Kad godinama dišeš tiho, hodaš na prstima, jedeš kad je zgodno, spavaš kad sve napraviš i radiš ono što te jako veseli ponekad u mjesecu, živiš – ali ne živiš. Kad te strah na glas reći istinu jer ne želiš da tvoje dijete i tvoji roditelji znaju da ti je teško. Prvih si mjeseci jedva disala dok  nisi ojačala ramena, a onda si naučila s vremenom ne slušati ono što dijete u tebi vrišti nego znaš hodati i trčati sa svojom kućom na svojim leđima.

I onda godinama kasnije shvatiš da s tobom nešto ne valja jer se nigdje ne osjećaš dobro, jer si umorna od ljudi, situacija, odnosa, iznenađenja, od jutra koje te sutra čeka. Preumorna. Onda shvatiš da već dugo dugo nisi bila važna. Onaj mali čovjek bio je važniji. Morala si odabrati jer nisi smjela dopustiti da njemu bude teško kao što je tebi nekad bilo. Više ti nije teško, sad je preteško. Znaš kako je kad osjećaš da trebaš rješavati sve oko sebe kako bi napravila mir i kako nema prostora za tvoj kaos jer ga nema tko uzeti i smiriti te.

Očajnički tražiš bliskost na jednu noć, na jedno ljeto, na jednu kavu, na jedan izlet. Istovremeno znaš da to nitko od njih neće moći jer je i tebi teško kad skineš onaj naučeni smiješak – ‘ja to sve mogu i ništa me ne smeta’. I koliko god lijepo zvuči da ti netko kaže kako možeš biti ono što jesi, ti znaš da treniraš već godinama kako bi nosila sve ovo što imaš pospremljeno iza sedam oklopa od metala. I dobro znaš da će otići kad jednom pokažeš zube, suze i strah. Znaš to jer si to pokušala puno puta, jer si hrabra i vjeruješ čak i sada, i nakon toliko dugo vremena. Možda postoji netko jednako snažan.

Kako živjeti normalno nakon što godinama nisi bila važna?

Znam, svi će reći da sam to odabrala. I jesam. Jer nisam željela dozvoliti da se dom u potpunosti raspadne i da mi ga uzmu. Ponijela sam ga sa sobom na svojim golim leđima. Jesam li uopće imala ikakvog izbora? Može li smrt biti odabir? Može li netko ove moje riječi koje nisu umotane kako bi bile nježnije i jasnije, nego su brutalne, iskrene, oštre, gole i krvave pročitati s oduševljenjem kao i neke druge tekstove? Ispod sjajnog celofana svega što oko sebe vidimo i predivnih afirmacija nalaze se ljudske sudbine koje ljudi nisu mogli ne odabrati. Tereti koje ne možemo nositi sami, a ipak ih nosimo. Postoje životni trenuci koji su objektivno loši i u kojima držimo da se sve apsolutno ne raspadne dok se mi raspadamo. Oni u kojima nema sretnog rješenja nego malo manje nesretnog. Onoga u kojem čekamo godinama da se oporavimo od ozlijede i gubitka. I dok život prolazi i daje sućut, mi stojimo s teretom koji ne može nositi nitko osim nas, niti ga možemo s ikime podijeliti jer smo ga progutali nekad davno.

I znamo da smo zasrali, da smo zeznuli, da smo krivo odabrali. Ništa to ne mijenja činjenicu da skupljamo rasute pikule na livadi punoj rupa dok pored nas prolaze oni s čvrstim vrećama punima pikula i osmijehom na licu. Oni nisu odlučili uzeti vrećicu koja se na prvu činila kao nesigurna, ali baš na akciji.

Možemo li postati važni kad smo svijet navikli na svoju nevažnost?

Možemo li na ovo sve što nosimo dodati još po vreću čuđenja, šoka i iznenađena? Možemo li biti čudljivi, smušeni, ljuti, netaktični, nedruštveni, zaboravljivi?

Poželjela bih samo jednu želju. Postati opet važna i ne izgubiti sve ono što mi je bilo važnije.

Fotografije: unsplash.com

Objava nisam bila važna pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ako ste roditelj, vjerojatno vam je barem jednom palo na pamet odvesti djecu u Disneyland — mjesto gdje bajke oživljavaju, a dječje oči sjaje od uzbuđenja. Ali ono što rijetko tko spominje su i one manje glamurozne strane tog putovanja — kilometarski redovi, prenapuhane cijene, umor koji se gomila brže od Disney suvenira u rukama djece. Ovo nije tekst koji će vam reći da ne idete — jer da budemo iskreni, ima u toj čaroliji nešto posebno, nešto što vrijedi doživjeti barem jednom. Ali isto tako, ovo je iskren putopis jedne mame koja će vam reći i ono što službene brošure ne pišu. Ako planirate posjet Disneylandu, možda će vam baš Danijelino iskustvo pomoći da bolje pripremite i sebe — i svoja očekivanja.

Odmah na generalni dojam!

Ne da li vam se previše detaljno čitati, ovdje ću ukratko napisati najvažnije. Dva dana u parku, spavanje u hotelu u sklopu parka, jedan dan Pariza i karte preko Croatia Airlinesa sa svim suvenirima i hranom za dijete od osam godina i mamu su oko 2000 eura. Disneyland nije toliko lijep niti čist koliko sam očekivala. Gužve su ogromne posvuda, ali je i hrana svugdje bila ukusna.

Uspoređujući s Gardalandom, ovdje se trude jedino za parade i predstavu koja je bila genijalan mjuzikl, a urednost i atrakcije definitivno stoje na strani Gardalanda. Rekla bih da je Disney za mlađu djecu jer je više orijentiran na lutkarstvo i parade likova. Na svakom je koraku upakirano nešto za prodati, a atrakcije su siromašniji dio cijele priče. Očekivali smo i više likova koji maskirani šeću parkom, ali jedino što smo mogli je stajati u redu za slikanje s junacima iz Izbavitelja, vidjeli smo par maskiranih vojnika iz filma Toy Story i čekali smo sat vremena kako bismo se slikali s Mickijem. Ostale smo likove vidjeli u showu koji je iskočio i jedini se zaista istaknuo – „Mickey and the Magician“.

Disneyland nije toliko lijep niti čist koliko sam očekivala. Gužve su ogromne posvuda, ali je i hrana svugdje bila ukusna.

Krenimo redom

Preko Disney stranice kupila sam noćenje u hotelu u sklopu parka – Disney Newport Bay Club jer je na stranicama pisalo da je taj hotel dobro povezan prijevozom s parkom, a oni nešto jeftiniji nisu. Svi su povezani jednako. Izgledao je ljepše i mislila sam da je doživljaj bolji. Prevarila sam se. Hotelskim predvorjem protutnje tisuće ljudi jer je hotel ogroman, sve je prljavo i na doručku čekate u redu. Iznimno su ljubazni, ali naša je soba bila spremna tek u 16 sati iako je pisalo da su spremne od 15 sati. Odlična je stvar što imaju čuvanje prtljage i mogućnost da vam, ako napomenete, prtljagu dostave u sobu dok vi uživate u parku.

Iako sam željela uzeti dvije ulaznice u parkove i dva noćenja, sustav automatski nudi tri ulaznice i zato smo za iduća dva noćenja odabrali hotel u obližnjem mjestu koji se pokazao kao pun pogodak u omjeru novca i ponude. Na kraju se ispostavilo da su hoteli s manje zvjezdica imali istu uslugu prijevoza, ali vjerojatno i manju gužvu. A ispred Marvel hotela je ogromno gradilište i buka, a i u ostatku sela ispred parka i u parku je dosta ograđenih atrakcija i radnika. Nije bilo najavljenih likova u hotelu i u parku, samo hrpa djece i odraslih koji su pokupovali sve moguće Minnie i Mickey uši i u tome cijele dane paradirali okolo. To me nije posebno impresioniralo. Vrhunac je bila nepokošena trava putem od hotela do sela koje okružuje zabavne parkove i u koje možete ući bez karte. Kad smo se vraćali prve večeri kasno nakon parade, iz te je trave istrčao ispred nas ogroman Remi. Ribe u jezeru smo s guštom hranili sve dok nam nije došla neka velika patka pa nam je bilo jasno zašto stoji znak da se životinje ne hrane. Pobjegli smo pred Donaldom. Životinje su bile zabavne.

Kupili smo ulaznice za Walt Disney Studio Park i Disneyland Park. Prvi je puno neuredniji i zaista su neke atrakcije na razini lokalnog zagrebačkog lunaparka. Istaknula bih jedino showove koji su bili dosta dobri i na koje možete ići besplatno, iako vam pri rezervaciji sobe nude Frozen show koji sam kupila i shvatila da su to samo premium mjesta pa prvi ulaziš u dvoranu. Tih dvadesetak eura bio je samo sitniš prema onome što smo potrošili. U Studio parku prvo prolaziš kroz mračni dio s trgovinama i potom dolaziš do atrakcija. Znate li da u parku nema ogledala u WC-ima? Čista psihologija i više sam puta pomislila kako je to užasan način za prodaju emocija i povratka u djetinjstvo gdje smo najranjiviji. Izgledate iscrpljeno i oni vam to ne žele priznati. Ipak, nije sve tako crno, ali bome ni tako blještavo.

Zaista su neke atrakcije na razini lokalnog zagrebačkog lunaparka.

Studio Park

Tamo nam se najviše svidjela vožnja Ratatouille, autići u kojima doživljavaš pustolovinu kao 4D. Zanimljivo je da je prvi dan u sceni čišćenja poda metlom došlo do špricanja vode po nama pa je doživljaj bio bolji, a idući dan kad smo ponavljali to nije radilo. Većina je vožnji u nedjelju trajala puno kraće nego u ponedjeljak. Neke vožnje u ponedjeljak nisu ni radile. Isprobali smo gotovo sve toj dobi prilagođene vožnje i atrakcije kojih ima možda i više nego u originalnom parku.

Disneyland

Ulaskom u Disneyland odahnuli smo jer je tamo sve ipak bilo ljepše i urednije. U 22.40 započinje parada i oko 21 sat zatvorilo se većinu toga u Fantasylandu gdje su nama bile najprimjerenije atrakcije. Taman su nas istjerali iz tog dijela koji se zatvarao zbog pirotehnike da bismo došli do glavnog trgića koji je bio pun ljudi koji su već tada sjedili na podu i čekali. Pola sata kasnije započela je parada koja je kombinacija Festivala svjetla i vatrometa uz scene iz filma i predivne svijetleće skulpture na nebu. Time smo bili očarani.

Ono što nas je potom dočekalo bio je stampedo prema izlazu uz gužvu koje se ni Thompson ne bi posramio. I to u zemlji u kojoj kažu da se paziš džepara. Ipak, nisam strahovala od sigurnosti u parku, dječja kolica sa svim stvarima ljudi ostavljaju na ulazu u sve atrakcije i zaista su svi ljubazno pričali engleski i bili uslužni i sigurni. Strahovala sam samo da će se neko malo dijete saplest i past. Cijelo smo vrijeme na Disneyland Paris aplikaciji pratili koliko je gužve u kojem dijelu i na kojoj atrakciji i prema tome planirali. Tamo smo čak i drugi dan odabrali odlično mjesto za fino i ukusno jelo, restoran Hakuna Matata. Uživali smo na terasi na kojoj je bilo kao u Africi, uzeli smo dječji meni koji je bio desetak eura i bio je obilan s pićem i sladoledom, a ja sam jela salatu od ananasa, papaye, povrća i piletine.

U usporedbi s Gardalandom gdje je sve bilo skupo, a neukusno, ovaj ručak od tridesetak eura počastio je naša nepca, posebice pohanim bananama na kraju. Aplikacija je bila priča za sebe, nikako se nisam mogla ulogirati i naći mail službe za korisnike, borila sam se do samog kraja s njom. Tek je na recepciji hotela proradila kao da se ništa nije dogodilo i kao da tri dana pred put nisam doživjela neobično snažan slom jer je kroz aplikaciju moguće organizirati i prijavu u sobu i dodatne karte. Što nisam mogla. Sva je sreća da za doplaćeni doručak koji ne vrijedi tog novca nismo morali imati aplikaciju. Samo živaca za čekanje u redu i gužvu.

Dva su dana bila sunčana i izgorjeli smo kao kokice jer krema ima više od dozvoljenih 100 ml za putnu avionsku prtljagu. Noge su me boljele od stalnog hodanja i ne znam koliko smo koraka napravili, ali znam da na kraju drugog dana više nisam imala volje nizašto. Preko aplikacije smo koristili Fast pass samo za jednu vožnju i kasnije mi je bilo žao što jesmo jer nije bila ništa posebno za tih tridesetak eura, ali u nekom smo trenu drugog dana stali i razmišljali kamo bismo uopće više išli pa smo neke vožnje ponovili, a neka čekanja od sat vremena u redu kategorički odbacili.

Cijelo smo vrijeme na Disneyland Paris aplikaciji pratili koliko je gužve u kojem dijelu i na kojoj atrakciji i prema tome planirali.

Prvi smo dan pri prolasku kroz osiguranje koje je posvuda s detektorima torbi saznali da u selo i park ne možemo ući sa selfie štapom. Kao zbog sigurnosti. Aha. U cijelom parku su foto dijelovi u okviru kojih možete kupiti fotke, pa vam štap ne treba. Mi smo bez obzira na sigurnost cijelo vrijeme davali mobitel da nas slikaju: obiteljima s malom djecom, umirovljenicima, tinejdžerima i curama koje se naslikavaju. I dobili smo hrpu divnih fotografija, besplatno. Prvi smo se dan vraćali do hotela vratiti štap, ljutiti. Tada se ispostavilo da bi nam i zadnji dan moglo biti problematično doći sa svim stvarima u selo, ali smo mudro tome doskočili s obzirom da smo ionako uzeli igračku kojoj baterije nisu dobro radile pa smo zadnji dan našeg posjeta Francuskoj došli vlakom zamijeniti baterije u naš stari hotel i odmah smo ostavili svoje stvari na čuvanju prtljage gdje vas nitko ne pita za broj sobe i jeste li stvarno gosti hotela.

Zašto smo uzeli skuplje karte za avion?

Postoji i Ryanair, ali je on polazio u 6 ujutro što znači da bismo izgubili prvu noć i bili čangrizavi odmah prvi dan. Ove su naše karte bile 150 eura skuplje, 400 eura sve zajedno za dvije povratne i išli smo na CDG aerodrom koji je bliži parku. Do parka sam kroz Trainline aplikaciju kupila OUIGO karte brzim vlakom za tridesetak eura te smo za 10 minuta od aerodroma stigli do parka. Stanica vlaka je ispred samog parka i do hotela smo se vozili besplatnim busom u kojem isto nitko ne provjerava karte. Mogli smo i pješice, ali bismo ostali bez selfie štapa jer bismo morali proći kroz Disney selo i provjeru stvari. Pri povratku smo zadnji dan išli do aerodroma taksijem. Bože blagoslovi eure, plaćanje karticama i Uber jer sam se osjećala kao kod kuće. Uber je čak i povoljniji nego u Hrvatskoj s obzirom da smo vožnju od 40 minuta platili 40 eura. Jednako bismo toliko platili i karte vlaka, a ovaj nam se put nije žurilo i htjeli smo komfor. Računala sam da ćemo pri povratku bez obzira na online check in za avionske karte duže čekati i zaista je pariška provjera naših svih stvari značila pedeset kilometara kroz barikade i pola sata kasnije je naša Disney vreća s igračkama i pravim fora mačem koji proizvodi zvuk kad ga se dotakne prošla kontrolu i bila spremna za još malo reda i kupovanje madleninih kolačića u djutiću u kojem je bila opet – iznenađenje – ogromna gužva.

Pariz s djetetom

Čekaj malo, već smo u avionu natrag bez da sam opisala druga dva dana u Francuskoj. Drugi nas je dan divan momak odvezao taksijem u gradić Torcy i hotel Kyriad koji nije imao dobre recenzije, ali sad mislim da je to neki lokalni rat konkurencije jer je hotel bio osvježenje. Od ljubaznog osoblja na pultu do mirne sobe s krevetom više i odličnim doručkom na kojem nije bilo gužve. Kroasani i neslani putar uz najfinije mlijeko. Uhhh. Uz to je hotel kod same stanice kojom vozi prigradski vlak RER kojim smo se u taj divni mirni utorak bez gužve odvezli do centra Pariza. Unaprijed sam kupila ulaznice za vrh Eiffela i one za vožnju brodom Seinom. Planirali smo ujutro posjet Montmartre.

Imala sam želučanu virozu hoćemo li kupiti dobre karte i otići na dobar vlak. Na automatu smo odabrali povratnu kartu i onda još na info pult pitali je li nam to sve dovoljno za još jednu vožnju od Montmartra do tornja. Gospođa nam je rekla da je to onda još jedan smjer i dala nam upute i dodala cifru. Karte smo platili petnaestak eura s karticama koje imam ako netko treba i ide u Pariz za ubuduće. Poklanjam. Otišli smo na stanicu i proučavali kamo trebamo ići. Brzo smo shvatili da postoje smjer 1 i 2 i da je Sortie nije nikakva sortirnica nego izlaz. Svejedno sam pitala naočite i ljubazne policajce u pancirkama koji su izgledali kao da mogu cijepati drva bez sjekire.

U vlaku svijetle postaje kako putujete pa je zaista lako znati kad izlazite. Bez obzira na to što znamo čitati i imamo CHAT GPTI i Google koji se pokazao kao odličan pomoćnik koji je nudio točne brojeve vlakova i rute, ipak smo mi barem 7 puta u danu pitali nekog prolaznika neku uputu. I stvarno su svi ljubazno pokušavali odgovoriti.

Osim što su Parižani bili ljubazni, bili su i stvarno zgodni, filmski lijepih crta lica. Ono što mi se nije svidjelo je opet gužva. Sjeli smo na Place du Tertre jer tako izgleda trgić iz serije koju sam isključivo edukativno gledala – „Emily u Parizu“. Tamo sam očekivala grozne cijene, ali i nije tako strašno, bezalkoholni koktel i odličan Bordoux što ga je konobar preporučio, iako je bilo najjeftinije crno vino pa me očito nije htio nasamariti, bili su dvadesetak eura i uz to smo dobili marinirane masline i kikiriki besplatno. Na ostalim stolovima to nisam vidjela. Nakon toga smo sjeli u restoran na samom trgu i pojeli marinirano meso i dječji meni koji je bio trinaest eura s desertom. Najskuplji dio ručka bila je čaša šampanjca. Morala sam probati, ali ostavila sam pola. Preskačem. Pojurili smo malo i u kapelicu, zapalili svijeću i rashladili se. Obišli smo trgovine i kupili neke suvenire. Između ostaloga privjeske tornja koje kupiš više kao set i ljubavni lokot koji smo kasnije stavili na most u blizini tornja.

Eiffel

Taksijem smo požurili do tornja jer smo imali ulaz u 14.30. Stigli smo do predulaza gdje je opet bio red za sigurnosnu provjeru, ali smo išli u onaj brži za ove koji imaju kartu. Prolaskom smo shvatili da je bilo tko mogao u taj red jer te ništa ne pitaju. Dojurili smo do zaštitara na samom ulazu i on nam je hladnokrvno rekao da nam je vrijeme ulaska prošlo. Kad je vidio moj panični i iskonski očajan izraz lica počeo se smijati. Onakva umorna i suncem napekla, htjela sam ga izšaketati i zagrliti istovremeno. Naime, bez obzira na vrijeme ulaska, čekaš opet u redu i ulaziš normalno. Tada smo došli na 2. kat i shvatili da opet moramo pola sata čekati na neki mali lift za vrh. Iskreno, vožnja tim malim liftom bila je zastrašujuća, ali sam vrh na kojem puše i gospođa u wc-u vrišti da se zatvore vrata dok se vani čeka me nisu impresionirali. Pogledali smo originalnu sobu koz prozore, zamolili za fotku i krenuli nazad. Očekivala sam više. Vodotoranj u Vukovaru ima ljepši pogled. Ovdje gledaš kroz rešetke dok te netko gurka u prolazu. Spustili smo se dolje i odlučili pješice nazad. To je bio najbolji dio. Gledala sam tu konstrukciju kojoj se iznutra ljuštila boja i razmišljala kako su nekad ljudi imali manje tehnologije i radili veće stvari i kako je taj toranj zaista puno posla za održavati, možda bi ga mogli radije razmontirati. Danas će teško pronaći nekoga tko će ga obojati.

Očekivala sam više. Vodotoranj u Vukovaru ima ljepši pogled. Ovdje gledaš kroz rešetke dok te netko gurka u prolazu.

Najbolji dio Pariza, a nije Mona Lisa

Kafić na prvom katu bio je u radovima, park oko isto tako. Kao da je kod njih bio potres, a ne u Zagrebu. Otišli smo na vožnju Seinom i tamo sam doživjela najljepši dio Pariza. Ljude koji sjede uz rijeku i druže se u popodnevnim satima. Mahanje prolaznicima koji šeću mostom ili sjede na obali bilo je najtoplije od Pariza i najljubavnije. Rasplesani parovi u dvokoraku pored kojih smo prošli izmamili su kod putnika na brodu pljesak. To jedinstvo putnika na brodu mi se svidjelo. Iz svih krajeva svijeta, a razmahani prema domaćinima na obali, ali i oni prema nama.

Glamur i očaj, to je Pariz. Jedno do drugoga.

Za kraj me štrecnulo kako se oko tog pristaništa trči. I tamo je to moderno, a meni to nikako ne ide. Štrecnulo me i kad smo morali proći pored desetorice kršnih tamnoputih snažnih visokih dečkiju koji su sjedili na prilazu mostu i ne znam što su radili osim gledali i nešto čekali. Nisam se osjećala ugodno sama s djetetom iako se ništa nije dogodilo. Trudila sam se ne uspostavljati kontakt očima.

Umorni smo krenuli prema Metro stanici kraj koje je udobno smješten, također naizgled zdrav i snažan mladi muškarac ležao na svojoj piknik dekici u vreći za spavanje. Glamur i očaj, to je Pariz. Jedno do drugoga.

Vratili smo se u naš miri prigradski Torcy i zaspali. Idući smo dan pokupovali još neke suvenire. Najveća je atrakcija imati likove iz crtića na magnet koje onda nosiš na ramenu i lutke Woody i Buzz u verziji kao u crtiću. Zaista na cipeli piše Andy i povlači se ručica pa on progovara.

Sve u svemu, iznenađena sam ljubaznošću Francuza, finom hranom i razinom lutkarstva u parku. Da ponavljam sve s ovim znanjem otišla bih opet. Ovaj bih put noćila u hotelu u kojem je noćenje 50 eura s doručkom, a stanica vlaka stoji ravno ispred i za 7 minuta dolazi u Disneyland ravno pred ulaz parka. Ne bih išla na toranj nego bih radije negdje u centru sjela na kavu i slikala se pred tornjem. Gluposti i suvenire bih nakupovala isto.

Pri polasku u Pariz vozio nas je neki simpatični i spremni pilot s kojim nismo osjetili ni uzlijetanje ni slijetanje, ali smo pri povratku imali Mad Maxa koji nas je zalijepio kad se konačno odvozio pola sata do piste za uzlijetanje. Moram priznati da je jedan stjuart bio vidni drama queen pa se pitam postoje li još uvijek psihološke provjere za to radno mjesto jer mi se učinilo da on konkretno nije baš za posao s obzirom da je napravio uvredljivu dramu prilikom pakiranja stvari u pretince iznad nas. Naučila sam zašto se svi guraju na ukrcavanje iako imaj svoje sjedalo. Mjesta za ručnu prtljagu vrlo brzo budu popunjena pa kofer držiš u krilu. Mi nismo, ali skoro nam je uvalio vrećicu. E nećeš! Ne znaš ti što sam ja u ova četiri dana prošla! Djetetu je bilo genijalno. Zaboravila sam napomenuti.

Objava Disneyland bez filtera: iskustvo jedne mame – čarolija, gužve i razočaranja pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

U zbornicu ulazim sa sto misli, planova i očekivanja bez da znam što će taj dan uopće biti moguće ostvariti. Ja sam mama djeteta koje ide u školu. Ja sam i učiteljica ostaloj djeci koja idu u školu. Razrednica već dugi niz godina. Jednako plaćena kao i oni koji nisu razrednici i nisu učenicima kupovali papuče, razgovarali s njihovim roditeljima o bračnim problemima, obiteljskim nesuglasicama, slušali verbalne ispade bijesa djece i roditelja. Sve to činili nakon nekoliko pedagoških predmeta na fakultetu. Od toga niti jedan defektološkog smjera.

Mogla bih raditi u Centru za socijalnu skrb za prvu silu kao psiholog, socijalni pedagog ili defektolog. Onako, priučeno. Možda, ako zatreba, mogu i otići do Rebra obaviti neku operaciju, gledala sam serije, bila ljetos na tečaju prve pomoći u školi. Znam osnove, a ostalo ću poloviti u hodu. Inkluzija. To je baš lijepo.

Uopće nisam čitala detalje o školi u kojoj svi imaju problema s jednim učenikom jer mi je sve jasno i bez toga. Zamislite da učenik donese nožić u školu i prijeti djeci, da stavi djevojčici vrećicu na glavu i guši ju, da vrijeđa asistenta koji je s njim. Zamislite da ste razrednik učeniku koji vam probuši gume jer je zaljubljen u vas. Zamislite da ste otišli na policiju jer se bojite za svoju djecu koju taj učenik ponekad spominje. Zamislite da je na policiji službenik pitao je li to stvarno tako opasno kako vi kažete. Ja ne moram zamišljati. Doživjela sam.

U slučaju da učenik dođe u školu i nožem ozlijedi drugog učenika obojica će sutra sjediti zajedno u istom razredu jer se učenika ne može niti smije udaljiti s nastave. U takvom slučaju može ići na razgovor kod stručne službe, može dobiti pedagošku mjeru opomene ili ukora, u konačnici preseljenja u drugu školu. I može se apelirati na roditelje. Ukoliko roditelji ne uspijevaju promijeniti ponašanje, onda se stručna služba može obratiti Centru za socijalnu skrb koji provodi uvid i nadzor. Kad učenik ne dolazi u školu, a Centar kaže da ne zna što učiniti, onda ne znamo ni mi u školi. Tu priča staje.

U svojoj sam praksi znala tražiti od Centra pomoć psihologa za svoje učenike kad psihologa nismo imali unutar škole. No, pišući sve ovo, shvaćam da vam trebam reći onu jednu poantu – a ta je – učenik u osnovnoj školi može provesti godine prije nego što se nešto kroz Centar pokrene jer škola ne može ništa. Može ga tek prebaciti u drugu školu gdje će se ponavljati isto zbog čega je prebačen. Može ga poslati u Dugave kad i ako tamo bude mjesta pa da se ostali učenici u razredu „odmore“ na dva tjedna. Može mu dati oblik školovanja kod kuće, može ga udaljiti s nastave na dva tjedna. Škola može pogasiti požar na Kornatima lončićem vode iz mora. Povremeno.

Kroz svoju sam učiteljsku praksu imala prilike vidjeti učenike s psihičkim poremećajima koji su bili vidljivi, ali se na njih nije godinama reagiralo. Već se u dječjem vrtiću vidi dijete koje će kasnije biti problematično. No, gdje tu sustav bilo što radi? Gledala sam dijete koje su odavno trebali izuzeti iz obitelji, ali su to napravili tek kad si je pokušao oduzeti život. Ovo pišem kako biste vi koji čitate ovaj portal barem shvatili, kad većina priča samo o tome koga se štiti i tko je političar i tko nije. To je potpuno nevažno.

Ljudi, mi imamo velikih problema s psihološkim zdravljem naše djece i ne vidim svjetlo na kraju tunela!

Djeca koja su iz moje osnovne škole završila u popravnim domovima nisu tamo završila slučajno, borili smo se s njima cijelo vrijeme, sami, bez pomoći sustava. Malo razgovora u stručnoj službi, malo prijetnji, malo opomena, zvanje roditelja u školu svaki tjedan i križanje kalendara do kraja školske godine.

Učenici s teškoćama su danas svakodnevica. Postoji pravilnik koji ograničava broj učenika s teškoćama na redovnoj nastavi. No, ako s njime sjedi asistent, osoba koja za svoj rad dobiva mizeriju i čudo je ako tu osobu i nađete, onda se taj učenik ne računa. Jer valjda s njim ne trebate raditi, on samo lebdi u razredu i ne rješava neke zadatke koje ste za njega posebno pripremali za naknadu od jedan euro po satu koliki je dodatak za taj posao. Jeftinije od sata rada defektologa. Bravo političari, poduzetnički uspješno smanjivanje troškova.

Ulazim u razred u kojem je učenik s Ašpergerovim sindromom, učenik s ADHD-om, učenik sa šizofrenim poremećajima, učenik kojem je nadzor u obitelji, a sam ima poteškoće čitanja i pisanja i učenica koja ima poteškoće vida. Dolazim govoriti o pjesničkim slikama i kontrastima. Ne vidim onih ostalih desetak učenika koji nemaju poteškoće. Jednostavno imam ograničenje od tri stvari istovremeno, više od toga nemam kapacitet raditi. Kružim oko ovih prvih. Dragi su mi, ali ne znam ih uvijek dovesti do toga da i rade.

Inkluzija učenika s teškoćama znači – šparali smo na vašoj djeci!

Ja nisam školovana raditi s učenicima iz spektra autizma. Sve što znam naučila sam u razredu pokušajima i pogreškama. I to uglavnom u smjeru da bude mir, a ne da oni napreduju. Oni nisu zaslužili učiteljicu koja nije defektolog, terapeut, socijalni pedagog… ostala djeca u razredu nisu zaslužila preskakati gradivo jer učiteljica kruži oko učenika s teškoćama. Teško je raditi u razredu u kojem neko dijete stalo upada u riječi, leži ispod klupe, bode učenika do sebe, mijauče…. Ne mislim pod time da je učiteljima teško. Mi se snalazimo. Snalaze li se vaša djeca u tome?

Osjećam se neuspješno svaki put kad izlazim iz razreda u kojem je više učenika s problemima u pažnji, ponašanju ili razvojnim teškoćama. Niti sam njima dobra učiteljica, jer nisam stručna, niti sam ostatku razreda dobra učiteljica jer ih ne stignem sve vidjeti. Frustrirajuće je raditi u takvim uvjetima!

Možda sam dodatno frustrirana i zbog činjenice da sam nedavno dobila anonimnu prijavu, isto jednu odličnu Vokić-političku izmišljotinu kojom se piše pet dopisa i sve ostane isto, u kojoj je navedeno da kriteriji za učenike s teškoćama nisu isti i da neki nemaju dokazane teškoće, a olakšava im se jer imaju disleksiju. Dakle, do sedmog se razreda baš nije ostvario plan da se učenici s teškoćama prihvate kao oni koji su isti nama. Ne. Oni su oni koji su od nas različiti. Imaju drugačije ispite i kriterije. To nam smeta. Oni nam smetaju. Inkluzija uspješna.

Nije uopće važno čije je dijete ono koje zlostavlja ostale. Sutra će to možda biti moje dijete. Važno je to da dijete vrišti upomoć, a nikoga nema. Je li itko otkrio uzroke kršenja pravila ponašanja, nanošenja ozljeda?

To će dijete ukoliko mu se omogući oblik školovanja kod kuće biti još gore. Zatvorit ćemo ga onamo odakle je sve krenulo. Čudit ćete se kad jednog dana odraste u čovjeka koji će odlučiti nanositi ozljede društvu, istom društvu odraslih osoba koje mu nisu znale pomoći. Dijete koje krši pravila, traži granice. Dijete koje ometa nastavu, traži pažnju. Dijete koje je puno bijesa, traži da mu se pomogne. Kao netko tko u školi radi već dugi niz godina sa sigurnošću znam da sam svjedočila brojnim slučajevima zanemarivanja djeteta u bogatim i siromašnim obiteljima, zlostavljanja djeteta i iskorištavanja djeteta. I najbolnije je što kao učiteljica ili razrednica nisam mogla učiniti ništa. Baš ništa. I sutra isto neću moći učiniti ništa za dijete koje ometa nastavu nakon što je čitavu noć čuvalo mlađeg brata ili sestru i slušalo galamu i vrijeđanje kod kuće.

Ne mogu učiniti ništa ja, ali političari mogu. Mogu uložiti novac u socijalnu skrb i sektor koji nikome nije zanimljiv jer se samo bavi ljudima i obiteljima. Nema gradnje, nema projekata i nema vanjskih izvođača radova. Vrtić i osnovna škola mjesta su na kojima mijenjamo svijet.

Toliko je malo potrebno da se naprave velike promjene. Samo kad bi obitelj i dijete nekoj politici bili važni. Samo tada.

U toj nekoj drugoj priči bi dijete i obitelj pregledali psiholozi, pružili psihološki tretman djetetu bez obzira na pristanak roditelja. To je par stotina eura troška. Toliko košta problem koji je trenutno aktualan u medijima. Učiteljice će same sebi platiti psihološke tretmane. Radimo to već duže kao osobnu higijenu.

Fotografije: pexels.com

Objava biti učitelj u hrvatskom školskom sustavu gdje je inkluzija samo mrtvo slovo na papiru pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Bilo je devet i trideset umjesto devet. Vani najava ljetnog, a ne proljetnog putovanja. Šaljem Daši poruku da stižem kasnije jer je moj sin rekao kako ga boli uho, a i trbuh, a i glava. Promjena planova u zadnji čas. Hoćemo li uopće ići na vikend kojem se već duže veselim i konačno kupiti cipele koje na internetu gledam već četiri godine? Uskočili su baka i tata pa je priča započela ukrcajem na Jarunu i pokretom prema nepoznatome. Hvala mom odličnom školskom prijatelju koji mi je pokazao kako se skida karta koju mogu koristiti i bez interneta. Inače sam predavala infomatiku, ali u zadnje vrijeme nemam volje ni energije za rješavanje informatičkih problema. Čini mi se kao da mi se nakon poroda jedan disk u mozgu formatirao. Bez interneta i mreže osjećala sam se kao da sam u smrtnoj opasnosti i moram priznati da mi je putovanje u Italiju (Gardaland s djecom – naša avantura u Italiji ) bilo puno opuštenije makar samo zbog toga. Roaming je toliko skup da sam se svugdje spajala na internet i komunicirala tako.

Moja suputnica, prijateljica Daša, putovala je u Srbiju vidjeti članove svoje obitelji, a ja sam bila željna pustolovine i zabave. Imale smo velik stan kod nekog kneza i u blizini Vukova spomenika. Njega ću svakako upamtiti za čitav život.

Put u Srbiju za mene je bio i nelagodan jer tamo nisam nikad bila, a djetinjstvo mi nekako iz ratnog doba nalaže da je tamo opasno ići i nikad ne znaš kako će ljudi na nas reagirati. Pogotovo jer idemo autom sa zagrebačkim tablicama. Nakon tri sata puta i nekoliko mojih okršaja s DPF-om (filter auta koji ja ne znam propuhivati jer je meni žao da auto jako brunda pa se zapuhao), stigli smo na benzinsku taman prije prelaska granice Bajakovo. Moja Daša u panici je tražila benzinsku kad sam ja shvatila da smo vrlo blizu granice, a gorivo je kod nas puno jeftinije i moramo ga točiti. Odahnule smo i predahnule na odmorištu i bile uslužene kao kraljice od najljubaznijih djelatnika koje sam ikada susrela na benzinskim pumpama.  „Hoćete li možda leda da vam dodam za sok koji ste kupile? Trebate li majoneze?“ Stvarno sam puna entuzijazma stigla do granice. Na našoj smo strani čekale petnaest minuta za četiri i pola auta. Da sam samo znala kako će biti kad se vraćamo nazad, ljubila bih one službenike u petak.

Krenuli smo se voziti Srbijom, a ja sam bila kao dijete u lunaparku.

Ispitivala sam Dašu o ćirlici jer sam ju potpuno zaboravila otkad sam ju učila na fakultetu, valjda je bila na onom istom formatiranom disku. Skrenuli smo nekim lokalnim cestama do Novog Sada. Vozili se skoro kroz dvorišta i nacionalne parkove iza četiri kamiona, dva autobusa i tri kombija. Lokalne su ceste zabavne, ali kad nije proljetnih tridesetak stupnjeva u zraku. Najzabavniji je dio bila jednosmjerna dionica ceste na kojoj sam ja zaključila da su ti Srbi samoubojice jer se u nepreglednim zavojima voze lijevom trakom i prestižu kamione. Sve dok me nije prošlo dvadesetak takvih pa sam zaključila da sam možda ipak propustila kakav znak i vozim pedeset iza kamiona čekajući svoju sreću, a ostali lijepo zaključuju kako su ovi Zagrepčani malo spori. U svim smislovima. U naletu adrenalina, odlučila sam živjeti na rubu, i to na rubu lijeve trake. Naravno da je cesta bila jednosmjerna.

Taman kad je Daša zaključila kako se još niti jednom nismo izgubile, napravile smo nekoliko krugova po Novom Sadu i onda stigle do uspona na Petrovaradinsku tvrđavu. Kockani prilaz i predivno zelenilo nisu mi ulijevali povjerenje da se do nje može autom. Pitale smo prolaznike koji su nam najljubaznije objasnili da možemo skroz na vrh autom i kamo da tamo skrenemo. Upitali su nas i odakle smo pa se, kao i većina ostalih, pohvalili da imaju nekoga u Hrvatskoj ili su i sami tamo neko vrijeme živjeli. Najveće iznenađenje puta mi je jednosmjerna signalizacija i semafor na tvrđavi. Moj je brat te dojmove kasnije kad sam prepričavala po povratku ismijao jer sam se divila semaforima kao prava Europljanka. Mene je to oduševilo poput onog tunela na Hvaru kojim se izmjenično prolazi. Oduševilo me i to što smo na vrhu imale pogled, besplatno parkiranje i divan restoran sa simpatičnim konobarom i vrhunskom hranom za manje novca nego u prosječnoj pizzeriji u Zagrebu. Dinare sam mijenjala u Zagrebu, tečaj je bio čak i bolji nego u Beogradu, a za 100 eura dobila sam 1170 dinara. Novčanice su jedva stale u moj maleni novčanik. Ima ih toliko različitih da sam često frajerski, a zapravo smušeno, vadila sve svoje novce na stol ili pult i birala čime ćemo platiti.

Novi Sad je predivan grad, Dunavski park, sa zavlačenjem ovog a i naglaskom na njemu. Jedna od najvećih pješačkih zona u centru nekog grada i divna mirna energija. Gotovo kao da smo bili negdje na moru i šetali uz prigodne ljetne temperature početkom travnja. Nakon druženja s dvije divne Novosađanke na toplim i divnim ulicama, krenule smo prema Beogradu. Trebalo nam je oko sat vremena autoputom. Iako, navodno postoji vlak kojim se može doći i za pola sata do Beograda. Nismo ga isprobale jer smo naš auto odlučile povesti sa sobom. Premda je bio toliko svojeglav da smo ga trebale ostaviti kod Dunavskog parka.

Ulazak u Beograd obilježio je natpis „Kosovo je Srbija“, ili nešto slično tome. Divni transparenti na samom ulazu u gradu. Toga ima posvuda pa i tamo. Nisam obraćala pažnju jer sam upala u gužvu kakvu ne pamtim niti na najgori Badnjak zagrebačkih ulica. Bilo je osam uvečer i putovale smo tri kilometra pola sata. S time da su njihove petlje u kombinaciji s GPS-om znanstvena fantastika. Sedam razina, osamnaest traka i skretanja, a on samo kaže da skrenem. Uspjele smo nekako doći do centra. Trolejbusi, tramvaji, busevi, noć, svjetla, horde ljudi na ulicama. Jako puno pokušaja komunikacije iz nekih drugih automobila u kojima su bili mladići kojima su se na bradi tek nedavno pojavile dlačice. Ok, onda nas valjda neće ispsovati i namlatiti. I nisu.

Beograđani i Beograđanske nas nisu šljivili ni pola posto. Svi su bili u nekom svojem fazonu, vrlo ljubazni i detaljni kad ih se zamoli za pomoć u jedanaest sati navečer kod Vukovog spomenika, koji se stalno premještao i nikako ga nisam mogla zaobići. Ali jako dosadni. Pa tko onda snima te zabavne srpske filmove kad nemaju uopće smisla za humor, šalu i zafrkanciju usput? Ulice grada su do kasno u noć pune ljudi koji nekamo šeću. Vrlo često pričaju na telefon i šeću psa zadubljeno objašnjavajući telefonskom prijatelju neke vrlo važne stvari. Grad je pun stabala i sve je bilo u cvatu pa je posvuda bilo prašine. Mi smo se bili parkirali u javnoj garaži, ali su parkirna mjesta ispred naše zgrade bila puna automobila koji su bili ogrebani i nagurani tako da se ulicom jedva moglo proći.

Grad je bio živ danju i noću. Ono što me najviše dojmilo je koliko je velik i kako se na ulicama u svakom trenu nalaze ljudi. Uvečer mladi, i to jako mladi kakvih po Zagrebu nisam viđala tako kasno, a ujutro stariji u šetnji s psima ili vrećicama. Vodu smo kupile u trgovini jer me prijateljica upozorila da ona ne pije vodu iz vodovoda. To me malo iznenadilo jer to nisam do sada čula, možda je to samo njen film, ali nisam htjela testirati.

Idući sam dan otišla pješice do najpoznatije šetnice, Knez Mihailove ulice, i tamo naišla na neki domoljubni koncert, natpis Yugoslavija, knjižnice koje imaju naslove na ćirilici i latinici i uživala u glazbi Nene Belana i Magazina. Gužva je bila velika, ali su se ljudi nekako kretali mirno u svojim društvima. Ja sam i dalje tražila taj srpski šarm o kojem svi pričaju, ali nikako na njega nisam nailazila. Svi su bili u svojim filmovima. Sjela sam u odličan restoran i kafić „Snežana“ gdje sam uživala u najfinijem Mohitu koji je bio jeftiniji nego najjeftinija igračka u obližnjem dućanu. Upoznala sam divan par koji me uputio na Beograd na vodi kao nešto što svakako moram pogledati. Mirno su sjedili do mene dok ih nisam zamolila za fotografiju. Tada su me zainteresirano upitali odakle sam i uslijedilo je pitanje koje su me gotovo svi Beograđani i Beograđanke, njih par s kojima sam ipak razgovarala na svoju inicijativu, pitali – „Kako ti se sviđa Beograd?“. Pitanje je svaki put bilo zapakirano u energiju – jedva čekam čuti što ti se najviše sviđa. Ja sam nažalost zašutjela i onda se krenula ispričavati kako još nisam sve vidjela. To ih je dosta iznenadilo i možda uzrujalo. Meni se nije svidio toliko koliko Novi Sad.

Prošetala sam Kalemegdanom koji ima predivan park za djecu i zoološki vrt, bilo je jako lijepo. Podsjećao me na Barcelonu. E tamo mi se svidjelo sve do trena kad sam ugledala Vojni muzej. Pa kud su me sad s tim ratovanjima opet uzbunili? Energija mi je splasnula. Odlučila sam ju popraviti kupovinom cipela. Uzela sam čak dva para srpskog proizvođača koji ima divne kožne cipele. Prošetala sam do našeg stana i strovalila se na kauč. Važno sam planirala prijateljici pokazati što sam kupila. Uzela sam kutiju i pokušala obuti cipele. Pomislila sam: „Au, baš su mi noge natekle.“  Snežana se pretvorila u Pepeljugu. Gurala sam nogu koja nije ulazila. Naravno, jer je u kutiji cipela pravog broja bio manji broj. Ostavila sam cipele da me sačekaju i da ih ne vodam po Kalamegdanu jer su one ipak domaće cure i sve su tu vidjele, ali mi je trgovkinja u međuvremenu napravila diverziju. Jao! Mi sutra putujemo doma, a trgovina radi još pet minuta. Sat vremena života i energije provela sam u planiranju svoje diverzije bez mogućnosti telefoniranja. Kad sam odustala, javili su se s rješenjem koje nam je značilo da ćemo sutra morati mijenjati planove, a još nas je navečer čekala večera uz živu glazbu.

Nakon kratkog druženja i gostovanja Josićeva rosea na stoliću usred divno uređenog beogradskog stana u ulici nekog kneza 38 krenule smo prema Skadarliji, ulici u kojoj se nalaze najpoznatiji tradicionalni restorani u kojima vam dok žvačete teletinu muzičar maše žicama kraj nosa. Mislim da sam zakasnila deset godina u taj Beograd. Ili sam jednostavno trebala naći nekoga tko će nas voziti pa da ja budem odmorna ili sam trebala spavati, a ne šetati po najvećem suncu. U restoranu Tri šešira nismo mogli dobiti rezervaciju prije 23 sata navečer. Mislile smo da ćemo stići na kraj fešte, a zapravo je tek bila sredina. Jedni stižu, drugi odlaze, a bend u svakoj sali svira kraj uha. Teletina je bila bogovska, rose ne toliko. U salatu od krastavaca stavljaju kopar, a kajmak je najslađi na svijetu i to će mi nedostajati. Poziv Pink taksija bio je pustolovina i na kraju je Daša kao Carrie s frčkavom, ali crnom kosom, preskočila tri prometne trake i šarena iskočila pred taksistu koji je bio manje pričljiv od bilo kojeg zagrebačkog Nepalca. Ne znaš što imaš dok to ne izgubiš.

Ujutro smo išle po prave cipele i na Beograd na vodi. EEE, tu bih se već mogla vidjeti. „Abu Dhabi za siromašne,“ rekla sam u šali Daši. Možda samo iz ljubomore jer bih rado da i Zagreb ima tako nešto, ali mi imamo komarce na vodi i pokoji festival na kojem ima malo hladne pive i puno komaraca. Beograd na vodi je bio divan: obitelji, djeca, divna energija ljudi. I malo lupanja s obližnjih gradilišta.

Zadnji smo dan otišle na snimanje podkasta Nemanje Milovića i Marije Hadžović u Radisson hotel. Pogledala sam gotovo sve njihove epizode pod naslovom „Na istoj strani“ u kojima progovaraju o temama razlike i sličnosti muškaraca i žena te odnosima. Oboje divni, pametni, poduzetni (ili preduzetni) mladi lijepi ljudi s divnom energijom. Takve nisam sretala po Beogradu, ali sam sigurna da ih ima. Ljudi koji društvene mreže, svoj šarm, znanje i privlačnost, koriste za neke više ciljeve, a ne samo skupljanje lajkova. Njihov je projekt imao i humanitarni karakter pa sam u zadnji tren prilikom pakiranja odlučila ponijeti i svoju knjigu „Ti (ni)si sama“. Na koju ste već možda i zaboravili, ali je nastala upravo s ciljem osnaživanja žena, posebno onih koje su same s djecom. Premda sam razmišljala je li, kako bi rekli moji učenici cringe, nositi im svoju knjigu – čitajte ovo sam ja napisala – ili je to dobro… Intuicija mi je rekla da ju ponesem bez obzira na to što njih dvoje još nemaju djecu i govore samo o odnosima. Vražičak u meni vikao je – trebat će njima ova knjiga jednog dana kad uđu u stvarni svijet odnosa u kojima nije sve bajno i divno jer je dijete cijelu noć plakalo ili imalo temperaturu dok je drugo povraćalo. Druženje je bilo divno i nismo bile jedine iz Zagreba. Za kraj petica i popravak dojma. Ljudi čine grad.

Moram spomenuti, u Beogradu imaju najmaštovitija peciva pa smo pojele nekoliko njih, popile malo rose iz bočice i sjele u Minija koji je opet bio svojeglav. Sretne, ispunjene i s nekim novim saznanjima. S idejom da smo za četiri sata na Jarunu. Ali nismo bile. Za četiri smo sata bile u međuzemlju  Srbije i Hrvatske. Baš mi je drago da smo u EU. U općoj makljaži iz osamnaest traka u tri, pokojem krepalom autu, trubljenju ludih putnika, temperaturi iznad 32 stupnja, razmišljanjima o tome što se dogodi kad ubiješ nekoga između dvije granice, zaključila sam da mi je u Daruvaru bilo predivno. Moj prijatelj Mirko rekao je da mi je to zato što sam državljanka EU, da nisam, prelazila bih gdje god želim. Mirko je gotovo uvijek u pravu. Video koji su Marija i Nemanja pustili već mi je bio poslao Mirko.

Sve u svemu – Beograd je grad u koji treba otići u nekoj organiziranoj ruti gledati znamenitosti ili sa svojom većom i poznatom ekipom u lude noćne provode jer klubovi rade cijelu noć, ali zabavljaj se sam.

Objava samo kajmak i Novi Sad pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nisam bila u klasičnoj vojsci niti sam netko tko bi to ikada učinio. Bojim se pucnjave petardi i uvijek sam za mirno rješavanje sukoba. Ukoliko vidim dva psa koji se napadaju, pokušavam s njima razgovarati. Mislim da bih dobila svrab da se ne tuširam tjedan dana negdje zarobljena u jarku. Nisam za autoritete. Ne volim mesni narezak, vojne uniforme su mi nekako bezlične, da o čizmama ne govorim, volim ići na WC sama. Dakle, nisam za vojsku.

Ipak, oduvijek sam bila ljubomorna na tatine ratne priče i prijateljstva koja su mi se činila nekako duboka i trajna. Nastala baš u vrijeme Domovinskog rata kad su svi bili zajedno tamo negdje kod Karlovca. Neka od tih prijateljstava prerasla su u kumstva. Duboka povezanost onih koji su bili zajedno u nevjerojatnim situacijama i opasnostima. Svi za jednoga i jedan za sve!

Oduvijek sam bila pomalo ljubomorna na te stričeke koji su tati toliko važni. Zašto ja mojim prijateljicama nisam toliko bitna? Uz iznimku onih najbližih, prijateljstva iz škole ili kvarta nisu bila niti sjena vojnim kompanjonima. Čim bi ljeto bilo gotovo ekipa iz kvarta izlazila bi na ulicu tek ponekad vikendom i zajedničko igranje graničara cijelo poslijepodne ostalo bi samo san. Isto je vrijedilo i za školu. Čim bi zazvonilo zadnje zvono, a bilježnice se bacile u koš za smeće, razredni kolege nestajali bi kao sladoled od oraha iz Lidla u vrijeme PMS-a.

Tek nekoliko desetljeća nakon Domovinskog rata. Nema potrebe da točno pišem, ali ajde, radi dramatičnosti – trideset godina kasnije. Dogodilo se Ljeto 2023. Ta-ta-ra-ta! Godina je započela Tinder pustolovinama koje nisu baš slavno završile. Nekako sam to i znala u početku, ali mi je bilo previše mirno i lijepo u životu. Kako god bilo, došlo je ljeto i razna događanja na otvorenome mamila su me nekom neobičnom privlačnošću. Otišli smo na jedno događanje i sreli društvo. Netko se javio za ono iduće pa su došle neke nove cure. One su dovele još novih divnih žena. Prijateljica prijateljice i njena prijateljica. Mogu li i one doći? Ma naravno, što više, to veselije! Izlasci su se pretvorili u tjednu aktivnost s velikom hordom odličnih žena. Glavni nam je zadatak na početku bio družiti se sa suprotnim spolom, dobiti koji kompliment i možda u nekoj ludoj kombinaciji upoznati čovjeka svog života. Ali to tek krajem ljeta.

S vremenom je društvo za ljetne izlaske bilo toliko da nismo ni primjećivale dečke. Zafrkancija, podrška, zajedničke teme, horoskopi, ples, smijeh i gin-tonic. Već sam krajem ljeta curama najavila da plesne cipele u rujnu stavljam o klin. I onda se dogodilo da sam upoznala još novih genijalnih žena s kojima sam htjela ići plesati, pjevati i piti štrukani. Jer ljeto je bilo gotovo pa je bio red i da se promijeni nešto. Piće.

I tako je i ljeto bilo dio ekipe pa se nije dalo doma, nedavno je završilo. Sumirajući utiske došla sam do nevjerojatnog saznanja.

U potrazi za nekim muškarcem vrijednim moje pažnje, pronašla sam i povezala se s predivnim ženama. Moja ekipa iz rata!

Ma tko te bolje može razumjeti nego onaj koji je s tobom bio na prvoj crti bojišnice kad je dečko nakon cijele večeri udvaranja shvatio da ima curu. Kad ste jurile piškiti negdje u Savskoj, bilo gdje, jer na festivalima nema pristojnog WC-a. (A bilo je i nekih drugih situacija koje su imale veze s ozbiljnijim potrebama za brojem dva, a uključile su obližnja gradilišta.) Tko će bolje znati kako je to ustati se drugo jutro u sedam jer je tvoj mališan gladan, žedan ili se jednostavno želi igrati s mamom, nego ona koja je to isto prošla i šalje ti svoju izmučenu fotografiju. Pa se mijenjate kao sa slikama Životinjskog. Tko će te bolje razumjeti nego ona koja je isto razmišljala o tome što on razmišlja i što da si ona misli nakon što je on dugo razmišljao, a nije ništa napisao ni rekao.

Toliko sam zahvalna na svim ženama koje su ovo ljeto ušle u moj život. Sve do jedne genijalne, drage i predivne. Dok sam plakala što nisam pronašla niti jednog takvog muškarca, nisam ni shvatila da sam dobila svoju ekipu s ratišta koju ću imati za čitav život. One s kojima si bio najbolji na plesnom podiju, s kojima si smrdio nakon cijele sparne večeri, s kojima si po gradu tražio pekare u šest ujutro, s kojima si se smijao do suza i koje su za tebe uletavale zaručenim i nezaručenim dečkima, s kojima si bio na prvoj crti i planirao tandem izvlačenja iz napornih napada, i s kojima si drugi dan prepričavao sve što se događalo. U dva ujutro teško je ne biti iskren i svoj. Takvo je tada vrijeme. I tko te takvog prihvati, ti si njegov i on je tvoj, zauvijek. U dobru i zlu.

Prisežem da ću u obnašanju svoje dužnosti uvijek razmišljati o svojim prijateljicama, da ću savjesno i odgovorno izvršavati naše zapovijedi, braniti suverenitet i teritorijalnu cjelovitost same sebe i nas, a tako i drugih, te poštivati i štititi temeljna načela slobode i jednakosti.

Svi za jednoga i jedan za sve!

Foto: pexels.com

tinder za početnike (i single mame) – SUPERMAME

Objava moja ekipa iz rata pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Možemo li imati sve? Znam samo da ću posljednjim snagama, sve do smrti, umrijeti pokušavajući spojiti strast i otvorenu komunikaciju. Nadam se dovršiti to pokušavanje kroz par mjeseci, možda godinu dana.

U romantičnom filmu slučajni je prolaznik vrlo sladak dečko koji bi inače u Intimissimi katalogu pokazivao kolekciju kupaćih sezone 2022./2023. U stvarnosti je taj simpatični brbljavi dečko jako daleko od sramežljivog Clarka Kenta koji samo treba skinuti majicu i pokazati svoje mišićavo tijelo. Znam, treba krenuti od sebe i pogledati što mi nudimo. Nisam sigurna što su poželjne osobine moje muške verzije, ali sam sigurna da ima dosta toga za ponuditi. Brbljavost, simpatičnost, pjevanje na stolovima bez sluha, jedenje u pola noći, mekani podatni trbuščić, mozak pun teorija i ideja, osmijeh, znatiželjne oči i koju oblinu.

Kad dobro zađeš iza tridesete, kako kaže moja prijateljica Daša, moraš sa sobom u izlazak nositi kalkulator. Još jedan izazov strasti i legalnosti. Osim što paziš je li to Clark, razmišljaš i o tome u kojoj verziji filma glumi. Možda je glumac mlađi od tvoje najdraže majice za spavanje.

Toliko toga visi u zraku između mene i mojeg idealnog muškarca da mi se čini kako ću prije otputovati na Mjesec nego pronaći onoga koji zvuči i izgleda divno.

Kamo zaviriti u potragu? O aplikacijama sam već pisala i ne planiram se ponavljati kako su tamo oni koji nisu Clark Kent nego više liče i ponašaju se kao Lex Luthor. Možda samo u mojoj aplikaciji, isprobajte i javite se, možda je samo do mene. U obližnjem kafiću možda naiđeš na sve njih s društvenih mreža, ali te uživo ne budu pozdravili jer su asocijalni licem u lice. Većina ostalih simpatičnih momaka iz kafića vraća se s placa s grincajgom, a znamo da ne kuhaju juhu u velikom loncu samo za sebe. Ima tu još par slobodnih momaka, ali dok se vi upoznate nakon 13 slučajnih susreta, već će biti zauzeti.

I onda ostaje strast. U teretani se možda mogu pronaći slični kao i u kafiću, samo što ćeš odmah vidjeti tko se puno znoji i tko izgleda dobro dok je tako. Problem je i u tome kako ti izgledaš dok se znojiš. Ne znam, ali upoznavanje u teretani je malo problematično, no možda baš tamo budem osvojena. Druga puno simpatičnija i realnija opcija je bauštela iliti gradilište. Ne znam kako do sada nitko nije smislio neki speed date meet na gradilištu? Ili barem divnu terasu s pogledom na gradilište uz koju je i dječje igralište pa mame mogu zaista doći odmoriti. Koliko god mi pričali o tome da treba birati nekoga s kime ti je ugodno, na početku je apsolutno suprotno. Kemijska reakcija mora dovesti do toga da ti je iznimno nelagodno. Ne mora nužno nositi šljem i biti u majici bez rukava, može biti simpatičan monter namještaja koji ne zna baš dobro naš jezik, ali ima predivan osmijeh i neobično jake ruke. Uz to je snažan i spretan. Mislim da sam rekla dosta?

Mogu tu još proći neka zanimanja. Mislim da su glazbenici svima zanimljivi, a oni koji ne vole tetovaže na mršavim tipovima mogu odabrati hrvače.

Smijemo li mi uopće razmišljati o kemiji i fizičkoj privlačnosti ako smo žene? Nekako mi se čini da smijemo šaputati o tome kako su nam vojnici i vatrogasci jako zanimljivi jer čuvaju i spašavaju, ali ni slučajno ne smijemo reći da su nam fizički atraktivni tako plećati, rukati i mišićavi.

Čekam svog majstora koji čita o meditacijama i vjerujem u to da zaslužujemo imati i strast i konekciju s nekime. Nikako niti jedno ne smije izostati. Zaslužujemo oboje. Samo napominjem, ja sam profesorica, a znamo da je i to zanimljivo.

Foto: pexels.com

tinder za početnike (i single mame) – SUPERMAME

Objava strast je na gradilištu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Koliko istovremeno jedna stvar može biti divna i strašna. Pakiranje.

Planiraš na neko divno putovanje, pripremljen je kovčeg dovoljno velik i dovoljno lijep. Svejedno, osjećaj pakiranja nije više lijep. Pakirala si se svakog petka kako bi otišla odmoriti se k svojima s malenom bebom. Veselila si se tome što će u subotu ujutro deda uzeti bebicu i ti ćeš spavati tih sat vremena kojima se čitav tjedan veseliš. Ne postoji poklon koji je ljepši od toga. Ali je pakiranje značilo i da ćeš otići u obitelj koja je cjelovita, koja će te cijelo vrijeme podsjećati koliko si ti necjelovita u svojoj polovičnoj obitelji. Možda tako ne bi trebalo biti, ali osjećaš istovremenu tugu i radost boravkom u kući koju ispunjavaju muž i žena te njihovo dijete. Što sam ja kriva da se tako nešto meni događa? Za što sam dobila ovu kaznu? Velika plava Ikea vrećica puna je pelena, blazinica, benkica i u njoj tvoje čiste gaće i jedne čarape. Zaboravila si da si tamo dva dana.

Nekad je pakiranje značilo da si u kupaonici i depiliraš se u deset sati navečer. Svi kupljeni šamponi i kreme za sunčanje koje nisu polovične i istrošene čekaju te na polici u sobi. Tada si imala priliku kupovati samo za sebe sve ono što ti treba. Nisi razmišljala o tome da štediš ili preskočiš nešto. Samo si uzimala bez kompromisa. Pakiranje je značilo uzimanje najboljih komada odjeće koja je pripremana danima time što si malo nosila sve ono što ne voliš, a kako bi za koji dan nosila sve ono što voliš. Pakiranje. Veselje.

I danas kad vidim veliku kartonsku kutiju naježim se duž cijelih leđa. Pakirala sam u svojoj kući stvari koje sam nosila sa sobom u novi stan. Iste one koje sam nekoliko godina ranije kamionom vozila u ovu kuću. Dok stojiš ispred police s vjenčanom slikom koja je nevjerojatno dobra i razmišljaš o tome da uzmeš sa sobom dio stvari, ali možda ipak ostaviš većinu toga, jer ćeš se vratiti. Jer se želiš vratiti. Kreneš se penjati stepenicama i shvatiš da će ukrase na zidu koje si uređivala i oko njih se preznojavala, vjerojatno pribojati neka druga žena. Zapravo, znaš da je tako. Puno ti se puta dogodilo da imaš viziju u trenutku, znaš da su stvari drugačije nego priželjkuješ. Jasne slike pojave ti se pred očima, trenuci logičnosti koji su ti rijetki u situacijama vezanima uz odnose s ljudima. Koliko je teško boriti se za sebe pakiranjem? Ono zahtijeva organizaciju i procjenu, a u trenutku kad trgaš svoj život na komadiće, nisi sposoban donositi odluke o tome treba li ponijeti čitav set čaša koje si dobila za rođendan ili samo dio njih.

Nikad nisam voljela kuhanje zato što se mora sve što je na svome mjestu izvaditi i zamazati. To mi je nekako destruktivno. Stvaranje nečeg novog uvijek je u začetku destrukcija. Ovakva senzibilna, prestrašena, iznositi i dijeliti svoje osjećaje s drugima? Osjećam se nesposobna stvarati. Nemam hrabrosti više se pakirati.

Bojim se svega što ono za mene može značiti jer sam se slomila toliko puta da mislim kako samu sebe ne bih prepoznala presložim li svoj život još jednom.

A možda su sva ova pakiranja samo stvarala ono pakiranje koje ću obaviti uz zagrljaj i podršku. Nasmijana i sretna što se pakiram. Svjesna toga da je ono kamo nosim kutije mjesto koje sam oduvijek čekala. Ono na kojem će biti toliko mjesta da će raspakirane kutije biti samo jedan kut. Važan i nevažan istovremeno.

Imam jako puno prtljage. Nije to ono što ljudi ističu kao dobro. Ipak, meni se čini da sam sad sretnija nego ikada.  Vrećice, kartonske kutije, kamioni, razmještanje, namještanje, novi krevet, novi stan. Sve to ne znači ništa. Sve je to samo pozadina onoga što je na glavnoj pozornici. Pakiranje je nevažno. Važna si ti.

Foto:Pexels.com

I jakim ženama treba zagrljaj

Objava pakiranje za odlazak pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Sjedim za računalom i pokušavam sistematizirati slikovnice kojih ima toliko puno dobrih da mi je teško izdvojiti, a ne zaboraviti. Tako je i sa životnim odlukama. Pogled mi pada na jednu od polica s
knjigama koja je nekada bila uredno složena, ali sam se prestala truditi da bude vizualno ugodna, jer je prepuna svega onoga što mi treba. Korisno, potrebno, praktično i funkcionalno ušuljalo se u naš mali stan odavno. Ušuljalo se i u moje misli.

Moj je vrt u potpunosti bio nevažan, kako kaže Violet Bridgerton. Kad preživljavaš, nemaš previše vremena razmišljati o zabavi i onome što ispunjava bujnu maštu i zaigrano srce.

Pogled mi pada na zajedničku fotografiju iz zabavnog parka na kojoj se zabavljamo i spuštamo niz vodeni tobogan. Ono što prvo primijetim je da izgledam kao dečko. Imam šiltericu i duksu.

Prije točno godinu dana na parkiralištu zabavnog parka imala sam sudar s predivnim Mateom. Talijanom koji je izgledao kao muškarac iz kataloga za Intimissimi. Crna talijanka, nekoliko tetovaža, niti previsok niti prenizak, preplanuo i zgodan. Slučajno sam se vozeći unatrag, kako simbolično, zabila u njegov automobil. Družili smo se sat vremena ispunjavajući papirologiju, živcirajući se i pokušavajući komunicirati rukama, nogama na nekom lošem engleskom. Nakon šest sati vožnje i kilometarskih zastoja na talijanskim cestama, taman kad smo mislili kako smo stigli na svoj cilj, sve se odužilo za još sat vremena. Bila sam očajna. Iskreno, da je došao i Brad Pitt glavom i onom neodoljivom bebasto grubom bradom, bila bih očajna. Uopće nisam bila usmjerena na romantiku.

Nedavno mi je na društvenim mrežama došao prijedlog profila jednog zgodnog dečka, jer se moj telefonski imenik ipak na kraju udružio s njima unatoč mojim nastojanjima da mi ne iskaču svi iz
imenika. Nisam se niti sjetila tko bi to mogao biti. Bio je to onaj moj Mateo s kojim sam imala sudar i koji mi se odmah javio nakon razmjene brojeva. Nemojte ga tražiti na mome profilu, nisam ga dodala, neka prošlost ostane u prošlosti. Želim reći: vidimo ono što želimo vidjeti.

Zašto se osjećam zarobljeno u majčinstvu? Kao da ne mogu disati svojim željama i potrebama. Ne osjećam se sigurno biti ženom.

Zadnji put kad sam osjećala one leptiriće od kojih nisi gladan čak niti za vrijeme blagdanskog ručka, dogodilo mi se nešto opasno i ugrožavajuće. Ostala sam sama s malom bebom. Bilo je to najteže razdoblje moga života i u to me dovela ona ženska Danijela. Iskreno, ispod sveg rada na sebi, danas mislim da sam to i željela negdje ispod svega. Kao da sam dokazala da su muškarci loši i opasni. A kome sam to dokazivala?

Naša uvjerenja kroje nam život više nego mi to iskreno želimo. Šapuću nam na uho: “Ti to ne zaslužuješ! Ne može biti lagano! Odustani na vrijeme! Ne fantaziraj! Tko si ti pomislila da jesi? Zgodni dečki su opasni!”

Nije ni društvo naklonjeno podupirati nas u našim snovima, željama i ostvarivanju potreba. Skrivam ovu ženu u sebi zbog straha. Straha od sebe. Bojim se da ću opet glasno urliknuti kad mi ne bude bilo dobro u nekom odnosu. Da ću u početku pristati na ono što ionako znam da ne može potrajati. Da ću pretpostaviti unaprijed i zaboraviti uživati u cijelom procesu. Potpisati svojom rozom kemijskom olovkom kapitulaciju svoga života. A istovremeno toliko jako želim živjeti!

Želim se smijati bez straha da ću plakati, želim plakati od sreće i tuge znajući da je to sigurno i da nikoga neće prestrašiti, pa ni mene.

Želim disati punim plućima i uživati u prilikama koje mi život nosi bez da ih ja unaprijed sve isplaniram u svojoj glavi i odglumim kao generički igrokaz. Ljudi moji, želim biti zgodna žena! A najzgodnija je ona kojoj se i oči smiju od sreće. Nekad sam bila ta žena i nedostajem sama sebi. Osjećam kako se to nedostajanje javlja sve jače i znam da će postati toliko jako da ću od njega odustati. Život me naučio mnogo o samoj sebi. Znam da su moje posude za osjećaje jako velike, ali ih kad se prepune praznim odlučnije nego što bježim. Strah me biti žena, a istovremeno se tome toliko veselim.

Strah me, ali znam koliko sam snažna. Jedva čekam samu sebe ponovno, možda s 40, pa opet s 50 ili 75.

tinder za početnike (i single mame)

Foto: pexels.com

Objava nedostaje mi ona žena koja sam nekad bila pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kad imaš dvadeset i neku, dobro znaš što želiš i što ne želiš od života. Lijepo mu napišeš sve zahtjeve i jasno i glasno ih deklamiraš svima koji te žele saslušati.

“Kad budem imala djecu, nikako neće biti razmažena. Neću ih stavljati da spavaju sa mnom u krevetu. Bit će pristojni i neće mi upadati u riječ kad budem razgovarala s drugima. Pa neću valjda trčati za svaku sitnicu doktoru. Imat ću vremena posvetiti se svome izgledu, a ne biti zapuštena kao većina majki koje viđam. Kad bi se samo malo potrudile, sve bi uspjele. Otac mog djeteta će biti odgovoran i dijelit će podjednako sve obveze. Djeca rastavljenih roditelja uglavnom se i sama rastaju pa ću odabrati onoga čiji su roditelji, poput mojih, u dugom i sretnom braku…”

U trudnoći su se neke odluke već počele mijenjati pa sam umjesto brokule i mrkve jela čokoladu od koje mi nije bilo zlo, ali sam nastavila sa svojim mišljenjem o svemu. “Neću imati bočice nego ću dojiti. Ja sam ta koja će pokazati drugima kako se samo treba malo potruditi. Dijete neću voditi po šarenim shopping centrima, tu je previše podražaja za njih. Nikako mi dijete neće kročiti u ovisnički i nezdravi Mekić prije 18. godine. Dijete ne planiram previše držati u rukama kako se ne bi na njih naviklo. Vježbat ću čim rodim. Ići ćemo u duge šetnje lijepim kolicima. Otići ću na koncert, na druženje, rođendan. Družit ću se sa svim svojim prijateljicama, onima s djecom i onima koje ju nemaju. Imat ćemo vesele šarene piknike, kuhat ćemo zajedno neke ručkove. Ići ćemo na zajednička ljetovanja. Bit će to predivno!”

Moja najpametnija mišljenja o životu drugih ljudi i iskustvima o kojima nisam imala niti najmanjeg pojma dobila su neočekivani rezultat.

Moj sin ima šest godina i vrlo često se baci na pod kad mu se nešto ne radi. Jučer sam po njega došla u vrtić i na izlasku se beljio drugom dječaku jer su se svi zajedno posvađali u vezi toga tko bi trebao biti glavni u igri. Spomenula sam koliko godina ima, a još malo ću spavati na dvadeset centimetara svoga kreveta jer se on raširi po ostatku. Imamo malen stan i nema svoj zaseban krevet. Premda, mislim da ga ne bi ni koristio. Već vidim koliko sam zeznula vezano za njegovu samostalnost i samopouzdanje, vezanosti za majku, ali radovi na kući kasne i do daljnjeg ćemo spavati ovako stisnuti. U redu je. Popiškio se, ja prekrijem ručnicima i spavamo dalje.

Što se tiče upadanja u riječ, tu nemam problema. Telefonske razgovore i druženja s prijateljicama i prijateljima obavljam dok je on u vrtiću. Šminkam se ponovno ponekad nakon tri godine, ne moram svaki dan jer mi šminka traje na licu barem dva ili tri dana. Otac mog djeteta je odgovoran prema svom poslu i nikada ne uzima bolovanje. Živi na drugom dijelu grada i iz odgovornosti ne voli ulaziti u gužvu. Odabrala sam partnera koji nije imao rastavljene roditelje. Mi smo započeli novu tradiciju. Barem sam se ovdje držala svojih proklamacija.

One trudničke odluke su bile mudrije. Dojila sam i izdajala, mlijeka je bilo po zidovima, knjigama i stropu. Nakon tri me dana odvezla hitna pomoć pa sam se morala izdojiti kako bi mu na bočicu dali obrok. Ma već u bolnici su mi ga uzeli na jedan dan i hranili bočicom jer sam morala strogo mirovati zbog problema sa spinalnom. Dojila sam svog buhtlića, nekad originalom, nekad bočicom, a onda kako bih smanjila laktaciju i ubacivala adaptirano. Dobro je. Jedini je način da izađemo nekamo iz stana za kišnih dana bio shopping centar. Bog ga blagoslovio. Čim je mogao primiti krumpiriće u ruku, bili su to oni brzi i nezdravi iz Mekića, ali dovoljno zabavni da sjednem i predahnem na pet minuta dok se on njima zabavlja. U kolica nije htio, derao se toliko da mi ga je bilo žao, ali i sebe, pa sam ga nosila i gurala pored kolica. Kupila sam nosiljku. Tri mjeseca nakon poroda su me prijateljice zvale na koncert. Tri sam puta čitala poruku jer nisam znala je li to neka za…ili su ozbiljne. U toj sam fazi razmišljala o skoku s prozora od neispavanosti, sreća je da smo u suterenu pa ne mogu daleko. One prijateljice koje su imale djecu imale su i drugačiji dnevni ritam koji se nikako nije poklapao s našim, a one koje su bile solo nisu bile previše zainteresirane za moje trčanje za mališanom i živčanjenje. Dostava hrane baš je dobro funkcionirala. Poneki veseli rođendanski ručak odradila sam jedva čekajući vratiti se u svoj stan u kojem je sve bilo baby safe i nisam morala izgubiti svoja leđa zbog jednog „Sretan rođendan!“ Baš sam ja to sve dobro isplanirala i odlučila kako sam pametnija od ovih “jadnica” koje sam viđala.

Kako mi je drago da sam zašla blizu mudrih četrdesetih i veselo se mogu smijati svim svojim mladenačkim odlukama. Baš sam bila pametna sa svim svojim „Ja mislim da“ – o stvarima o kojima nisam imala nikakvog blagog pojma.

Život mi se sad čini puno zanimljivijim. Nemam pojma što će se dogoditi za deset godina i kako to izgledati kad uđem u menopauzu. Možda prodam stan i kupim prikolicu, možda se ošišam na nulu i pustim brkove, možda upoznam arapskog princa, možda postanem baka, možda ću htjeti nova prijateljstva, možda ću voljeti samoću. Možda ću se na trgu najavljivati dolazak spasitelja. Nemam j… pojma što će se dogoditi i kako ću ja na to reagirati. Obožavam ovu svoju novu pamet. S njom mi je život puno ljepši. Idem sad ponovno nazvati doktoricu.

preživjela sam svoju smrt – by Danijela Miklec

Foto: pexels.com

Objava kako je lijepo biti pametan s dvadeset pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

U 21. smo stoljeću i vrijeme je da to svi prihvatimo pa i ja sama. Prošlo je vrijeme kad su društvene mreže bile zabava i zanimacija za “geekove” koji nemaju svoj stvarni društveni život. Dobro, možda su više nego ikada baš za nas koji nemamo puno vremena za spremanje, putovanje, povratak i raspremanje. Najzgodnije bi mi bilo da se odraslo društvo pojavi u nekih dvadeset minuta pauze iza ručka, prije doručka je gužva, a i nakon večere isto. Instagram te čeka tu kad god ti uloviš par minuta vremena na WC-u za druženje s odraslima. Smiješi ti se i namiguje ti, ne postavlja nikakve zahtjeve. Ugasi se baš kad treba i ne priča o svojim problemima već skakuće po livadama i pije šampanjac s tobom. Ponekad pije i nakit s kristalićima u predivnoj baroknoj sobi, zaista mi je neki dan to radio. Zašto onda ne iskoristiti i ostale društvene mreže koje namiguju usamljenim singl majkama i ženama?

Imam osjećaj da ulazim u sferu Seksa i grada, ali moram podijeliti s vama ono što sam proživjela i doživjela. Tinder! Ne možeš bez njega, ali bogami niti s njim.

Aplikacije za upoznavanje donijele su mi davno u život neke zanimljive ljude i ne zazirem od takvog načina upoznavanja. Nikome ne piše na čelu da je singl, ili ja to barem ne stignem vidjeti čekajući u redu trgovine ili jureći nekamo, ne znam kamo sve ne. Naravno, bilo je i ljudi koje baš i nisam željela upoznati. Slično je i u stvarnosti. Policajce koji su me nedavno zaustavili nisam baš imala namjeru upoznati, a oni su mene ljubazno pozdravili i zatražili saznati o meni sve. Oni su bili jedini novi muškarci s kojima sam se tih dana upoznavala. „E, pa dosta!“ rekla sam si ja oštro.

Aplikacije su dostupne uvijek i možeš ih isključiti u bilo kojem trenutku. Za razliku od stvarnih ljudi koje moraš saslušati do kraja vašeg druženja. U brzom svijetu je to odličan brzi način upoznavanja. Jedino… nisam bila spremna na to da ti za korištenje takvih aplikacija nakon mnogo godina pauze treba nekoliko tečajeva za osmišljavanje profila, a onda barem još dva puta više tečajeva za povezivanje virtualnih profila sa stvarnim profilom osobe.

U stvarnosti položaj nečijeg tijela i njegovo držanje odaju mnoštvo neverbalnih informacija koje brzo procesuiramo i eliminiramo. U virtualnom okruženju toga nema.

Moraš s nekim, koga si već procijenila kao podobnog prema čak tri njegove najbolje fotografije, upoznati. I potrošiti minute vremena na nekoga koga u stvarnosti ne bi uopće primijetila. Nakon dvadeset besmislenih razgovora shvatiš da si možda krivo procijenila fotografije u početku. Ok, zaista mi je bilo čudno da je toliko zgodnih ljudi u mojoj blizini. Doduše, bilo je i jako puno simpatičnih Slovenaca koji kilometrima i nisu toliko udaljeni. Već sam ozbiljno počela razmišljati i o tome kako su oni sigurno kulturno napredniji, bolje situirani i žive u prirodi. No, razgovor je ipak malo zapinjao, uz moj značajan trud. Puno truda i posla, a malo zabave. Nisam to tražila.

Naiđeš na toj društvenoj mingle mreži na dečka prijateljice, susjeda, poznanika iz srednje škole, sportaša koji je baš to jutro u tvome gradu, zauzetog, avanturistu, romantičara, onoga koji se dugo dopisuje i onoga koji te zove na kavu za pet minuta. Onoga koji šalje fotografije svojih kućnih ljubimaca, ali i onoga koji šalje fotografije drugačijih ljubimaca.

Uglavnom, nakon cijele avanture koja je trajala nekoliko dana i izmorila moj duh i tijelo, shvatila sam da mi je taj brzi način upoznavanja oduzeo vremena kao da sam provela cijelo poslijepodne na bazenima i uživala u masaži i sauni.

Za ovaj drugi dio nekako ne pronađem dovoljno često vremena. Vodeći se onim vicem o dobitku na lotu i kupovini listića, pokušala jesam. Upoznala i zanimljive ljude, drage, srdačne i prijateljski nastrojene. No, komunicirala sam i s mnogima koje u stvarnosti ne bih ni susrela, s razlogom. Sve se i dalje svodi na to da je virtualni svijet samo virtualan. Ne može vrištati i bacati se po stanu, ali te ne može niti zagrliti i uz tebe se stisnuti na kauču. Svi alati koje imamo trebaju služiti nama, ali je stvarni svijet ipak ono što nam otkriva puno više nego to zasloni mogu i žele. Ljude se doživljava svim osjetilima, ne samo vidom. Brži način upoznavanja je za mene značio jaaako puno posla, truda, škiljenja, naprezanja preumornih moždanih vijuga, šokiranja, učenja novih pojmova i kratica i pooosla. Zabave jako malo.

Sva je sreća da sam u konačnici upoznala neke zanimljive ljude. Uživo.

Foto: unsplash, pexels

Objava tinder za početnike (i single mame) pojavila se prvi puta na SUPERMAME.