Danas će svaka žena objaviti fotografiju, post, story i čestitati Dan žena. A što sutra?

Ne mogu se oteti dojmu i ne podijeliti svoje mišljenje i razmišljanje. Danas je Dan žena, dan kada su se žene izborile za svoja prava, bolju poziciju u društvu i to učinile UJEDINJENE i ZAJEDNO. Zajedno su tražile pravo glasa, bolju plaću, radno vrijeme. Izborile se za to da mi danas možemo reći svoje mišljenje. A danas?

Pročitala sam danas na jednom Instagram profilu ŽENA je ŽENI…i ispod u opisu objave stoji NAJBOLJI PRIJATELJ.

Je li to doista tako? Je li žena ženi doista najbolji prijatelj? Ili je žena ženi vuk?

U moru događanja oko nas da se zaključiti da će žena ženi prije podmetnuti nogu nego što će to učiniti muškarac. Bilo u poslovnom svijetu, bilo u društvu. Umjesto da žena ženi bude najveća potpora, žena ženi zbog xy stvari radije će podmetati, nabijati komplekse. Žena će ženu prva osuditi ako danas nije skuhala ručak, ako joj dijete danas cijeli dan gleda crtić, ako joj feed na instagramu nije savršen, ako je ta žena baš danas odlučila cijeli dan ljenčariti i apsolutno ništa ne raditi, ako nije smislila milijun i jednu aktivnost za dijete, ako je odlučila biti drugačija u moru istih.

Danas će svaka žena objaviti fotografiju, post, story i čestitati Dan žena. A što sutra? Sutra se vjerojatno vraćamo na ovo staro, na osude, podjele i na nerazumijevanje.

Nalazimo se u društvu gdje žena ne razumije ženu kada ju posjeti “teta iz Amerike” pa joj je dan takav kakav je, kada je trudna, kada jednostavno ima loš dan jer je neispavana, jer je majka, kada se požali i kaže da joj je teško.

Nalazimo se u društvu gdje ženama ne produže ugovor jer su trudne, gdje žene dobiju otkaz jer su na bolovanju zbog djece, gdje se ženu na razgovoru za posao pita ima li djece, koje su dobi djeca i hoće li ih imati još, a da ne govorim da većinu toga napravi ŽENA ŽENI kao da i ona sama to sve nije prošla ili može proći i okusiti na svojoj koži

A danas će te iste žene ženama čestitati Dan žena jer to je naš dan.

I da, uvijek se prilikom proslave Dana žena okrenemo onome što mi činimo tokom godine, peglamo, čistimo, kuhamo, rađamo, kako moja prijateljica kaže ”držimo sva četiri ćoška kuće”, dobijemo cvijeće/karanfil od naših muževa, šefova, dopuštamo si uživanje taj dan u godini. Ali ne bi li bilo bolje da mijenjamo sve gore navedeno i da nam svaki dan bude Dan žena? Iskreno JA bih to voljela, a znam i mnoge žene koje bi to voljele.

Divna Ena danas je objavila jednu želju koju pišem ovdje i pridružujem se željama: “Svake godine imam istu želju…Želim da ŽENA podržava ŽENU, da ne preispituje njene odluke i životne odabire i da se istinski raduje njenom uspjehu…”

Za kraj, nemojte kuhati danas, nemojte oprati posuđe, nemojte čistiti, odradite dan ako ste na poslu i ljenčarite poslije jer imamo vremena sutra, nigdje neće pobjeći i vjerojatno nitko to neće učiniti umjesto nas.

Sretan nam Dan žena žene!

Objava danas će svaka žena slaviti žene, a već sutra se vraćamo na staro pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nedavno je kolega fotograf objavio fotografiju djece u slavonskim svatovima. Na fotografiji sva djeca imaju pametne telefone i tablete i druže se. Toga trena sam se zapitala gdje je nestala IGRA, ali ona prava „lice u lice“ igra. Sjedila sam, pila kavu i razmišljala o tome kako smo mi zapravo imali divno, razigrano i ispunjeno djetinjstvo. Nekako je sve bilo drugačije.

Odrasla sam na selu, malom slavonskom selu, gdje i danas pastir tjera ovce sa Utvaja cestom kući. U ulici je bilo dosta djece, ali moja sestra Tanja i ja smo dane provodile s našim susjedima, Rudijem i Dadom (Rudolf i Dalibor). Jedva smo čekali doći kući iz škole i napisati zadaću kako bismo mogli van. Bili smo blatnjavi od uha do uha, preskakali kanale, krali jabuke od čika Pere. Igrali smo se žaba u kanalu, policajaca i lopova, robova, ledene babe, preskakali smo lastiš (gumi-gumi), nogometa, žmire… U naše vrijeme bili su popularni Pokemon žetoni i Yugi-oh karte. Ajme, samokad se sjetim. Bacali smo ih u daljinu i tko najdalje baci odnosi sve. Suza je bilo, naravno.

Ali igrali smo se, a najveća i najgora kazna je kad nisi dobar, radiš gluposti ili dobiješ lošu ocjenu – ne smiješ van.

Sjećam se kao jučer kada smo napravili glupost i sakrili se od njihove bake na čardak i dignuli ljestve da nas ne može uhvatiti. Trbuh nas je bolio od smijanja. I radili smo, pomagali roditeljima u vrtu, kupili šljive, čistili grah, pomagali praviti vijence od luka. Ništa nam nije bilo teško.

Nismo imali bjesne igrače niti brdo njih. Oni su imali loptu i par autića, a nas dvije po bebu i kolica za bebu. I bili smo sretni i zadovoljni, nismo tražili još.

Jedne godine tata nam je obećao ako obje prođemo s pet dobit ćemo Playstation kao nagradu. I dobile smo. Veselje do neba i natrag, ali igrati smo smjele samo vikendom i to ne dugo. Voljele smo biti s njima vani, sjediti na klupi, pričati viceve, izmišljati priče, maštali smo o tome kako ćemo biti astronauti i policajci.

Doslovno su nas tjerali u kuću, a imam osjećaj da se djeca sada tjeraju van.

Zaista se pitam gdje je to nestalo? Je li to bilo loše? Zašto ne potičemo djecu da nam pomažu u jednostavnim kućanskim poslovima? Zašto je jednostavnije da mi sve odradimo uz rečenicu „Ima vremena, naučit će!“? Jesmo li mi roditelji možda krivi?

Znam da su druga vremena, ali igra je ono što bi trebalo pokretati dijete, razvijati djetetovu maštu i kreativnost. Igra treba poticati dijete da samo dođe do rješenja, da od ničega napravi nešto. I sama sam mama, i htjela bih da se i moja Rita igra kao ja. Da ne bude rob tehnologije i da misli da je igra samo na tabletu ili telefonu.

Postavila sam prije nekog vremena na jednoj radionici dvije fotografije pred sedmogodišnjake i zamolila ih da izmisle priču. Dobila sam samo par rečenica koje su opisivale samo ono što se vidi na fotografiji. Bila sam tužna, jako tužna.

Zaista je bitno dozirati tehnologiju kod djece, poticati ih da se igraju vani, da se druže s prijateljima, da kreativno i kvalitetno provode vrijeme jer se bojim da ćemo kroz par godina dati djetetu loptu, a ono će nas pitati što je to i što s time da radi.

Objava kad smo mi bili djeca pojavila se prvi puta na SUPERMAME.