Nakon posla krenuli ste se opuštati na društvenim mrežama, a sa svih strana iskaču vam neki savjeti. Ako tada počnete osjećati frustraciju ili vam zabrinutost raste, ovaj tekst je za vas.

Pročitali ste kako je važno vidjeti djecu i ispuniti njihove potrebe, pa kada oni traže da s njima pišete zadaću, vi to i činite. Zar ne rade to dobre mame.

Za dva dana pročitali ste negdje da ne treba pisati zadaću s djecom jer oni tako ne razvijaju svoje samopouzdanje i ne uče kako učiti. Onda im više ne pomažete. Nek se snalaze sami. Tko je vama pomogao oko zadaće?

Par sati nakon toga čitate da je važno prihvatiti osjećaje djeteta, ali i dalje postaviti granice. Nježno, ali odlučno. Što to uopće znači? Trebam li ili ne trebam pisati zadaću s njima?

Zatim ste pročitali da je za razvoj samopouzdanja važno da dijete često pohvalite, pa stalno govorite bravo.

Onda ste pročitali da ne smijete djetetu govoriti bravo, jer ćete ga “pokvariti” i neće se htjeti više truditi.

Pa što je onda točno?!?

Preplavljenost informacijama je u današnje vrijeme uobičajena stvar.

Zbog toga je važno znati da ono što pročitate u kratkim formatima, na društvenim mrežama, pa čak i u člancima (koji se namjerno danas pišu puno kraćima, jer ljudi na internetu rijetko imaju strpljenja pročitati dulje tekstove) samo su mali komadići sadržaja koji su izvađeni iz konteksta.

To znači da je ta informacija koju primate nepotpuna i da ostajete s nepotpunim znanjem i onda ne znate što napraviti.

To znači da, kada vam kažu da trebate ispuniti dječje potrebe, zaboravljaju napomenuti da potrebe i želje nisu isto, kao i da za sve postoji mjesto i vrijeme, niti govore o tome što je to otpor na frustraciju i koliko je važan za razvoj mozga i školski uspjeh.

Kada vam kažu da ne pišete zadaću s djecom, zaborave vam reći da to ne znači da djecu samo prepustite same sebi i da im podrška treba u razvoju vještina učenja (na koju utječemo čak i dok djeca ne pišu zadaću i ne uče!), a ne u pisanju zadaće.

Kada vam kažu da prihvatite svaki osjećaj djeteta, ali postavite granice, zaborave napomenuti da ipak u kriznim situacijama postoji neki redoslijed.

Kada vam kažu da dijete trebate često pohvaliti, zaborave napomenuti da konkretna pohvala znači biti što specifičniji, ne procjenjivati dijete te raditi na internalizaciji osjećaja vrijednosti.

Kada vam kažu da ne govorite djetetu bravo, zaboravljaju da je nekoj djeci ipak to potrebno povremeno čuti (naravno uz konkretnu pohvalu, kao što je gore navedeno).

Isto tako, ta informacija možda se uopće ne odnosi na vas, ali to ne mora čak ni značiti da nije istina. Samo nije istinita za vas.

Društvene mreže tu su za druženje, dijeljenje iskustava i otkrivanje ljudi koji su vam na neki način slični i s kojim dijelite pogled na neke stvari. One nisu i ne mogu zamijeniti pravo znanje i edukacije.

Mogu vam dati ideje i smjernice, ponekad vam neke manje probleme mogu i riješiti, ali većina njih je u prekratkom formatu, odjednom ih često vidite previše, bez dublje mentalne obrade te bez praktičnog dijela koji vas vodi prema upotrebljavanju tih znanja i stoga vas često ostavljaju zbunjenima.

Ono što nas isto ostavlja zbunjenima i preplavljenima je kada nismo sigurni zašto nešto radimo i što time želimo postići. Zapravo – to je ono pravo znanje koje nas mijenja iznutra i priprema za to da u drugim situacijama znamo kako reagirati i što napraviti.

Zato unutar mojih programa radimo upravo to –  dobivamo kompletne informacije s introspektivnim pitanjima i praktičnim savjetima:

– u kontekstu škole učimo o dječjem mozgu i dječjim potrebama u procesu školovanja

– dobivate alate i strategije koje možete koristiti, ali i praktični dio u pdf koji pomaže u tome da to uvedete u svoj život

Kada znate kako funkcionira dječji mozak, lakše donosite vlastita pravila o tome koliko ćete i kako pomagati djetetu sa školom jer znate što time postižete.

Govorimo o najčešćim primjerima u školi, što leži u pozadini toga, objašnjavam uzroke i dajem nekoliko različitih alata i strategija za razvoj samostalnosti, samoregulacije učenja, samopouzdanja, motivacije, znatiželje, strategija učenja i drugih vještina učenja (ovisno o programu) za uspjeh i zadovoljstvo.

Vi birate što ćete od toga koristiti i što najbolje vama odgovora.

Vi to prilagođavate temperamentu svog djeteta. Kako bi vam to bilo lakše, pdf materijali su tu da vas vode kroz to da te alate uvodite u svoj svakodnevni život, a ako u bilo kojem trenutku zapnete, slobodno mi možete pisati putem e-maila – angela.cliosdreams@gmail.com.

Ako ste zainteresirani za to kako se prestati vrtjeti u krug s raspravama oko zadaće ili jednostavno želite znati kako bolje i lakše podržati dijete u školovanju da postane samostalnije i uspješnije, bez da gubite vrijeme na prigovaranje i metode koje stalno iznova morate ponavljati, kliknite na upitnik  o dječjim školskim navikama (OVDJE) i kroz najkasnije 2 dana preporučit ću vam program koji odgovara vašim potrebama.

Photo: unsplash.com

Objava zašto savjeti o roditeljstvu s društvenih mreža ne funkcioniraju? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Škola se bliži i sa svih strana iskaču vam savjeti za to kako da se pripremite, stoga sam ja odlučila napisati neke malo drugačije savjete.

Ako ne pripremate prvašiće, razmislite o tome kako ste se dosada pripremali za novu školsku godinu? Savjetuju vas obično da kupite pribor, knjige i torbu ili da podsjetite djecu da ponove neko gradivo ili da čitaju lektiru? Djeca na to gunđaju, a vi se pitate, postoji li nešto više od toga?

Postoji li još nešto što možemo učiti djecu da se raduju školi, ali i da ih zaista pripremi na školu kada je teška i zahtjevna?

Ovdje sam za vas pripremila 5 pitanja koja možete postaviti djeci koja će vas potaknuti razmišljanje, započeti zanimljive razgovore, povezati vas i stvarati novi pogled na školu i učenje.

1. Koga jedva čekaš vidjeti/upoznati?

Bez obzira na to kreće li dijete u prvi razred ili se vraća starim prijateljima, ovo pitanje pomoći će vam da bolje upoznate svoje dijete i da stvarate pozitivnu atmosferu oko početka škole. Ako ste usredotočeni samo na popis obaveza ili ste stalno u brizi i stresu, to baš ne pomaže djetetu da se prilagodi promjeni u rutini koja slijedi, a ni tome da ima pozitivan odnos prema školi. Lijepo se podsjetiti na to da je u školi s nama uvijek netko naš.

2. Što najviše želiš naučiti?

Puno razglabamo o ocjenama za koje već i vrapci na grani znaju da ne moraju nužno imati veze sa znanjem. Upoznajte svoje dijete i njegove interese tako što ćete saznati od njega što želi novo naučiti u sljedećoj školskoj godini. Ujedno time potičete pozitivan odnos prema učenju.

3. Što možeš napraviti kada u školi nešto ne razumiješ?

Na taj način pripremate dijete za svakodnevne školske situacije, normalizirate da dijete ponekad nešto ne razumije i dajete mu mogućnost pripremiti alate za to da se samostalno s tim suočava. Učite ga ujedno da je tražiti pomoć poželjna strategija, te da ima mogućnost i moć razviti i neke druge.

4. Kako ćeš nastaviti kada bude teško?

Vidim da često roditelji žive u uvjerenju da, ako škola nije lagana, nešto s njihovim djetetom nije u redu. To nije istina! Mozak treba izazov i mora mu biti teško da nešto novo nauči! Umjesto toga, pripremimo se za realističan scenarij i pripremimo dijete za rješavanje problema.

5. Što možeš napraviti kada pogriješiš?

Pogreške su sastavni dio svakog učenja, a zdrav odnos prema njima omogućava nama i djeci i osobni, emotivni i intelektualni rast.

Ako isprobate neka od ovih pitanja, podijelite sa mnom reakcije vaše djece na ovaj način pripreme za školu ispod ove objave:

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Angela – Emocije&učenje (@angela.bralic_cliosdreams)

Foto: pexels.com

kako vaša djeca reagiraju na spomen škole i što nam to govori? – SUPERMAME

Objava 5 pitanja koja će pripremiti dijete za početak škole pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ljeto još nije završilo, a već sa svih strana iskaču savjeti za to kako dijete pripremiti za školu.

No, kada kreneš s djetetom razgovarati o toj temi, prevrće očima ili ga to frustira, a ako ćemo biti baš posve iskreni, ni tebi se ne da. Školske teme te zamaraju, a ponekad imaš osjećaj da to za tebe jednostavno ne može funkcionirati. Što god napraviš, djeca ne žele o tome razgovarati. Umorna si od svega i znaš da sad baš ne bi trebala biti na ekranima, ali to je jedino za što imaš energije.

Zbog toga ti šaljem mali šalabahter za tumačenje reakcije djece prema školi i koji prvi korak možeš poduzeti da im pomogneš.

U razgovorima ovih dana otkrila sam da postoji nekoliko najčešćih različitih reakcija djece na spomen početka škole, a te njihove reakcije za nas su samo smjerovi u kojima možemo ići.

1. JEDVA ČEKAJU

To je odlično, možda imate i malo sreće jer neka djeca jednostavno prirodno obožavaju učenje i imaju dobre učitelje koji im odgovaraju, ali vjerujem da su roditelji tu uvijek odigrali važnu ulogu i otkrili recept koji im je dosada funkcionirao. Ako sve ide super, ne znači da teškoća neće uopće biti. Kada se one pojave, samo nemojte zaboraviti da je važno prilagoditi se novim situacijama i da iz izazova uvijek rastemo.

2. PRESTRAŠENI SU

Djeca koja se plaše mogu reagirati na različite načine.

Ponekad u školi imaju sve petice i postaju perfekcionisti, ali u sebi nose težinu.

Ponekad se blokiraju od straha, pa ocjene ne odgovaraju njihovom znanju.

Ponekad su ljuti jer su prestrašeni pa bacaju udžbenike i mrze školu.

Kako god bilo, problem je to koji želimo prepoznati i ne odbacivati i umanjivati dječje osjećaje, nego im pružiti alate da se izbore s time. Ako niste sigurni kako, pišite mi.

3. FRUSTRIRANI SU I PRUŽAJU OTPOR PREMA ŠKOLI

Djeca koju škola nervira i frustrirana su školom to su iz više razloga. Ponekad je to zato što se oko škole loše osjećaju, misle da su nesposobni i ne mogu, a ponekad jer jednostavno ne znaju kako i od čega započeti jer nemaju razvijene vještine učenja.

Toj djeci najprije trebamo pokazati da mislimo i osjećamo da oni to mogu, a onda im pokazati i prve korake. U tome vam može pomoći moj program Prva pomoć za učenje, u koji sam dodala i nove sadržaje u odnosu s ekranima, čime je vrijednost programa znatno porasla!

4. NE DA IM SE

Djeca kojoj se ne da su najčešća djeca, toliko da mi to već smatramo pod normalno. I da, naravno da je normalno da nam se ponekad nešto ne da.

Ali kad im se ne da, to znači da djeca ne vide smisao učenja i škole i da u tome ne prepoznaju nikakvu zabavu.

Logično, toj djeci možemo pomoći pronaći vrijednost u učenju za njih! Možemo u učenje uvesti zabavu i pokazati im da to sve nije uvijek baš tako dosadno i beskorisno. Prisjetite se što ste naučili prošle godine i kako ste to koristili na zabavan način. Pitajte dijete što se veseli naučiti u novoj školskoj godini i kako će se motivirati kad bude teško. Ovoj djeci potrebno je da razvijaju vještine motivacije i koncentracije, odnosno nauče vještine učenja koje im pomažu da nastave kada je teško.

Prijavi se na besplatan newsletter za inspirativne priče i savjete o učenju OVDJE.

Foto: pexels.com

cjelodnevna nastava ili što mediji ne razumiju o školi – SUPERMAME

Objava kako vaša djeca reagiraju na spomen škole i što nam to govori? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Jučer je medijima predstavljen eksperimentalni projekt cjelodnevne nastave, a komad prilično dugog, kompliciranog i kontradiktornog teksta ministar Fuchs i glavni hrvatski mediji predstavljali su naslovima poput:

Roditelji više neće morati učiti s djecom

Nema više zadaće kod kuće

Nema više učenja kod kuće

Isto tako neki su čak malo pročitali o čemu se radi, pa pišu kako se radi o „potpori i obogaćivanju programa” dodatnim satima (zašto mi ove riječi zvuče kao da ih je netko samo preveo iz nekog tuđeg programa?), a neki otvoreno pišu kako će djeca ostajati u školi duže da bi napisala zadaću.

Ono što je zabrinjavajuće u cijeloj ovoj priči je to što se ti naslovi prenose kao nešto pozitivno, a ovakav način prenošenja stvari uvredljiv je i za roditelje i za učitelje i za djecu.

Ovo nije tekst o tome je li cjelodnevna nastava dobra stvar ili nije, nego je tekst o tome što nam opet (kao što je to često slučaj s temama oko kojih se svi vole dobro posvađati) zapravo manjka u poimanju škole i učenja i njihove funkcije u našim životima. Tek kada bismo mogli vidjeti prave probleme i širu sliku, možda bismo napokon mogli ostvariti dubok i kompletan dijalog koji je potreban kada se žele mijenjati važne stvari kao što je obrazovanje, a time i budućnost, naše djece.

Postoje zapravo, puno važnije stvari od toga što netko bi ili ne bi, a ne temelje se na tome što bi netko htio da je tema, nego na znanosti i stvarima koje su bitne za razvoj dječjeg mozga i potencijala, ali i za stvaranje boljeg društva. Nismo li svi mi zbog toga ovdje?

1. Djeca nisu pisači zadaća

Djeci nije zadatak da samo pišu neke tamo zadaće, oni idu u školu i uče onda kod kuće da bi se razvijali, ostvarivali svoje potencijale, učili kako učiti i kako biti odgovoran za sebe i svoje učenje (potpuno nemoguće ako će im stalno netko govoriti što da rade). Djeci je potrebno da razviju odgovornost za svoje učenje i samoregulaciju učenja da bi uistinu bila uspješna i dobro razumjela sebe i svoje učenje. Dakle, nisu tu da samo pišu zadaće (koje su i tako glupe i daju ih zločesti učitelji, da se iščitati između redaka pojedinih portala) nego su tu da razvijaju nešto što će im zapravo biti potrebno u životu jer će jedino tako moći naučiti misliti svojom glavom. Znati čemu učenje zaista služi i kako ga koristiti i izvan te „strašne, dosadne i nepotrebne” građevine.

2. Potrebno nam je učenje kod kuće

Učenje nije neki horor i tegoba koje se treba riješiti i ostaviti to u školi, nego nešto što je svakom pojedincu potrebno svaki dan u životu da bi živio kvalitetnije i ispunjenije, shvaćao bolje sebe i svijet u kojem živi da bi ga činio boljim mjestom. Ja učim svaki dan, a moj mozak je sretan kad dobije neko novo znanje. Znati kako učiti i biti odgovoran za svoje znanje jedna je od onih vještina koje razlikuju one najuspješnije i najzadovoljnije. (I, ne, uspjeh nije petica kad si dijete, kao što uspjeh nije Audi, kad odrasteš.)

3. Odgoj nije kad se moraš stopiti s masom

Ne mogu shvatiti da netko smatra da je u redu tražiti od djeteta od 7 godina da bude školi obavezno od 8h do 15.30h/17h (naravno, ako ne mora jer roditelji rade).

Što je s onima koji vole učiti sami, kojima ne odgovara “školsko” učenje, koji trpe vršnjačko nasilje, koji su introverti, koji su daroviti, pa je jedino vrijeme kada se mogu razvijati samostalno, koji žele druge aktivnosti od onih u školi, koji imaju neke teškoće ili kronične bolesti, koji su jednostavno po nečemu drugačiji?

Što je s onima koji žele radije drugačije ispuniti svoje vrijeme, nekim sportom, glazbom, nekom drugom aktivnošću? Što je s roditeljima koji žele imati priliku da utječu više na školovanje i učenje svoje djece?

4. Roditelji koji rade pa im je potreban produženi boravak (kako naslovi predstavljaju cjelodnevnu nastavu, kao neku magičnu tabletu protiv zadaće i učenja kod kuće) ne žele se nužno “riješiti” svoje djece i učenja

Roditelji zapravo žele da njihovo dijete bude sretno i najuspješnije što može biti, što se trenutno u sustavu češće ne događa, nego što se događa, a još malo više iste stvari (istih predmeta i istog učitelja pod nazivom obogaćivanje i potpora, a u stvarnosti očito pisanje zadaće) nikako ne pogoduje razvoju različitih potencijala.

Jučer sam cijeli dan razgovarala s jako puno roditelja koji se osjećaju grozno jer se na ovaj način piše o njima, posebno s onima koji trebaju produženi boravak jer jednostavno rade i ne mogu drugačije i naravno da tim roditeljima treba jutarnja smjena, kao i produženi boravak. To ne znači da ti roditelji misle da je učenje nešto što treba ostati u školi.

Da, neki od njih imaju problem s pisanjem zadaće s djecom i imaju neke izazove sa školom i učenjem, ali ne zato što su grozni roditelji i misle da ne trebaju ništa raditi sa svojom djecom, nego zato što se škola jako promijenila, a često se mijenja upravo na ovaj način. Navrat nanos, pa šta bude.

Drugi je razlog što oko nas vlada jedna društvena kriza i apatija prema učenju (o tome recimo ne čitamo baš u novinama, nije baš dobar naslov za clickbait), a savjeti okoline su često kontradiktorni, neprilagođeni modernom svijetu ili pogrešno tumačeni.

Kako da naučimo djecu zašto je učenje zaista važno, kad sve oko nas vrišti posve suprotno, toliko da ni sami više u to nismo sigurni?

5. Djetetu je za razvoj mozga potrebna slobodna igra i povezanost s roditeljima

Iako u tom teško čitljivom dokumentu ima puno floskula koje mi zvuče kao da ih je netko prepisao iz tuđeg programa tko zapravo ne razumije što znače, ono što ja vidim kad pogledam u to je u kontekstu našeg školstva je kontrola i puno sjedenja.

Neću uopće ulaziti u to koliko su škole neopremljene i kako se za te idealne priče o cjelodnevnoj nastavi koja negdje sigurno uspješno funkcionira kod nas nema uvjeta, a ni dijaloga s onima koji bi to sve trebali provesti i istrpiti, te kako se manjak kadra premostio davanjem dodatnih obaveza ionako već preopterećenim i demotiviranim učiteljima, samo ću reći da meni kontrola i puno sjedenja ne zvuče kao dobar smjer za obrazovanje 21.stoljeća, kada već i vrapci na grani znaju da je djetetu potrebna slobodna igra da se razvija. Ne, slobodna igra nije zurenje u ekrane.

Osim kontrole i puno sjedenja, vidim i manjak vremena za povezanost s roditeljima koja nastaje tijekom učenja, kao i stvaranje nekih obiteljskih vrijednosti vezanih za učenje tako da nam poimanje tih vrijednosti ne mogu nametati loši medijski naslovi, kao i gušenje individualnosti. Naši učitelji većinski nisu, nego što jesu pripremljeni za rad s djecom koja su po nečemu drugačija. Ne zato što ne žele biti ili im nije stalo, nego jednostavno nisu imali priliku za dodatne kvalitetne edukacije (a tog vremena bi sada trebali imati još i manje), a sve i kada jesu, to je jako teško u razredu od 20 i više učenika zaista i postići.

Bojim se da će se upravo u to pretvoriti floskule o uravnoteženom, pravednom, učinkovitom i održivom sustavu odgoja i obrazovanja u ovim uvjetima koje mi trenutno imamo, a ako se i ne pretvore to će biti isključivo zasluga pojedinih učitelja koji su našli način da doskoče problemima sustava (kao što je to uostalom i sada) i nisu još poludjeli ili odustali zbog ovako omalovažavajućeg odnosa prema njima.

Ne razumijem što je uravnoteženo u tome da dijete cijeli dan sjedi u učionici (to što je navedeno da učitelj ima slobodu, može značiti nešto tek kada – pod broj 1, učitelj razumije da je važno da dijete nije samo u učionici, i pod broj dva, učitelj ima uvjete za to da radi u nekoj opuštenijoj okolini); ne razumijem što je pravedno u tome da dijete koje bolje radi samostalno MORA sebe obogaćivati ili primati potporu onako kako mu netko drugi odredi; ne znam kako može biti učinkovito nešto ako su oni koji bi to trebali provesti protiv toga; i ne znam kako išta od toga može biti održivo kad nemamo ni učionica ni kabineta ni zdrave prehrane u školama ni velikih knjižnica opremljenih za istraživanje…

I iako se svi nadamo da će ovo, kao uostalom i mnoge druge „reforme” prije, jednostavno propasti, ako ne propadne, bojim se da bi moglo postati recept za neuravnotežen, nepravedan, neučinkovit i neodrživ sustav odgoja i obrazovanja, barem u ovim uvjetima i na ovaj način, a sve to samo zato jer nismo naučili stavke iz ovih pet točaka.

Foto: pexels.com

Objava cjelodnevna nastava ili što mediji ne razumiju o školi pojavila se prvi puta na SUPERMAME.