Prošao je moj prvi radni tjedan nakon tri godine besposličarenja. Pod tim terminom smatram stvaranje dva bića u svojoj maternici dok sam skrbila za prvorođeno. Pa onda porod blizanki, postpartum i sve što dolazi već kad imaš troje ispod tri godine. Nije to rad. Nije ni posao.

To je sve ono nevidljivo što sve majke s djecom unutar svojih domova rade, a nije plaćeno, a podrazumijeva se da netko mora odraditi.

Tako su moje tri godine neodlaska na posao prošle u trenu, prvorođenac je postao petogodišnjak –  samostalan, energičan i vješt, a s blizankama sam odradila dohranu, prohodavanje, skidanje iz pelena, prilagodbu na jaslice i sve one bolesti koje dolaze s njima, pa je došlo vrijeme da se vratim raditi u punom smislu riječi.

U našoj državi mame blizanaca imaju pravo biti na roditeljskom dopustu do treće godine djece te se tada prima naknada kao da si roditelj samo jednog djeteta. Ja sama nisam pomislila kako bi ta naknada mogla biti dvostruka, što bi bilo logično jer su to dvoja usta za hraniti, dvostruko više pelena i odjeće, ali sam naišla na čuđenje pojedinaca koji su me to isto pitali, misleći kako se prima za svako dijete posebna plaća. Upravo sam samu sebe s početka teksta demantirala. Vjerujem da većina vas koje ovo čitate možete razumjeti o čemu govorim.

Promjena radnog mjesta me nije toliko plašila koliko me zabrinjavala sama jutarnja logistika oko odvođenja djece u vrtić.

Bila sam svjesna da će morati odlaziti u jutarnje dežurstvo, s obzirom na moje radno vrijeme od sedam sati, te sam se psihički pripremila na buđenje u pola šest, nagovaranje na oblačenje i pranje zubića, i to sve uz pokušaje da pojedem doručak. Dva tjedna su prošla, doručak ne jedem doma nego tek na poslu. Zapravo mi je tako i bolje jer jedem u tišini, što je rijedak slučaj, a znam da je svim mamama tako.

Koristim mogućnost odlaska na posao biciklom zbog blizine, a pritom blizanke prvo odvedem u vrtić. Suprug odvede prvorođenca, pa imam jednu brigu manje. Potencijalni izvor problema jesu dvije sjedalice na mom biciklu, a naravno, obje djevojčice žele biti u prednjoj sjedalici, pa moram lukavo razmišljati kako ću jednu pridobiti da sjedne u stražnju sjedalicu kako bih izbjegla vrisku i plač u 6:30. Sretna sam što imam alternativu prijevoza automobilom, pošto je parkirati auto u Zagrebu jednako dobitku na lutriji.

Umor koji osjećam u protekla dva tjedna je neopisiv. Mislim da sam se zadnji put tako osjećala nakon poroda blizanki.

Rano ustajanje, vožnja, učenje novih vještina i znanja na poslu, uz sve kućanske poslove i potrebe koje imaju moja djeca, ostavljaju me iscrpljenom jer protekle tri godine nisam bila vremenski uvjetovana kao što sam sad.

Mislim da ću se morati još neko vrijeme adaptirati na novonastalu situaciju, baš kao što su se moja djeca morala prilagoditi na jaslice. Suprug me tješi da će mi trebati pola godine i onda će biti lakše. Vrlo optimistično, znam. Srećom, podjednako odrađujemo sve vezano uz naš dom i obitelj, uz manje ili više stresa, pa je bilo lakše podnijeti ovaj tempo tih dva tjedna.

Priznajem da sad s puno više entuzijazma odlazim po njih u vrtić i s veseljem jurimo prema našem stanu, uz obavezan posjet parkiću.

Fotografije: Ana Surač

Objava kako izgleda povratak na posao nakon tri godine porodiljnog? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Svi se prije ili kasnije u životu susretnemo sa smrću. U konačnici i mi sami idemo prema njoj. Neki od nas, dožive gubitak u mlađoj dobi dok se drugi sretnici tek susretnu s njime kad postanu odrasli.

Za mene je prva smrt bliske osobe bila u srednjoj školi. Voljeni djed je nakon nekoliko tjedana intenzivne skrbi i boravka u specijalnoj bolnici za kronične bolesti umro, a ja sam vijest primila za vrijeme nastave u Zagrebu pa sam provela vožnju u tramvaju i dva autobusa plačući. Točno pamtim kako sam sjela na zadnja sjedala u busu i cvilila potiho plačući, ne bi li me slučajno tko vidio.

Iste te godine preminula su još dva člana uže obitelji pa sam ju i zato dugo smatrala kao najgorom u životu. Desetak godina kasnije, već sam krenula raditi, razbolio mi se drugi djed no uspio je „kupiti“ još nekoliko godina kvalitetnog života operacijskim zahvatom i radioterapijom, ali kad je smrt došla po njega isto je bilo izuzetno bolno prihvatiti tu činjenicu i nositi se s gubitkom. Uslijedilo je još smrtnih slučajeva u mojoj široj obitelji, ali sam ja uspjela isprocesuirati iste, a za sljedeću smrt me nitko nije mogao pripremiti.

Moj otac je imao nekoliko kroničnih dijagnoza koje su utjecale na njegovo opće zdravlje i život, a primarna dijagnoza šećerne bolesti, poznata kao tihi ubojica, sporo ali sigurno oštećuje periferne živce, vid i druge organske sustave te je tako i njemu oštetila osjet u nogama. Posljedično je teže hodao i pao nekoliko puta, a pandemija korona virusa je kretala skoro u istom razdoblju. Njegovo se zdravstveno stanje pogoršavalo iz mjeseca u mjesec te je nakon hospitalizacije i nekoliko rehabilitacija izgubio nade za oporavkom te se prepustio sudbini.

Ja sam u to vrijeme bila trudna s blizankama te sam znala kako je smrt neizbježna i da ga čeka, ali kad se dogodila bila je nemilosrdna i bolna, kako za cijelu obitelj tako i za mene u 34. tjednu trudnoće.

Isplakala sam neko kratko vrijeme kad mi je mama javila da je umro, ali si nisam dozvoljavala isplakati dušu jer sam se bojala preranog poroda. Doslovno sam odradila pogreb i još se u nekoliko navrata isplakala kratko, no ne u potpunosti. Začahurila sam bol gubitka duboko u sebi te ona sada povremeno izlazi na vidjelo. Periodično, u trenucima slabosti, kad sam sama s djecom i preplavi me osjećaj nemoći i umora, sjetim se tate pa onda i zbog njega plačem. Kad naiđem na neku fotografiju, ako imam vremena plačem. U psihoterapiji plačem jednom mjesečno, a katkad se i usred fizičke boli prisjetim gubitka te plačem još više.

Žalosno je što još nisam prošla kroz gubitak.

Čak i jesam poricala, ali nisam bila ljuta niti depresivna. Ja to jesam prihvatila no priznajem da ipak ne živim u miru s njegovim odlaskom.  Ipak vjerujem kako će vrijeme zacijeliti rane, a u obitelji ga se uvijek sjetimo po dobrome.

Zašto ovo sve pišem, dvije godine nakon što nas je napustio? Zato što dugo želi izaći van, a pisanje na mene djeluje terapijski. Zato što, kad već imam javni prostor, želim ga iskoristiti u najboljem mogućem smislu, a to je da pomognem nekome. Nisam sigurna hoće li čitanje mojih misli ikome pomoći, no barem meni jest.

Fotografije: unsplash.com; privatna arhiva autorice

Objava o gubitku koji još uvijek boli pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kortizol se naziva još i hormon stresa. Izlučuje ga nadbubrežna žlijezda, a njegova se koncentracija u krvi kroz dan mijenja. Zadaće su mu razne, a one najznačajnije su da regulira raspoloženje i održava emocionalnu stabilnost. Njegova normalna razina utječe na prirodan otpor i izdržljivost tijela. Posljedica povišene razine kortizola u krvi može biti uzrokom smanjenog iskorištavanja glukoze u stanicama pa samim time i povišenja šećera u krvi, povišeni kortizol ubrzava propadanje bjelančevina, slabi imunološki sustav pa možemo zaključiti da ima izuzetno negativne učinke na cjelokupno zdravlje.

Negdje sam pročitala podatak da majke koje ostaju kod kuće sa svojom djecom proizvode više kortizola od osoba koje imaju najplaćenije profesije.

Od tih poslova, uzmimo za primjer kontrolu leta, ali da bismo dočarali stresne situacije u majčinstvu možda bi najbolje bilo opisati kako avioni ne slijeću prema rasporedu već kako sami žele i gdje žele pa onda odgovorna osoba, u našem slučaju, majka snosi posljedice.

Hormonalne promjene koje se događaju tijekom trudnoće, poroda i u postpartumu zasigurno su najekstremnije u ženinom životu. Među hormone koji su podvrgnuti velikom porastu tijekom trudnoće, nakon čega slijedi pad s porodom, su progesteron, estrogen, laktogen i prolaktin. S porodom i u ranom postporođajnom razdoblju estrogen i progesteron, dok kod dojilja prolaktin i oksitocin postaju relevantniji. Sustav koji regulira izlučivanje kortizola nije zanemariv u majčinstvu. Zanimljiva su izvješća istraživanja o uskoj povezanosti razine kortizola kod nove majke i kod dojenčeta, a ujedno pokazuju i sličan profil u smislu dnevnih oscilacija te način na koji se on povisuje/snižava pri reakciji majke na dijete.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Barbara Grabarević • majka troje zmajeva (@vuna_i_drvo)

Ako razmotrimo porod kao takav, ne uključujući eventualne traumatične događaje, intenzivan je dio života svake majke. Bio on prirodan i vaginalni, tijelo je ipak prošlo kroz velike fizičke i emocionalne napore, a tako i kroz spomenute hormonalne promjene. Ne govorim o kućnom porodu obzirom da on u Hrvatskoj zakonom nije reguliran već o bolničkom, medicinski kontroliranom porođaju te stoga i sami odlazak u bolnicu, u prostor koji je nepoznat, hladan i drugačiji od onog na što smo navikle, predstavlja stres odnosno porast kortizola. Uzmemo li u obzir ikakve intervencije koje su bile u tom porodu, dugotrajne bolove i moguće komplikacije, sve to predstavlja izuzetno veliki stres koji može, ali i ne mora odrediti daljnji tijek oporavka, postpartuma i cjelokupnog majčinstva.

Treći dan nakon poroda najčešće se opisuje kao i najteži za majku jer obično tada dolazi kući s novorođenčetom i mora upoznati sebe u novoj ulozi, a istovremeno skrbiti za maleno biće, cijeliti rane koje su ostale od poroda (prvenstveno mislim na maternicu, ali tu je onda i epiziotomija ili rana od carskog reza), a nerijetko brinuti i o starijem djetetu/djeci.

Puerperijem (babinje) se smatra razdoblje odmah nakon poroda i traje šest tjedana, a ujedno je i najkritičnija faza u životu majke i djeteta i to zbog velikih promjena koje su se događale kroz devet mjeseci u trudnoći, a sada tijelo mora vratiti u prvobitno stanje što je vrlo složen proces, a često popraćen baby bluesom ili postporođajnom depresijom.
Da bi se tijelo u potpunosti oporavilo od trudnoće i poroda potrebno je gotovo dvije godine. U te dvije godine oscilacije kortizola su neopisive jer svaka mama vodi kućanstvo, sa ili bez partnera, njeguje dijete, ima posao i karijeru, a to sve zajedno može rezultirati porastom hormona stresa pa tako i ostaviti posljedice po zdravlje.

Naravno da mi nisu dovoljni ovi reci kako bih opisala težinu majčinstva, no smatram da je nužno isticati da velika većina mama današnjice rade lavovske poslove. Majčinstvo od kojeg se osjećaš iscrpljeno i kao da ti je tijelo zapelo u onom „fight or flight“ načinu rada zapravo je znak da dobro radiš najteži posao na svijetu. Bez dana odmora, bez bolovanja, uvijek i stalno. Zato si čestitaj na tome. Budi ponosna na sebe.

Fotografija: Freepik

Objava zašto je majčinstvo stresnije od 98% zanimanja u svijetu? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

U ljudski je um ušivena kompetitivnost. Uči je se usmjeriti u predškolskoj dobi, fokusira  u školskoj, a možda gubi u adolescenciji. Pa se onda u određenom razdoblju života žena odluči postati majkom i tu natjecateljstvo dobiva posebnu dimenziju.

Iz aspekta majke jednog djeteta, nisam se puno susretala s natjecateljski nastrojenim mamama ili jednostavno nisam primjećivala iste, ali sad kad imam blizanke i sazrela sam u majčinstvu počinju me smetati ona pitanja kao što su “Kad su ti prohodale?”, “Znaju li mahati?”,  “Koliko riječi govore?”, “Kad ti idu spavati?”, itd. Ne bi me isto trebalo smetati obzirom da ja nikad nisam bila osoba koja se borila biti najbolja ili najbrža, ali vjerujem da ima puno više pitanja koja jednu majku možeš pitati, kad ju susretneš, a da to nisu usporedbe i nadmetanja.

Kao da nam muški svijet nije dovoljan obzirom da je to utakmica koju ne možemo dobiti jer uz majčinstvo, većina žena ima i karijeru pa i kućanstvo koje treba voditi i rijetko koji otac biva podrškom svojoj ženi da bismo govorili o ravnopravnom roditeljstvu. Tim istim ženama nerijetko su servirani otkazi pri odlasku na bolovanje zbog trudnoće ili bolesti djeteta, a o potplaćenosti i razlikama u visini plaće između spolova da i ne pričam.

Treba li nam zaista onda i nadmetanje jedne s drugima?

Koliko god natjecateljstvo bilo zdravo u poslu, u majčinstvu ne bi trebalo imati svoje mjesto jer je svaka majka svome djetetu najbolja kao takva.

Velika suprotnost „tko je bolja majka“ jest natjecanje „kojoj je teže“ pa su česta i natjecanja koja je manje spavala, više čistila, čije je dijete manje pojelo, više nereda napravilo i tako u nedogled.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Barbara G. • mother of three little dragons (@vuna_i_drvo)

S gubitkom “Sela”, koje su imale naše majke i sadašnje bake, kao da smo izgubile empatiju i razumijevanje jedne za druge. Činjenica je da živimo u potpuno drugačijim vremenima od onih u kojima smo mi odrastali. Te su generacije imale puno manje briga i manje stresa, ali i više pomoći. Obitelji su živjele sa bakama i djedovima u zajedničkim domovima, majke su uvijek imale kome ostaviti dijete, a ako nije bilo nekoga od članova obitelji tu su uskakli susjedi.

Što je to u nama, majkama, da nas tjera da se pokažemo sposobnijima, smirenijima ili organiziranijima no što, možda jesmo?

Krije li se odgovor u filterima koji nam društvene mreže predstavljaju? Očekivanja od majčinstva koje imamo nerijetko smo napravile same sebi gledajući tuđe savršene trenutke na virtualnim slikama. I onda kada postanemo majke i mislimo da će sve biti kao u knjigama i filmovima, život nam zada pljusku čija se bol dugo osjeti.

Zapravo, uvijek same biramo što ćemo gledati i koga pratiti pa stoga i u „pravom“ svijetu – ako smo naišle na upadice i komentare od strane druge žene koji ti ne odgovaraju, ostavi je i pusti iz svog kruga. Naravno, ako okolnosti to dopuštaju jer se ponekad takva mišljenja čuju i unutar obitelji, koju baš ne možeš pustiti.

Odabrat ćemo osobe koje su nam utjeha i podrška pa čak i u najtežim i najgorim trenucima majčinstva, kada poželiš pobjeći, kada želiš vikati i kada te djeca dovedu do ludila. Tim se osobama ne moraš opravdavati da voliš svoju djecu svakom stanicom svoga bića makar te izluđuju. Malenim gadovima koji su cijeli tvoj svijet.

Naslovna fotografija: pexels.com

Objava tko je bolja majka i kojoj je teže? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nerado priznajem kako sam, saznavši za blizanačku trudnoću, priželjkivala da nosim dječake. Ne samo zato što je i moje prvo dijete dječak pa će mi možda biti lakše u nekom segmentu njege i odgoja nego i zato što me bilo strah kako ću odgojiti djevojčicu.

Jesam li dostojna biti majka jedne djevojčice, a kamoli dvije?

Hoću li ih moći osnažiti da žive u „man’s world” svijetu? Da postanu nešto što ja možda nisam uvijek – jaka i glasna.

Moji su roditelji odgojili jednu ljubaznu i pristojnu djevojčicu koja se u svojim tridesetima kreće samostalno usputno preodgajati da bih se protivila pravilima patrijarhata.

Ne želim šutjeti na ulici kad mi iz kamiona čistoće trube ne bi li me pozdravili i pohvalili moje trčanje. Tražim li ja to obzirom da se nalazim na jednoj od najprometnijih zagrebačkih ulica i pri tome nosim tajice i usku majicu…

Ne želim odmaknuti pogled kada vidim da se muškarac na biciklu izderava na ženu koja se nema gdje maknuti na nogostupu da on može proći već ju moram ohrabriti kako je ona u pravu, a ne isfrustrirani mužjak u prolazu.

Ne želim hodati ovim gradom i prolaziti pothodnikom pa skidati slušalice i u ruci držati džepni nožić imajući na umu kako je baš tu napadnuta jedna ženska osoba i koju sam poticala da prijavi seksualno uznemiravanje.

Ne želim živjeti u državi gdje se na menstruaciju gleda kroz prizmu srama, gdje se za uloške, tampone i analgetike mjesečno treba izdvojiti preko deset eura i pritom raditi bez mogućnosti odlaska na bolovanje i slobodan dan.

Meni se osobno često u srednjoj školi događalo da nisam imala novaca za kvalitetne uloške, a nažalost i danas je slična situacija kod mladih djevojaka i žena.

Ne želim da mi se propagiraju nedostižni i nerealni standardi ljepote kao nešto poželjno i savršeno da bi kozmetička i farmaceutska industrija profitirala. Da je lijepo samo ono što je ukalupljeno i isfiltrirano.

Ne želim živjeti u zemlji u kojoj se o mentalnom zdravlju progovara samo i jedino kad su posrijedi neke tragedije i katastrofe, gdje se dječacima ne dozvoljava plakati, a djevojčice se opisuje kao preosjećajne plačljivice i stavlja u negativan kontekst općenito iskazivanje naših emocija.

Ne želim da se djevojčicama kroz rodno stereotipne igračke nameću uloge majki i djevojčica, a istovremeno dječake lišava kućanskih poslova, ne uči ih se brizi o sebi i svojem zdravlju. Da se djevojčice ne ohrabruje da mogu uspjeti u apsolutno svakom sportu isto kao da se dječaci ne smiju izražavati kroz ples, pjesmu i druge umjetnosti.

Sada sam svjesna odgovornosti, ali osjećam privilegiju odgajajući dječaka i blizanke jer ih učim ravnopravnosti samim time što im se kao majka dajem u istoj mjeri kao i njihov otac. Zajedno priskrbljujemo za obitelj, sudjelujemo u čišćenju i kuhanju te osobito u odgoju.

Svoje ću blizanke učiti da nikada nikome ne prešućuju ništa, da uvijek imaju svoje mišljenje te da stanu na stranu potlačenih i ugnjetavanih.

Učit ću ih da je divno i prirodno kroz godine dobiti oznake po tijelu i sijedu kosu koje govore o našim pričama koje piše život. Da se naša tijela mijenjaju što je normalno i da su sva lijepa usprkos različitostima.

Kada one, kao djevojke, dobiju menstruaciju proslavit ćemo to kao veliki dan i učiniti sve kako se ne bi osjećale kako sam se ja u mlađoj dobi često osjećala.

Pričam svojoj djeci o svim osjećajima, bili oni ugodni ili neugodni, da su ponekad svi prisutni i da nas upravo to čini ljudskim bićima te ih ohrabrujem kako ih je potrebno pustiti van…

Iako pomalo zvuči kao neki utopijski svijet, vjerujem da smo na dobrom putu ka promjeni, naročito kad te promjene počinju od nas samih i naše djece. Možda se tim malenim koracima mogu dogoditi veliki pomaci u našem društvu.

Fotografije: privatna arhiva autorice

Objava želim odgojiti svoje djevojčice da budu jake i glasne! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kako se pripremiti za dolazak blizanaca?

Za početak bih voljela podijeliti s vama priču o tome kako smo postali velika obitelj s troje dječice. Vid je beba rođena iz teškog poroda, zahtjevno dojenče i, shodno tome, energičan toddler, a mi živimo sami u gradu bez pomoći baka pa smo tako odlučili kako ne želimo imati više djece. Kao i sve u životu, mi smo planirali jedno, a dogodilo se drugo – ostala sam trudna i moram priznati kako to nisam željela te sam to razdoblje od dva tjedna provela plačući, razbijajući glavu kako ću preživjeti porod, tko će nam pomagati i hrpu drugih pitanja pa sam i u jednom trenu pomislila da ako već moram biti trudna, neka nosim blizance. Potajno sam i s Vidom očekivala da mi liječnik pri ultrazvuku pokaže dva srca. Došao je i taj ginekološki pregled u drugoj trudnoći i sasvim neočekivano, moj ginekolog izgovorio je rečenicu koju nikad neću zaboraviti: “To je trudnoća, ali blizanačka.” i onda se moja tuga pretvorila u neopisivu sreću jer sam to uistinu htjela. Slijedi jedan hormonalni rollerocoaster, hrpa liječničkih pregleda, Vidove “terrible two” i onda su nam za početak godine došle naše sestrice, najbolji i najljepši poklon za moj trideseti rođendan.

Uvela sam vas u situaciju s kojom smo počeli 2023. godinu, a ono što slijedi rezultat je mog prijašnjeg iskustva s Vidom kao bebom, istraživanja, metoda isprobavanja kako se organizirati i tako olakšati svakodnevicu s troje male djece.

Kako se pripremiti na dolazak blizanaca

1. Kolica – osnovna i najvažnija oprema za sve bebe pa tako i za blizance. Na našem tržištu može se pronaći osam modela, no moram izdvojiti “Boogaboo donkey twin” kao daleko najmobilnija, ali i najskuplja. Kolica koja mi koristimo su Baby Monsters Easy twin 3S, najuža blizanačka kolica koja prolaze kroz sva vrata, prolaze, blagajne i omogućuju ulazak i izlazak u javnom prijevozu, stanu čak i u najmanji lift te u gepek Fiata 500 (ako se spuste zadnja sjedala). Naš je stariji model te ima reverzibilne kroviće, veliku košaru u koju stane poprilična količina stvari, zaklapaju se jednostavno, a teže oko jedanaest kilograma. Kolica su prvobitno koristila dvojica dječaka, a ja sam ih kupila preko Facebook grupe “burza blizanačke opreme” koju preporučujem i za prodaju, ali i za kupnju korištene opreme i odjeće za naše blizance. Moram primijetiti da naša kolica ne štedim, vožena su na svim terenima, od centra grada s tramvajskim šinama do parkova sa sitnim kamenjem, od prvog mokrog snijega do blata i trave na selu i sve su testove prošla s ocjenom 5! Priznajem da mi je drago što sam kupila rabljena kolica jer ih ne pazim u tolikoj mjeri koliko bih čuvala nova, koliko bih se živcirala kad bih primijetila ogrebotinu i sl. Zaista volim naša kolica, blizankama su udobna, zimi topla uz originalne vreće, ljeti prozračna, izuzetno snažna, ali i sigurna.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Barbara G. • mother of three little dragons (@vuna_i_drvo)

2. Pelene – bazična higijenska potrepština svake bebe, a kod blizanaca govorimo o velikoj potrošnji. U novorođenačkim danima, mi smo trošili oko trideset komada tijekom 24 sata. Naravno da se, kako bebe rastu, smanjuje taj broj, ali želim reći da je dugoročno isplativije potražiti jeftinije pelene. Srećom što osim onih najpoznatijih gotovo svaki trgovački lanac ima svoju robnu marku te se mogu pronaći pelene koje su omjerom cijene i kvalitete vrlo dobre. Kada govorimo o pelenama, usko povezane su i vlažne maramice čija je potrošnja još i veća kad imaš dvije bebe, a kako bih doskočila tome, sama sam izradila blazinice za njegu koje su pristupačnije, ekonomičnije, ali i održivije od vlažnih maramica. Iste sam izradila od malenih frotirastih ručnika, na način da sam ih izrezala na četvrtine i porubila ih. Perem ih, kao i dječju odjeću i sušim u sušilici.

3. Nosiljka za blizance – kupnja i korištenje uvelike ovise o osobnim navikama i dinamici obitelji te o samom mjestu stanovanja. Važno je i napomenuti kako istovremeno nošenje blizanaca u ovakvoj nosiljci može biti upitno zbog tonusa mišića beba koje se nerijetko rađaju prije termina i stoga mogu imati napetije ili slabije napete mišiće (hipertonus i/ili hipotonus). Pedijatar i fizijatar bit će uključeni u praćenje vaših blizanaca pa im svakako spomenite želje i mogućnosti nošenja u oblikovanoj nosiljci. Nama je nosiljka koristila u slučajevima kad sam bila sama doma, a morala sam izaći van (živimo na trećem katu u zgradi bez lifta) u ljekarnu, spustiti ih u auto i sl. Sami slingovi ograničeni su na 12 kilograma svaki zasebno pa će se blizanke nositi još jedan kratak period s obzirom na to da trenutno imaju desetak kilograma. Ono što moram naglasiti je da je nosiljka tehnički zahtjevnija za namještanje, ako nemate još jednu osobu za pomoć te ako nemate prijašnjeg iskustva nošenja beba. Jedna od mogućnosti koja postoji je i pojedinačno nošenje beba, odnosno da svaki od roditelja nosi jednog blizanca/blizanku. Na taj način moja prijateljica i njezin suprug nose svoje dječake. Stoga je moje mišljenje da je bolje investirati u obične, pojedinačne oblikovane nosiljke za jednu bebu za lakše i brže namještanje, a tako i sigurno i sretno nošenje. U konačnici iste će se lakše i prodati nakon što ih djeca prerastu.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Barbara G. • mother of three little dragons (@vuna_i_drvo)

4. Odjeća – generalno govoreći, često blizance vidimo obučene u istu odjeću, posebice ako su jednojajčani. Ja svoje blizanke isto volim oblačiti u iste uzorke, ali različite boje ili tonove, a onda kad se jedna zaprlja ili smoči onda se cijela kombinacija mijenja i gubi se smisao identičnog odijevanja. Šalu na stranu, najvažnije je da su bebe u čistoj odjeći napravljenoj od prirodnih materijala. Svaki roditelji koji ima energično i aktivno dojenče ili toddlera zna kako može biti teško presvući ga. A kada je takvih dvoje onda se treba misliti na svaku sitnicu. Tako su nama zaista puno olakšale presvlačenje pidžame s patentnim zatvaračem te iako nisu toliko dostupne i cijena im je malo viša, od onih s gumbima, nismo imali toliko borbi s našim malenim hrvačicama. U olakšavanju rutine presvlačenja, stvar koja isto ubrzava cijeli postupak, jesu i bodiji bez gumba na ramenima, odnosno oni koji su na spojevima prošireni te se ne kopčaju. Znam da postoje ljudi koji ne primaju odjeću od prijatelja ili rodbine čija su djeca tu isto odjeću prerasla, ali je u slučaju blizanaca praktično i održivije naposljetku.

5. Autosjedalice – vjerujem da za svakog od nas promet, odnosno vožnja automobilom predstavlja određeni izazov. Čekanje u koloni s dvije vrišteće bebe nemjerljivo je najgori stres kojeg sam iskusila u svojoj vozačkoj karijeri. Kako se moj prvi dječak nije volio voziti u autu dok je bio beba, očekivala sam isto i od blizanki no ipak su me iznenadile pa mi vožnja ne pada teško. Prvenstveno zato što im pazim na budne prozore te da mi nahranjene i presvučene ulaze u autosjedalice, iako se dogodilo nekoliko puta da sam na autocesti morala stati kako bih provjerila što se događa i umirila ih. Ne moram ni naglašavati kako smo do krajnjeg odredišta plakale sve tri, a ono što me ipak smirivalo jesu malena konveksna ogledalca za nadzor djeteta koja se isto tako mogu pronaći rabljena pa se ne plaća puna cijena u trgovini. Po pitanju autosjedalica, vjerujem da nije potrebno naglašavati kako je uz dob, težinu i visinu djeteta potrebno paziti na pravilno fiksiranje autosjedalice na samo sjedalo automobila. Još je jedna malena, ali značajna stvar koja meni stvara dodatan osjećaj opuštenosti i mirnoće dok vozim svoje troje djece je magnetna naljepnica s natpisom “djeca u autu” – domaćeg brenda Cedulja, odnosno dvije takve na bočnim stranama, nikakvi ju vremenski uvjeti ne mogu skinuti, samo ju maknem prilikom pranja. Na taj način sam sigurna da i drugi sudionici u prometu vide da nisam sama u autu te da moj određeni stil vožnje možda mogu time opravdati. Moje oduševljenje tim proizvodom je toliko da vam poklanjam 10 % popusta na personaliziranu magnetnu naljepnicu, ako u obrascu za narudžbu na stranici www.cedulja.hr uz ime djeteta upišete i “Vuna i drvo”. Naljepnica djeluje kao magnet te ju možete pozicionirati na bilo koji dio vašeg automobila, a daleko je najuočljiviji zadnji kraj auta – prtljažnik.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Barbara G. • mother of three little dragons (@vuna_i_drvo)

Za svoje blizance pripremit ćete i kolica i autosjedalice, pripremit ćete odjeću i pelene, no ne možete se pripremiti na dvostruku dozu veselja i ljubavi, na duplu dozu smijeha, ali i plača, na dva mekana, mirisna bića kojima ćete baš vi biti cijeli svijet. Teško je, možda i malo zastrašujuće no prođu i takvi trenuci i na kraju sve dobije smisao, a vi titulu – mama i tata blizanaca!

Fotografije: iStock, privatna arhiva

priprema za carski rez i što bih voljela da sam znala prije – SUPERMAME

Objava kako se pripremiti za blizance? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Maleni moj, veliki dječače. Tu sam, vidim te i čujem. 

Iz središta si našeg svemira izašao dobivši titulu brata. Iako si i dalje naše sunce i centar naših putanja, ipak su moje vrijeme, pažnju i brigu dobile nove zvijezde – sestre blizanke. Uskoro one pune jedanaest mjeseci svojih malenih života, a ja kao da se svakim novim mjesecom više udaljavam od tebe, moj dječače. Silno sam pokušavala ostati u nekoj simbiozi, ali je naša prva odvojenost učinila svoje pa je sada otac, naš supertata, tvoj snažni stup i zaštitnik. Još se uvijek oduševim kad primjetim tvoj pogled i ushićenje kad ga ugledaš nakon osmosatne odvojenosti. Kao da se u zjenicama tvojih očiju iscrtala cijela mliječna staza.

Dragi moj dječače, mamine su rane poput crnih rupa, velike boli zbijene u male točke i proždiru me, posebice kad i ti imaš bujicu osjećaja pa te moje rane počinju opet boljeti i iznova se prisjećam da sebe prvenstveno odgajam pa tek onda tebe. Kolika je ta tvoja moć da liječiš moje boli, da cijeliš one dijelove mene za koje nisam ni znala da trebaju biti zacijeljeni. Zašto su te tvoje eksplozije osjećaja najintenzivnije kad si sa svojom majkom?

Jer sam ja tvoj siguran prostor, ja sam tvoja majka zemlja, iako ranjena, stojim tu za tebe i uvijek mi možeš doći sa cijelim sobom, najgorim i najboljim.

A ako ja neću popraviti stvari, tko će? Sunčani dječače, kako nam samo osvjetljuješ i griješ naše živote već tri pune godine. Sada kada pored tebe rastu i sestrice zvjezdice, tvoj je sjaj još jači, posebice kad ih, dok nitko ne gleda ideš grliti ili im dati poljubac.

I dok se ja ovdje borim s tvojim tantrumima, mojim gubicima kontrole, ne tako daleko, neka se djeca bore za život. Nekim se majkama, razdiru njihova srca zbog velikog zla koje napada njihovu zemlju i tu nevinu dječicu.

Neke majke gube ne svoj razum, nego i same svoje živote zbog, tamo nekih usijanih glava, zbog pokvarenih razloga. Dok ja tebe, moj dječače, pokrivam vunenom dekicom, te iste majke pokrivaju beživotna tjelešca svoje dječice bijelim plahtama. Dok ja tebe i sestrice hranim raznim delicijama, te majke nemaju ni pitke vode za svoju djecu. Te majke strahuju iz sata u sat o budućnosti svoje djece, koja kao da ni ne postoji. Dok tebe tata, moj dječače, nosi u vrtić, drugu dječicu njihovi očevi nose u razrušene bolnice, trče noseći ih dok krvare. Dok sam ja tvoje sestrice odmah po porodu vidjela, neke su majke odvojene od svojih, prijevremeno rođenih beba, a uzurpator ne prestaje bombardirati zgrade, kuće, škole, bolnice i kampove. Dok ja tebe tješim kad padneš i udariš se, neka majka tješi svoje dijete koje je izgubilo ekstremitet. Dok mi uređujemo naš dom, neka dječica, kao da nikada neće imati natrag svoje kuće. Hoćemo li zaista, kad kreneš u školu učiti o ovome genocidu čiji smo svjedoci ili se o tome neće pisati, kao što se sada ne piše u medijima pa saznajem istinu na društvenim mrežama.

Ne želim i ne mogu okretati glavu ispred objava ovakvih zločina, iako me duboko pogađaju fotografije i snimke istih pa plačem i povraća mi se i razmišljam kako to tako ne doživljavaju svjetski moćnici… I tako dolazim do zaključka kako ti svjetski moćnici i jesu “moćni” muškarci, točnije mužjaci, stoga i ne mogu sagledati koliko zla stvaraju jer da su u pitanju žene sumnjam da bismo svjedočili najvećem genocidu u digitalnom dobu.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Inicijativa za slobodnu Palestinu (@free.palestine.croatia)

Često se pitam gdje je Bog, viša sila ili Svemir da zaustavi takvo zlo. Nama je kao ljudima dana slobodna volja i razum da ju koristimo kako želimo pa smo na tome putu negdje krivo skrenuli. Točnije oni su. Ne ja. Ne ti, moj dobri dječače jer ću ti ja, jednog dana pričati o toj nevinoj dječici kojoj je oduzeto djetinjstvo. Ja ću te malo snažnije grliti, gledati dok spavaš, pokrivati dekicom i neću prestati misliti na njih i uključivati ih u svoje molitve.

A kako je svemir beskonačan, tako je beskonačna i ljubav majke prema djetetu i dok će me biti na ovome svijetu borit ću se sa svime što imam protiv onih koji žele nauditi Majci i Djetetu.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Bisan’8 – حكواتية (@wizard_bisan1)

deprivacija sna kod majki

Objava dok ja grlim svoj Svemir, drugim se majkama razdiru srca pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

San tj. spavanje je fiziološka potreba svakog pojedinca, neophodan nam je za očuvanje mentalnog zdravlja te kako bi se organizam, posebice mozak, odmorio i obnovio.

Besanica (insomnia) poremećaj je u trajanju i kvaliteti spavanja, a može ju uzrokovati briga, strah, težak psihički umor ili jaka fizička premorenost. Mi kao majke, prije ili kasnije patimo od nekog oblika besanice, a često smo puno puta upozorene: “Trudna si? Sad spavaj dok možeš”.

Umorna sam. Rečenica koju dnevno izgovorim barem deset puta. Kako i ne bih bila kad mi je zadnja prespavana noć bila prije tri godine, možda i više, dok nisam bila trudna.

Moja profesija iziskuje nespavanje pa su me, možda, noćne smjene malo pripremile na ovaj izazov u majčinstvu. Negdje sam pročitala kako noćni rad tj. nespavanje i noći lišene odmora mogu imati kancerogeni učinak pa se pitam kakve će posljedice na moje zdravlje ostaviti besane noći u kojoj se blizanke bude svakih pola sata.

Ponekad znam čuti kako se ženama kaže kada odu na porodiljni da će se odmoriti. Žalosno je što to izgovaraju i osobe koje su pritom majke/bake. Još nisam upoznala mamu koja se odmara na porodiljnom.

Ne znam koji se aspekt majčinstva, posebice u prvoj djetetovoj godini smatra ugodnim i opuštajućim poput odmora. Možda babinje, kad upoznaješ biće koje si stvarala devet mjeseci i kada zacjeljuješ fizički i emocionalno, a netko – partner, tvoja majka ili prijateljica brinu o tebi na način da ti pripreme obrok. Možda se odmorom smatra početak dohrane kod dojenčeta pa onda više ne moraš pripremati toliko adaptiranog mlijeka ili ne moraš toliko dojiti. Razumijem kako se izbivanje s posla, kojeg svi radimo kako bismo osigurali financijsku stabilnost (kakva god ona bila) može smatrati odmorom, ali porodiljni tj. ostatak doma s djetetom to nije.

Svakako ću se složiti da je, bivati majkom, najljepše i najteže ikad i promatrati rast svojeg djeteta, znajući da je sve to tvoje djelo najbolja je nagrada. Medalja, rekla bih.

A kao i svaka medalja, tako i medalja za supermamu ima dvije strane. S jedne je strane to savršeno djetešce, napredno, sito, nasmijano i obučeno u najnoviju kolekciju iz omiljene nam trgovine, a što je s druge strane? S druge strane si ti i tvoji nepojedeni obroci, kasne noći i rana jutra, beskrajne liste neobavljenih zadataka koje se neprekidno vrte u glavi.

Naravno da nismo umorne od vlastite djece. Umorne smo od tih aktivnosti koje, uz primarnu brigu o djetetu, obavljamo konstantno. Od one perilice posuđa koja je uvijek puna, od one košare za veš, vječito krcate prljavom odjećom, od automobila koji treba zamjenu guma, od kupnje namirnica, brige o svojim roditeljima… Nastavi niz.

Moj suprug i ja, radimo apsolutno sve poslove u našem domu i oko djece zajedno, dakle oboje smo aktivni i punopravni u roditeljstvu. Ono što ja trenutno radim više jest dojenje i priprema obroka samo zato što sam na porodiljnom, a on je na poslu i radi. Radi iznimno stresan posao da bi priskrbio za našu obitelj. Ujedno, vodi starije dijete u vrtić i vraća ga kući, ali koliko god on bio uključen u odgoj ipak se ja budim noću kada je žedan, kada mu se piški, kad je ružno sanjao itd. Moj je san ometan. Moj san kao takav ne postoji. Zapravo moje noći izgledaju tako da ležim, pokušavam zaspati i kad konačno zaspim me probudi jedna blizanka. Ona mora dojiti jer ne želi dudu i, trenutno, ne postoji način da ponovno utone u san. Dok ona zaspi, a i ja zajedno s njom, vrišteći se budi druga i tako u krug. U tim trenucima, kad mi se oduzme taj lagani, prvi san, jako se teško suočavam s time. U glavi mi tada prolaze svakojake misli, koje se ne usudim ispisati ovdje, no srećom imam supruga i psihoterapeutkinju kojima se mogu povjeriti jer smatram da takve težine moraju izaći iz moje glave jer će me inače dovesti do ludila. Sa sigurnošću mogu reći da ipak utonem i u dublji san pa tako i u REM fazu jer se mogu sjetiti snova, ali kada je to isprekidano i kontinuirano već skoro deset mjeseci, zaista je teško.

Znam da sada ti, koja ovo čitaš, misliš – “ajme, ja sam mislila da je meni s jednim/dvoje naporno, što se ja žalim” – svakoj od nas je tako, bilo s jednim djetetom ili njih više. Svakoj od nas je iscrpljujuće brinuti o djetetu i odgajati ga, a pritom i sebe, voditi kućanstvo i posao, prihvaćati i upoznavati neku novu sebe, a pogotovo kada smo okružene ljudima koji to osporavaju sa: “Teško je, ali brzo će odrasti” ili “Uživaj dok su mali”.

Zato, kad sretneš drugu mamu, poslušaj je i nemoj ništa reći, katkad je sasvim dovoljno i čuti nekoga i suosjećati. A tko drugi ima više empatije i razumijevanja od majke?

oda mom majčinskom (ne)savršenom tijelu – SUPERMAME

Fotografije: privatna arhiva

Objava deprivacija sna kod majki pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Dolaskom mojih blizanki na svijet susrela sam se sa sveopćim oduševljenjem ljudi oko sebe. Obitelj i prijatelji su znali od početka da se očekuju dvije bebe, ali poznanici i susjedi na kvartu tek su shvatili kad sam gurala dupla kolica. Od raznih komentara slučajnih prolaznika do zavirivanja u košare, moje se strpljenje topilo kao sladoled ovih sedam mjeseci pa sam sada živčana mater troje dječice koja grize pri samom tuđem pogledu na blizanačka kolica.

Znam da ove moje kolumne čitaju prvenstveno mame, no nadam se da će i pokoja osoba koja to nije naići na ove naredbe koje bi se trebale poštovati.

1.Ne zabijaj glavu u kolica gdje je/su beba/e – zaista ne razumijem potrebu nepoznatih ljudi da pomno promotre novorođenče/dojenče gurajući svoje lice u intimnu zonu čeda. Ne shvaćam kako smo od onih epidemioloških mjera gdje smo se izbjegavali na ulici u širokom luku došli do toga da pojedinci ne poštuju novi život i krhak imunosni sustav koji posjeduje.

2. Ne diraj dječje noge bez pristanka roditelja/ ne diraj bebu uopće – gole mesnate nožice koje vire iz kolica stvarno jesu najslađa stvar ikad, ali nisu poziv tebi, sredovječni susjedu kojeg nisam vidjela sedam godina da ih dodiruješ. Posebno ne nakon što si “doma oprao ruke” pa onda prokopao nos/uho, primio za kvaku vrata koja nije dezinficirana nikad, dirao volan i mjenjač svog novog auta itd. Osjećam se kao totalni promašaj od majke kad ne graknem na takve likove, već se kao poslušna kćer samo pristojno nasmijem, a u sebi smišljam true crime scenarije kako kazniti tu osobu. Moja psihoterapeutica ima puno posla samnom.

3. Ne dijeli savjete ako te nitko nije tražio – nikad neću shvatiti što je u tim pametnim glavama koje žele podijeliti svoje znanje čim vide mladu majku koja gura kolica. “Sigurno je gladno/žedno, daj mu malo vode, nemoj ga nosit da ga ne navikneš na ruke, neka plače – manje će piškit” i tako dalje samo su neke od zrnca mudrosti koje se mogu čuti. Poštedite nas toga.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Vuna i Drvo (@vuna_i_drvo)

4. Ne komentiraj moj izgled – ako nisi prijateljica/majka ili ženski dio obitelji nemoj dijeliti “komplimente” poput: “”ti kao da nisi rodila, posušila si se, iscjedilo te dijete”… Naše je tijelo savršenije od stroja i donijelo je na svijet savršeno biće i uistinu nam ne treba tvoja validacija našeg vanjskog izgleda.

5. Ne postavljaj najgluplje pitanje ikad – (ovo je samo za mame blizanaca) kad ugledaju dvostruka kolica i “Jesu to blizanci?” ne, prijatelju, dobila sam 1+1 gratis u rodilištu. Znam da postoje djeca s malim razmakom pa roditelji koriste ova kolica, no ukoliko se dva identična čeda voze jedan pored drugoga, naravno da su twinsi!

Foto: pexels.com; privatna arhiva autorice

oda mom majčinskom (ne)savršenom tijelu – SUPERMAME

Objava ne zabijaj glavu u kolica gdje je beba i ostala pravila kojih bi se drugi trebali držati pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

“Biti najbolja verzija sebe” – kakva je to isprazna fraza koja nam se svakodnevno nameće u medijima i na društvenim mrežama. Osobni je izbor hoćemo li ju shvatiti na ovaj ili onaj način. Stalno nam se nameću razni standardi ljepote, prezentirani kao nešto bolje, ljepše, mršavije, snažnije…umjesto da smo zahvalni na onome što posjedujemo. Darovano nam je tijelo, zdravo i funkcionalno i na svijetu smo da ga štitimo i koristimo se njime. Koliko je samo moćan ženski organizam! Zamisli da zaista živimo svjesne naše urođene ljepote i vrijednosti te da odajemo počast mudrosti koja naša ženska tijela imaju.

Počet ću od svojih, dosad iskrvljenih slika, koje ipak počinjem mijenjati pod utjecajem odgajanja dječaka i dvije djevojčice. Primjećujem sitne kapilare na mojim potkoljenicama, svakim ih je danom sve više, ali sam i svjesna koliko su kilometara moje noge pretrčale, na koja su me sve mjesta odvele i gdje će me još nositi.

Mnogobrojne strije na bedrima uspoređujem s prugama na tigrovom krznu jer se moja koža širila izuzetnom brzinom u dvije trudnoće pa me samim time podsjeća na vlastitu odvažnost, smionost i hrabrost kao žene i kao majke.

Sitni madeži i pigmentacijske mrlje na mojem trbuhu svjedoče o veličini koje je poprimio u tim trudnoćama i čudesima koje je moja maternica tako savršeno proizvela i čuvala. Slavim te malene značajke i poštujem svoju utrobu.

U adolescenciji sam počela misliti kako su moja ramena i mišići nadlaktice izrazito veliki i posljedično tome godinama nisam nosila haljine i majice bez rukava. Sada znam da imam takve snažne ruke da bih mogla nositi svoje blizanke i dječaka od gotovo 15 kilograma. Ne u isto vrijeme, to bi bilo nesmotreno, ali i tehnički neizvedivo.

Moje su se sijede pojavile na 2. ili 3. godini studija i trudila sam se prekriti ih bojom za kosu, a neke sam čak i počupala. Sada ih samo začešljam u najdražu mameću frizuru – punđu, popularno zvanu “messy bun”. Nakon rođenja dječaka izgubila sam dva zuba i strah me što će se sada dogoditi s mojim dentalnim zdravljem. To me ne sprječava da se široko i od srca smijem.

Na vrijeme sam osvijestila kakav utjecaj moj odnos prema mome tijelu ima na odgoj moje djece i skoro njihovo poimanje svojih tijela. Na nježniji način gledam svoje lice u ogledalu dok me dijete promatra, a razmišljam o istiskivanju brojnih mitesera; divim se mekoći svojih nogu iako u sebi potajno želim da dlačice na njima ne postoje…

Tko nam je postavio te standarde ljepote? Jesmo li ih same nametnule sebi ili nam ih je patrijarhat nametnuo?

U krivom smjeru trenutno odlazi moje pisanje pa se želim vratiti zahvalnosti mome organizmu.

Želim živjeti ne praveći se da volim svoje tijelo i divim mu se već to zaista i raditi i osjećati. Želim da se moje blizanke ponose što su žene i da se vole jer vide mene kako sebe volim. Želim da moje djevojčice budu svjesne svoje moći i vrijednosti.

Kad postajemo majke, toliko toga dobijemo, ali i toliko izgubimo. Izgubimo svoje vrijeme, svoja tijela, identitet, prijateljstva, a ponekad čak i karijere. Mislim da ne bismo trebale pokušati vratiti ono izgubljeno i pokušavati se vratiti na one neke verzije što smo bile prije no što smo postale majke, već pronaći sebe u majčinstvu koliko god to izazovno i iscrpljujuće bilo te voljeti i glorificirati naša savršena tijela.

Fotografije: LAB51

Objava oda mom majčinskom (ne)savršenom tijelu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.