učimo djevojčice da umjesto kuće spremaju revolucije!

Napomena: u idućem tekstu bit će puno generaliziranja. Nisu svi roditelji isti i, na sreću, danas jako puno mama i tata svoje djevojčice i dječake odgaja jednako, igračke i aktivnosti djeca sama biraju, pa tako cure idu na nogomet, a dečki na balet. I to je nešto prekrasno, kada imamo sluha prema vlastitoj djeci, iste ne etiketiramo, nego ih odgajamo kao prekrasne pojedince. Vratimo se sada našem naslovu… “Učimo djevojčice da umjesto kuće spremaju revolucije” natpis je koji sam pročitala na jednom plakatu, prije par godina, na noćnom maršu povodom Dana žena. Tada nisam bila mama jedne djevojčice, ali ta mi se rečenica duboko urezala u pamćenje. Danas sam mama jednoj maloj curici, i ova me rečenica počela proganjati. Kako, u ovome ludome svijetu, odgajamo svoju djecu? Sve su bebe slatke, ali…

mameći izazovi – kako otupiti na kritike

Jednom kada žena postane majka, skoro pa sva uvjerenja koja je do tada imala, neslavno padaju u vodu. Posao mame prvi je na listi prioriteta, karijera pada u drugi plan. Stan prestaje biti uredan i čist, prljava se odjeća sama magično razmnožava, slobodno vrijeme je luksuz. Spavanje je luksuz. Tuširanje i kakanje su luksuz. Naravno, uvijek postoje i majke žene kraljice koje sve stižu i izgledaju kao avion, ali hajdemo se ne zavaravati, u manjini su i većinom imaju neku pomoć sa strane. Što je ok, ako ne osuđuju nas kojima ne rastu tulipani kraj sudopera i koje nemamo punu kuću pampasa. Znam da me ispod ovog teksta vjerojatno čekaju negativni komentari kao ”To ti je sve stvar organizacije” i ”Tko ti je kriv što si nesposobna”, ali nastavljam u…

nagradnjače i ostale instagram čarolije

Prije više od godinu dana, odlučila sam otvoriti svoj blog. To mi je dugo bila želja, ali nikad nisam pronalazila vrijeme za svoje hobije. Imala sam previše posla, previše obaveza, previše isprika. Onda se dogodila trudnoća, i porodiljni je tada izgledao kao nekakav godišnji odmor. Pravi trenutak da se uhvatim tipkanja, zar ne? Daleko je porodiljni od odmora, ali tada sam bila mlada, naivna i pod utjecajem hormona. Na svom blogu pišem prvenstveno iz sebičnih razloga, zbog sebe. Sekundarni je cilj da svojim tekstovima nekoga zabavim ili nekome pomognem. Da se razumijemo, pisanje mi nije strano. Pisala sam puno i u školi, i na faksu, a i posao koji radim od mene traži da dobro baratam riječima. Kako kaže Đole, riječi jesu moje igračke… Nisam imala (i nemam ni danas)…

jedvačekanje

Neću se opravdavati. Ja znam koliko volim svoje dijete i što sve radim za nju i što ću sve raditi za nju: danas i zauvijek. Nekima će ovaj moj tekst zvučati sebično – ali nije me briga. Netko će me etiketirati kao najgoru majku na kugli zemaljskoj. Njemu na dušu. Pišem za sve one koje se u ovim crticama moga života prepoznaju. Pišem i pisat ću iskreno i otvoreno, pa kakvi god da bili komentari na moje tekstove, pozitivni ili negativni. Pa krećemo jako: JEDVA ČEKAM JASLICE! I idemo dalje istim tonom: valjda korona neće opet zatvoriti jaslice, vrtiće i škole jer…ljudi moji dragi, roditelji zapravo, nadljudi dragi, tko će nama plaćati psihoterapiju? Capak? Ja sam mama. Zaposlena mama. Nekim danima i prezaposlena. Važna mi je karijera. Važan mi je…

svoga tijela gospodarica

Svi mediji pišu o tome, a ja sam, nadobudno, mislila da, kao po običaju, pretjeruju. Onda sam poslušala taj kobni idiotski intervju. ”Možda Škoro nije tako mislio”. Ne, draga moja Đurđa, mislio je baš tako. ”Njegove su riječi izvučene iz konteksta.” Nisu, dragi moj Jerko. Kontekst je taj: pobačaj kod silovane žene. Uzimajući u obzir da je Škoro poznata ličnost, doktor znanosti i kandidat za premijera, za njegovu skandaloznu izjavu nema opravdanja. Nema! Kao ni za one puknute cijevi kod Milanovića u stanu kada su bile poplave u Gunji. Samo što jedno su cijevi drugo je silovanje. Ponovimo što je to Škoro rekao: ”Ako žena zatrudni nakon silovanja, onda se mora dogovoriti s obitelji što će učiniti…” Ovo je slika Hrvatske danas, u 2020. godini. Ne u srednjem vijeku. Ovo…

brak nije nimalo instagramičan

Nedavno smo proslavili 5 godina braka. Proslavili. Čestitali smo si godišnjicu poljupcem jer za darove i slavlje nismo imali vremena. Nije 5 godina malo. Nekima nije ni puno, tipa mojim i njegovim starcima koji su preko 30 godina u braku. Ali pustimo dinosaure i vratimo se temi… Dragi i ja, iza nas, imamo uspona i padova, jedno remekdjelo (Lavicu), četveronožnog (četveronoškog?) ljubimca, posao i krov nad glavom. U 5 godina smo puno toga ostvarili. Sami. I ponosna sam na nas. Ranije sam brak zamišljala puno drugačije. Mislim da su za to krivi romani koje sam čitala i romantične komedije koje sam gledala. Ove zadnje su zasigurno i česti razlog rastava braka, život kao u američkim ljubavnim filmovima nitko ne vodi. Nisu ni Englezi bolji, onaj Hugh Grant je puno toga…

karantena dan 9.

Doma smo, kao i velika većina vas. Muž, mala, pas i ja. Ne pravimo plasteline ni sapune ni vulkane. Razmišljamo samo o tome kako da preživimo dan, navečer možda pogledamo neki film i odemo spavati. Za mene koja sam people person, ovaj je period noćna fu*king mora. Nije toliko ni do druženja, koliko do toga što ništa ne radi, nemaš gdje otići i popiti kavu na suncu, sve je nekako sablasno i tužno. Za njega, koji je introvert, sve je ok, osim što ne može otići na posao. I on i ja, on više nego ja trenutno, radimo do daljnjega, od kuće. Zajedno. Uz malu bebu. I psa. Bože ima li te? Jesam, nezahvalna sam znam, i duša me boli samo kad pomislim na rodilje iz Petrove i njihove bebače….

nonići

Šetajući danas po kvartu naletjela sam na jednog preslatkog nonića, unuk mu je prepričavao svašta nešto, ja pola nisam pohvatala, ali nonić ga je pozorno slušao i propitivao. Toliko slatkoće, mirnoće i ljubavi u njihovom odnosu. Dva različita svijeta, dvije sasvim druge generacije, a idu ruku pod ruku tako savršeno. Naša mala Lavica ima jednu veliku veliku sreću: i s jedne i s druge strane obitelji ima žive (i zdrave) djedove i bake. Radno aktivne i zaposlene, što je i logično kada uzmemo u obzir vrijeme u kojemu živimo. U toj njenoj velikoj sreći ima i jednu malu nesreću, nonići joj nisu baš iza ugla. Jedni su bliže, muževi roditelji, a jedni su bome daleko (moji starci) i to na čak 500 kilometara daljine. Moglo je biti i gore, mogli…

samo ljubav

Razmišljala sam o tome da napišem neki super romantični post povodom dana zaljubljenih… na Antinu sreću, neću. Dok ležerno uz prvu (i jedinu) jutarnju kavu skrolam fejs i čitam komentare na postovima o istospolnim parovima i pravu udomljavanja djece, diže mi se želudac. Znači, doslovno mi se riga. Toliko negative i mržnje i gramatičkih grešaka na jednom mjestu. Prestrašno. Neee Elena pec pec… ne čitati komentare… i onda mi uleti u vidno polje neka baba i njen ”to nije prirodno”. Na tu rečenicu obolim. Momentalno. Pa j…. led, što su oni, svemirci? Pogodili ste temu, istospolni parovi i udomljavanje djece. Najiskrenije me boli briga (da ne budem prosta) za sve one ljude koji će prestati čitati moje kolumne jer je meni skroz ok da istospolni parovi udomljavaju (pa i posvajaju),…

supertata, a ne statist

Postalo je gotovo nemoguće, od kad sam počela raditi i bez obzira na to što ne radim puno radno vrijeme, napisati blog. Imam više naslova, hrpu natuknica, puno inspiracije, ali mi dani prepreprebrzoo prolaze. Doslovno lete. Moj dan izgleda u jednu ruku kaotično, a u drugu monotono. Izdajanje, spremanje, dojenje, šetanje četveronožnog ljubimca, posao, kuća, dojenje, ručak, kašice, spremanje, dojenje, uspavljivanje itd… Svaki se dan ponavlja iznova i glavna parola postala nam je ”Živote robijo” koju, i gora polovica i ja, ponavljamo cca. 100 puta na dan – nije da brojim. Moja gora polovica Muškarac kojeg sam ja odabrala, tata kojeg je Leona dobila. Kakav je takav je, naš je. Šalim se, da nema njega, vraga bi se ja već vratila na posao, vraga bi ja išla na pilates, na…