Ako je i vama tako, zaboravite šetnju od doma do škole i pogledajte Maricu!

Marica i dijeljenje

Marica je u trgovini na zadnjoj polici pronašla 20 paketa troslojnog WC papira. Njezin otac Ivo je pronašao još toliko na 3 preostale police. Kada bi na svim policama bilo jednako (da smo civiliziran i uredan narod), koliko papira bi bilo na svakoj polici? Za lakši izračun, dobru organizaciju, urednost, te zaštitu svojih kupaca i radnika moram istaknuti Lidl. Dezinficijens na ulazu, blagajnice/i iza pleksiglasa, a police toaletnog papira uredne i nimalo apokaliptične kao u nekim drugim trgovinama.

No, vratimo se na školu. Ako nekim čudom uspijete zabaviti mlađu djecu, evo par prijedloga zadataka za Osnovnu školu:

1. RAZRED: napiši i slovkaj KARANTENA, LJETO i DOM
2. RAZRED: nacrtaj “Proljeće kroz naš prozor”
3. RAZRED: sastavak “Kako sam proveo ljetne praznike?”, te matematički zadaci dijeljenja WC papira i množenja “guzica” koje zarađuju na ovoj nesreći
4. RAZRED: Što virus čini tvojim bližnjima ako ne ostaneš doma?
5. RAZRED: povijest Italije, Kine i Španjolske

6., 7., 8. RAZRED: nisamm školovalaaa dalje svoju djecu, ako nastavite izlaziti bespotrebno iz svojih domova!

ponavljanje je majka znanja

Zato da ponovimo još jednom. Ostanimo doma, ponavljajmo, učimo, kuhajmo i družimo se s obitelji. Što se više pridržavamo manje će virus, karantena i homeschooling trajati. Ne preispituj svoju spremnost podučavanja vlastitog djeteta jer mu gore radiš takvim načinom razmišljanja nego lošom podukom. Nije lako, no nije ni meni. Niti ikome drugome trenutno. No, kad te uhvati napadaj živaca sjeti se koliko je lijepo što taj napadaj živaca imaš doma u svojoj fotelji jer nisi u bolnici.

Ako ti je i dalje teško ostati doma s tvojom obitelji i ljudima koje voliš, onda nažalost moramo priznati kako zapravo imaš puno većih problema od ovog virusa.

Razmisli. Ostani doma i čuvaj se. Čuvaj sebe, svoje najdraže i nas ostale.

Objava homeschooling i ostale proljetne radosti pojavila se prvi puta na SUPERMAME.