oda zaposlenim majkama

Sigurno ste primijetile da su zaposlene mame uvijek nekako tihe. To što one ne galame ne znači da ih nema, samo, kao što i sama riječ kaže, zaposlene su iliti imaju posla. Stvarnog posla. U nadi da mi ni jedna stay-at-home mama neće zamjeriti (iako znamo da hoće) danas pišem odu nama zaposlenim ženama, ujedno majkama i suprugama. Zašto? Jer to zaslužujemo. Bilo da radite od kuće ili iz ureda, za sebe ili za nekoga, ovaj tekst, drage sestre suborkinje, posvećujem vama. Kao prvo krenimo od rušenja glupih balkanskih odgojnih dosadnih fraza, kao što su ”Najbolje je za dijete da stoji kući s majkom do svoje treće godine” i ”Jaslice su nužno zlo”. Vjerojatno to niste znali, ali Hrvatska je na vrhu ljestvice zemalja s najdulje plaćenim porodiljnim dopustom. S…

sestro, oprosti mi, molim te…

Sestro, oprosti mi molim te, što ne znam sve što se trenutno događa s tobom, u tvojoj zemlji. Oprosti mi što u haljinama i visokim petama, sama, odlazim na posao, radim i učim. Oprosti mi što moje dijete ujutro bira želi li kekse, zobene pahuljice ili borovnice za doručak. Oprosti mi što idem u kozmetički salon. Oprosti mi što moja kćer ima previše odjeće. Oprosti mi što ja imam više pari cipela nego je to potrebno. Oprosti mi što se ne bojim šetati našim ulicama ni danju ni noću. Oprosti mi što moja djevojčica već prepoznaje Nutellu na polici s namazima. Oprosti mi što jedem skupu tjesteninu i kupujem previše hrane. Oprosti mi što moja dvogodišnjakinja svakog dana dobije sladoled. Oprosti mi što kada nam se kod kuće ne kuha,…

8 tipova roditelja na plaži

Nedavno sam na portalu Supermame.hr pročitala dva prezabavna teksta o roditeljima u parku. Ja sam ona asocijalna. Stvarno ne volim parkove, idem tamo zbog Leone i molim Boga da me nitko ne udavi pričom. Moj muž je onaj ”poslovni” lik koji trči za malenom, a u ušima ima slušalice jer paralelno vodi sastanak na Teamsu. Iako parkove ne volim – volim plaže. Na plaži sam druga osoba. Pričljiva, zabavna, simpatična. Cijelo ljeto se, preko tjedna, kupamo na istoj plaži u Splitu, i već poznajem ekipu tamo. Dolazim samo s 2 šugamana, 2 kantice i bocom vode. Vikendom bježimo iz grada, i odlazimo na različite plaže glumiti češke turiste. Nosimo sa sobom salatu od pomidora, paštete, kruha, voća, kavu, Radler, sok i 1000 različitih rekvizita. Uglavnom, kako imam oscilacije od ”samo…

normalizirajmo “normalne” poslove!

Molim vas, normalizirajte normalne poslove. Hitno. Hvala. Uzela sam sama sebi pauzu od društvenih mreža. Na Instagramu provodim najmanje vremena ikad, objavim story ili fotku s plaže. Nije me briga što je Cedevita ukrala nečiji slogan, ili što dvije osobe rade i prodaju slične šalice za kavu. Ne vodim tuđe bitke. Ne pratim što se dešava u svijetu. Takav mi je neki period, prazan i u iščekivanju godišnjeg odmora. Ni tada neću previše uzimati mobitel u ruke. Puštam samo cvrčke da mi cvrče u glavi, sve ostalo ide na off. Ovaj tekst, jedina je iznimka, a njega je pokrenula jedna otvorena, mirna i prijateljska rasprava s jednom poznanicom, majkom troje djece. Ona, trenutno, nije zaposlena, ali, uzimajući u obzir da ima troje djece, definitivno ne možemo reći i da NE…

oh Karen, zašto si Karen?

Što imam više mamećeg staža to manje podnosim razno razne “Karen” koje mi se uporno pojavljuju u životu. Jedna Karen sadi avokado u vrtu, druga Karen ne daje djeci crtiće, treća Karen nikada nije djetetu dala kockicu čokolade. Ne kažem ja da je to pogrešno. Svi dobro znamo da je avokado zdrav, da je čokolada prepuna šećera i da od ekrana djeca kasnije progovore, imaju problema s vidom i što ti ja znam što. Ali, Karen, nemoguće si naporna. Skini mi se. I ti i tvoj avokado. Prije nego sam postala majka, pojma nisam imala o tome da je roditeljstvo natjecanje. Nisam ni slutila da se zapravo nisam trebala pripremati na porod, nego na kritike. Srećom, u jednom sam trenu otupila na sve to, ali me određene osobe i dalje…

izbori 3, 2, 1…sad!

Dolaze nam izbori, opet. Svake godine nešto biramo. Ove godine biramo lokalnu vlast, prošle smo birali europsku, a one prije smo birali predsjednika. Iduće godine, ako se ne varam, stižu oni najvažniji izbori, parlamentarni. Naravno da nam je svima puna kapa glupih i dosadnih političkih slogana, napornih reklama i oglasa na fejsu, lažnih obećanja i preseravanja u medijima. Dosta nam je ustaša i partizana, dosta nam je pedera i pobačaja, dosta nam je vitamina c i čipova. I onda mi biramo, biramo NE izaći na izbore. Da krenemo redom, svima vam je dobro poznata činjenica da većina nas koja glasa, glasa po vlastitoj ideologiji ili ideologiji koja nam je nametnuta sa strane obitelji, društva ili okoline u kojoj živimo. Ja prva to radim. Meni bi prije ruka otpala nego bi…

učimo djevojčice da umjesto kuće spremaju revolucije!

Napomena: u idućem tekstu bit će puno generaliziranja. Nisu svi roditelji isti i, na sreću, danas jako puno mama i tata svoje djevojčice i dječake odgaja jednako, igračke i aktivnosti djeca sama biraju, pa tako cure idu na nogomet, a dečki na balet. I to je nešto prekrasno, kada imamo sluha prema vlastitoj djeci, iste ne etiketiramo, nego ih odgajamo kao prekrasne pojedince. Vratimo se sada našem naslovu… “Učimo djevojčice da umjesto kuće spremaju revolucije” natpis je koji sam pročitala na jednom plakatu, prije par godina, na noćnom maršu povodom Dana žena. Tada nisam bila mama jedne djevojčice, ali ta mi se rečenica duboko urezala u pamćenje. Danas sam mama jednoj maloj curici, i ova me rečenica počela proganjati. Kako, u ovome ludome svijetu, odgajamo svoju djecu? Sve su bebe slatke, ali…

mameći izazovi – kako otupiti na kritike

Jednom kada žena postane majka, skoro pa sva uvjerenja koja je do tada imala, neslavno padaju u vodu. Posao mame prvi je na listi prioriteta, karijera pada u drugi plan. Stan prestaje biti uredan i čist, prljava se odjeća sama magično razmnožava, slobodno vrijeme je luksuz. Spavanje je luksuz. Tuširanje i kakanje su luksuz. Naravno, uvijek postoje i majke žene kraljice koje sve stižu i izgledaju kao avion, ali hajdemo se ne zavaravati, u manjini su i većinom imaju neku pomoć sa strane. Što je ok, ako ne osuđuju nas kojima ne rastu tulipani kraj sudopera i koje nemamo punu kuću pampasa. Znam da me ispod ovog teksta vjerojatno čekaju negativni komentari kao ”To ti je sve stvar organizacije” i ”Tko ti je kriv što si nesposobna”, ali nastavljam u…

nagradnjače i ostale instagram čarolije

Prije više od godinu dana, odlučila sam otvoriti svoj blog. To mi je dugo bila želja, ali nikad nisam pronalazila vrijeme za svoje hobije. Imala sam previše posla, previše obaveza, previše isprika. Onda se dogodila trudnoća, i porodiljni je tada izgledao kao nekakav godišnji odmor. Pravi trenutak da se uhvatim tipkanja, zar ne? Daleko je porodiljni od odmora, ali tada sam bila mlada, naivna i pod utjecajem hormona. Na svom blogu pišem prvenstveno iz sebičnih razloga, zbog sebe. Sekundarni je cilj da svojim tekstovima nekoga zabavim ili nekome pomognem. Da se razumijemo, pisanje mi nije strano. Pisala sam puno i u školi, i na faksu, a i posao koji radim od mene traži da dobro baratam riječima. Kako kaže Đole, riječi jesu moje igračke… Nisam imala (i nemam ni danas)…

jedvačekanje

Neću se opravdavati. Ja znam koliko volim svoje dijete i što sve radim za nju i što ću sve raditi za nju: danas i zauvijek. Nekima će ovaj moj tekst zvučati sebično – ali nije me briga. Netko će me etiketirati kao najgoru majku na kugli zemaljskoj. Njemu na dušu. Pišem za sve one koje se u ovim crticama moga života prepoznaju. Pišem i pisat ću iskreno i otvoreno, pa kakvi god da bili komentari na moje tekstove, pozitivni ili negativni. Pa krećemo jako: JEDVA ČEKAM JASLICE! I idemo dalje istim tonom: valjda korona neće opet zatvoriti jaslice, vrtiće i škole jer…ljudi moji dragi, roditelji zapravo, nadljudi dragi, tko će nama plaćati psihoterapiju? Capak? Ja sam mama. Zaposlena mama. Nekim danima i prezaposlena. Važna mi je karijera. Važan mi je…