Objava iscrpljena, neispavana, dekoncentrirana? i ja sam bila sve dok nisam otkrila pravi uzrok pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Wow, koji bombastičan naslov! Kao, sad ću ja vama nešto pametno napisati pa ćete vi znati kako dalje u nekim situacijama. Hoćete čuti jednu veliku istinu? Ja ne znam točno u detalje što bih trebala raditi. Ne znaju ni silni stručnjaci bez dana iskustva u roditeljstvu, a koji vas savjetuju kako biste trebali postupiti u određenim situacijama. Jer je svako dijete individua za sebe. Jer je ono vlastiti svemir. Vlastito biće. Voljela bih da i ja vama sad predam brdo savjeta kako da postupite, ali ne mogu. Ne bi bilo fer, a znate zašto?

Zato jer sam i ja svojedobno imala silne teorije o tome što i kako treba – dojenje, kašice, spavanje, pelene i silne druge teme koje muče svaku mladu mamu. Naglasak na – imala sam. Troje djece znači jedno, ustvari šalim se, ne znači jedno, nego tri teorije o tome kako bi se nešto trebalo napraviti. Bila sam si tako super kad sam dvoje djece bez problema dojila, kao sad znam sve. Haha, dobra šala! Došlo je treće dijete i pregazilo teoriju do kraja, a onda se još jednom prošetalo unatrag samo zato da je zgazi do kraja, ako sam slučajno imala trunkicu nade da teorija ipak postoji.

Ista situacija s kašicama, ista situacija sa spavanjem.

Daleko od toga da neki stručnjaci ne znaju neke stvari, ali ja bih prije uzela nekog stručnjaka sa iskustvom. Zato kada čitate neke stvari, pogledajte i obratite pažnju na to, koliko ta osoba doista ima iskustva u realnim stvarima o temama koje piše.

Čitala sam svakakve knjige o odgoju, pronašla brdo dobrih savjeta, ali niti jedan savjet nije bio onoliko dobar kao savjet osoba koje su i same doživjele ono o čemu pišu.

Savjeti koje bih vam ja ipak dala? Iako sam rekla da ne bi bilo fer, ako želite, evo nekolicine:

Što vrijedi za jedno dijete, ne vrijedi i za drugo (jasno kao dan).

Kad vam dijete poraste, vjerujte mi da se nećete ni približno uzrujavati oko tema kao što su – s koliko je godina skinuo pelene i je li kao prvo jelo imalo kašicu od bio tikvice, domaće mrkve, kupovne kašice ili je počelo s BLW. Jednostavno će se izgubiti taj vaš žar u tome da objašnjavate zašto je tomu baš tako i zašto bi netko trebao postupiti upravo tako.

Najbitniji savjet od svega – zagrlite svoje dijete što češće.

I onda osjetite zahvalnost ako imate sreće da vam dijete nema apsolutno nikakvih zdravstvenih problema. I nemojte se opterećivati mišljenjima drugih o onome što radite. Uvijek će biti kritičara, uvijek.

Ono čega ćete kao roditelj morati imati u izobilju je strpljenja i razumijevanja.

Pogotovo kada dođete kući nakon napornog radnog dana, a doma vas dočekaju tri srećice koje se nadglasuju koja će prije ispričati o svom danu. Neću lagati da bih nakon takvog dana ponekad najradije legla i pokrila se dekom preko glave, ali priče koje znaju ispričati znaju biti upravo prekrasan vrhunac dana jer ih gledate kako naočigled rastu, mijenja im se vokabular i širi se spektar emocija. Oni odrastaju ispred vas, s vama.

Nemojte se toliko koncentrirati samo na velike događaje poput rođendana, radije se koncentrirajte na jednu običnu srijedu u kojoj ste igrali Uno i smijali se zajedno.

Shvatit ćete da djeci ne treba puno. Meni je jednom moje dijete reklo na jedan običan utorak da mu je ovo najbolji dan ikad. Zašto? Jer se sam uspio popesti na veliki tobogan i spustiti dolje. Njima su vam bitne sitnice, koliko god te sitnice nama odraslima bile male. Možda zato jer još uvijek znaju za onu potpunu istinsku sreću u malim stvarima. Pokušajte je ponekad pronaći s njima ako ste je izgubili. Male stvari, nebitni dani u tjednu, osjećaji neizmjerne sreće zbog spontane kuglice sladoleda nakon vrtića ili škole – to će vam djeca pamtiti. Vjerujte mi.

Eto, na kraju se ipak pronašao pokoji savjet koji možete, a i ne morate prihvatiti. Ja nisam stručnjak sa iskustvom, ja sam jedna obična mama koja se trudi. U nekim trenucima mi se to čini dovoljno, a u nekim apsolutno premalo. Ali, to je tipično za mame, zar ne?

Foto: pexels.com

Objava savjeti iz pera mame s višegodišnjim iskustvom pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ja bih rekla da smo mi jedni veliki sretnici. Znam da će nekima to zvučati ludo jer kako možeš biti sretnik ako ti dijete ima srčanu grešku? Vjerujte mi, možeš. Da ne ulazim u previše medicinskih termina za koje većina vas ne zna što znači (nisam niti ja, vjerujte mi) objasnit ću naš slučaj u potpunosti laički da dobijete uvid. Ako se pitate zašto nešto ovako intimno dijelim javno, zato jer bi meni osobno bilo puno lakše da sam pročitala što nas otprilike čeka.

srčana greška

Kad smo završili u bolnici zbog upale pluća, primijetila sam da se kod dojenja dijete počelo jako znojiti te su mi objasnili da to može biti reakcija na antibiotik. Stanje nam se nije promijenilo niti nakon antibiotika, uz to je naša pedijatrica čula i šum na srcu te rekla da bi svakako bilo dobro da odemo na pregled kod kardiologa. Tamo su dijagnosticirali – rupicu na srcu. Nakon otprilike nešto manje od dva mjeseca, ponovno smo išli na kontrolu, rupica se skoro zatvorila, ali je kardiologica izrazila zabrinutost da krv previše brzo protječe kroz srce. Da, bila je to još jedna rupica, ovaj puta veća i stanje je bilo puno ozbiljnije nego sa prvom rupicom. Kardiologica je bila divna žena, puna razumijevanja za moj strah u očima te me posjela kraj sebe, otvarala medicinske priručnike, crtala, objašnjavala što je točno s tom rupicom te kako se to medicinski rješava kateterizacijom srca. Njezina preporuka- odlazak u Zagreb na Rebro.

dvije godine pregleda

Otišli smo tamo, dijagnoza potvrđena. Preporuka je bila da se dobije na kilaži, ako će nam stanje to dopustiti i dokle god će dijete normalno rasti, nećemo dirati srce. Svakih par mjeseci kontrola, višesatno čekanje i gužve. Ponekad doista  iscrpljujuće. Tada shvatiš da iako nikad nisam na to obraćala pažnju, djece sa srčanim greškama ima puno više nego sam ikada mogla pojmiti.

Svakih par mjeseci, rekla bih otprilike tjedan dana uoči pregleda, nisam spavala. Stalno sam se pitala hoće li biti dobro, hoće li sve biti ok. Iako sam bila zabrinuta cijelo vrijeme, tih tjedan dana uoči pregleda bila bih jako napeta.

Uspjeli smo izdržati dvije godine prije negoli se počelo primjećivati da dijete više baš ne dobiva na kilaži, da se pojačano znoji i da puno više spava. Kroz te dvije godine ja bih se znala usred noći probuditi i krenule su suze, isto kao što su znale krenuti usred običnog pranja suđa jer što ako kateterizacija ne prođe dobro, što ako ja više poslije neću vidjeti svoje dijete? Što ako zaspi i ne probudi se više? Što ako mene moja ljepota ostavi i ne vidim više tu kosicu koja vječito neposlušno strši, male slatke zubiće i usta puna zvonkog osmijeha? Da više nikad ne vidim tu svoju malenu sreću?

Hoću li ikad vidjeti kako završava školu, plače zbog jedinice ili sretno govori kako je zaljubljeno? Znam, možda su nekome glupa pitanja, ali kad znate da će vam dirati dječje srce, rekla bih da razuma nema.

molim te, vrati mi se

Dobili smo termin za dan kateterizacije. Iako smo čekali dvije godine i strepili, nekako je taj dan došao prebrzo. Obavili testiranja, ušli u bolnicu i čekali. Stigao je trenutak za odlazak u salu. Jedino što sam mogla prozboriti ispred lifta, onako zabrinuta i pokušavajući biti hrabra u tom trenutku: Nemoj molim te plakati, doktori će ti pomoći da budeš bolje. Ja te volim, tata te voli, vole te tvoji dečki. Molim te, molim te, budi jaka. Molim te, molim te, vrati mi se.

Pametnije od toga nije išlo. Nisam znala. Nisam ni mogla.

Ja sam krenula u sobu čekati, i kad sam ušla natrag, sasula sam se u tisuću komadića. Suze su išle same od sebe, a pitanja poput “jel’ sad to stvarno to i hoće li mi se vratiti”,  počela su kolati glavom poput nenormalno brzih vjetrenjača.

I tada je u sobu ušla druga mama, čije dijete nije otišlo na kateterizaciju, nego su morali čekati jer  injekcija prije operacije još nije počela djelovati, iako je dijete već trebalo prije nas biti na redu. Bila je sva uplakana, jadna i prestrašena. Ja sam obrisala suze i nekako pokušala pronaći riječi utjehe. Pomislila sam si u sebi, meni je trenutno lakše nego njoj, moje dijete je otišlo na kateterizaciju, ja znam što se događa. Makni te suze i slušaj je. Njoj je gore, treba te. Bila je u sobi neko vrijeme dok mi nije ispričala svoje brige i podijelila svoju bol zbog postupka i injekcije koja nikako da počne djelovati. Kad se koliko toliko smirila, otišla je natrag svojem djetetu.

minute su prolazile kao godine

Iako su mi rekli da kateterizacija traje nekih 45 minuta, bilo je prošlo 50 pa 55 minuta, pa sat vremena. U tim trenucima, minute su mi bile ne kao sati, bile su mi kao godine. Konačno je zazvonio telefon i medicinska sestra mi je rekla da ide dolje po moju ljepotu. Ja sam bila uzbuđena kao da dobivam na lutriji. I kad su izlazili iz lifta, u tom djeliću sekunde, ja sam se fokusirala na izgled primarijusa, jesu li im lica zabrinuta, što ću iščitati iz govora njihovog tijela? Nasmijali su se. A ja duboko udahnula jer sam na tren njihovog izlaska iz lifta prestala disati. Kad su prolazili pored mene, doktorica mi je nasmijano rekla, sve je dobro, malo ih je zezalo na jednom mjestu, ali sve su riješili.

Znam sva pravila, ne grli, ne dodiruj, ali ja bih bila zagrlila i doktoricu i čistačicu i cijeli svijet da sam mogla. Rekla sam samo: Hvala vam svima od srca (ha, kako drugačije ipak smo na kardiologiji!).

Ostali smo u bolnici do sljedećeg dana. I tada otišli doma. Ostaju nam kontrole.

mnogi samo žele imati dijete čije srce normalno kuca

Zašto sam vam na početku naše priče rekla da smo sretnici? Jer na odjelu kardiologije postoje djeca koja nisu izašla van nakon rođenja i već su tamo mjesecima. Požrtvovne mame koje dolaze svaki dan uz posao i ostaju s njima dokle god smiju, a onda moraju kući drugoj djeci i obavezama. Jer postoje djeca koja čekaju na presađivanje srca. Jer postoje djeca čije mame ne mogu dobiti smještaj uz njih, iako imaju teške srčane probleme. Jer postoje djeca poput preslatkog Lovre koji ima četiri vrste oštećenja na srcu i kojeg je čekala osmosatna operacija. Bravo hrabri laviću za tebe i tvoju prekrasnu mamu/cimericu.

Znate kome još bravo? Za sve doktore/primarijuse koji rade na odjelu pedijatrijske kardiologije u katastrofalnim uvjetima. Bolnice nam se raspadaju, a oni krpaju ljude i sustav. Za sve medicinske sestre koje su noćima bile dežurne i sa osmijehom dolazile i mijenjale djeci pelene, namještale im aparate, pjevale im, tepale, čuvale ih kao da su njihova. Ako su ih birali po suosjećajnosti, bolje nisu mogli naći. Svi koji morate tamo ostaviti dijete, budite bez brige, u dobrim su rukama. One se odnose prema njima kao prema vlastitoj djeci.

Bravo i za sestru Tihanu koja me tješila kad sam dolazila zabrinuta na silne kontrole. Znam da nisam bila jedina koju je morala tješiti i čije je dijete trebala smirivati pjesmom i igračkama kada je bilo nemirno da se napravi pregled. Hvala Vam.

Hvala obitelji, mojim prijateljicama i prijateljima, koji su me čitavo vrijeme slušali, pitali, raspitivali se i koje sam, kad smo završile u bolnici zamolila da nam šalju dobre želje i vibre da sve završi dobro. Tebi moja Lidač posebno hvala na trudu. Hvala mojim curkama #samopozitivatebra s kojima se nisam čula mjesecima, ali kad sam napisala, molim vas samo pozitivu, nisu niti trepnule, ponudile pomoć za štogod nam treba.

Kažem vam da smo sretnici, stvarno jesmo, zbog stanja kojeg smo imali, nasuprot tisuće težih, zbog postupka koji je dobro prošao, a mnogima nije.

Sreća je imati zdravo dijete i tu stavljam točku sa veliko T. Kao roditelji imamo svakakvih želja- curica/dečko, plave oči, loknasta kosa… Mnogi samo žele imati dijete čije srce normalno kuca. 

A za sve ove iznad nabrojane ljude – neka mi netko kaže da je svijet ružan. Nije. Dokle god ima ovoliko dobrih ljudi, svijet je prekrasno mjesto. To vam kažem ja i jedno zakrpano srčeko koje kuca svojim punim žarom. I vječno sam zahvalna na tome.

Foto: unsplash.com

Objava dijete sa srčanom greškom – naša priča pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Još dan danas moja mama usred obiteljskog ručka zna ispričati neku anegdotu vezanu uz bisere moje braće i mene. Ima tu svega, od zaista neugodnih situacija kad smo izlanuli i kako se kaže, ostali živi do zaista smiješnih.

Djeca su oduvijek bila i ostala čudo upakirano u iskrenost, neiskvarenost i čistinu duše. I mislim da to što izađe iz dječjih ustiju ne može niti najbolji scenarist filma zamisliti. Jako mi se sviđa ta neka lakoća njihove interpretacije i poimanja društva, stvari, međuljudskih odnosa. Znaju iznenaditi na način da i ti sam pogledaš na neke stvari drugačije ili ih sagledaš iz sasvim nove perspektive. Na moju sreću, moji roditelji nisu zapisali sve moje bisere nego su ostali zapisani u njihovim sjećanjima, kao i sjećanjima moje braće. Pa bar ne postoje materijalni dokazi.

Kada je moj suprug nedavno opisao jednu anegdotu naših klinaca, javili su se i drugi da opišu šaljiva (i neka pomalo neugodna) iskustva sa svojim klincima pa eto, opisat ću i ja neka.

Prije nekog vremena, objašnjavala sam sinu jedno povijesno razdoblje gdje sam mu rekla da je to bilo prije više od 200 godina, na što me on prekinuo i rekao: “Znam, znaaaam ja. To je bilo onda kad si ti bila mala!?”

Drugom prilikom mi je sin donio crtež sa sata engleskog, to je bilo u doba Thanksgivinga pa su o tome učili na satu. Na crtežu je velikim slovima bilo napisano: I’m thankful for i ispod je nacrtao mene i muža. Ja sam onak, sa suzom u oku i ful ganuta stavljala crtež na frižider i kažem mu: “Aaaa, kak lijepo, to si ti mene i tatu nacrtao?” A on: “Da!” I onda ekstra dodatak: “To mi je teacherica rekla da nacrtam”.

Kćer mi je neki dan rekla da se ljuti na brata i mene. Moj muž ju je pitao: “Ljutiš se i na mene?” Kaže ona: “Ne, na tebe se nikad ne ljutim”. OK, sad znam gdje mi je mjesto.

I evo zadnji, pita moj sin mog muža: “Tata, ti budeš još dugo živio?” Kaže on sa smiješkom: “Pa nadam se da da.” Uzvrati mu sin sa: “Budeš, ti si mlad”. I onda se okrene meni i kaže mi: “Ti budeš mi jako falila”. (op.a. ja sam naime starija).

Evo, očito sam spremna za polazak uskoro.

I tako vas ja, 200+ godišnjakinja koja ljuti djecu i već je sa jednom nogom u grobu, pitam: Koje su bisere imala vaša djeca? Jeste ih zapisali ili ih pamtite?

knjige koje naša djeca obožavaju – SUPERMAME

Objava biseri naši svakidašnji iliti kako nam djeca otkrivaju svoje iskrene misli pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Teški su dani. Svugdje. Gdje god da se okreneš su čeznutljivi ljudi željni druženja, zagrljaja i poljubaca.

Božić kakav je nekad bio

Čistilo se naveliko do najmanjeg zrnca prašine. Više se dolazilo u goste i čestitalo osobno. Više se pjevalo. Više se grlilo. Više se smijalo. Više se družilo.

ove godine za Božić čaroliju napravite sami

Iako je to vidljivo ove godine više nego ikada, priznajmo da je sav taj osjećaj društvenosti i ispunjenosti srećom bio manjkav i prijašnjih godina

Prva ću priznati da ne volim peći kolače. Torte da, ali kolače ne. A 10 vrsta? Joooj, hvala, ali stvarno ne bih ako ne moram. Divim se ženama koje to rade. Sa ljubavlju. I sa pažnjom. I strpljenjem. Jer lakše je doći i platiti kolače. Nisi cijeli dan (ili više njih) u kuhinji za štednjakom. Ne brineš se da li je kuhinjska vaga otkazala ili ti je zafalilo 10 deka brašna. Nego kupiš u dućanu. I ideš doma sretna jer nisi provela sate u kuhinji miješajući, pekući pa nakon svega još i čisteći. A ne, ti si došla, izabrala što želiš, platila i otišla. Sretna jer je bila akcija pa si prošla jeftinije nego što si mislila. A možda bi ove godine baš zato da se sjetiš mirisa i osjećaja veselja domaćih kolača mogla ispeći bar jednu vrstu. Da bude miris vanilin kiflica u zraku. Da to ne bude puki osjećaj nostalgije već sadašnjost pretočena u budućnost. Da bude baš puni osjećaj zadovoljstva.

Uđeš u trgovinu, izabereš poklone, još ti ponude besplatno zamatanje. Pa dođe mi da ciknem od sreće. Ne moram kupovati papir za zamatanje, ne moram se skrivati kad to radim i ne moram poslije još skrivati dokaze u obliku ostataka papira. Nego fino dođeš, platiš i odeš van sretna što je sve riješeno. I to je ok. Ali zašto ove godine ne bi kupila papir i poklone zamotala sama? Psovala samu sebe zašto ti je to trebalo i zašto si se porezala na papir? Zašto ne bi imala onaj pomalo tajnoviti osmijeh na usnama kada bi ti se u mislila pojavila osoba za koju zamataš poklon zamišljajući koliko će biti sretna kada ga ugleda? Ha, kakav dobar osjećaj?

Zašto ove godine, umjesto copy paste poruka (koje su toliko neosobne) i čestitanja osobama preko društvenih mreža, ih ne bi nazvala ili napravila videopoziv da ih pogledaš u oči, da se nasmijete, da se požalite i da si poželite sve najbolje u 2021.?

Sve što je gore navedeno i što radimo je to da idemo kraćim putem, a očekujemo jednako uzbudljivo putovanje kao da se držimo normalne rute. Ustvari želimo osjećaj topline i ugode, a ne da nam se založiti vatru.

Ne kažem da se trebamo ubiti od posla u kuhinji i biti rob čistoće kuće, ali sreću nećemo pronaći u prečacima.

I zato ‘ajmo ne kupovati osjećaj sreće, nego ga stvorimo sami.

Ajmo malo biti nervozni što je gužva u trgovini i što, kad si stigla doma si shvatila da si zaboravila vanilin šećer za vanilin kiflice. Ali kad si ih ispekla i ukućani su ti rekli da su fine, osjećala si se ponosno i sretno.

Ajmo malo biti napeti zbog toga jer su se klinci igrali pa su ti sakrili kalupe za keksiće. Ali si ih našla ispod bebe u kolicima koju tvoja kćer vozi po stanu i krenula si zajedno sa svojom obitelji peći božanstvene božićne keksiće čiji slatkasti miris te ispunio lijepim osjećajima.

Ajmo klincima za Božić pokloniti skromniji dar, ali im ga sami maštovito zamotati i možda im ove godine napraviti neku foru, tipa ostaviti  čizmu kraj bora koju je izgubio Djed Mraz ili ako kod vaš poklon ne donosi Djed Mraz, napisati pismo od njihovog Anđela čuvara koji će im reći da ih pazi i da budu dobri.

Dajte malo sebe u sve te pripreme i iščekivanje i radost. Nemojte zapaliti lampice i očekivati da se dogode čuda.

Vi jeste čudo.

I zato vam ne treba novac da biste osjetili sreću, nego ste potrebni vi sami. Samo vi i vaša želja. Ostvarite je!

Objava za Božić nemojmo kupovati sreću, ‘ajmo ju napraviti sami! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Koja je razlika u prijateljstvu kad ste solo, kad ste u vezi, kad ste u braku i kad jednom postanete mama?

Faza prijateljstva: Uglavnom izlaziš van s frendicama koje su solo ili su u vezi/braku, ali i imaju nekog koga ti mogu preporučiti.

Kada si solo, imaš faze gdje si zahvalan što si solo i što ne moraš prolaziti kroz neke stvari kroz koje prolaze tvoje frendice, frendovi, rodbina, susjedi. Imaš faze u kojima si izrazito tužna i često se pitaš postoji li uopće netko na ovom svijetu normalan i da si odgovarate?

Faza prijateljstva: On je divan i ti si divna, sve je divno i jedva čekaš upoznati ga s frendicama. Veselo im pokazuješ njegove fotke na kavama i pričaš kako je super.

Faza prijateljstva: Ideš s frendicama na kave da ga malo prokomentirate, još uvijek izlazite van skoro svaki vikend.

Faza prijateljstva: planiraš djevojačko i vjenčanje, na djevojačkom se napiješ skupa sa svojih 25 najboljih prijateljica i sve se plačete i pjevate jedno 873 puta “Prijateljice” od Severine (svaki puta sve bolje out of tune).

Faza prijateljstva: Frendice su se prorijedile, frendovi isto.

Faza prijateljstva: Krug svih frendova i frendica se jako prorijedio, okruženi ste frendovima koji isto tako čekaju ili imaju djecu.

Faza prijateljstva: Družite se sa svega par svojih starih prijateljica i to jednom u godinu dana, više se čujete sa onima koje su i same mame i počinjete širiti krug prijateljstava okolo drugih mama jer imate zajedničke interese.

Faza prijateljstva: Druženja na dječjim rođendanima, dopisujete se s frendicama, one koje su tek postale mame vas pitaju za savjet, a one solo sa početka priče…

Objava sve faze prijateljstva pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Iako ima mnoštvo pitanja koja se OBAVEZNO trebaju postaviti svakoj ženi, dva su osnovna i trebate ih poštivati.

kad ćeš se udati?

Objava dva pitanja koja “obavezno” moraš postaviti svakoj ženi pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Sve mi mame imamo periode (ili jednostavno konstantu) u kojima mislimo da smo loše mame. Kako bih nam svima olakšala, odlučila sam napraviti popis po kategorijama da se lakše snađemo i saznamo koliko smo ustvari loše.

nulta kategorija-porod

Kod poroda su ti dali drip? Trebala si roditi skroz prirodno, bez analgetika. Loša si mama. Rodila si prirodno i bez ikakvih lijekova? Nisi normalna, tko to radi? I da, loša si mama. Išla si na carski? Kako si samo mogla? To nije porod. Loša si mama. Rodila si uz epiduralnu? Nisi pretrpjela bol poroda. Loša si mama.

kategorija prva – novopečena mama

Rodila si i nisi se odmah povezala sa djetetom? Nešto nije u redu s tobom. Loša si mama. Osjećaš se zbunjeno i strah te? Neodgovorna si i balava. Loša si mama. Ne znaš kako se točno dijete treba presvući? Kako to ne znaš? Loša si mama. Ne znaš kako se pravilno dijete nosi? Trebala bi znati takve stvari. Loša si mama. Ne znaš kako dijete treba dojiti? To je prirodno, kako to ne znaš? Loša si mama. Nisi sigurna vuče li dijete pravilno kod dojenja? Pa bar bi to trebala znati. Loša si mama. Dijete ne dobiva dovoljno na težini? Pa naravno, ne znaš ništa jer si loša mama.

kategorija druga – početak dohrane

Krenula si s dohranom prije 6 mjeseci? Prerano je. Loša si mama. Krenula si tek nakon 6 mjeseci? Što si čekala? Prekasno je. Loša si mama. Nisi sama nabrala domaće voće i povrće za kašice? Da si prava majka, ne bi ti bilo teško to napraviti za svoje dijete. Loša si mama. Dala si djetetu kupovnu kašicu? Lijena si i loša mama. Nisi niti jednom dala djetetu kupovnu kašicu? Aha, ti si jedna od onih nabrijanih, prirodnih mama – loša mama. Mama si koja prati tablice i ne hrani djecu kao naš bake? A što fali kako su one to radile? Ti bi samo nešto moderno, loša si mama. Ne spremaš kašice sama? Opet si lijena. I loša si mama.
Spremaš sve kašice sama? Sigurno imaš pomoć. Loša si mama. Djetetu blendaš hranu umjesto da mu nudiš komadiće? Treba se dijete naučiti jesti komadiće što ranije. Loša si mama. Nudiš djetetu komadiće i uopće mu ne blendaš hranu? Ti nisi normalna, dijete će ti se ugušiti. Loša si mama. Prokuhavaš vodu? Ma daj mu direktno iz slavine, čemu komplikacije? Loša si mama. Ne prokuhavaš vodu? Moj Bože, loša si mama.

kategorija treća – razvoj djeteta

Ne okreće se, puže ili ne hoda prema tablicama? Ti si kriva i nesposobna  i loša si mama. Okreće se, puže ili hoda prema tablicama? Sigurno ga forsiraš ili ti kod kuće nije sav veš ispeglan. Uglavnom, loša si mama. Puno priča? Bit će lajavac na mamu. A to je grozno i loša si mama. Ne priča puno? Kako dijete ne priča? Što radiš s njim? Loša si mama.  Jako je spretno i motorički napredno? Da, ali sigurno zaostaje sa govorom ili ne voli jesti. Loša si mama. Nije baš spretno i motorički napredno? Jer se dovoljno ne baviš s djetetom. Loša si mama.

kategorija-općenito loša mama

Dijete ti je palo i razbilo koljeno? Kriva si jer nisi uvijek kraj njega, a trebala bi ga uvijek nadgledati. Loša si mama. Uvijek nadgledaš svoje dijete? Pretjeruješ i daj mu da diše. Loša si mama. Viknula si na dijete jer je protrčalo prometnu ulicu bez gledanja? Bit će ti osakaćeno do kraja života zbog toga. Loša si mama.
Nikad nisi viknula na dijete? Ti si sigurno neka hipijevka. I loša si mama. Dijete ti je udarilo drugo dijete? Agresivac. Samo loša mama ima takvo dijete. Drugo dijete je udarilo tvoje dijete? Eto, imaš slabića koji se ne zna ni obraniti. Loša si mama. Tvoje dijete nije pozdravilo susjeda? Neodgojeni balavac. Loša si mama.
Tvoje dijete pozdravlja sve ljude kad ih vidi? Čudak, to nije dobro, znaš kakvi sve ljudi hodaju po svijetu. Loša si mama.

I tako bi ovaj popis mogao ići unedogled…

Poanta ovog teksta je da će se negdje, u nekom malenom kutku svemira pronaći osoba kojoj ćeš biti loš(ij)a mama. Ne znači da njezino mišljenje ili interpretacija, odnosno tumačenje tvojih postupaka zaista govori da ti uistinu i jesi loša mama. Ako nešto ne znate, pitajte. Niste zbog toga loša mama, čak dapače. A i druge mame će vam sigurno sa zadovoljstvom odgovoriti na pitanja i ispričati svoja iskustva. Informirajte se i kod stručnih ljudi za važnija pitanja (porod, dojenje, prehrana), ako ne znate što biste. Ne mora vas biti sram što ne znate. Nisam znala ni ja, ni Lana, ni susjeda Mila odmah sve. Učile smo u hodu.

Drage mame, čuvajmo se međusobno.

Čuvajmo se toplom riječju, pokušajima tumačenja: Ja nisam tako jer sam mislila/znala/razmišljala da… Umjesto tumačenja: Ja to nisam uopće, ne bih nikada, ne bih mogla kao ona… Nasmij se mami za koju vidiš da joj je pun kufer svega. Nisam jednom doživjela situaciju da se sretnem s nekom mamom i počnemo pričati kako smo nešto doživjele i kako smo bile van sebe, da bi polako iz svega skupa ispala zezancija. Iako je možda i bila stresna situacija, biti će ti lijepo da se poslije svega možeš na to nasmijati. Ispričaj ono što te muči, biti će ti lakše. Nisam jednom nepoznatoj mami na igralištu rekla, kad joj je dijete radilo nešto što ne smije –  Ah bez brige, poznato mi je, imam i ja takvih kandidata. Ponekad jedna mala lijepa riječ može promijeniti cijeli dan na bolje.

Sve smo prošle teške dana, besane noći, strah i bespomoćnost dovoljno. Sve smo se pretrpjele previše toga. Nema potrebe za više. Nismo loše mame. Žene smo koje se u ovoj ulozi trude i snalaze najbolje kako znaju. Cijenimo same sebe, a  i druge mame. Ostavimo ove glupe popise. Podržimo se u svojoj majčinskoj različitosti, naučimo nešto jedna od druge. I uživajmo u našem osobnom rastu i rastu naših svestrano različitih klinaca.

Sretan Majčin dan!

Objava ususret Majčinom danu – kviz: koliko si loša mama? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Gledajući filmove i maštajući kako ću jednog dana postati majka, mislila sam da će mi vrhunac života biti rođenje djeteta. I kao u tim romantičnim filmovima, padat će latice cvijeća, beba će gugutati i puno se smijati. Zavladat će mir svijetom i svi će ljudi biti sretni. E pa, reality check, to se nije dogodilo. Niti približno. Mislim da bi se realnije trebalo pričati o majčinstvu i tebi kao majci kojoj će se zauvijek promijeniti prioriteti, način razmišljanja i pogledi na svijet.

Kad ti nakon poroda daju bebu u ruke, osjećaš se sretno, ali i zbunjeno, prestrašeno i imaš tisuću i jedno pitanje. Meni je trebala jedna neprospavana noć i cijeli dan da mi uopće sjedne da sam ja sad postala mama i da imam dijete.

Na tu prestrašenost i zbunjenost je naravno došlo i dojenje o kojem, usprkos čitanju stručne literature i proučavanju Rodinih savjeta, nisam imala blage veze (o iskustvu s dojenjem sam napisala tekst na blogu, zajedno sa savjetima i linkovima za podršku dojenju pa slobodno tamo škicnite). Kada ti dođe medicinska sestra i kaže: “Gospođo trebate sad dojiti dijete. I trebate paziti kako vam je ustima obuhvatilo prsa.” Jel’ dobro obuhvatilo (VALJDA je), jel’ dobro vuče mlijeko (VALJDA da), jel’ ga dobro držite (VALJDA da)? Na sve odgovaraš sa da, a ustvari bi rekla: “Ne znam”.

Cijeli taj vrtlog emocija bilo je potrebno posložiti u glavi i krenuti dalje. Jer ti sad imaš nekog tko u potpunosti ovisi o tebi, a na momente se osjećaš da bi najradije rekla: “Znate kaj? Ja ovo gradivo stvarno ne znam. Može neki šalabahter?” A šalabahtera nema. Nema! Jer se od tebe očekuje da znaš. Da znaš sve. Da razumiješ sve. Jer si ti mama. A ti? Krpaš se svaki dan, nadajući se da neće nešto poći po zlu u tvojim “samouvjerenim” odlukama.

Ponekad izgubiš tlo pod nogama jer beba ne reagira prema literaturi koju si pročitala ili savjetima koje si čula.

Jer trebaš znati. Jer moraš znati. Jer si ti mama.

Kreću kašice. Čitaš, pripremaš, kuhaš. Dolazi rodbina. Ne radiš dobro. Treba ovako. Ili onako. Pa popustiš. Pa shvatiš da si ljuta jer si popustila, a htjela si napraviti po svojem. Pa opet kreću preizražene emocije.

Majčinstvo? To je ustvari neprestani vrtlog – preispitivanja sebe, svojih postupaka, znanja i osjećaja. Divan vrtlog. U kojem osjetiš novu vrstu sreće i ushićenja.  Zahtjevan vrtlog. U kojem uz to što si odgovorna za jednu malu osobu, odgovorna si i za sebe na jedan nov i potpuno drugačiji način.  Vrtlog ljubavi. Niti ne znaš koje sve osjećaje i kojeg intenziteta možeš doživjeti sve dok ne postaneš mama. Sve postaje nekako dublje i jače.

Majčinstvo možda i jeste vrtlog, ali nemojte nikada zaboraviti da upravo vi, prekrasne mame, držite majčinski štap. Ako vam je u bilo kojem trenutku previše vrtloga, samo ga svojim majčinskim štapom malo zaustavite. Možete. I smijete. I kako kaže pjesma: “Sve će biti u redu. Opusti se i uživaj u letu.”

Udah-izdah i ajmo u nove pobjede. Slatke pobjede majčinstva.

Objava jedna iskrena priča o majčinstvu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Umjetne trepavice, umjetni nokti, umjetne obrve. Filteri umjesto real life fotki. Dopisivanja preko društvenih mreža ili nekih drugih aplikacija umjesto susreta uživo. Izražavanje osjećaja kroz emoji radije nego grljenje, izraz nezadovoljstva ili poljubaca u javnosti. Što nam se događa? Moramo li stvarno raditi filter samog sebe, kao i svijeta oko sebe da bismo si bili ok?

U zadnje vrijeme sam aktivnija na društvenim mrežama. Većina toga što gledam i čitam su nekakve verzije filtriranih sadržaja. Priznam da i sama koristim filtere, ali ponekad kad mi fotka ispadne prekrasno, stavim je bez filtera. Jer sam uhvatila prirodu ili stvar baš onako kako sam htjela i nema potrebe da je tamnim/svijetlim/naglašavam boje. Prekrasna je takva kakva jest. A zašto svejedno, onda ponekad ipak filtriram?

Zašto se mi općenito toliko filtriramo? Želimo li biti osobe bez boje? S tamnim bojama? S naglašenim bojama?

Nismo li mi ljudska vrsta posebna? Prirodno šarolika, zanimljiva i jedinstvena? Svaki original za sebe?Zašto nam je odjednom došla potreba da budemo što sličniji nekome drugome? Da svi izgledamo isto, poput klonova? Da izgledamo umjetno?

Došli smo do toga da djevojke izgledaju poput Barbika, gdje im je za šminkanje potrebno par sati da čim manje sliče samoj sebi. Kupujemo umjetne zube jer eto, imaš prenaglašeni očnjak, a to baš nije cool.  Idemo na operaciju nosa jer je van standardnih gabarita poželjnih u društvu. Ovo ide mene. Hvala tata, naš nos, naš ponos, kaj ne?

Moraš biti čim sličnija ostalima. Da se ne izdvajaš jer eto, trebamo što bolje ličiti jedni drugima i koristiti čim više filtera da izbrišemo tragove bilo kakvih osjećaja sa svojeg lica. Da izbrišemo bore. Jer bore, a ne, hvala. Trebamo biti ispeglani. Trebamo baciti kroz vjetar sve one lude provode, smijanja da te boli trbuh i osmijehe upućene nekom jer – bore. Izbrisati sve suze i tuge zbog stvari koje su nam bile ili još uvijek jesu bitne u životu jer – bore. Otkud nam to? Bore su ostaci naših uspomena. Bore su spomen trenucima tvog života, zašto nam sad svima toliko smetaju?

Zašto ih moramo maknuti da budemo ravnog lica koji iza sebe nema i ludih i sretnih i tužnih priča?

Ili recimo, trenutno aktualno, kako smo došli do toga da govorimo djevojci od 17 godina da nije prihvatljivo da nosi naočale? Pogotovo ne na sceni. Jer dušo, trebaš se uklopiti. A naočale su ne, NE. I to ti sve dobronamjerno savjetujemo mi ljudi, s raznoraznim vlastitim operacijama da budemo sretniji i filterima da budemo prihvatljiviji nekome. Jer smo se htjeli bolje uklopiti. Jer je nama isto netko rekao da nam jagodice pa hmmm, nisu baš proporcionalne licu i zbog toga smo odlučili to promijeniti. Eto, zato mi sad tebe savjetujemo da nemaš naočale. Da budeš sretnija i čim sličnija nekome drugome. Da budeš umjetan čovjek.

Dragi ljudi, vrijeme je. Vrijeme je da posložimo stvari na svoje mjesto. Vrijeme je da kažemo svim djevojkama i dječacima da je super što nose naočale, da je super što im se vidi zubno meso kad se smiju, da su lijepe i tanke usne i prćast nos, da je apsolutno sve na njima lijepo. Da su posebni i originalni. Da su najljepši upravo takvi kakvi jesu. Da budu drugačiji, da budu ljudska vrsta. Naučimo ih.

Naučimo ih da budu ljudska vrsta, a ne umjetni ljudi.

Objava jesmo li postali umjetni ljudi? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.