Listopad – mjesec svjesnosti da se u školi stvari nisu odradile kako spada

Listopad je inače mjesec kad se kod mene u učioni sve intenzivno budi. Od roditelja koji su u programu pa su nezadovoljni jer su ušli u priču s nerealnim očekivanjima. Nema nikakvog napretka u prvih mjesec dana rada ili je napredak minimalan. Učenje s djecom s teškoćama u učenju je proces. Iako je sve jasno iskomunicirano na početku i dalje se pitanje napretka (da ne kažem zamjeranje o izostanku istog) dogodilo prerano.

Zatim je hrpa upita za ulazak u program. Mailovi gdje ljudi traže pomoć, savjet. Ne znaju jesu li pošli ili došli. Nove dijagnoze, promjene programa obrazovanja. Stručne službe ništa konkretno još nisu rekle.

Treći su oni kojima je voda došla do grla. Sve im je rečeno i obećano, ništa se od toga ne provodi, dijete ima loše rezultate, doma vam je sve narušeno.

Pa ako se nalazite u dvije skupine od tri, idu savjeti što i kako.

Ako ste dobili dijagnozu teškoća u učenju od privatnih ili kliničkih obrada, to je ispravna početna točka. Ako pak imate svoje sumnje jer vam je u školi teško, naručite se na obradu – morate provjeriti što se događa.

S nalazima idete učitelju i stručnoj službi škole. Oni nakon toga pišu svoje mišljenje te šalju dokumentaciju prema gradskom uredu. Kada se dobije rješenje, škola počinje provoditi individualizirani program. Taj program se provodi po preporukama za rad koje se nalaze na obradi. Dakle, ako preporuke nemate – obrada nije dobra. Učitelj treba edukaciju i podršku i preporuke za rad uz stručnu službu koja će mu u tome pomoći.

Stručna služba će vas pozvati na razgovor i tada bi trebali dobiti IP (individualizirani program) napisan za vaše dijete koji potpisujete. Ako je dijete u predmetnoj nastavi, svaki profesor za svoj predmet treba napisati IP.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Vl. Anja Rendulić | teškoće u učenju (@aula.pomoc.u.ucenju)

Ako ste roditelj koji ima dijete s IP-om već neko vrijeme i stvari se ne pomiču s mjesta – VI ste u problemu. Nebrojeno puta mi se dogodilo savjetovanje s roditeljima kojima je glava centimetar iznad vode a to znaju svi osim onih koji bi trebali – škole. Ne može se očekivati promjena ako se nije išlo razgovarati i pitati u školu – provodi li se IP, kako se provodi, kako izgledaju ispiti/odgovaranja, kako dijete napreduje. Da bi znali da vam se govori istina, morate i vi biti educirani. Često je slučaj da se u školi priča da će sve biti ok i da će se sve odraditi kako treba, a onda se ne radi i dijete ne ostvaruje svoj pravi potencijal. Možete vi doma sve postaviti ispravno no ako škola ne odradi što treba, rezultata neće biti.

Rad stručne službe kao i rad s djecom s teškoćama određen je Pravilnikom. Dakle zakonom objavljenim u Narodnim Novinama. Nije to izmislio susjed Marko i sad vi zahtijevate neka prava po tome. Čitajte i educirajte se.

Koje su osnovne točke IP-a?

Svako dijete je individualno i zahtjeva svoje načine prilagodbe no postoje neke točke koje bi svaki IP trebao imati:

• produljeno vrijeme pisanje ispita – ako je ispit na 4 strane, ne može za dijete s IP biti na 4 strane / ili će ga dijete pisati u dva navrata; ako dijete u pisanim ispitima često na prvom dijelu ispita nema grešaka, a drugi dio ispita je puno lošiji, tu se vidi problem pada koncentracije a ne neznanja
• vizualna prilagodba pisanih materijala – font, veličina fonta kao i prored treba biti prilagođen; ispit na oko mora izgledati pregledno; nema hrpe zbijenih zadataka; zadaci riječima se moraju raščlaniti na više stavki
• planovi ploča – plan ploče je bitan jer djetetu i roditelju pomaže u snalaženju oko gradiva
• prednost usmenom odgovaranju – djeca s teškoćama u učenju nemaju samo problem kako će nešto usvojiti već imaju problem i s reprodukcijom znanja; ako ih se ne ispita na adekvatan način izgledat će kao da ništa ne znaju; to se često može vidjeti u onim situacijama gdje roditelji nije jasno kako je dijete dobilo 2 a doma je gradivo pjevao
• ispitivanje manjih cjelina gradiva – ovo posebno vrijedi za stariju djecu gdje se uče geografija, povijest i priroda; ne može se dogoditi da dijete s IP odgovara 15 cjelina odjednom; djeca koja su kod mene u programu dobivaju uputu da ne kažem naredbu od mene da se javljaju za usmeno odgovaranje nakon svake četvrte lekcije

Nažalost, obujam posla u školama za stručne suradnike nije lak i posla je iznimno puno. Stručni suradnik ne sjedi u razredu da bi znao što se događa sa svakim djetetom koji ima rješenje o promjeni oblika obrazovanja stoga je na vama roditeljima da zatražite sastanak i pitate ako mislite da se nešto događa što se ne bi trebali događati ili da dijete ne dobiva tretman kakav je dogovoren po individualizaciji.

Nadam se da sam vam barem malo pomogla jer znam da vam nije lako…

Ako trebaš savjet ili pomoć, javi mi se slobodno mailom ili na društvenim mrežama @aula.pomoc.u.ucenju. Tu sam!

Fotografije: Freepik

Objava ako imate dijete s poteškoćama u učenju ovo biste trebali znati! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

U učionu mi je stigla djevojčica kombinacije moga brata i sestre – i ja mislim da je to divno…

U ovom mjesečnom javljanju, pričat ću vam priču o situaciji koja mi se dogodila u učioni i koju sam osvijestila vrlo kratko. Nekad bih me zbog toga uhvatile misli: „Ajme, zašto uvijek meni?“

Danas je misao: „Jao, kako sam zahvalna na svemu što mi je život priredio.“ Dakle, već sam vam pisala u prošloj kolumni kako je izgledala moja obiteljska dinamika. Danas ćemo je malo rastumačiti. Važno je da ovo znate za ostatak priče.

Brat i sestra su zvijezde mog života. Dakle, takva bezuvjetna ljubav i povezanost otkako poznajem sebe. Da, imamo ups and downs kao i svaka obitelj ali generalno, bez njih – ne živim. Osjećam ih u svakoj pori i na daljinu mogu znati jesu li dobro ili se nešto događa.

Oduvijek imamo odnos da sam ja ona koju se zove kad treba riješiti problem, pružiti podršku ili utjehu. Temelj toga je što idem prema njima iz točke razumijevanja i vlastitih cipela i ja sam sretna kad su oni dobro  – koliko god nezdravo to zvučalo.

Moj brat je posebna vrsta čovjeka, haha. Zašto to kažem? Pa ako me netko naučio strpljenju i gledanju stvari iz druge perspektive onda je to on. Osoba koja ima srce veliko kao kuća, a težak kao crna zemlja. Sve je dobro samo nemoj da je gladan i umoran. Druga prigodna za njega bi bila: „Sve ću, samo nemoj da moram.“ Kad osjeti bilo kakvo „moranje“ nije mu dobro. Živi za hokej na ledu.

Sestra je drugi par rukava, puno je pitomija, ali ima taj jedan momenat zujanja u ušima. U svom svijetu, potpuno zaštićena jer je najmlađa. Razlika između mene i nje je 16 suludih godina. Također, kad je umorna i gladna, pretvara se u malu hijenu. Živi za nogomet i haljine nosi smo kada mora.

Tijekom života znala sam osjećati teret tog odnosa i nekad sam zavidjela prijateljicama koje su mogle na kavu kad god, a ja sam morala kući sestri ili negdje na put bratu jer je trebao pomoć. No, danas znam da me svaka situacija s njima vodila djeci koja mi istih karakteristika dolaze danas u učioni.

I tako mene zove jedna mama krajem kolovoza, da ima veliki problem s djevojčicom u školi. Zna biti agresivna i ljuta. Sada su stvari bolje nego prije, ali i dalje im nije jasan taj moment frustracije. Dakle dijete nije tip koji ima kratak fitilj, ona je fitilja bez.

Odmah mi je to bilo zanimljivo. Dogovorile smo procjenu.

Ulazi u moju učionu prekrasna djevojčica narančaste kose u repu. U nogometnoj trenirci i nogometnim tenisicama. Znatiželjno istražuje moj prostor i mira nema ni sekunde. Skeptično me gleda, ali osvajam je rečenicom da moja sestra igra nogač u Dinamu za žensku ekipu.

Počinjemo raditi i vidim odmah koji se problem stvara i zašto se događaju neke teže situacije.

Dijete ima svoj način funkcioniranja i beskompromisno ga štiti od sistema koje je ukalupljuje. Sa svakim pokušajem stavljanja u kalup ona to osjeća kao kritiku i napad na sebe. I tu se stvara veliki otpor. Prisutne su i teškoće u učenju pa je to dodatno umara jer nitko nije primijetio da ih ima te se tu smanjuje kapacitet frustracija koje može primiti.

Mama kaže da je najteža kad je gladna i umorna.

Vidite li sad tu poveznicu?! Ja sam se smijala sama sebi. I njoj. I situaciji. Pa je li moguće da je došla baš k meni? Ako nešto znam to je hendlati osobnosti koje su intenzivne kada su umorne i gladne.

Naravno, puno je tu poveznica koje sam još uočila – manjak fokusa kao moja sestra, potreba za izbacivanjem energije nakon 20 minuta mirovanja kao moj brat, teška samoregulacija kada nisu zadovoljene osnovne životne potrebe.

I ja je osjećam na svim razinama. Kao karakter, kao posebnu jedinku kojoj samo treba adekvatan pristup. Kao dijete koje treba učiteljicu koja je gleda iz točke razumijevanja. Kao malog čovjeka koji kada se digne na noge da bi nastavilo pisati ne dobije kritiku i automatsko uvjetovanje da MORA sjesti već malog čovjeka koji je ipak našao SVOJ način samoregulacije.

I tako mala nogometašica i ja tražimo i nalazimo kompromise u radu. Učimo i kada nam se ne uči. Pa uzmemo pauzu kada nam treba.

Govorim u množini jer to je kod mene tako – ja sam s njom u svemu u mojoj učioni. Nije broj, nije papir, nije dugme.

Sada dolazimo do ključne stvari – sistem odavno ne radi za djecu, to nije novost.

Kako je moguće da sve silne obrade prije nisu prepoznale teškoće u učenju i uzrok frustracija? Uzrok nitko nije ni tražio. Tražio se problem i liječila se posljedica.

A gdje to vodi? Niti dijete niti roditelja to ne vodi nigdje ili bar ne tamo gdje bi trebalo.

Obje strane trebaju podršku, ali ako škola ne daje svoj komad torte, ništa od toga što rade izvan škole neće pomoći.

Plan za ovakve situacije je individualizacija u školi. Podrška roditeljima i edukacija o obrascima ponašanja i ZAŠTO  se događaju. Učenje o stvarima koje djevojčicu izbacuju iz ravnoteže i polako podizanje praga na frustraciju. Pomoć u učenju te pronalazak vlastitog načina funkcioniranja i učenja školskog gradiva. Uredno i strogo pridržavanje preporuka za individualizirani program.

I najvažnije, raditi sve iz točke razumijevanja.

Jako mi se sviđa što me nalaze male nogometašice poput nje i njihovi roditelji.

I zato sam zahvalna što imam brata i sestru koji su me naučili toliko puno pa danas ZNAM i MOGU pomoći sličnoj djeci i njihovim roditeljima.

Do sljedećeg pisma, družimo se na Instagramu…

Fotografije: pexels.com

Objava što znači kada dijete osjeća otpor prema školi i učenju? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Prošli tekst sam vam pobliže opisala kako teškoće u učenju i prepoznavanje istih može utjecati na sve aspekte života kako djece tako i roditelja. Čitaj ovdje.

Podsjetimo se, ja sam Anja iz Zagreba i vlasnica sam učione za djecu s teškoćama u učenju. Imam 15 godina iskustva u radu s djecom i školskim sustavom i pomažem svima koji vode borbu sa učenjem, teškoćama u učenju i samim sistemom koji je odavno prestao raditi za dijete i roditelja.

Nastavimo…

Danas ćemo se baviti tjeskobom koju osjeća većina roditelja i djece a da nije ni svjesna da je osjeća prije početka školske godine.

Znate onaj osjećaj kao da vam slon sjedi na prsima jer još 4 tjedna i vraćate se u rutinu?

4 tjedna se čini kao puno vremena no nekome tko vječito vodi borbu sa školom taj period zadaje muke kao nedjelja u 18h koju ja volim zvati NEDJELJAK. Znaš da nije ponedjeljak još, ali osjećaj je tako snažan da ne možeš uživati u večeri. E taj osjećaj.

I potpuno je stvaran i prisutan, ali vas ne razumije netko tko ima dijete koje problem u školi nema. Tu bi bila prigodna: „Sit gladnome ne vjeruje.“

Ako se već sada ne možeš opustiti, znak je da trebaš nešto po pitanju toga napraviti.

Ajmo od početka.

Anksioznost ili tjeskoba je, po googlu: „Stanje koje se očituje osjećajem tjeskobe, ustrašenosti, straha sve do panike, uz psihomotornu (tjelesna) napetost i unutrašnji nemir, te postojanje osjećaja kao da će osoba “eksplodirati”.”

Što ga duže u sebi nosite i ignorirate ga to on postaje teži i veći.

A tu je zapravo kao putokaz.

Prvo ćete se pitati zašto ga osjećate prije početka nastave? Čega se bojite? Što vam osjećaj želi reći? Gdje u tijelu se nalazi i koje je boje?

Kad ste to napravili, osvijestit ćete strahove koje vežete za školu obzirom na prijašnja iskustva. Jer svako iskustvo nas uči ili ostavlja trag, da ne kažem traumu. Netko će reći da je trauma prejaka riječ. Ako imate školarca s teškoćama u učenju itekako razumijete da ste traumatizirani od svega što prolazi dijete u školi pa vi skupa s njim doma.

Kad ste osvijestili strahove, tek sad ih možete početi trančirati i pomoći si. Osviještenje je prvi korak ka izlječenju. Ali to zahtjeva rad…rad na sebi prvenstveno, ne rad na školi, sistemu, djetetu.

Jedan od prijedloga koji vam mogu dati je da se educirate o teškoćama u učenju. O tome kako se vaše dijete osjeća i kako funkcionira. Onda da se educirate o tome što je individualizirani program za djecu s teškoćama u učenju i kako bi u školi trebao izgledati. Važno je znati koja su prava vašeg djeteta kako bi mogli voditi kontrolu i znati je li dijete dobilo loše ocjene jer škola ne radi što bi trebala ili je problem u načinu rada kod kuće. Svako dijete ima individualni način usvajanja gradiva i vještina, ali ako škola ne napravi što je trebala, neće biti napretka. A vi ne možete znati radi li škola što treba ako ni sami ne znate kako to treba izgledati. Kada naučite kako se ponaša disleksija ili disgrafija, onda ćete znati i kako doma raditi s djetetom.

Period u kolovozu vam je idealan za to jer će vas umiriti prije početka školske godine na puno razina.

Važna je stavka mentalno zdravlje i emotivno stanje djeteta. Jer djeca s teškoćama u učenju često imaju osjećaj manje vrijednosti i taj osjećaj kod njih je stvaran. Ako ga se ne adresira na vrijeme i kako treba, to je plodno tlo za velike probleme u dobi puberteta.

Mir u domu ne ide iz jedne stavke jer ga jedna stavka nije narušila. Mora se poklopiti puno stvari – prvo u miru sa sobom morate biti VI, a tek onda ide sve ostalo.

A kad bih vas pitala tko je stvarno u miru sa sobom, što bi mi odgovorili?

Ako ste se prepoznali, vrijeme je za rad na sebi.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Vl. Anja Rendulić | teškoće u učenju (@aula.pomoc.u.ucenju)

Djeca drugog razreda mi dolaze u učionu i govore da ih često u školi boli trbuh. Roditelji često moraju odlaziti po njih, rade se pretrage no sve je uredno i kao da te boli doma nema već samo u školi i to ne svaki dan. U razgovoru s roditeljima došla sam do zaključka da se to događa kada je teže gradivo u pitanju gdje dijete teško održava koncetraciju i brzo se umori ili kada je ispit iz gradiva u koje dijete nije sigurno. I nemojte misliti da su u pitanju pritisci doma jer u ovim iskustvima o kojima vam pričam roditelji uopće nisu bili takvi tipovi. Dijete je samo sa sobom osvjestilo taj osjećaj i stvorilo si pritisak.

Nadalje, kroz razgovore s djecom, došla sam do toga da mi dijete opisuje kao da mu leptiri plešu po trbuhu. I tu sam shvatila da osjećaju anksioznost.

Zamislite. Drugi razred osnovne škole.

Dakle, u potpuno ste istoj vibraciji i vi kao roditelj i dijete. U strahu, brizi i razmišljanjima.

Drugi prijedlog koji bih vam dala kako si možete pomoći je ne dozvoliti nerad cijelo ljeto i krenuti s jačim aktivnostima oko škole barem dva tjedna prije.

Dakle, ne biti na moru do 5.9. i vratiti dijete odmah u školske klupe ravno s plaže već ulaziti postepeno u rutinu dva tjedna prije.

Uzeti neki paket ponavljanja ili sami odrediti period u danu kada ćete se baviti nekim ponavljanjem. To će pomoći djetetu da se vrati u rutinu obaveza i dat će mu strukturu, a onda će to rezultirati boljim funkcioniranjem kad počne škola, a iz toga će izaći prirodna motivacija koja vam je prijeko potrebna da bi dijete surađivalo.

Mi imamo sposobnost samoregulacije i znamo što si dati kad se osjećamo izbačeno iz tračnica, dijete to ne zna, treba mu pomoć i struktura, a u tome mu morate pomoći vi.

Pitate se sada opet: “Što ova zna, pa nema svoju djecu niti muža, lako je tako pričati!”

Ja sam ona koja je nosila dio kuće jer potječem iz disfunkcionalne obitelji. Odgoj brata i sestre je bio moja uloga. Ne uloga mojih roditelja. Dakle, ja zapravo imam dvoje djece, a tek mi je 36. Brat ima 33, a sestra 20 godina. Bratu sam otkrila ADHD u odrasloj dobi, a sestri ADD. Sedam godina aktivne psihoterapije je bilo potrebno da prihvatim sve oko sebe, a onda tek da osjetim ZAHVALNOST. Zašto? Negdje sam pročitala da biramo obitelj prije nego dođemo na ovaj svijet. I ja sam po tome svjesno svoju izabrala. Nakon puno godina shvatila sam zašto. Jer je moja uloga pomoći svim obiteljima kojima je teško, jer sam morala dobiti to iskustvo kako bih razumjela djecu i kako bih ovaj posao koji mi je dan iz neke više sile radila onako kako treba, iz srca.

Ako se vidite kao netko tko bi dijelio sa mnom ovaj posao i ima potrebu pomoći većoj količini ljudi, a imate diplomu društvenog usmjerenja, možete postati partner franšizer.

Ako trebate pomoć vi kao roditelj te trebate pomoć sa učenjem za vaše dijete, mjesta za iduću školsku godinu ima i upisi su otvoreni.

Slobodno mi se javite putem maila.

Do iduće kolumne… srdačan pozdrav.

Fotografije: unsplash.com, pexels.com

Objava leptirići u trbuhu zvani anksioznost od početka školske godine pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ljeto je krenulo a ja još imam onaj osjećaj stresa u trbuhu. Znate, oni leptirići? E taj. A škola je završila prije skoro mjesec dana. Pitate se kako je moguće a nemam školarca. Pa čitajte dalje i sve će vam biti jasno.

Vlasnica sam učione za djecu s teškoćama u učenju u Zagrebu. Javljaju mi se roditelji čija djeca imaju poteškoća u savladavanju školskog gradiva, roditelji čija djeca imaju veliki otpor prema školi jer imaju već dijagnosticiranu teškoću, roditelji koji imaju i jedno i drugo i trebaju podršku i savjetovanje te nažalost roditelji čija djeca imaju dijagnozu anksioznih poremećaja u pubertetu.

I sva djeca koja prođu kroz moje ruke tijekom godine su i moja djeca. Tako ih osjećam i ne pristajem radit na nikakav drugačiji način.

Kada mi dođe roditelj koji je na izmaku snaga zbog škole, odmah mi je jasno da nešto ne štima. Roditelj djeteta koje uredno savladava sve školske izazove nema takav stres. I to je onaj moment: „Sit gladnome ne vjeruje.“ No ja se iskreno ne sjećam kada sam upoznala osobu koja je roditelj a da mi nisu rekli da je škola problem. Što otvara prostor za mnoge druge polemike.

Vratimo se na bitno.

Teškoće u učenju su stvaran problem.

Problem koji utječe na svaki aspekt života – od djeteta, roditelja, cijele obiteljske dinamike.

Kako?  Vrlo jednostavno.

Uzmimo za primjer da ste imali dijete u predškoli i da su vam tete u vrtiću tada rekle da u nekim vještinama dijete kaska. Priprema za školu počinje puno prije same škole. Ako predvještine nisu adekvatno razvijene, ono što se očekuje u školi dijete neće moći savladati.

Adekvatan pregled za prvi razred u školi će pokazati da neke stvari nisu kako bi trebale biti. Primjerice, vama pojam glasovne analize i sinteze ništa ne znači no važno je pri učenju slova. Jer se fonem (glas) mora pretvoriti u grafem (znak na papiru). Ako dijete neko slovo ne čuje, kako će ga adekvatno naučiti i koristiti u čitanju i pisanju? Kad kažem adekvatan pregled u školi mislim na pregled koji testira sve potrebne vještine za prvi razred jer sve češće nailazim na djecu koja nisu adekvatno pregledana od strane škole. To vidim kada mi dođu na uvodni sat krajem prvog razreda i primijetim određene stvari koje nisu kako treba a trebale su se provjeriti na upisu te roditelj ni ne zna da dijete s tim ima problem. Da je pregled bio adekvatan, roditelj bi znao jer bi ih škola upozorila.

Sada kada ste to shvatili, važno je znati zašto je grafomotorika važna.

To je skup vještina koje su potrebne za pisanje, za položaj slova u crtovlje, za uredan rukopis. Ako grafomotorika ne štima to će se očitovati u jako neurednom rukopisu, slova će letjeti unutar crtovlja a vi ćete misliti da se vaše dijete samo ne želi truditi, da je lijeno.

Mogla bih ići dublje, ali ovo vam je dovoljno da bi shvatili sve što ću napisati dalje.

Masovno mi u učionu dolaze djeca koju od milja zovem djeca u „sivoj zoni“. To su djeca koja su završila prvi razred. Nazire se teškoća u učenju a dijagnoza se još ne može dobiti jer je rano. Moramo djetetu dati priliku da neke stvari sam razvije, možda mu samo treba više vremena. No većinski slučaj je taj da dijete ne razvije što treba jer je u pitanju teškoća u učenju.

Gradivo drugog razreda je za 80% teže no gradivo prvog razreda. Generalna gradacija gradiva od razreda do razreda je po meni suluda. No dobro, tko mene pita. Ja mogu samo dati podršku roditelju koji dođe sav nikakav, a podršku u sistemu nema i objasniti mu to na ovaj laički način.

Dakle, sumirajmo.

Imali ste poteškoća u vrtiću, primijetilo se da ima prostora za rad na određenim vještinama pri samom pregledu za upis u školu i na kraju prvog razreda vidite da dijete nije usvojilo što je trebalo te da se tijekom školske godine mučilo duplo više od ostale djece.

Trebate krenuti u drugi razred a dijete ima problem koji nitko ne adresira, a nema dijagnozu da bi dobilo adekvatan pristup u školi. Zato kažem da je dijete u „sivoj zoni.“

Veći je problem čak kad učitelj za dijete jako puno daje i prilagođava, a to ne kaže roditelju ili stručnoj službi. Zašto? Pa jer nitko ne adresira tu teškoću do petog razreda a onda se otkrije jer dijete od odlikaša najednom postane dovoljan. Jedino ispravno je da učitelj kaže da neke stvari ne idu kako bi trebale, da uputi dijete i roditelja stručnoj službi ili na vanjsku obradu. Da se razumijemo, učitelji zbilja imaju dobru namjeru no po mom skromnom mišljenju to je medvjeđa usluga.

I kako to utječe na sve?

Pa tako što se ne zna što ne valja, nije se našao uzrok, doma se radi, a dijete upada u frustraciju jer ne vidi rezultate. I kako onda da to dijete bude zadovoljno i kako da mu roditelj pruži podršku kad ni sam ništa ne zna? To utječe na svaki aspekt vašeg kućanstva. Najednom se svaki ručak i izlet vrti oko obveza za školu i domaćih zadaća. Ljetovanja nisu za odmor već za razmišljanja o tome što vas čeka iduće školske godine. Sada će netko reći da je sve u tome kako roditelj gleda na to. Da ocjene nisu bitne. Da bi se svi trebali opustiti i pustiti djecu da se sami bore.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Vl. Anja Rendulić | teškoće u učenju (@aula.pomoc.u.ucenju)

Zvuči kao utopija, ali ja stvarno ne znam ni jednog roditelja koji gleda svoje dijete koje je žalosno jer njegovi prijatelji sve uče s lakoćom a njemu je jako teško i da ga to ne rastužuje i da ne dobije potrebu pomoći mu. A nije da dijete ne može samo ne može na određen način.

Mogla bih o tim varijacijama na temu do sutra. Ali polako, svaki mjesec ću ovdje pisati o jednom problemu koji se javlja kako bih vam pomogla. Od mene ćete čuti samo istinu, nekad neugodnu ali ako pročitate nešto što vas zaboli, iziritira , to je vrijeme za pogled u sebe i da se pitate kao roditelj zašto vas je to zaboljelo? I to je prostor za rad na sebi.

Jer roditeljstvo je upravo to – čisti rad na sebi.

To vam kaže osoba koja nema djece. Zašto bi mi vjerovali?

To ćete saznati kroz neko vrijeme i moje priče.

Do tada, ugodno topljenje na ovim suludim temperaturama svima koji slave.

Fotografije: pexels.com

Objava drugi razred zvan siva zona pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Unazad neko vrijeme često nam u učionu dolaze roditelji s učenicima koji vrlo teško vladaju svojim zadaćama i obvezama. Prvi problem se po njima javlja u 5. razredu, međutim situacija se može prepoznati puno prije. Početkom 3. razreda gradivo u školi se bitno mijenja. Najviše po predmetima kao što su priroda i engleski jezik. Važnost matematike i hrvatskog jezika se od početka zna te se njima pridodaje velika pozornost dok priroda i engleski jezik vrlo naglo dođu s predmeta koji se lako savladavao samo slušanjem na satu do predmeta koji treba dodatno proraditi i doma.

Situacija je zapravo bitna od početka školovanja. Već u vrtiću je važno uvoditi djetetu pravo izbora. Dozvoliti da se osjeti odgovornim za nešto veće od njega. To se u našim očima čini kao mala i nebitna stvar međutim davanjem izbora dijete će shvatiti i naučiti da je njegov osjećaj po pitanju njegovog života – važan. To su sitnice poput biranja robice za vrtić, igračke koje nosi taj dan, odabir obuće ili spremanja igračaka.

ponuditi djetetu izbor – od vrtića do škole

Dati pravo na izbor je zapravo uvod u dječje funkcioniranje. Kada je vrijeme pospremanja nakon igre, roditelj će uglavnom imperativom izraziti kako se igračke moraju spremiti. Međutim, ukoliko se promjeni samo jedna stvar, situacija se shvaća potpuno drugačije. Prijedlog bi bio nabaviti dvije kutije različite boje i dati djetetu na izbor u koju kutiju danas želi spremiti igračke. Bez ikakvog prostora za negodovanje dijete će shvatiti da je to nešto normalno i drugačije ne može te će osjećati važnost sebe u toj situaciji. Smatrat će da nitko drugi to ne radi dobro kao ono. U tom smjeru odlazimo na sve ostale izbore. Ponuditi izbor između nekoliko vrsta odjevnih kombinacija, igračaka za ponijeti u vrtić, pri izboru doručka itd.

Prvi izbori po pitanju škole kreću pri kupnji bilježnica, olovaka, torbe i ostalog školskog pribora. Dijete koje dolazi u prvi razred mora naći svoje mjesto kako u učionici tako i među prijateljima iz razreda. To je situacija koja mu nije nimalo laka te je važno da dijete bude emotivno zadovoljno i samopouzdano. Ne misli se pritom da materijalno znači i veće samopouzdanje već da samim time što je dijete za sebe odlučilo, ono osjeća veću sigurnost i ide s uvjerenjem da ono to može!

Prve zadaće

Prve obveze s kojima se dijete susreće u školi su čekanje u redu, slušanje učiteljice i boravka na jednome mjestu izgledno vrijeme, uloga redara te pripremanje i spremanje dvorane za sat tjelesnog. Prvo polugodište najčešće prođe u učenju kroz igru kao i pripremama za ocjene u drugom polugodištu. Zadaće koje se nose doma uglavnom su zanemarive. Međutim jeli to razlog da se roditelj postavlja prema tome kao da je nevažno? Ne.

Mora se osvijestiti da je škola djetetov „posao“ na kojem boravi većinu dana, daje sve od sebe, uči, gradi se, igra, stvara prijatelje, osjeća milijun emocija te procesuira sve misli u danu.

Bitno je znati da se svaki dan nakon škole može uzeti sat vremena gdje će se o školi pričati kada nema domaćih zadaća. Tako će dijete stvoriti naviku da svakog dana barem sat vremena dodatno odvoji za učenje. Tako, kada dođu prave zadaće dijete neće imati stres i otpor prema izvršavanju. Domaću zadaću roditelj treba kontrolirati i gledati međutim ne kada dijete to vidi. Tako možemo poslati poruku da mu ne vjerujemo te ono neće vjerovati ni samo sebi. Uzmite 15 minuta vremena kad je dijete u drugoj aktivnosti da provjerite kako je napisalo zadaću. Ukoliko primijetite nešto krivo zamolite dijete da vam pokaže što je bilo za zadaću te mu dajte priliku da samo uvidi svoju grešku. Sve kreće iz kućnog odgoja. Ako se djetetu usadi važnost izvršavanja nečega što je započeto tako će se i odnositi prema zadaćama.

Koja je uloga grešaka?

Marija Montessori je rekla: “Poštujte dijete i kad napravi grešku, tako će je brže znati ispraviti”. Greške su krucijalni dio odrastanja svake osobe. U manjoj dobi dijete nije svjesno svoje greške, ali naše reakcije na njegove greške mogu biti pozitivne ili negativne. Treba težiti pozitivnim reakcijama. Tako će se stvoriti povjerenje i dijete će shvatiti da u bilo kojem problemu može doći roditelju s pitanjima i tražiti pomoć. Puno puta sam znala naići na roditelja koji nema razumijevanja za grešku s tim da tu osobinu uopće nisam stigla prepoznati u samom roditelju. Djeca roditelja tih osobina su često bez samopouzdanja, anksiozna u učenju i puna su otpora. U takvim slučajevima radim na samopouzdanju kroz učenje, a tek onda na ovladavanju gradiva s djetetovim maksimumom. Ocjena nije prioritet u tom slučaju već osjećaj djeteta da može pogriješiti i dalje biti uspješno. Ne postoji savršen čovjek pa tako ne postoji ni savršen učenik, tj. dijete.

Kako organizirati vrijeme pisanja zadaće?

U periodu smo kada kreću zadaće kod kuće. Do sada smo već usvojili važnost izbora, vrijeme za školu u samom domu te pravo na greške. Sada sve treba ukomponirati u samostalno pisanje domaće zadaće. Važna misao kroz sve je da je vaše dijete osoba koju kroz cijelo djetinjstvo pripremamo za odrasli život. Prvo ćete dati djetetu pravo izbora kada želi pisati zadaću. Vrlo je važno da je dijete u tom trenu emotivno zadovoljno. Te rečenice nikada dovoljno – emotivno zadovoljno dijete je magnet za uspješni razvoj. Ukoliko djetetu treba odmor nakon škole, treba poštovati tu želju međutim to ne znači da ne postavljate granice kao roditelj. Djeca granice trebaju. Pogotovo ako se radi s djecom koja imaju poremećaje u pozornosti ili hiperaktivnost. Njima red i granice ulijevaju sigurnost. Možete mu opet dati pravo izbora pitanje: “Želiš li pisati zadaću odmah nakon ručka ili želiš prvo odmoriti?”. Ako je dijete zaželjelo odmor vi ćete opet ponuditi granice i reći: “U redu, želiš li pisati zadaću u 15h ili u 16h?”. Aktivnost koja se dogodi u vrijeme odmora neka bude djetetov izbor. Prvih nekoliko dana ili čak tjedana budite podrška, nudite izbor. Kada uđe u naviku, dijete će tako funkcionirati samo. U svemu tome će naučiti da mislite na njega i njegove osjećaje, da ste tu kada god nešto treba, ali da vjerujete u njega kako sve može odraditi samo, kako se obveze koje dolaze svaki dan moraju redovito izvršavati te kako ima pravo na slobodno vrijeme uz školu.

Što ako je u pitanju dijete s teškoćama u učenju?

Tijekom trećeg razreda kristaliziraju se djeca specifičnih teškoća učenja. Elementi se vide i puno ranije međutim djeca automatiziraju jezik do devete godine života. Ako dijete ima problem s automatizacijom čitanja tijekom drugog razreda ne treba paničariti već obratiti pozornost te započeti lagane vježbice kako bi spoznali odnos slovo – glas te slog. Glasovna analiza i sinteza bi trebala do perioda drugog razreda biti savladana. Ukoliko nije, potrebno je također obratiti pozornost. Tijekom trećeg razreda može se obaviti timska obrada koja će onda pokazati ukoliko postoji teškoća. U tom slučaju često se događa otpor prema školi, suze, nepisanje zadaća itd. Dijete s teškoćama u svom školskom funkcioniranju treba još veću podršku. U školi i doma. Jedan od brojnih primjera koji se može preporučiti je podrška u vidu rasporeda koje će dijete napraviti u paru s roditeljem. Neka bude na velikom hamer papiru gdje će pisati raspored za cijeli dan, školske i izvannastavne aktivnosti. Posebno mjesto u rasporedu neka ima vrijeme za učenje i pisanje zadaće. Djeca s teškoćama u učenju vole granice više no djeca koja nemaju tu problematiku. To je uputa koju dajem svim roditeljima koji dođu u AULU, funkcionira u 95% slučajeva. Važno je napomenuti da podršku treba i roditelj. Prvi korak je priznavanje da dijete ima određeni problem, a nakon toga je praćenje uputa i savjeta edukatora-rehabilitatora. Dati si prostora, vremena, shvatiti da ni roditelj nije savršen. I to je u redu.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Anja Rendulić (@defektolog_aula)

Kad sumiramo sve, biti roditelj danas nije lako. Vremena su se promijenila, rađaju se djeca nove svijesti. No jedno je istina, ništa nam nije došlo niti nam je dano jer ne možemo izdržati. Upravo suprotno. Svako dijete zna kome je došlo još puno prije nego se rodilo. Na nama je samo da mu pokažemo kako je učinilo savršen izbor.

Objava kako osamostaliti dijete u izvršavanju školskih obveza? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Škola je završila prije tri tjedna, a ja još uvijek sabirem dojmove. Kroz ruke su mi ove godine prošli roditelji i djeca potpuno potrošene energije od online nastave, muke po zadaći i svađa oko iste. Nemogućnost informacija uživo te rad od kuće sigurno nisu nikome pomogli. Kada zbrojim minus i plus, školska godina je bila uspješna obzirom na uvjete.

Kada pogledam statistiku ljudi koji mi dolaze, psihičko stanje djece te narušenu obiteljsku dinamiku zbog škole, školska godina je bila poražavajuća.

Poražava činjenica koliko su djeca nesamostalna. Koliko roditelji imaju nizak prag frustracije na školske zadaće i probleme. Poražavajuća je činjenica da sve više djece ima problem s čitanjem i pisanjem. Nevjerojatno puno djece dolazi s anksioznim ponašanjem. Bez samopouzdanja. Bez svjesnosti u sebi. Kao da su krivi što su se rodili pa se požele sakriti i ne sudjelovati u svijetu uopće. Nema prostora za greške iz kojeg dijete uči, svima se nameće neki standard ponašanja, izgleda, ocjena…pitam se čiji je to standard? E sada ću vam reći kako je do toga došlo…

Zamislimo jednu obitelj od 4 člana. Mama, tata, dječak 3.razred i sestra u pelenama. Tijekom vrtića je s razvojem dječaka bilo sve u savršenom redu. Krenuo je u školu. Na testiranju za prvi razred je sve savršeno riješio, ali mali problem je postojao s glasovnom analizom i sintezom. Stručna služba u školi kaže da to nije strašno i da će dijete to savladati tijekom prvog razreda. Prva godina prolazi skoro pa u redu, ali slovkanje ga i dalje muči. Teško spaja slogove, subvokalno čita, a i rukopis baš nije čitak. Stručna služba i dalje govori mami kako ima vremena, sve će se to posložiti.

Tijekom drugog razreda zahtjevi u školi su sve veći i teži. Čitanje s razumijevanjem, poredak riječi u rečenici, zadaci riječima, odgovaranje punim rečenicama, tablica množenja…hm, sad više nije samo problem u slovkanju, sporom čitanju i pisanju. Zadaća se ne stiže napisati u boravku, nosi se doma. Doma roditelj sjedi s djetetom i piše do sat vremena. U redu je. Sat vremena nije strašno. Pa svatko može odvojiti sat vremena za dijete i zadaću. „Ja ću pomoći svom djetetu, pa valjda ga ja najbolje poznajem.“  I tako smo uz malo truda završili i drugi razred.

Nova školska godina. Školarac je već veliki trećaš. Vesele se svi, rana prekrasna jesen, nova školska torba, prijatelji koji se dugo nisu vidjeli. Dva tjedna prođu kao vjetar i dijete jedva čeka ići igrati se s prijateljima, učiti, igrati graničara na tjelesnom. Do jednog dana kada mu se više baš i ne ide. Nije baš motiviran za školu, svi mu idu na živce. Učiteljica nakon mjesec dana piše opasku u e dnevnik kako dječak nema ni jednu zadaću od početka godine, kako ne prepisuje s ploče. Kada se radi grupni rad odbija odgovarati na pitanja, često bude ljut i plače bez razloga te se i igra pod odmorom promijenila. Radne bilježnice su prazne, a ono što je riješeno ne da se pročitati. Muk. Mama i tata će pomoći. Svaki dan nakon škole će pregledati bilježnice i knjige. Ništa neće naći unutra. Pitat će dijete što su radili u školi i što je za zadaću. Dijete neće znati. Pritom se povisuje ton i drže se prodike. Kako sijedi u školi kao deblo, ništa ne čuje, nema pojma gdje mu je glava. Zovu se roditelji druge djece, slika se zadaća. Sjeda se djetetom i navodi ga se. Uloga djeteta –  odradi što sam ti rekao i ne imaj pravo glasa. Dolazi period prvih lektira. Šuma striborova i Heidi. 200 strana. U 3. razredu. A dijete još slovka, pa se pojavljuje prva gramatika u engleskom jeziku, ispiti sa slušanjem. Prve dvojke iz engleskog. Svaki dan se piše zadaća poslije škole. Mama, tata i dijete. Seka je mala pa spava. Sat vremena se pretvorilo u dva, nekad i tri sata. Umor je sve veći. Mama ne stiže sve, a tata se brzo naljuti ako dijete ne zna 4×3. „Kako ne znaš koliko je 4×3, pa sto puta smo to već ovaj tjedan ponovili?!“ Iz očaja mama se obraća na moj mail i dogovara sastanak.

Prve konzultacije prolaze ugodno, mirno. Na tati se vidi rastresen pogled međutim mama dobro hendla sva moja pitanja i odgovore. Dječak je veseo, komunikativan. Provjeravam znanje hrvatskog, matematike te engleskog jezika. Generalno nije loše, međutim primjećujem potpunu nesamostalnost u radu. Pri rješavanju često čeka potpitanje, navode na odgovor i kada ga se usmjeri do rješenja se dođe brzo. Rukopis nije čitak. U razgovoru s majkom otkrivam da je problem bila glasovna analiza i sinteza pri upisu te da je dosta teško rješavao probleme koji su zahtijevali čitanje. A sve zahtjeva čitanje. Upućujem ih na timsku obradu. Razmišljam kako već nisu to odradili, dobili uputu od učitelja. Ako dijete do kraja 3. razreda nije savladalo čitanje, nešto ne štima. Timska obrada se naravno čekala nekoliko mjeseci, već je prošlo prvo polugodište 4. razreda. Za to vrijeme smo dječak i ja cijelo vrijeme radili.

Učili smo, gradili samopouzdanje. Shvaćali sami svoje mogućnosti i granice. Usudili se rješavati i pokušati riješiti stvari veće od nas i cijenili grešku jer nas je naučila da još nismo spremni, ali da ćemo uskoro biti. Učiteljica primjećuje veliki napredak u djetetovom ponašanju, fokus je bolji, na satu opet sudjeluje u raspravi i grupnom radu. Čitanje ga i dalje muči, ali puno se više javlja za samostalno čitanje. Razred ga bodri i podržava.

Timska obrada odrađena te se čeka nalaz. Bum. Teškoće čitanja i pisanja. Bum. Sredina 4. razreda. Bum. Individualizacija. Panika i strah roditelja. Krivnja. Međusobne svađe. Dijete shvaća da je svađa zbog njega. Osjeća se loše. Sve godine pisanja zadaća, SADA dolaze na naplatu jer je roditelj UMORAN. Akumulirani stres sada jede sve pred sobom. Na najgori mogući način. Što je individualizacija? Što to znači? Hoće li dobivati drugačije testove? Ali ja ne želim da on misli da je drugačiji, da druga djeca vide da dobiva „lakši“ test…

I tako smo došli do potpuno krivog funkcioniranja jedne mlade i prekrasne obitelji. Zbog čega? ZBOG ŠKOLE.

Vratimo se na početak i čitajmo opet.

Tijekom prvog razreda dijete nije savladalo čitanje i pisanje. U redu.

Tijekom drugog razreda dijete nije savladalo čitanje, pisanje i tablicu množenja. NIJE U REDU.

Tražite pomoć!

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Anja Rendulić (@defektolog_aula)

Objava što kada se naruši obiteljska dinamika zbog škole? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.