Sjedim u sudnici, ne shvaćam što se događa, gledam “još samo kratko” muža i pomišljam si, ali volim ga, previše ga volim, ne želim niti jednog drugog. Nikad nije ni postojao nitko drugi osim njega, ne želim da se to ikad promijeni. Samo nekoliko dana nakon, stiže najteži papir na svijetu, postajem bivša žena sa službenim datumom Valentinova. Ja kao najveći romantičar na svijetu, na Valentinovo sam postala “slobodna žena”. Nakon 14 godina.

I od kud sad krenuti?

Moj bivši muž bio je moja prva ljubav i prvi dečko. Propustila sam istraživanja, dejtanja, studentske dane, prekide. O koliko propusta! Gdje mi je bila pamet?! Moj prvi prekid bila je rastava braka.
Još mjesecima nakon maštala sam kako će se vratiti doma, opet me zaprositi i krenut ćemo ispočetka. Sve zaboraviti. Bila sam spremna cijelo to razdoblje samo izbrisati.

Zbilja se ponosim tom svojom fazom života! I hvala mu što mu nije palo na pamet tako nešto učiniti!

Ali onda sam se opametila. Samo malo. Počela sam cijeniti sve više sebe i ta pomisao njegovog povratka sve se činila odbojnija. Nakon samo godinu dana.

Dva mjeseca od rastave došla mi je najbistrija misao na pamet! Trebalo bi krenuti dalje. Apsolutno logično. Tako opečena, ranjena i potpuno odvojena od svijeta. Da ne spominjem od svijeta dejtanja.

A ništa, obuci najljepše što imaš u ormaru, zahvali razvodu što si izgubila 15 kg, pronađi prijateljicu koja će se s tobom praviti da si super i spremna za “dalje” i kreni. Gdje? Ne znaš ni sama. Bitno da si sebi najljepša na svijetu! Kažu, odi u izlazak, gledaj, nasmij se, opusti, netko će prići.

Stojiš u petama nakon dugo vremena, noge ni ne bole jer imaš premalo kila, sa šminkom, nasmijana, a unutra krhotine. Prvi put podignula si pogled i pogledala druge muškarce. Začudila se koliko ih je na ovom svijetu jer si dosad gledala samo svojeg. Primijetiš zgodnog crnog u kantunu kafića. Pa on ima istu košulju kao bivši. Ništa. Njegov prijatelj nije loš, no ima sličnu frizuru. Nevjerojatno kako se poklopilo.

U drugom kafiću pronađeš tipa s istim satom, cipelama, čak i ušima. Čini ti se da svaki ima dio tvojeg bivšeg muža.

“I na povratku doma sjediš u autu sat vremena, plačeš dok ti mama doma čuva djecu, gledaš u mobitel i želiš mu se javiti. Želiš mu reći da te još uvijek može doći zaprositi. Srećom, to ne činiš.”

Izlasci prvih nekoliko mjeseci izgledali su upravo tako. Koliko god je maska bila izvanredna i uspjela sam i sebe i okolinu uvjeriti kako sam spremna za dalje.

Kažu, Tinder! Moraš instalirati Tinder, Bumble, OkCupid. Sve! Tako se danas dejta!

Kao čedna žena u braku koja je bila samo sa svojom pravom ljubavi slušala sam o tim aplikacijama iz muške perspektive koji su to koristili samo za jedno, za nabrzaka. Ja ne želim nabrzaka, ja tražim srodnu dušu! Pa prošlo je 3 mjeseca!

Putem aplikacija otvori se cijeli jedan novi svijet. Muškaraca koliko želiš, kakvih želiš. Visokih, niskih, plavih, crnih, bliže ili dalje tebi, neki vole čitati, neki Netflix. Švedski stol prvih dana. Svaki match izazove leptiriće i pomisliš si Evo ga!

Prva dopisivanja… o ta prva dopisivanja. Mala naivna Andrea u meni se probudila. Pa ovaj bi me ženio! Nema veze što je seks počeo spominjati nakon pete poruke!

Rekao je lijepu riječ, pa da će mi djecu napraviti. Oh, kako smo samo različite misli imali vezano za tu rečenicu.

Dopisivanja redovito završavaju nakon što treći put kažem da ne želim sutra tu djecu i ne planiram doći do njega. Naivna Andrea se počela povlačiti. Mozak je počeo raditi kad su kretale slike. Vrlo intimne slike. One potpuno nepotrebne slike koje su momentalno aktivirale Unmatch.

Svako deseto dopisivanje vidjela sam interpunkcijske znakove i iznenadila se. Prvi uvjet – mora znati koristiti točku i zarez. U većini slučajeva, neću odmah biti prestroga. Naišao je. Prvi koji je pametan. Priča sa mnom satima. Ne smetaju mu moja djeca, imao bi on djecu sa mnom (zamisli, i on!), ambiciozan i interesantan! Evo ga! On je taj!

Ta prva “zaljubljenost” nakon razvoda braka vrlo je specifična i seka mi govori da je rebound veza. Nemam pojma što je to i dalje ju uvjeravam da sam našla pravog. Njemu sve vjerujem, i on je izašao iz duge veze, razumijemo se! Počinjemo planirati život zajedno. Zajedno smo 2 tjedna, valjda znam kad je to prava ljubav. Dok to više nije.

“U jednom trenu shvatiš da to nije zaljubljenost u njega nego u osjećaj pripadanja i u ljubav. Da želiš naprasno nastaviti ono što ti je netko drugi oduzeo”

Najradije bi bivšeg muža zamijenila drugim i nastavila život. Shvaćaš da je to potpuno krivo i nezdravo no u tom trenutku tako potrebno i olakšava ti onu tvoju bol.

U trenutku raspada te veze plačeš. Opet plačeš. Nisi dugo. Ali ne za njim, nego opet za bivšim mužem jer ga nisi preboljela. Samo si to malo priznaš.

Kreću dejtanja, kave, dugi razgovori, osmijesi. Zamisli, sve manje drugih sliči tvojem bivšem mužu. Tvoj bivši muž kao da mijenja svoj oblik i pomalo ne vidiš u njemu onu privlačnost. Prebolijevaš korak po korak. Kriteriji se počinju mijenjati. Počinješ dizati ljestvicu, sad mora znati koristiti i veliko slovo!

Ako spominje kako mu je velik ili da vozi neki bijesan auto nakon druge poruke odmah ga brišeš neovisno što je rekao da imaš lijepi osmijeh. Iako je zgodan i djeca bi vam bila lijepa. Je li, i on je htio imati djecu sa mnom.

Sve ono što sam propustila kao studentica dok sam štrebala, radila i planirala vjenčanje, proživjela sam te godine kad sam se rastala. Shvatila sam što želim, što ne želim. Više što ne želim. Izgradila sam se, barem sam to mislila, i time su se počeli izgrađivati i kriteriji. Dodan je kriterij da voli uživati u životu i brinuti se o sebi. Krug potencijalnih se samo smanjivao.

Naišao je opet On. Evo ga, srodna duša. Voli me, potpora mi je, voli moju djecu, vidim se s njim zauvijek. Nije idealno, iskreno pričamo o prošlosti, shvaća moje preostale emocije prema bivšem, iako mu je teško, shvaća.

Upoznaje djecu, vole i oni njega. Osjećam u tom trenutku da se sve napokon posložilo! Ovo je upravo ono što mi treba! Imam u njemu sve što nisam imala u braku. No dogodi se opet život. Sudbina se upliće i balončić ponovno puca. Stvara kombinaciju divnih uspomena i rana. Za oboje.

I onda kreće prebolijevanje broj 2. Ali pravo prebolijevanje te druge osobe kad shvatiš da u tom trenutku ne misliš na bivšeg muža i da si se njega zauvijek riješila. Sad treba oporaviti srce od novog udarca pa si pomalo pomišljaš, ma čemu sve to.

Što jače voliš, jače plačeš. Bez veze. Isplati li se?

Tinder i ostale aplikacije otvaraju se u skladu s mojim emocijama. Nekoliko tjedana stoje zaključane, nekoliko dana s guštom swipe-am, pa opet zatišje.

Počinjem primjećivati probleme koje prije nisam. Joj, blažene naivne 20te. U 30tima i drugi ljudi imaju djecu, svoje neke problem, čudne bivše. Svi mi nosimo neku prtljagu iz prošlosti i izgrađeni smo. Više nemaš strpljenja da ti netko mljacka dok jede ili još uvijek nije naučio da se sumnjam piše s NJ!

Upoznaješ divne ljudi iz drugih gradova, javljaju se oni pravi klikovi, podudaranja u stavovima o životu. Tvoj pravi ženski mozak već vrti romantične rasplete slične onim klišejskim američkim filmovima. Netko se seli! I sve se slaže. Dokle ne shvatiš da se nitko ne može seliti u tom trenutku.

Tinder i ostala braća još uvijek su najčudnije plikacije. Od nekadašnjih desetaka swipeanja na desno u danu, iliti Sviđa mi se, danas su došli na jedno u nekoliko tjedana. Sad se opisi detaljno čitaju.

I taman kad misliš da si shvatila taj čudnovati svijet doživiš ghosting, iliti netko se pretvori u duha, doslovno nestane. Da, to postoji. Odjednom nestaju. Dogodi se klik uz ponovna obećanja o tome da već dugo nije upoznao baš takvu, da je zaluđen, da se moramo upoznati, nakon spoja da je to nešto neopisivo. Odjednom nestaju. Bez nekog objašnjenja. Kažu prijateljice koje imaju malo duži staž, da je to normalno. Meni to ništa nije normalno. O lažnim profilima bolje da ni ne krećem pričati.

“A stvarni svijet? Kao da ne postoji. Kao da je nestalo to prilaženje muškaraca, te hrabrosti. Muško ženskih društava i upoznavanja uživo”

Iako sam svjedok i neumjesnih ženskih odbijanaca tako da pomalo razumijem i muški rod.

No sve u svemu, još uvijek nisam doživjela sudbonosni susret među policama Interspara. Jer ne znam gdje bi me drugdje mogli naći nego kod hrane.

Savjet za sve žene nakon razvoda? Nemam ga…nema nikakvih pravila ovaj život. Samo si mantram da upravo sve ovako mora i biti. U konačnici, kad pogledam svoje tri godine i trebalo je.

Ja sam dosegnula svoj cilj. Pronašla sam mir u sebi i ne osjećam da moram ući u vezu zbog toga da nekome pripadam nego osjećam samo neku normalnu ljudsku potrebu za partnerskim odnosom koji će doći upravo u onom savršenom trenutku.

Ako netko sazna kad je, molim da mi se javi.

Foto: pexels.com

trenutak kada sam shvatila da moram ponovo pronaći sebe – supermame

Ovaj tekst objavljen je originalno u broju Magazina od veljače. Supermame Magazin besplatan je za sve koji se prijave na naš newsletter NA OVOM LINKU, a dolazi ti u inbox jednom mjesečno!

Objava ljubavni život nakon razvoda pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Zadnjih dana najčudnije godine mojeg života šetala sam satima i s osmijehom rekapitulirala sve što mi se dogodilo u toj godini. Pandemija je u našim životima bila samo nešto popratno. Utjecalo je mnogo, prvenstveno na posao no korona je za nas predstavljala, nažalost, najmanji problem. Moj život se promijenio neopisivo. Neusporediv je.

Prije samo godinu i pol bila sam udana žena, sretna u braku, s dvoje divne djece, predivnim prijateljima, širom obitelji i financijskom stabilnošću. Imala sam sve. Barem sam mislila da imam sve. Prepuna zahvalnosti svaku večer sam razmišljala jesam li dovoljno učinila za muža i djecu. Jesam li dobra majka, jesam li zbilja morala toliko vikati tijekom dana, možda nisam trebala mužu nešto njurgati. Pašta je bila možda prejednostavno jelo i kad sam se zadnji put javila prijateljici?

Živjela sam svaki trenutak razmišljajući jesu li ljudi oko mene sretni i ispunjeni. Pružam li im dovoljno, mogu li više?

Ostvaruje li moj suprug sve svoje snove i ciljeve, čitam li dovoljno s djecom knjige? Nije ništa bilo dovoljno dobro što sam napravila, sama sebe sam kritizirala. I obavezno sam se morala svidjeti svima.

Napunivši 30tu godinu, poklonila sam si mapu svijeta jer su mi putovanja neopisiva strast i pomislila: 20te su bile njegove godine, moje su 30te. Ne živim svoj život. Živim život supruga i djece. Razmišljam o njegovom napredovanju, strastima, slušam satima o njegovim ambicijama. Razmišljam o budućnosti djece. No gdje sam ja u svemu tome?

Kad je počelo osvješćivanje, pokušavala sam shvatiti što se događa. Pokušavala sam otkriti tko sam ja. Sjela sam na krevet, uzela svoj rokovnik u kojem su bili samo termini njihovih aktivnosti i napisala “Tko sam ja?” Znate koji su bili prvi odgovori? Ja sam supruga divnog čovjeka, majka dvoje predivne djece, prijateljica, kćer, sestra. I nisam tad shvatila koliko su ti odgovori pogrešni.

Dani su prolazili. Tako očito treba život izgledati. Nemam se razloga žaliti.

Dok se moj ružičasti balončić nije raspuknuo. Trenutak kad je moj brak propao. Nešto o čemu nisam nikad ni pomišljala niti je bila ikad opcija jer je to meni bila ljubav za cijeli život. Uz uspone i padove no nešto što je uvijek prisutno. Vječno.

U tom trenu, dok su djeca bila s njim, stajala sam sama nasred dnevnog boravka i shvatila da ja ne znam što ću sad učiniti. Ne znam tko sam. Što me zanima. Otkud da krenem. Znam da volim čitati, volim djecu i volim putovanja. No to je sve što znam o sebi. O njima mogu pričati satima, o sebi u nekoliko rečenica.

U jednom trenutku shvatila sam da nemam sebe, on odlazi, obitelj se raspala, nemam posao koji sam također zanemarila i pustila jer sam se posvetila njima. Imam samo djecu i osjećaj da im nemam što pružiti.

Moram napomenuti da sam prije nego sam postala majka bila strašno ambiciozna, radila nekoliko poslova uz fakultet, radila na fakultetu kasnije, bila na doktoratu, putovala, bila prepuna ideja i snova. Svojih snova.

U trenutku raspada mojeg života živjela sam dan po dan. Seka je tu bila svakodnevno uz mene. S malenom bebom koja je rasla u njezinom trbuhu, nažalost slušajući moju tugu i očaj. Činilo se da nema izlaza s tog dna. Činilo se da se nikad neću oporaviti.

Tijekom prosinca razvila se ideja za portal Avanture malih okica Kroz nekoliko dana sam sve pokrenula ne razmišljajući, bez okvirnog plana. Išla sam glavom kroz zid. Nakon 10 dana plakanja došao bi dan sreće, one istinske. Satima sam pričala s djecom koja su isto proživljavala raspad obitelji. Šetali smo, igrali se.

Slijedilo je razdoblje da nakon 5 dana plakanja dolazi sunce i moj osmijeh. Posao se razvijao, ideje se stvarale, upoznavala sam divne ljude u Rijeci i šire. Nakon 3 dana plakanja uslijedio je dan sreće.

Korona je tukla moj posao, okolnosti su pokušavale i mene dotući, informacije koje su stizale do mene neopisivo su boljele, no pomalo nisam davala na sebe. Shvatila sam da sam drugačija.

Danas, početkom 2021. godine, nakon 20 dana smijeha dolazi dan plakanja. Kad se zapitam tko sam napokon imam odgovor. Ja sam žena! Žena koja je preživjela najgori period u životu. Žena koja se pronašla, koja je jaka, koja ne da na sebe ni na svoju djecu. Žena koja se bori, grize i ne mora se više svidjeti svima jer zna koliko vrijedi. Za sebe. No ostala je ista baza. Žena sam koja prvenstveno vjeruje u ljubav i obitelj i dalje smatra da je to temelj ovog društva. Žena koja tvrdi da će se opet udati i imati još djece. Žena koja će opet bezuvjetno voljeti u braku jer ne zna drugačije, ali će bezuvjetno voljeti i sebe.

Zašto vam uopće pišem o svojem životu? Znam da svatko nosi svoj križ, da ima svoje borbe u četiri zida. Ne smatram da je ovo što se dogodilo meni najgore i nažalost postoji mnogo gorih i težih priča i situacija. No želim doprijeti do svake žene koja je odvela ujutro djecu u vrtić i školu, usput, ne uživajući popila kavu, odradila posao, kupila hranu, napravila ručak, oprala 3 mašine robe, izribala prozore, oprala pod, prije spavanja usput pospremila kuhinju i u sekundi zaspala kad je pomislila pogledati film.

Želim doprijeti do žene koja svoje slobodno vrijeme utroši na slaganje robe. Kad se razveseli jer ima vremena u miru pospremiti dječju sobu. Žene kojoj je luksuz odlazak frizeru i osjeća grižnju savjesti ako upiše teretanu ili aerobik. Žena koja u dućanu kupuje hranu koju najviše vole njezin muž i djeca. Žena koja ne zna više tko je ona.

Nisi sama. Nažalost, nisi sama. Previše je žena koje su pod normalno uzele preuzimanje svih kućanskih obaveza. Obaveza oko djece. Nisu krivi muževi koji se uspiju izvući od nekih odgovornosti. Sama si kriva! Ti nisi samo mama i žena! Naravno, i dalje ćeš voljeti muža i djecu bezuvjetno jer je to smisao obitelji, no voli i sebe!

Odi s prijateljicom na čašu vina, upiši nešto što nikad nisi imala hrabrosti, satove pjevanja ili neki ples. Glupiraj se, pusti to prljavo suđe, kuhinja ne mora blistati. Rađe se stisni uz muža i zajedno pogledajte film. Dopusti mu da ti nešto napravi, ne moraš sve sama. Ti postojiš! Vrijedna si i prestani sve davati drugima jer neće ništa ostati za tebe.

Danas uspoređujući moj život sa strane, reklo bi se da imam puno manje. Borba je svakim danom teška, privatni posao na kojeg utječe lockdown, briga oko djece, stana, selidba, financijska pitanja, ali morate znati da sam mirnija. Jer imam sebe, potpuno čistu savjest, svoje planove, želje, ambicije, ideje i snove. Velike snove! Jer nakon svega, toliko sam ojačala da je zbilja samo nebo granica!

zaboravila sam koliko vrijedim – supermame

Objava trenutak kada sam shvatila da moram ponovo pronaći sebe pojavila se prvi puta na SUPERMAME.