Jeste li gledali Workin’ Moms? Najtoplija preporuka ako niste. Uglavnom, ima jedna epizoda u kojoj glavna junakinja Kate prilikom šetnje s bebom po šumi naiđe na…medvjeda. Medvjed zagrmi, a Kate mrtva hladna stane ispred kolica i počne glasno vrištati čime ga uspješno otjera. Bila realna ili ne, ta scena u kojoj do punog izražaja dolazi majčinski instinkt koja brani najprije život svog mladunčeta, a tek onda svoj, ne može vas ostaviti ravnodušnima.

Sjetila sam se te epizode slušajući jednu ženu kako priča o mom djetetu i njegovom razvoju. Slušala sam ju kako donosi hrabre zaključke o djetetu koje jedva poznaje samo zato što može, a kako su se usporedno s time mijenjali i moj izraz lica i moj ton, muž mi je nakon sastanka rekao da nije mislila ništa loše, a da sam ja odmah ušla u „mama bear“ mod.

„Želiš reći da sam bila agresivna?“

„Ne, ali si se postavila previše zaštitnički…“

Jesam li?

Razmišljala sam o tome putem do doma jer ja vam nisam jedna od onih majki koja misli da je njezino dijete nepogrešivo; štoviše, ponekad me čak i strah da ću radi pretjerane samokritičnosti biti jednog dana kritična i prema djeci. Međutim, ono što me smeta, a što sam osvijestila tek kad sam postala majka, jest da ćete u životu susresti brojne takozvane i samozvane autoritete koji će biti u poziciji da vam nešto nameću i sugeriraju i da si to generalno dopuštaju samo zato što – mogu jer su primjerice, dio neke ustanove u njihovom obrazovanju. I neće nužno uvijek biti u pravu i vaše dijete će zajedno s vama, zbog toga možda biti loše tretirano.

Doživjet ćete, ako već niste, da vam drugi roditelji spočitnu nešto o vašem djetetu, prilijepiti će mu neki epitet onako usputno, neko dijete će mu dobaciti nešto ružno, neki stručnjak će iznijeti određeno mišljenje. Rijetki će od tih koje ćete u životu sresti, imati dobrobit vašeg djeteta na umu. Ne nužno zato što su ljudi zli i žele da vam bude teško, već zato što su nesavršeni. Zato što nekad trebaju donijeti procjenu, a nisu imali dovoljno ili nisu željeli utrošiti dovoljno vremena i zato što ljude, pa tako i djecu, smještaju u kalupe.

E upravo zato postoji taj „mama bear“ mod. Mi smo zaleđe. Mi smo mreža.

To ne znači da trebate doći na igralište i svađati se s četverogodišnjim djetetom koje se ruga vašem četverogodišnjaku, ali sve ove starije osobe koje ste „dužni“ slušati trebaju znati da iza vašeg djeteta stoji netko tko će ga braniti. Pa čak i onda kada ne treba.

Potreba da zaštitite svoje dijete rađa se već u rodilištu – tada se, uostalom, zajedno s vašim djetetom, rađate i jedna druga vi jer roditeljstvo se možda uči, ali instinkt je prirođen. Upravo taj instinkt donijet će vam hrpetinu briga i kako moja mama vrlo utješno kaže: „nisi spavala tri godine, a nećeš ni sljedećih 60 godina“.

Zaštititi svoje dijete od ružnih događaja, loših ljudi i situacija, jednom riječju – traume, svakom je roditelju konstantno u glavi. Dok obavljamo standardne dnevne aktivnosti, po glavi vrtimo kako mu je u vrtiću, kako joj je prošao razgovor za posao, je li otišao kod doktorice da mu pogleda nalaze, hoće li se snaći u novoj školi, je li još uvijek tužna zbog one prijateljice, hoće li ju ovaj dečko povrijediti, hoće li moći živjeti od svog zanimanja, je li pametno odlučila ili bezglavo srlja, je li to bronhitis ili samo jača prehlada… zajedno sa svim ostalim preispitivanjima jesmo li im usadili dobre vrijednosti i hoće li se znati nositi sa svime što ih čeka.

I tako svaki dan za svaki aspekt njihovog života, svaku suzu, osmijeh, boru, ozljedu, alergiju, udah, izdah.

Zato mi nemojte donositi paušalne procjene o nečemu meni najvažnijem. To ne dopuštam. To u meni budi ljutnju i baca me u intenzivni mama bear mode.

Iskreno, sretna sam što mi mame to imamo. Mislim da nas to čini boljim ljudima. Snažnije smo i moćnije i zbog toga ćemo se bolje zauzeti za sebe jer hej, sad se zauzimamo i za nečiju mamu. Zato čvrsto vjerujem da bi svaka mama mogla bez problema razbiti jednog međeda, ali i mnogo mnogo više od toga.

Foto: unsplash.com

Objava ja sam “mama medvjedica” pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ležim neku večer na kauču, David zaspao na meni, gledam u temperaturu na mobitelu: piše -2, a odmah pored toga piše VEDRO. Nasmijem se sama sebi i pomislim, kako smiješno – tako ponekad izgleda i majčinstvo. U minusu si, ali je vedro.

Postoje ti određeni momenti u roditeljstvu kad si na rubu snaga i misliš da nemaš otkud iščupati taj još jedan živac koji ti treba da riješiš neku konfliktnu situaciju, podočnjaci vise ispod očiju, bore se povećale, a cice smanjile, a opet u dubini duše znaš i osjećaš da to tako treba biti. Ne mislim na dio s podočnjacima i malim cicama, nego taj osjećaj koji dolazi iznutra – onaj koji ti i kad je teško i kada si na rubu snaga, živčana, prljava, neprepoznatljiva sebi, govori i jasno pokazuje koliko si sretna.

U trenucima dok razmišljam o onim svakodnevnim stvarima: jesam li kupila pelene i vlažne maramice, ima li dovoljno bodija u torbi, što će danas jesti, hoćemo li ići na zrak, koje će jednog dana možda zamijeniti pitanja je li uzeo bilježnicu za solfeggio/stvari za trening, je li pročitao lektiru, hoće li stići taj poklon koji smo mu naručili za rođendan… uz sve te svakodnevne stvari o kojima razmišljamo u hodu, iako ih ponekad imamo 500 u glavi jer to je realan život, misao koja je negdje u meni cijelo vrijeme je smiraj. Kad pomislim na njegovo lice, a posebno onda kad ga ugledam, mene preplavi mir. Neopisiv mir. Nisam mogla zamisliti kakav je taj osjećaj prije, a ni danas ga ne mogu baš najbolje riječima opisati.

Jedno sam si pitanje prije nego sam postala mama stalno postavljala: kada je najbolje vrijeme za postati mama?

Kako taj tajming najbolje odabrati? Nikako.

To nije nešto što staviš u svoj raspored, čak ni kad je riječ o petoljetnom planu. Kad dođe vrijeme, koje god to bilo, snaći ćeš se. Morat ćeš, ali prije svega ćeš to jednostavno htjeti. Tjerat će te njegov plač, osmijeh, njegovo postojanje.

https://www.instagram.com/p/B6_o4dSpHYQ/

Sjećam se kad sam došla doma iz bolnice nakon poroda, prva tri dana gotovo da nisam izlazila iz spavaće sobe, ljuljala sam Davida na rukama i uglavnom plakala. Nisam se mogla prepoznati psihički i nije mi previše pomagalo što su mi svi govorili „to ti je od hormona“. Da, moje tijelo i duša su se i fizički i psihički čistili od jedne životne ere koju je upravo zamijenila druga, ali nisu to bili samo hormoni.

Bilo je to moje prihvaćanje spoznaje da nema plana u majčinstvu, što mi je očito bilo iznimno teško prihvatiti. Suze su značile prije svega olakšanje da je sve dobro prošlo, ali i prihvaćanje da mi tek slijede trenuci u kojima nemam blagog pojma što ću napraviti. Davidov raniji dolazak na svijet bio je tek prvi korak na velikom putu nemanja plana. Ni o čemu.

Možda zato ni danas nemam striktan plan oko toga kada će on jesti i kada će spavati, nego se nastojim voditi njegovim potrebama po znakovima koje sada već jako dobro prepoznajem. Imam s njim određenu rutinu koju smo uspostavili, ali generalno rijetko kada imam zacrtan plan kako ćemo ishendlati dan pred nama.

Nema plana, žene moje.

Svi planeri i rokovnici ovog svijeta ne mogu nas pripremiti na projekt dijete. Niti na to kada će stići, ni kako ćemo to hendlati kao obitelj, ni u što ćemo se tijekom tog procesa pretvoriti.

Trebam se toga sjetiti kad vidim da je malo veći minus nego inače jer zaista je većinu vremena nebo kristalno plavo, a meteo prognoza povoljna.

Objava minus, ali vedro pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Zašto nikad ne snime blagdansku reklamu u kojoj se svi svađaju, djeca se deru, večera je zagorjela jer nitko nije htio kuhati jer su svi gledali tv, pokloni su rasprodani i svi su jako neurotični? Mislite da nam takva reklama ne bi legla? Ne znam, meni se čini da je to najrealniji prikaz božićnih blagdana i da bi ga većina ljudi zapamtila, potvrdno kimnula glavom i nasmiješila se. Prepoznali bi se u takvoj reklami i bilo bi nam drago jer bi se podsjetili da se i drugima to događa, ne samo nama. A ne da nam se uvijek prodaje čarolija. Ispadaju zvjezdice, šljokice, uvijek snijeg pada i uvijek pada na dobar način, čak i kad su likovi u priči zameteni snijegom to je čista romantika, najčešće mama peče 100 vrsta kolača i nasmiješena je konstantno, djeca sva dobra i poslušna – pliz, tko to puši? Kad je zadnji put pao snijeg na Božić?

Kad s drugim ženama pričam o blagdanima, osim fa la la la zbog toga što dolaze, izgovaraju se rečenice tipa: da bar dođu neki vilenjaci i operu mi prozore, ispeku kolače, naprave generalku. Uvijek se ponavlja riječ stres.

Što uopće znači rečenica „biti spreman za blagdane“?

Za mene to znači: biti doma i dočekati ih. Veseliti im se kad dolaze. Blagdani su zapravo kao gosti koje jedva čekaš. Otkad imam dijete, još i više. Za mene blagdani ne znače iscrpljenost i umor od pospremanja i nakuhavanja nego uživanje u kavi, hrani, druženjima, filmovima, u obitelji, slobodnim danima, po mogućnosti. Rekla bih i dugom spavanju, ali toga više nema, pa tu i tamo uživam u popodnevnom spavanju nakon ručka. (Ljudi to dosta podcjenjuju).

Dakle, bojkot božićnim pospremanjima. Usisat ću i pobrisati prašinu i očistiti kupaonu, kao što radim i inače, i to je to. Ako nisam oprala zavjese cijelu godinu, može li mi netko objasniti zašto trebaju biti oprane za Božić? Na dane koji nisu blagdan mi ne smeta što nisu čiste?

Deset vrsta kolača? Mogu ih pojesti, da. Ne pada mi na pamet ih peći. Gdje piše da za Božić trebate jesti deset različitih vrsta kolača? Sasvim je dovoljno da je samo jedna vrsta. Ili dvije. Pa ići ćete u goste, ima tamo kolača. Uostalom, tko kaže da ih sve morate sami napraviti? Bitno je da ih ima kad vam dođe želja, mogu se i naručiti. Ne, nije sramotno ako ih ne ispečeš sve sama, bako.

Život generalno nije film, ali ok je povremeno se osjećati filmski. Ne trebamo svi uživati u istim stvarima, zato i jesmo različiti. Ima ljudi koji 1.12. okite bor, kao što ima onih koji to rade na Badnjak. Nema točnog i netočnog u tim stvarima jer ako je nešto stvar feelinga onda je to božićno vrijeme.

Vidim na sve strane „vodič za mame za blagdane“. Jako me to nervira. Zašto bi mamama trebao vodič? To bi sugeriralo da ne znaju kamo idu ili da su se izgubile.

Znaju mame jako dobro što je Božić, samo to zbog nametnutih pravila zaborave. I gdje su svi ostali u toj priči? Tate, djeca, bake, djedovi?

Dakle, ako mene pitate što treba mamama za Božić, evo liste:

puno zagrljaja, da ih netko pusti da se naspavaju, kava na kojoj se ne nahvata led dok mama do nje stigne, puno obiteljskih filmova, fina hrana koju ste zajednički pripremili ili čak, zamislite, naručili, i ono najvažnije: obitelj na okupu.

Tradicija može biti lijepa, ali ne kada joj robujemo. Ukoliko ćemo je definirati kao predaju ponašanja i običaja, onda ovog Božića svojoj obitelji želim predati sreću. Ništa više i ništa manje od toga.

Objava mamin vodič za božić pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ako u današnje vrijeme želiš dobiti to što si naručio- bio to dobar proizvod, zdravstvena usluga, kava s hladnim mlijekom ili jednostavno termin kod doktora, e onda moraš znati sve o svemu da te ne bi mogli preveslati.

Da, to je jedna od lekcija koje sam naučila na vlastitoj koži. Za sve što ti slijedi, pripremi se najviše što možeš i nadaj se najboljem. Ne očekuj da ljudi znaju svoj posao jer očekivanje je majka *ajeba.

Najbolje učimo na vlastitim greškama, samo što iskreno, meni je već dosadilo i pitam se stalno: ok, može li sad netko drugi zeznuti pa da ja od njega naučim?

Sjećam se kad mi je prijateljica nedavno pričala kako je radila novu kuhinju, sva uzbuđena, uštedjela lovu, pozvala super majstora (po preporuci, nego kako drugačije) i on napravio novu lijepu kuhinju. Po mjeri, naravno. Kad odjednom usred kuhinje strši njezina radna ploha, strši onak’ fino i ulazi joj još finije u dnevni boravak. I to ne ono da strši koji centimetar ili dva, strši ona skoro pola metra. Ništa, zovne ona majstora, a on će vrlo smireno: „Gospođo, pa vi ste birali radnu plohu.“

Ke?!

Tako je, on je sprao svu odgovornost sa sebe, pokušavajući je uvjeriti da je ona kriva. Umjesto isprike ponudio joj je njezinu nesposobnost odabira dobre radne plohe. Nije on znao moju frendicu tada dobro pa je to bio uzaludni pokušaj. Na to moja frendica reče: „Jeste vi normalni?! Jesam li ja majstor? Jesam li ja sama sebi mjere radila i kuhinju postavljala? Ne, ja sam je samo platila! Izvol’te doći odrezat taj višak plohe da ne bih ja nešto drugo odrezala.“

I bi nova kuhinja!

Primjer broj 2. Kupili mi mom mužu tenisice na kojima piše „water resistant“. Dodatno piše: „winter conditions“, ali ajde da se zadržimo na ovom resistant. Nosi muž tenisice ponosno tri tjedna, kad li padne prva lagana kišica. Sipne onako malo, međutim on ne brine, pa one su water resistant frende. Šljop po šljop, korak po korak od auta do ureda, moj muž mokar do kože. Noge plivaju u tenisicama.

Sljedeći dan eto nas na blagajni dućana.

„Dobar dan, mi smo došli vratit’ tenisice“.

„Gospodine, 2 tjedna je rok za zamjenu“.

„Ne ne, mi smo došli vratiti tenisice, nismo zainteresirani za zamjenu, samo za novac“.

„Dobro u čemu je problem?“

„Problem je u tome što na ovim tenisicima piše da su water resistant, a nisu resistale nikakvoj vodi jer su promočile potpuno od lagane kiše“.

„A ne ne gospodine, to nisu vodootporne tenisice“.

„MOLIM?“

„Da su vodootporne, pisalo bi da su waterproof. Da ste nas pitali, mi bismo vam rekli.“

„Što biste nam točno rekli?! Obzirom da na njima piše da su RESISTANT na WATER i da su za zimske uvjete?“

„Rekli bi vam da one imaju sposobnost odbijanja kapljica vode…“

„Ma jel’ vi to mene sad stvarno uvjeravate da ima razlike u ta dva pojma?!“

„Gledajte mi ćemo to sad zaprimiti iako je prošlo više od 2 tjedna, i poslati našem uredu za reklamacije koji će testirati tenisice i javit ćemo Vam odluku“.

„Gospođo ja nisam meteorolog i nisam mogao znati kada će kiša pasti.“

Da skratim: žalba nam je odbijena. Oni su „testirali“ tenisice i vratili nam ih natrag. Trenutno nam je druga žalba u suradnji s Udrugom Potrošač u tijeku. Nisam pretjerano sigurna u njen ishod jer sam smanjila očekivanja.

Situacija broj 3: čekali smo pregled kod alergologa tri mjeseca da bi nam rekli da imamo krivu uputnicu. Pedijatar je rekao da jedna bolnica traži jednu šifru, druga drugu, nije on znao. Izgubljeno vrijeme i živci? Regenerirat će se.

https://www.instagram.com/p/B5I_uArJdJf/

Da rezimiramo:

Jesam li ja majstor? Nisam.

Jesam li ja doktor? Nisam.

Jesam li ja proizvođač vodootpornih ali vodopropusnih tenisica? Nisam.

Jesam li ja Vakula?

Ja sam samo neki čovjek koji misli da su neke stvari samorazumljive. Međutim, nisu. Kad god imaš neku sumnju, pitaj. Ako imaš bilo kakvu dilemu, pitaj. Ako nemaš nikakvu dilemu opet ti pitaj, za svaki slučaj, da ne bi bilo.

Osim kad si mama. E onda ne pitaj nikog! Onda prvo slušaj sebe. Slušaj onaj mali glas koji ti govori: „čudno kašlje, odvedi ga doktoru“.

Onaj koji ti kaže da je spreman za komadiće / skinutpelenu /prespavatkodfrenda/ ostatsamdoma/ otićkodokuliste.  Vjeruj sebi više nego što si si ikad vjerovala. Smiješ. To je tvoje pravo. U najvećem broju slučajeva bit ćeš u pravu. U onima kojima nećeš, naučit ćeš za drugi put. Vjeruj si. Ti si ga rodila, u tebi je rastao i pod tobom će narasti najbolje što može. Tek kada sve svoje misli i odluke sprovedeš i shvatiš da ne znaš kako dalje, onda pitaj. Onda pitaj: oprostite, koja mi uputnica treba za ovo kad se dere u dućanu pred puno ljudi? D1 ili A3?

Otkud sve ovo? Zato što sam se u svim ovim glupim, svakodnevnim situacijama osjetila vrlo ranjivom. Nezaštićenom. Bespomoćnom.

A kao mama se tako osjećam nekoliko puta tjedno.

Uvidjela sam da zapravo za tim uopće nema potrebe. U ovom „poslu“ nema jače argumentacije od emocije. Ne postoji. Najbolje napravimo kad napravimo nešto jer osjetimo da to treba. Kad furaš po instinktu, a ne po knjigama, grupama i tuđim savjetima. Zvuči tako jednostavno jelda? A zašto onda toliko sumnjamo?

Objava jesam li ja vakula? ne, ja sam mama. pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Biti umoran u eri-prije-djece i biti umoran u eri-s-djecom dva su potpuno različita pojma. Ovaj prvi označava da ste jedan srečković jer ste umorni od posla i obaveza, vjerojatno u nekakav petak ili čak, ako ste posebno divlji, u srijedu zaružili na nekom tulumu/druženju/svadbi. Pa ste onda vikend proveli u krevetu jer ste ga mogli tako provesti. Divili ste se onda i subotu i nedjelju uzbudljivosti svog života koji vas je odveo na neki ludi party ili na upoznavanje s nekim skroz fora ljudima.

Sad se budite u 6, bio vikend-ne bio jer to zahtijeva vaše dijete koje se sasvim dovoljno naspavalo s dva spavanja po danu i odlaskom u krevet oko 21 sat i sad gleda u vas, ranom zorom, širom otvorenih očiju iz kojih vrišti: HAJMO!

Izlazak u srijedu navečer? Ne bih rekla. Posljedice tog izlaska pratit će me do sljedećeg ponedjeljka, pa procjenjujem da mi se i ne ide toliko van. Smijala mi se frendica jednom kad sam rekla da molim Boga da se prehladim da se malo odmorim i razbila mi iluziju sa: „Ček da dobiješ drugo, molit ćeš Boga da se nikad ne razboliš“ jer pogađate: tko ima vremena za te gluposti?

To sam i ja shvatila prvi put kad sam dobila mastitis, a moj sin je imao 2 mjeseca. Dva se dana nisam mogla maknuti s kauča zbog temperature od 40, muž me hranio, a ja sam istovremeno dojila Davida i samo tužno zavapila: „Pa više nemreš ni bit bolestan!“

Postojale su i prije noći kada ne bih mogla zaspati jer sam razmišljala što me sve čeka sutra i što sve moram ovako kao čovjek obaviti, no nisam dosad shvaćala da su te noći bile čista ležernost naspram ovih današnjih. Kažu neke studije da roditelji u prve dvije godine roditeljstva izgube oko 6 mjeseci spavanja. Pola godine nespavanja.

No, nije problem toliko ta fizička iscrpljenost, na nju se nekako navikneš. Problem je ona mentalna.

Mame vode brigu o dječjim pregledima, prehrani i vitaminima.
Mame vode brigu o dječjim rođendanima, kao i rođendanima svih drugih u obitelji: mama, tata, baka, djedova, stričeva, teta, šogora, šogorica i njihovih potomaka.
Mame vode brigu o nalaženju s prijateljima, da se netko ne uvrijedi što su jedne zvali na večeru, a druge već fakat dugo nisu, rođendanima svih tih prijatelja i njihovih supružnika. Pamte poklone koje su ti prijatelji, mame i tate ovlaš jednom spomenuli da bi htjeli imati.
Mame pamte svu silu stvari, a s druge strane im se same od sebe prolijevaju šalice, razbijaju tanjuri i ironično, dok sve to pamte, zaboravljaju neke stvari za koje prije nije bilo šanse da bi ih zaboravile. Grozno se i bespomoćno osjećaju jer se pitaju što im je s mozgom.

Mame vode brigu o kućnim potrepštinama, božićnim ukrasima, domaćim zadaćama, lektirama, treninzima, ritmici, onim lijepim stolnjacima što se magično stvore na stolu za svaki blagdan, ručkovima koji će se kuhati kroz tjedan, putovanjima na koja bi htjeli otići s obitelji, onom nekom novom mjestu što su cure spomenule da je fora za djecu, onom nekom dobrom sredstvu za kamenac, sniženjima, činjenici da muž već dugo nije otišao negdje s dečkima, a ni vidio me u nečem drugom osim bijelim gaćama i pidžami… (nadopuni po vlastitom nahođenju).

Rasporedi im se vrte između odlazaka pedijatru, alergologu, zubaru, kozmetičaru, ginekologu (odjednom je na tom popisu toliko puno doktora), po namirnice ili odjeću.
Mame slušaju kako je drugima prošao dan, upijaju tuđu negativu i ljutnju, pokušavaju pronaći rješenja, pročitati knjigu, ostati pozitivne.
Bilo važno ili trivijalno, mame vrte sve po svojim glavama, zbrajajući i oduzimajući, kombinirajući, planirajući, odlažući, spajajući ljude i događaje.

Najčešće koriste tu slavnu riječ BALANS koju im nameću društvo, rodbina i svijet, a balansa niotkuda.

Istovremeno se osjećajući krivima jer nisu više iste žene, prijateljice, kćeri i ne mogu stići napraviti sve ono što bi htjele. Baš htjele, ne samo morale. I konstantno osjećajući krivnju jer su otišle na tu kavu od dva-tri sata i bilo im je baš lijepo, a nisu to vrijeme provele s djetetom. Usude se pomisliti i na vježbanje tu i tamo, ali većinom odmahnu rukom.

Uz sve to, pokušavamo ostati smirene prema djetetu i partneru, biti ljubazne prema kolegama i kolegicama, održavati odnose s prijateljima, otići na pokoju večeru, koncert ili kino, održati balans između mojih i njegovih roditelja: jednih koji premalo vide dijete, drugih koji ga vide stalno, imati dobar i kvalitetan odnos s mužem, poseksati se tu i tamo, otuširati se i po mogućnosti namazati se s nečim po tijelu dok nije skroz oronulo, dokazati sebi i svijetu da se nismo toliko promijenile (a jesmo), odupirući se misli da nas se neminovno gleda kroz prizmu u kojoj više nismo jednako dobre radnice jer ćemo zbog djeteta biti manje dostupne i više na bolovanju.

Posljedica svega toga? Vrlo umorna individua.

Srećom pa imam partnera koji jednako kao i ja brine je li nam doma ponestalo mlijeka, voća, povrća, majica, bodija, hlačica, trebamo li ići kupiti tenisice njemu, trenirku meni, novi kauč, stol i stolce i sve ono što jedan normalni život zahtijeva. (To bi trebalo biti normalno, kaj ne?) Natežemo se jedino oko toga kad će mi postaviti slike na zid jer nekako uvijek oko toga imamo problem: ja mislim da je premalo uspomena, on kaže da je premalo zidova.

Ipak stalno osjećam, i kad stižem i kad ne stižem, da me vrijeme gazi i da ga ne provodim dovoljno sa svojim djetetom.

Da ga nedovoljno držim za ruku, da nedovoljno puta ležim kraj njega dok spava, da se ne igramo dovoljno, da ga ne grlim dovoljno. A stalno ga grlim! Trudim se reagirati na svaki njegov pogled ili riječ jer želim da zna da ga uvijek vidim i čujem (ne libim se ni „razgovarati“ s njim na telefon iako zna reći jedva dva sloga), ali čak ni to mi nekad ne uspijeva jer se sjetim da moram nešto drugo napraviti u tom trenutku jer – svi moramo.

I nemojte misliti da nisam sretna. Sretna sam i zahvalna jer imam sve što sam od života ikad tražila, samo eto, vrijeme juri. I može se, ja ne kažem da se ne može, posebice kad imaš pomoć kao ja, ali za samo taj jedan MOŽE moraš biti organiziran, praktičan, dosjetljiv. Ja nisam uvijek organizirana, praktična sam gotovo nikad, dosjetljiva kako kad, pa se onda borim sama sa sobom. To je najgora borba i najčešće završava suzama bez mogućnosti da objasniš drugoj strani što ti je točno. Sve ti je, eto što je.

Nisam otkrila toplu vodu, znam ja da vi sve to već znate i snalazite se iz dana u dan i ja vas promatram s divljenjem. No eto, samo sam se malo poigrala s mišlju: zašto sam, k vragu, stalno tako umorna.

Objava zašto sam stalno tako umorna? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Znate ono kad državne institucije pošalju priopćenje nakon što nešto gadno zaje… i samo napišu: „Bilo je manjih nepravilnosti u radu“. Takvo opravdanje onda bude malo dočekano na nož od javnosti, par se dana o tome više piše i začas dođe neko drugo čudo, stvar se zataška i idemo dalje.

E pa roditeljstvo vam je cijelo takvo. Posao je to s vjerojatno najviše manjih (i većih) nepravilnosti. Naime, kad postanete roditelj, to je otprilike kao da vam bomba padne u dnevni boravak. Vi ste doduše znali da će ona roknuti, ali niste bili svjesni kojom jačinom. Zbog kontinuirane nepredvidljivosti posla bivanja mamom i tatom, često se javljaju različite nepravilnosti u radu.

Samo što se za nas opravdanja ne pronalaze tako lako.

Najveći problem su majke. One najviše sikću kad se nepravilnosti dogode, ponajviše na one za njihove straže. Sjećam se kad sam jednom rezala nokte Davidu i uspjela mu jedan raskrvariti. Drvlje i kamenje po sebi samoj sam sasula i, od tog dana, tata reže nokte. Cijeli dan sam pričala svima o tome kakva sam nemajka koja ne zna sinu nokte odrezati.

Nepravilnosti u ovom poslu teško možete sakriti jer ih prate mnoge zainteresirane stranke u postupku, čak i u vidu potpuno nepoznatih likova koje recimo srećeš dok šećeš.

Odlučiš ne obući termo čarape svom djetetu jer vjeruješ da si u svom kratkom majčinskom stažu naučila procijeniti vanjsku temperaturu, ali te onda neka vremešna gospođa odluči uvjeriti u suprotno. Ne zna ona da ti je trebalo sat i pol da se spremite za šetnju, to nju ne zanima, ona vidi samo jako ta-nke ča-ra-pe na bebi.

Osim njih tu su svakako i dobro poznati likovi koji će uvijek i s radošću uputiti dobronamjeran savjet, retoričko pitanje „šta ti ne bi bilo bolje da“ ili izjavnu rečenicu „možda bi ti bilo bolje da“ koja zvuči mnogo nametljivije u govoru nego u pismu. Uvijek sve iz najboljih namjera, normalno.

Nepravilnosti ćete primijetiti posebice u prvim tjednima roditeljstva. Tada se naime javljaju određeni fenomeni koji jako utječu na rezultate vašega rada. Recimo zomboizam – najčešće dolazi u kombinaciji s hladnom kavom i nedostatkom vitamina i dijaloga, a svodi se na očekivanja okoline da funkcionirate normalno i ne budete nervozni, iako spavate samo sat-dva dnevno.

https://www.instagram.com/p/B3MLfnMpgZv/

Baš zbog zomboizma vam se može dogoditi omaška u vidu krive doze lijeka usred noći (recimo kapi za alergiju zamijenite D vitaminom), ali čak i kada ste skroz budni, ima nekoliko područja gdje možete zeznuti stvar, kao što su: prehladna/pretopla voda za kupanje, predebelo/prelagano obučeno dijete za van, dijete koje je otišlo u park u pidžami i papučama, dijete koje danima nema stolicu pa se poslužite toplomjerom…

Ima li ovdje netko da mu dijete nije palo s kauča? Pa taj nije ni živio.

Spavanje na poslu kao snažna povreda radnog odnosa? Može se dogoditi, da, ponekad – kada vaša beba spava. Osim ako se tada niste odlučili napraviti nešto od onih stvari koje spadaju pod resor „Što onda radiš ako si cijeli dan doma“.

Nepravilnosti možete otkriti bivajući članom u poznatim mamećim Facebook grupama. Tamo možete vrlo brzo ustanoviti da ste prehrabri jer dajete pogrešne namirnice te da postoji mnogo eksperata koji vas mogu besplatno podučiti gdje griješite, ali i gdje primjerice, nabaviti dobru sušilicu. Dosta zgodno.

Drugu vrstu nepravilnosti u radu spoznat ćete prilikom obitavanja s drugim roditeljima. Recimo u društvu onih čije dijete je napravilo sve to isto što i vaše, samo sve to skupa 3 mjeseca ranije.

Tu su i uvijek zabavni laissez-fair roditelji kojima je u redu dovesti bolesno i zarazno dijete da se igra s vašim jer njeguju „izgradi mu imunitet milom ili silom“ i „ne trebaš se bojati“ filozofiju. Ne zaboravimo one koji misle da ste moderni jer idete negdje bez djeteta iako ima tek 3 godine, kao ni samopouzdane, one koji znaju da će sve biti dobro jer su sve to već prošli sto puta, te one koji smatraju da se niste trebali vratiti na posao/niste trebali prestati dojiti/trebao je već spavati u krevetiću jer tako oni, a njihovo je znanje univerzalno dokle god se radi o svijetu i svemiru.

Dobro, hajde, možda možemo te roditelje potrpati u kategoriju „izazovi radnog okruženja“, zbog kojih povremeno dolazi do vašeg iskakanja iz tračnica, što se svakako može okarakterizirati kao nepravilnost u radu jer tih dana sigurno radite sa smanjenom motivacijom.

Dodajmo tome svemu osuđujuće poglede jer ti dijete vrišti u ljekarni/gmiže po blatu/jede zemlju/plače i cendra, a ti stojiš i miruješ, ne znajući što hoće. Sve su to te manje nepravilnosti za koje kad se dogode pomisliš: e super, sad sam sve vidio i onda ubrzo, već sljedeći trenutak shvatiš – e bome nisam, bit će toga još, drž’ gaće.

Dakle nema knjige, nema uputa, imaš samo sebe i partnera i gospođu prijateljicu koju nitko ne voli slušat – intuicija se zove. Svaki je dan nova nada, svaka večer nova borba.

I da – griješimo. Nekad i nekoliko dana zaredom. Rijetko kad se pohvalimo, ali zato se redovito grizemo, preispitujemo, prekoravamo.

Sami smo sebi najgori kritičari. I očekujemo – očekujemo od djece, očekujemo od sebe. Kredite stalno dižemo, ali sebi jamac ne bi bili. Zavidni smo ponekad da drugima to ide bolje, a ne ide, samo to bolje skrivaju, ne potencirajući svoje greške kao recimo ja (nemajka koja uzme sjekiru kada sinu nokte reže).

Zato na kraju mogu još samo uputiti apel svima koji misle da znaju bolje od roditelja:  „Je li bilo nepravilnosti i u kojoj mjeri utvrdit će vrijeme, a do tada: pustite institucije da rade svoj posao“.

Objava nađene su manje nepravilnosti u radu kod mame i tate pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

„Ništa vam se neće promijeniti kada dobijete dijete“, said no person ever.

Godina dana je prošla otkad sam postala mama. Kratak period za izmjenu jednog čovjeka. Krucijalan za izmjenu, vjerujte mi. Promijenilo me majčinstvo i nabolje i nagore pa se ponašam ovako nekako kao i vrijeme: slojevito.

Nekoliko sam važnih lekcija naučila u ovih godinu dana i mislim da je vrijedno podijeliti ih s vama.

1. Prvo vi, pa onda svi ostali
Vas troje/četvero/petero ili koliko vas već ima, ste najvažniji. Vi ste numero uno, a onda dolaze oni koje niste rodili i za koje se niste udali, bili oni mama, tata, brat, sestra, kraljica Elizabeta. To tako morate postaviti inače ćete se izgubiti u moru toga da ugodite svima osim sebi.

2. Neke odnose nećete nikad moći promijeniti
Nikad vam zvuči previše konačno? Znam, i meni, no s nekim je ljudima to jednostavno tako; a kad dođe dijete, to može postati samo još gore ako se ne naučite nositi s time. S njima ćete neprekidno imati odnos koji će vas uvijek i ponovno iznenađivati, frustrirati, žalostiti. Koliko god se vi trudili i pokušavali, činit će vam se da stojite na mjestu. Nije do vas. Zaista nije. Na vama je samo da to prihvatite i najčešće je baš to najteži dio. Pokušajte si to zamisliti kao jednu osrednju predstavu. Oni su glumci, vi ste u publici. Nekad ste u interakciji s glumcima, nekad niste. Pokušajte sebi objasniti da vi sad evo idete u kazalište jer niste dugo bili, ali da vam se po kritikama čini da predstava baš i neće biti nešto. No nekad su život i loše predstave. Izgubit ćete malo vremena, pokoji živac, ali sve u svemu ned’o Bog većeg zla, zar ne?

3. Neka prijateljstva prekrižite
Ljudi koje ste izgubili tijekom trudnoće, rođenja ili prve godine vašeg djeteta, vrlo se vjerojatno neće vratiti u vaš život. Znate što? I ne trebaju. Za svaku ženu i muškarca i za svakog roditelja, to su najvažniji momenti u životu i tko tada nije s vama to dijelio, ne može imati prostora u vašem daljnjem životu jer ćete mu uvijek to barem malo zamjerati. Nekad postoji razlog zašto neki ljudi otprhnu.

4. Plakat ćete. Bože koliko ćete plakati.
Znači suze. To vam je jedan drug koji će vas toliko često posjećivati da će vam u jednom trenutku biti dosta svega i pitat ćete se hoće li već jednom *ebeno otići. Znači k’o neki dosadni tetak koji živi u inozemstvu i kojeg morate trpjeti jer „we are famiiiiiily“ i koji uvijek donese lovu kad je tu, ali vi bi radije tu lovu ne imali nego da ga morate stalno animirati i kuhati mu. Eto, toliko je dosadno to plakanje. Imat ćete te neke nove emocije koje uopće nećete znati izraziti, a zauzimat će ogroman prostor i nekad će vam se činiti da vas guše. Nećete ih moći podijeliti s partnerom jer kad vas pita što vam je, nećete mu moći objasniti. Kako i bi kad ne možete sebi objasniti. Da, to su hormoni. I da, to je nov dio vaše osobnosti koji ćete morati prihvatiti i povremeno držati pod kontrolom. Čisto zbog društvenih konvencija, jelte.

5. Slušajte svoju intuiciju
Ako mislite da je vaše dijete spremno za nešto, onda to napravite bez previše objašnjavanja. Ako mislite da ste vi spremni na nešto, onda to napravite i uopće ne govorite naglas.

Pokušajte se oduprijeti onome što vam se nameće ako vam to na bilo koji način ne odgovara jer nekad nemamo objašnjenje za nešto, ali znamo da je ispravno.

Sebe slušajte i prepustite se osjećaju jer vi zaista najbolje znate. „Ne pratite laste, nego svoje dijete“ – najbolji savjet koji sam čula.

6. Ljudi će vas razočarati
Nažalost hoće. Nekad zato što ćete imati prevelika očekivanja, a nekad zato što ste vi postali drugačiji i neće svatko biti spreman na to da više niste toliko dostupni, fleksibilni, strpljivi. I vi ćete isto nekog razočarati.

7. Odnos s vašim mužem/ženom je lako narušiti
Brak je kombinacija teškog rada, ljubavi, smijeha i tolerancije. Cijeli taj miks sad vam je potrebniji nego ikad jer ste manje nego ikad fokusirani jedno na drugo. Svađat ćete se, nećete se razumjeti, osjećat ćete se usamljeno, necijenjeno i katkad izgubljeno. Nađite vremena jedno za drugo i budite sretni onda kad ste sami. Kao i onda kad ste s djecom. Budite uvijek na njegovoj/njezinoj strani.

I ne zamjerajte si gluposti jer to vas udaljava od onog što vas sačinjava kao par.

Neću uopće govoriti da trebate razgovarati jer nekad ne trebate. Nekad trebate mir i tišinu. Ili kako mi je muž neki dan rekao: „Isuse i Bože tek smo došli doma, a ti bi se već razgovarala“. Manje je više.

8. Vaše tijelo više baš i nije bajno
Ajde da budem pristojna pa da kažem da će vaši ventili jednostavno oslabjeti. Eto.

9. Samopouzdanje će vam narasti do neslućenih granica. Baš kao i strahovi
Postoji ta jedna vrsta hrabrosti koja će vam se izroditi, prvenstveno vezana uz zaštitu svog djeteta, ali i ne samo oko toga. Bit ćete si i ljepši i snažniji i nećete više tako lako padati pod utjecaj drugih ljudi/reklama/nametnutih ideala. Istovremeno, dobit ćete jedan novi set strahova koji će s vama svakog dana biti u autu, na poslu, na pauzi za ručak. Danas sam hrabrija i ranjivija nego ikad. Imam toliko toga na ovom svijetu i jednako toliko za izgubiti.

10. Kuća će vam rijetko biti uredna
Mislim može ona biti uredna ako vi pristanete spavati 3-4h dnevno, nema problema. Ja nisam u tom timu i uvijek pristanem na više prašine, više sna. Ima momenata kad prošvikam kad ugledam taj nered koji ne mogu kontrolirati, ali ne prečesto. Stalno se tješim da mi treba novi ormar u kojem ću moći „bolje sortirati stvari“. Nije u ormaru stvar, u meni je. Ja ću i s novim ormarom imati stolac za robu. Nasred spavaće sobe.

11. Vaše sise će postati javno dobro
Da, ako im to dopustite. I djetetu i okolini. Svatko će si dati za pravo da vas pita je li dojite, zašto ne, dokad ćete dojiti, zašto dotad i zašto ne zauvijek. Ako ne dojite, osuđivat će vas. Nekad samo u sebi, a nekad nimalo suptilno naglas. Ok, šalim se, ali zaista, bit će neumjesnih komentara i narušavanja vaše intime. Imate pravo odgovoriti što god želite. Vaše sise, vaša stvar. Nismo pleme.

12. Bliski ljudi će vas nenamjerno zaboraviti
Neće vas doslovno zaboraviti, ali nećete više biti na prvom mjestu važnosti. Beba će biti. I to je u redu, ako vi ne zaboravite na sebe. Ako ne odgađate preglede, kontrole, pramenove, odlaske na druženja i slično. Treba vam to. Onoj unutra koja ne stigne oprati zube do podneva, njoj to treba. Javite joj se ponekad da zna da nije sama.

13. Sazrijet ćete
Toliko ćete biti ponosni na sebe kad shvatite da neke stvari više nisu važne. Da se mnogo manje obazirete na tuđa mišljenja o vama, da se cijenite više, da ste spremniji na promjene nego prije, da prepoznajete lažni sjaj nekih naoko perfektnih ljudi, da možete puno više nego što ste od sebe očekivali i da ste usprkos svim nemirima mirniji nego ikad prije. U duši, očima, osmijehu.

14. Nemojte bit nenormalni s dječjom robicom
Moje dijete ima godinu dana. Ja imam tri pune vreće njegove odjeće koju više ne nosi.

15. Budite nenormalni s dječjim fotografijama
Imate mobitel pun slika vašeg muža/žene i djece? Tak i treba. Ne zaboravite na videe.

16. Uživajte u svakom trenutku i igri s njima
Nemojte da ovo bude floskula. Fakat uživajte. U svakom trenutku.

Objava godina dana jedne nove žene – mene pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Hodam jučer po jednom trgovačkom centru i tražim nešto za sina, prilazi mi preslatki dečkić od možda tri godine i povlači me za majicu. Obratim se i ja njemu i u tom trenutku dolazi njegova mlada mama i počinje se derati: „Jesam ti rekla da se ne mičeš od mene i da ne maltretiraš ljude po dućanu!“. Odmah joj kažem: „Ali stvarno mi nije smetao, ništa nije napravio“, na što ona nastavlja: „Neodgojen je i naporan i nema šta hodati sam po dućanu!“. Ta mama bila je mlađa od mene i moram priznati da mi je kroz glavu prošlo “ok, gdje si ti ostavila svoje živce”.

Sama uviđam da imam sve manje strpljenja što sam starija, ali opet…ako netko trpi u toj jednadžbi, onda je to nažalost moj suprug. Oprosti mužu, pokušat ću bit bolja.

Idem kući s posla i bez da sam to još spomenula mužu koji me pokupio, on mi počne govoriti kako se dok je kupovao kruh, neki tata izderao na svog sina jer je „izgubio red za salamu“. Oboje zgroženi vozimo se kući i govorimo jedno drugome da se nadamo da se nikad nećemo derati na svoju djecu zbog takvih razloga. Dolazim kući i još čvršće grlim svoje dijete misleći u glavi kako četiri sata koliko sam ga taj dan vidjela, nisu dovoljna ni za moju ni za njegovu dušu.

Nije mi želja pametovati ženi u dućanu, ne znam što joj se taj dan sve dogodilo. Ne znam ni tko je naljutio tatu iz kvarta i pojma nemam kakve živote vode. Možda im nitko ne pomaže, možda je netko njihov bolestan, možda jednostavno imaju jako jako loš dan.

Svjesna sam da truli kapitalizam, potplaćenost i općenito ova siva atmosfera koja već dugo vlada u našem društvu ostavljaju traga na sve nas, ali ako ne staviš obitelj na prvo mjesto, pa đaba ti sve u životu što imaš ili pokušavaš imati – jer nismo živčani zbog naše djece. Naša djeca nisu uzrok našoj nesretnosti. Uzrok su novci, računi, posao, drugi ljudi, korupcija, nepravda, itd.

Svjesna sam i da su djeca često neposlušna i da ih ne možeš više opominjati nakon stotog puta i da si umorna, za što djeca nemaju razumijevanja, i da ti je dosta svega pa i njih, ali baš me preplavila tuga i u jednom sam se trenutku zapitala hoće li i mene tako jednog dana promatrati neka druga mama ili tata i pitati se zašto sam ja sad bila tako gruba prema svojem djetetu bez nekog očitog razloga.

No opet ne mogu, a da se ne zapitam: ali za koga vi ljudi radite sve to? Zbog koga gubite živce? Zar ne živite za tu istu djecu na koju se sada bezrazložno derete u dućanu u kojem vrlo vjerojatno kupujete nešto za njih?

Kad ste ih donijeli na svijet, potpisali ste da ćete ih održavati na životu zdravima i sretnima što je dulje moguće. Pazili na njih od prve sekunde da im ne bude prehladno ni pretoplo, da dovoljno jedu, da prihvate cicu, da se igraju, da ih dovoljno grlite i mazite, da budu s drugom djecom da nauče dijeliti i osjećati, da se osjećaju zaštićeno i voljeno.

https://www.instagram.com/p/B2ZDTU6hSm_/

Ponovila sam sve to i tati koji mi je ispričao da je neki dan na blagajni vidio tatu s mlađom curicom na kojoj se kaže, „vidi da je vražićak“, i starijim dečkićem koji je hodao pored njega. Ona mu ja kaže postavila sto različitih pitanja, a on ju je primio u naručje, odgovorio na svako, primio dječaka za ruku i krenuo prema izlazu. Nasmiješila sam se jer mogu točno zamisliti ta, sigurna sam, vrlo naporna pitanja i pokušavam zamisliti tog strpljivog tatu. Gledam i svog strpljivog tatu kako se igra sa svojim unukom i diže ga na svako „kme“ (što uopće nije dobro da se razumijemo, ali za što drugo djedovi služe), gledam i svog strpljivog muža-tatu kako svakog dana izmišlja različite varijante da nam zabavi dijete i pjeva beskrajno glupaste pjesmice, a inače uopće nije od pjevanja, jer vidi da ga nasmijavaju.

Gledam ih obojicu kako pršte od energije dok provode vrijeme s našim djetetom; jednog je pomladio, a drugog nevjerojatno usrećio.

I bude mi žao – bude mi žao što ponekad zaboravljamo kako vrijeme brzo prolazi, a mi ga gubimo na nevažne stvari zato što nemamo izbora – a ono vrijeme koje nam ostaje na raspolaganju ne koristimo za sreću.

Koliko to vremena treba nama i njima? Svo. Za biti s djecom treba nam svo vrijeme ovog svijeta koje možemo pronaći.

Objava kad smo se pogubili? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Mama sam. Nisam mađioničar. Iako se ponekad zaista osjećam k’o David Copperfield (jel on još nastupa btw?). Neki trenutci bivanja mamom me iscrpljuju. Ne znam evo koliko je puta normalno podići s poda nešto što je moj sin bacio. Vjerujem da postoji neki razuman broj, no meni se čini da stalno nešto podižem. I stalno se pitam kamo nam odlazi vrijeme? Kako je moguće da nam treba 45 minuta da se spremimo za plažu?!

https://www.instagram.com/p/B0dzzQ9BCTA/

S druge strane, otkrivam neke nove vještine. Primjerice pokušaji da ga kvalitetno nahranim, pokazali su mi koliko sam snalažljiva.

Imam puno više samopouzdanja nego prijašnjih godina, svjesnija sam sebe i svojih mana, ali sada puno češće ističem svoje vrline. Također, nemam srama što se Davida tiče, uviđam da bih za njega napravila stvari koje mi nisu svojstvene. Ništa protuzakonito (zasad).

Zbog njega se više zauzimam za sebe, jer se time zauzimam i za našu obitelj. Govorim glasno kad pomislim da me se ne cijeni i pokušavam smanjiti samokritičnost koja me prečesto opterećuje u svakodnevnom funkcioniranju.

Mi roditelji zaista jesmo čarobnjaci. Imamo nevjerojatne instinkte koji nas upozoravaju na nevolje, nevjerojatan zaštitnički osjećaj zbog kojeg ćemo na kraj svijeta ako treba i najnevjerojatniju ljubav zbog koje (uglavnom) znamo što radimo.

I još jedna važna novina otkad sam mama čarobnica: prestala sam se ispričavati kada nije potrebno. Topla preporuka svima da se odreknu te pizdarije! To je jedna jako glupa navika koju uglavnom žene posjeduju. Ispričavanje zbog toga što nisam nešto napravila/što sam se rasplakala/što se nisam našminkala/što još nešto nisam ostvarila, a kao trebala sam?

Previše je to opterećenja zaista za jednog mađioničara.

Fotografija: Pexels

Objava mama ili čarobnica? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kad smo saznali termin i kad je prošlo dovoljno vremena da ljudima počnemo govoriti da sam trudna, pao je dogovor s mužem da ćemo podijeliti porodiljni, kako bi svatko od nas mogao pola godine biti s djetetom. Taj je dogovor postignut bez problema i previše filozofiranja. No, ono što mi nitko nije rekao je da tih 6 mjeseci proleti brže nego onih standardnih 6 mjeseci bez bebe.

Prvi tjedan mog povratka na posao protekao je u suzama. U ponedjeljak sam u autu bukvalno plakala od doma do ureda. To nije bila jedna blistava suzica na obrazu, to je bilo ridanje. Sada to mogu reći: plakala sam iz neznanja. Prvenstveno iz straha jer sam se bojala da će David plakati za mamom; plakala sam jer sam razmišljala o tome kako ćemo nas dvoje podnijeti da se ne vidimo 9-10 sati dnevno i što će nam uopće od dana ostati; plakala sam jer sam mislila da će mu nagla promjena naštetiti, od velikog razmaka između dojenja pa nadalje. Osim Davida, i moje su cice zahtijevale jedan vid prilagodbe pa sam tako recimo kolege „zabavljala“ izdajajući se za vrijeme pauze. Jurila bi doma nakon posla (nekad i taxijem) i nikakve kave nisu dolazile u obzir jer „on je cijeli dan bez mene, a to je čisti užas i strahota“.

Međutim kako su dani odmicali, a muž mi javljao da je svaki dan baš sve ok, da on najnormalnije spava, jede i igra se, shvatila sam da sam plakala… zbog sebe. Kad bih došla kući, David mi se razveselio, ali kao da nije primijetio koliko me dugo nije bilo. Guess what? Naravno da nije primijetio. Bio je s tatom i bilo mu je super. Ja sam postala „nadopuna“. Razne su mi se emocije javljale. Od sreće što tako dobro funkcioniraju i što ga tata može umiriti/uspavati/nahraniti, ljubomore jer ću propustiti bitne stvari u njegovom malom životu, do tuge što on i ja sada više nemamo toliko zajedničkog vremena.

Uz pokoje podrugljivo „aha, vi ste moderni“  dobacivanje i to uglavnom od ljudi koji nemaju djecu, ne mogu reći da smo se susreli s puno negativnih komentara. Međutim, rekla bih da je to uvelike do našeg stava. Kad me netko pita: „Jel’ ti muž pomaže oko djeteta?“, vjerujem da moje lice poprimi neku drugu boju pa se ljudi instantno povuku. Moj je odgovor uvijek isti: „Ne pomaže mi, on radi sve isto što i ja, znate on mu je tata“.

Problem zvan „Tata na porodiljnom“ je, prije svega, neinformiranost da očevi uopće imaju pravo na roditeljski dopust (iznenadili biste se koje se sve institucije čude tome), a drugi, izraženiji, jedna određena stigma očeva koji to pravo odluče koristiti.

Naravno da između svih ovih (novih) uloga, važnu igraju i financije i da se plaća ipak razlikuje od iznosa koji se dobiva za roditeljski dopust, ali danas postoje i firme koje primjerice isplaćuju 1000 kuna dodatka na taj iznos, kao ohrabrenje tatama.

Iz našeg iskustva mogu reći da nam je obitelj postala povezanija, kompaktnija, a bome i maštovitija. Oboje stignemo obaviti više stvari i ostale su nam neke stvari koje su nas veselile i prije djeteta (njemu treninzi, meni ženski tretmani i slično). Jako je bitna otvorenost i da si kažemo što želimo jedno od drugog.

Muž mi je priznao da je u jednom trenutku osjetio kao da gubi svoj identitet. Baš kao što sam i ja njemu priznala isto, ali smo istovremeno rekli i da nam je vrijeme provedeno s Davidom najdragocjenije koje smo mogli i htjeli imati. Meni najvažnija informacija kad dođem kući je je li mali jeo i koliko se smijao. Ponosna sam na muža kako sve hendla, a on je istodobno osnažen i puno bolje razumije emocionalne procese koji se događaju u periodu kada si kao roditelj cijeli dan sam i samo s djetetom.

Pričala sam o tome i sa svojim curama i zaključak je ovaj: sve je više tata koji su doma s djecom, ali dokle god se mi tome čudimo i divimo znači da je takvih još uvijek premalo. Biti doma s djetetom je posebno, INTENZIVNO, teško i istovremeno predivno. Tko god ima tu mogućnost, neka je ne propusti.

Objava mama na poslu, tata na porodiljnom pojavila se prvi puta na SUPERMAME.