Napokon sam shvatila da trebam organiziraniju verziju sebe. Sad kad je voda došla do grla. Ali tako to kod mene ide. Mora doći do grla da shvatim. Dvoje djece, dvije ogromne odgovornosti i ja u kaosu. Kaosu zbog nespavanja jer eto izbijaju nam zubi. Kaosu zbog temperatura ukućana koje se samo redaju i ne vidim im kraja. Kaosu zbog gomile sitnica koje ne stižem. Kaosu zbog naizgled jednostavnih stvari koje moram napraviti, ali silom prilika prekinuta sam u njima petstotina puta u danu jer je moja beba počela puzati i penjati se posvuda, a ako to ne radi onda urliče da ju dignem. Tako da mi je obično vješanje rublja cjelodnevna aktivnost. A odrađivanje toga i sličnih poslova jednom rukom posebna vještina vrijedna live prijenosa.

Sve obaveze me zovu, a ja sjedim pored nje i čekam bolje dane. Jer ne želim špangicu u ustima (to je bilo jutros), izbijeno oko na rub stola ili razbijeno čelo, iako se to desi i kad sam tik pored nje. Jer ona je trenutno u ‘ne stajem, glavom kroz zid, želim i mogu sve’ fazi, a ja se jako veselim tom dnevnom spavanju i planiram da ću čuda tada stići, a zapravo stignem samo na wc. Malo karikiram, ali danas je bilo doslovno tako. Zvuči bezazleno? A to još u kombinaciji sa petogodišnjakinjom koja također traži moje vrijeme je sve samo ne bezazleno. Frustrirajuće je. Mama je službeno došla do točke kada je shvatila da se MORA bolje organizirati. Inače je uzaludno sve, jer ovako nestaje entuzijazma. Samo se šaltam nepromišljeno iz jednog u drugo, iz dana u dan sve dublje i dublje padam u ruke umoru.

Prvi korak je osvještavanje. Ok, to sam odradila. Super je da sam sa ovom razinom svoje umorne svijesti uspjela doći do te spoznaje da moram nešto promijeniti. Eto već i samim time sam zadovoljna.

Drugi korak je plan. Bilježnica, notes, planer, papir, ploča, štogod, ali plan u pisanom obliku. U njega sam navela sve. Neke stvari zvuče glupo na papiru, ali ništa nije glupo u usporedbi s kaosom u kojem sam se našla. Dakle, plan prehrane po danima i po obroku za bebu, plan prehrane po danima za nas ostale , plan pranja robe, peglanja, plan čišćenja, mijenjanja posteljine, plan nabavke namirnica, plan svakojakih drugih sitnica kojih je napretek pa tako imamo cijepljenje, plaćanje režija, zubara, balet, rođendane, raznorazne aktivnosti i goste i svašta nešto što svakoga tjedna varira. Tada kad je sve bilo na papiru već mi je bilo lakše. Jer u pisanom obliku tj. teoriji uopće ne zvuči tako strašno. Provođenje toga u praksu je već umijeće.

Tjedan prvi: ponedjeljak. Uzimam bilježnicu i čitam taj moj plan za dan. Ne gledam druge dane. Ne želim se stresirati unaprijed. Idem dan po dan. Dan rascijepam na sate pa krenem u boj.

Zadovoljstvo raste svakim danom sve više. Jer imam kontrolu nad stvarima. Jer jedemo kvalitetnije, jer se igramo kvalitetnije, jer živimo kvalitetnije (samo još nažalost ne spavamo kvalitetnije). Naravno ima alarmantnih situacija kada iskrsne nešto neplanirano i poremeti sve, ali u globalu stvari puno bolje funkcioniraju nego bez plana i programa. Osim svega navedenog, svaki tjedan u plan stavim jednu aktivnost nevezano sa obavezama nego nešto sto će mene ili nas kao obitelj istinski razveseliti.

Sad kad je tjedan odrađen, moram priznati da mislim kako sam to trebala puno prije učiniti. Nisam trebala čekati da kap prelije čašu. Još sam teški početnik, ali trudim se. Neki će reći: ‘Pa nisam robot šta će mi to. Jednostavno se snađeš i prilagodiš situaciji’. Stvar izbora. Meni to treba. S dvoje djece treba biti itekako organiziran, treba zbog sebe jer onda smo zadovoljniji, više toga stižemo, pa ako se sve posloži uhvatit ćemo vremena i za sebe. Jer sretna mama = sretna djeca, a i obrnuto.

Photo: Unsplash

DAŠA

Ime mi je Daša i živim u malom gradiću u Istri. Po struci magistar ekonomije i zajedno s mužem vodim privatnu tvrtku (www.aura.hr). Po prirodi sam dosta smirena i tolerantna, samokritična i ona koja previše analizira. Volim sve imati pod kontrolom što je naravno nemoguće i ponekad previše brinem zbog nebitnih sitnica. Kod ljudi cijenim iskrenost jer sam i sama takva. Kao mama mislim da imam puno strpljenja i razumijevanja, dosta mogu progutati prije nego planem. Zapravo, ako bolje razmislim, ja ne znam planuti, nego kuham u sebi. Uvijek sam dežurno gunđalo u kući (Operi zube!, Povuci vodu!, Jesi oprala ruke?, Stavi papuče!, Ne izlazi bez jakne! …), težim uspostavljanju reda, ali sam otvorena za dogovore i kompromise da sve strane budu zadovoljene.  Sretno udata žena velikog radoholičara, tate kakvog se može samo poželjeti. Nabolje se opuštam uz dobru knjigu, a najveći mir mi pruža obiteljski život na kojem sam zahvalna do neba. Prije svega mama. Svaki dan s moje dvije djevojčice je najveći mogući izazov u kojem uživam. Lucia(5 god) i Leona(5 mj) svakog me dana uče da budem bolja verzija sebe, da uživam u kaosu i da je najbolji trenutak kojeg imamo ‘sada’. Nije uvijek lako, ali ljubav koju dobijem zauzvrat nemjerljiva je. 

Objava PLAN ZA SPAS pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Prosinac. Kraj godine. Zadnji i najblještaviji mjesec u godini. Kao da se godina želi pozdraviti s nama u najljepšem mogućem tonu, poručujući nam: Zaboravite sve što nije bilo dobro, proslavite ono što imate! Prilika za ‘skrolanje’ po svemu što jesmo ispunili u proteklim mjesecima, što nismo, a mogli smo, silno smo željeli, a nismo se usudili, nadali se da će ispasti baš onako kako smo zamislili, i ispalo je ili nas nije pomazilo, ali hoće. Prilika za promišljanje što smo sve mogli bolje, a nismo, ali hoćemo. Jer za analitičara poput mene, prosinac je upravo to. Sagledavanje proteklih 12 mjeseci, zatvaranje jedne knjige i početak nove. Novih želja, nadanja, vjerovanja, snova. I to je prekrasno. Jer što god da nam je stara godina donijela, sve je bilo sa svrhom.

I pustimo je sada neka ode, i veselimo se istinski. Bez da se brinemo, gunđamo, krivimo, žalimo. Dajmo životu priliku da nas iznenadi. Sagledajmo sve s pozitivne strane, nisu li divne sve te šljokice, mirišljave svjećice, miris kuhanog vina i kolačića, cimeta i klinčića, te divne božićne note? Ne, nismo isprazni ako nam se to svidi. Nismo površni i nije nas amerikanizam, materijalizam ili što god to bilo, obuzeo. Samo smo otvorili um. Sretni smo u ovom trenutku.

Ne brinemo zbog tantruma, izbijanja zubića, odvikavanja od duda, dojenja i pelena, nepeglanog veša, neprospavanih noći, nezdrave prehrane, ispada ljubomore, tvrdih i mekanih stolica, šmrkavih nosića, alergija, bronhitisa i temperatura, zadaća i školskih briga. Ne brinemo što naše dijete ponekad reagira drugačije nego što smo mi zamislili, što neće jesti ono što smo skuhali, što se ponaša kao pubertetlija, što ne znamo da li ispravno postupamo, da li bi trebali biti blaži ili stroži. Pustimo sve to. Tu silnu količinu brige i krivnje.

Dobri smo roditelji, dobra su nam djeca i sve je dobro. Jer djeci trebamo takvi, neopterećeni, zaigrani, veseli. I više će vrijediti da to nauče od nas nego da ispune silnu količinu naredbi koju im zadajemo, a oni se namjerno suprotstavljaju. Jer nas vide u grču, u brizi i u strahu. Zar želimo da nas takvima doživljavaju?

Djeca se nesvjesno pretvaraju u nas. Postaju naša slika u zrcalu. Reagiraju na životne situacije kao i mi na svoje. Dajmo im stoga malo nade da će sve ispasti dobro. Da ne moraju baš uvijek ispuniti naša očekivanja, i da je svejedno super, i da ih volimo svakakve, i kad nisu savršeni i kad se ne ponašaju kako bi mi voljeli. Pokažimo im to. Pustimo ih da budu djeca, da budu svoji i učimo od njih kako se živi. Jer iznenadili bi se, ali mnogo toga znaju puno bolje od nas. Najvažniju stvar zasigurno- živjeti u trenutku, bez opterećivanja prošlošću i brige o budućnosti.

I zato dajmo im tu čokoladu, bez grižnje savjesti, neka se isprljaju, i sebe i odjeću i kauč i tepih, pustimo sad zdravu prehranu i neke svoje tupave principe. Neka se valjaju po snijegu bez opterećenja da će se razboliti. Neka skaču po lokvama i budu blatni do grla bez da mi gunđamo. Nekad su djeca mogla biti djeca. Mokra, bosa, prljava, ali zdrava, vesela, neopterećena. I sve je funkcioniralo. Danas ih pokušavamo učiniti odraslima prije vremena, i to je loše. Sputavamo ih u svemu i svačemu. I onda se čudimo njihovim reakcijama. Da, mi roditelji smo krivi. Ali pustimo sad i to. Ništa nismo krivi, nitko nije kriv. Dobri smo, radimo najbolje što znamo, dajemo sve od sebe pa i više. I zato neka nas kraj godine prosvijetli.

Nije li divan taj prosinac? Svima nam treba. Našoj djeci pogotovo. Neka nam prosinac bude svaki mjesec, od srca nam svima želim.

DAŠA

Ime mi je Daša i živim u malom gradiću u Istri. Po struci magistar ekonomije i zajedno s mužem vodim privatnu tvrtku (www.aura.hr). Po prirodi sam dosta smirena i tolerantna, samokritična i ona koja previše analizira. Volim sve imati pod kontrolom što je naravno nemoguće i ponekad previše brinem zbog nebitnih sitnica. Kod ljudi cijenim iskrenost jer sam i sama takva. Kao mama mislim da imam puno strpljenja i razumijevanja, dosta mogu progutati prije nego planem. Zapravo, ako bolje razmislim, ja ne znam planuti, nego kuham u sebi. Uvijek sam dežurno gunđalo u kući (Operi zube!, Povuci vodu!, Jesi oprala ruke?, Stavi papuče!, Ne izlazi bez jakne! …), težim uspostavljanju reda, ali sam otvorena za dogovore i kompromise da sve strane budu zadovoljene.  Sretno udata žena velikog radoholičara, tate kakvog se može samo poželjeti. Nabolje se opuštam uz dobru knjigu, a najveći mir mi pruža obiteljski život na kojem sam zahvalna do neba. Prije svega mama. Svaki dan s moje dvije djevojčice je najveći mogući izazov u kojem uživam. Lucia(5 god) i Leona(5 mj) svakog me dana uče da budem bolja verzija sebe, da uživam u kaosu i da je najbolji trenutak kojeg imamo ‘sada’. Nije uvijek lako, ali ljubav koju dobijem zauzvrat nemjerljiva je. 

Objava NEKA NAS PROSINAC PROSVIJETLI pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Danas sam malo sarkastično raspoložena. Trenutno stanje: ‘Toliko sam očajna da me prebacilo na ludilo‘. Po glavi mi se motaju svakakve ideje, a životni san mi je imati vojsku dadilja. Jer ovaj ‘kuhaj, presvlači, briši, oblači‘ ritam me ubija. Televiziju više ne koristimo, osim Rtl kockice i Nickelodeona. Ne znam što se događa u državi (možda bolje ne znati), ni svijetu, a knjige koje sam kupila već me mjesecima gledaju s police. Točka na i je san da sam Elsa iz Frozena. Da li je potreban veći dokaz da sam ipak malo previše zaglibila?

Upala sam u zamku kućanskih poslova, brisanja guza, kupanja, hranjenja, iznošenja smeća… S time da je iznošenje smeća luksuz koji mi daje 3 minute mirne šetnje do kante, pa to u zadnje vrijeme obožavam. Sve se vrti oko zadovoljavanja djetetovih potreba, držanja stana u održivom stanju i robe koje se ne mogu riješiti. Gdje sam nestala ja? Nema me više ni u tragovima. Nije to dobro ni za mentalno, ni tjelesno stanje, a bogami ni za brak. Divno je biti mama, imati ta dva svoja mirišljava smotuljka koja voliš najviše na svijetu, ali to povlači toliko popratnih poslova koji mi ne daju disati. Ne znam kad sam zadnji put uspjela popričati minutu s mužem o nekoj temi , a da to nije što je manja danas jela i kako je većoj bilo u vrtiću. S jednim djetetom smo još nekako uspjeli zgiljati negdje da budemo malo sami, ali s dvoje to postaje podvig sličan ekspediciji u svemir. Probala dva puta, završilo pozivom da se vratim oba puta jer je beba dojenče vrištala do iznemoglosti. I tako ja onda linijom manjeg otpora više neću ni pokušavati.

Dala sam im sebe na 24 satno korištenje, a nadam se da iz te bitke neću izaći poražena. Da se razumijemo, volim ih više od života, ali volim i sebe, tj. voljela sam se nekada kada sam postojala ja. Ajme divnog li vremena. Ja koja radim nešto za sebe, ja koja idem na vježbe, ja koja čitam, ja koja se družim, ja koja popijem čašu vina, ja koja idem u kino, na večeru, ja koja radim i napredujem. Ili realnija želja – ja koja idem na wc bez da jednu držim na rukama, dok me druga vuče za nogu i pita tisućito pitanje taj dan.

Kažu brzo to prođe, brzo narastu i onda žališ za ovim vremenima. Stoga odlučih razumno, staviti ću sve svoje želje i potrebe na ‘loading’ na neko vrijeme.

Znam da je ključan taj prekidač u glavi jer, ako želimo, možemo sve. Ali pobogu nekad je tako teško biti zdravog razuma i savršeno organiziran da sve funkcionira. Da one, muž i kućanski poslovi budu namireni, a da si ja pritom mogu priuštiti vremena za sebe. Ne znam jesam li nesposobna izboriti se za to, ali obaveze na dnevnoj bazi ne dopuštaju mi uopće pomisliti da bih mogla drugačije. Upala sam u zamku kaosa.

Ali kaos je samo projekcija u našoj glavi, sami si stvorimo kaos. Djeca osjete negativnu energiju i sveopće stanje postane nemoguće. To je vrtlog iz kojeg je jako teško isplivati. Ali moguće je, i nije do drugih koji bi mogli pomoći, samo je do nas samih.

Duboko udahnem, prodišem i ponavljam u glavi svoju trenutnu mantru:

‘Sve će biti dobro, narasti će, zaboraviti ću!‘

Postane mi lakše u trenutku. Volim taj osjećaj. Kada pobjeđujem samu sebe. Kada uspijem izaći iz bujice teških misli i izborim se za još jedan prekrasan dan sa svojom dječicom. U tom trenutku ne treba mi ni vrijeme za mene, ni mir, nije mi ni do pustih druženja, zabave, treninga, ničega, sretna sam tu, sada, s njima.

Jer zbilja je previše lijepo i previše brzo prođe da bi se prepustile tim negativnim stranama. Mi mame, mi smo heroji, svakog dana, i iako se drugima čini drugačije, samo mi znamo što sve nosimo na svojim leđima. Svako večer možemo si zapljeskati i čestitati na još jednom danu u kojem smo dale sebe na dlanu da odgajamo ta svoja divna stvorenja. I ne zaboravimo zahvaliti jer ih imamo, jer upravo nas ona čine boljim osobama.

DAŠA

Ime mi je Daša i živim u malom gradiću u Istri. Po struci magistar ekonomije i zajedno s mužem vodim privatnu tvrtku (www.aura.hr). Po prirodi sam dosta smirena i tolerantna, samokritična i ona koja previše analizira. Volim sve imati pod kontrolom što je naravno nemoguće i ponekad previše brinem zbog nebitnih sitnica. Kod ljudi cijenim iskrenost jer sam i sama takva. Kao mama mislim da imam puno strpljenja i razumijevanja, dosta mogu progutati prije nego planem. Zapravo, ako bolje razmislim, ja ne znam planuti, nego kuham u sebi. Uvijek sam dežurno gunđalo u kući (Operi zube!, Povuci vodu!, Jesi oprala ruke?, Stavi papuče!, Ne izlazi bez jakne! …), težim uspostavljanju reda, ali sam otvorena za dogovore i kompromise da sve strane budu zadovoljene.  Sretno udata žena velikog radoholičara, tate kakvog se može samo poželjeti. Nabolje se opuštam uz dobru knjigu, a najveći mir mi pruža obiteljski život na kojem sam zahvalna do neba. Prije svega mama. Svaki dan s moje dvije djevojčice je najveći mogući izazov u kojem uživam. Lucia(5 god) i Leona(5 mj) svakog me dana uče da budem bolja verzija sebe, da uživam u kaosu i da je najbolji trenutak kojeg imamo ‘sada’. Nije uvijek lako, ali ljubav koju dobijem zauzvrat nemjerljiva je. 

Objava “kuhaj, presvlači, briši, oblači” i “kako ne izgubiti sebe” pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Bili mi doktori znanosti, kvantne fizike, psiholozi, psihijatri ili life coach-evi u najvažnijoj ulozi u životu potpuni smo laici. Uzalud nam priručnici, knjige, kada nam naše čudo u određenom momentu može opovrgnuti sve teorije o odgoju koje su do tada istraživanjima dokazane. Obično se povodimo odgojnim metodama kojima smo mi bili odgajani jer nam je to nekako najbliskije i s vremenom sami sebe iznenadimo koliko zapravo ponavljamo rečenice naših roditelja.

No, vremena su se uvelike promijenila, kao i generacije djece. Djeca se danas rađaju pametnija i naprednija, ili kako bi moja baka rekla, djeca se danas rode sa završenim fakultetom. No bilo kako bilo, vjerojatno ste se i sami uvjerili kako su metode kojima smo mi odgajani jednostavno zastarjele. U niti jednom pogledu, gotovo ništa nije jednako kao prije 30tak godina, a kamoli odgoj djece. I dok je nekada vladao pristup kažnjavanja, udaranja, zastrašivanja (srećom ne u mom slučaju), danas se zagovaraju sasvim drugačije metode – posvećenost, razumijevanje i suradnja gdje se djecu stavlja na prvo mjesto. Znanstvenici kažu da je tome tako upravo zbog sličnog razloga kojeg sam i ranije spomenula- djeca se danas zbilja rađaju naprednija i pametnija nego nekada, te takve zastarjele metode odgoja jednostavno više ne ”pale”. ‘A što pali?’ pitam se. Hoću li jednog dana žaliti što nisam bila stroža ili će mi moja djeca biti zahvalna na tome što stvarno puno toga mogu progutati prije nego planem , i što uvažavam njihovo mišljenje i što imaju slobodu izbora, i što su mi na prvom mjestu prioriteta, ne znam. Ali ne treba se ni zamarati oko toga. Svatko radi najbolje što zna.

Nama ništa drugo ne preostaje nego da sve svoje napore uložimo u metodu koju će naše dijete prigrliti i koja će profunkcionirati za opću dobrobit naše obitelji.  Zadatak nije nimalo lagan, ali autoritet se nekako mora postići, bilo to zastarjelo ili ne. Nekako se činilo da se nakon mukotrpne ”nulte” godine, kada smo jedva čekale da prohodaju i počnu spavati, prve u kojoj nema ni sekunde mira, ‘terrible two’ preselio i na ‘terrible’ tri, četiri, pet. A kad dođe ‘terrible 15’ moći ćemo knjigu napisati.

Bilo kako bilo svaki nam trud stostruko vrate, tako da im je unaprijed već sve oprošteno. Želim vam puno uspjeha u pronalasku svoje čarobne metode. Jedno je zasigurno najvažnije, a to je da im posvetimo što kvalitetnije zajedničko vrijeme i da im od srca pokažemo ogromnu količinu ljubavi koju osjećamo prema njima, a sve će ostalo već samo po sebi nekako sjesti na svoje mjesto.

DAŠA

Ime mi je Daša i živim u malom gradiću u Istri. Po struci magistar ekonomije i zajedno s mužem vodim privatnu tvrtku (www.aura.hr). Po prirodi sam dosta smirena i tolerantna, samokritična i ona koja previše analizira. Volim sve imati pod kontrolom što je naravno nemoguće i ponekad previše brinem zbog nebitnih sitnica. Kod ljudi cijenim iskrenost jer sam i sama takva. Kao mama mislim da imam puno strpljenja i razumijevanja, dosta mogu progutati prije nego planem. Zapravo, ako bolje razmislim, ja ne znam planuti, nego kuham u sebi. Uvijek sam dežurno gunđalo u kući (Operi zube!, Povuci vodu!, Jesi oprala ruke?, Stavi papuče!, Ne izlazi bez jakne! …), težim uspostavljanju reda, ali sam otvorena za dogovore i kompromise da sve strane budu zadovoljene.  Sretno udata žena velikog radoholičara, tate kakvog se može samo poželjeti. Nabolje se opuštam uz dobru knjigu, a najveći mir mi pruža obiteljski život na kojem sam zahvalna do neba. Prije svega mama. Svaki dan s moje dvije djevojčice je najveći mogući izazov u kojem uživam. Lucia(5 god) i Leona(5 mj) svakog me dana uče da budem bolja verzija sebe, da uživam u kaosu i da je najbolji trenutak kojeg imamo ‘sada’. Nije uvijek lako, ali ljubav koju dobijem zauzvrat nemjerljiva je. 

Objava DA JE (SUPER)MAMA BITI LAKO, (SUPER)MAMA BIO BI SVATKO pojavila se prvi puta na SUPERMAME.