Što je mom shaming?

Mom shaming je super kreativan način da se očekivanja društva prenesu na mame koje ionako rade većinu toga ispravno (ili se bar trude koliko god mogu), ali i dalje zaslužuju kritiku zbog svake odluke koju donesu. Bilo da su u pitanju dojenje, povratak na posao ili vlastiti izbor u odgoju djece, mom shaming osigurava da se majke osjećaju krivima i beskorisnima, bez obzira na to što su dobre i brižne majke. Mom shaming je sjajan način da se osigura da se majke osjećaju loše zbog bilo kojeg izbora koji donesu, što dovodi do toga da se društvo drži tradicionalnih normi i očekivanja o tome kako bi majke trebale odgajati svoju djecu. Umjesto podrške i razumijevanja za majke, mom shaming! To ih tjera da se osjećaju glupo, osuđeno i nekompetentno, iako one to naravno nisu.

Jeste li ikada čuli za dad shaming?

Nisam ni ja.

Kako izgleda momshaming na društvenim mrežama?

Mom shaming na društvenim mrežama može zaista izgledati jako interesantno.

Kada vidite objavu majke koja opisuje svoje iskustvo u odgoju djece ili neki aspekt majčinstva, mom shaming uvijek može pomoći da rasprava postane zanimljivija. Na primjer, ako je mama objavila sliku svog djeteta koje se igra na igralištu, mom shaming komentar bi mogao ići u ovom smjeru:

“Gledajući ovu fotografiju, jasno je da si previše zaokupljena svojim telefonom i da ne obraćaš dovoljno pažnje na svoje dijete.”

Na društvenim mrežama, majke često komentiraju novinske članke i kolumne o majčinstvu, ali naravno, to ne znači da nema i mom shaming komentara. Evo nekoliko primjera:

“Ovo je najgori članak o majčinstvu koji sam ikad pročitala! Autorica očito nema pojma o tome što znači biti majka.”

“Ja bih se osjećala kao loša majka da radim sve ovo što ova autorica predlaže. Očito ne razumije realnost majčinstva danas.”

“Ovo je tipičan primjer jedne privilegirane mame koja ne zna ništa o pravoj borbi koju vode ostale majke.”

“Samo bih htjela znati tko je ovu osobu uopće imenovao za ‘eksperta za majčinstvo’. Vjerojatno nema vlastitu djecu i nema pojma o tome što govori.”

Mom shaming na društvenim mrežama je samo jedan način da se pokaže koliko smo dobri u osuđivanju drugih, bez obzira na to koliko dobro znamo te ljude ili koliko znamo o njihovim situacijama.

Kako izgleda dad shaming na društvenim mrežama?

Nemam pojma.

Muškarci isto osuđuju, ali redom uvijek majke, ne očeve. Ali, tko više osuđuje na društvenim mrežama – majke ili očevi? Majke su, po prirodi sklonije tome da kritiziraju sve oko sebe. Zar ne? Sve što radimo mora biti podložno kritici drugih majki. Ako ne dojimo dovoljno dugo, krive smo. Ako dojimo predugo, opet smo krive. Ako se odijevamo previše casual, onda smo zapuštene. Ako se previše trudimo s izgledom, onda ne posvećujemo dovoljno pažnje djeci. Na kraju krajeva, majčinstvo je natjecanje, a osuda drugih majki je najbrži put do pobjede.

Tko ja Karen?

“Karen” je žensko ime koje se odnosi na stereotipnu osobu, ženskog spola, koja je narcisoidna, zahtjevna i sklona prigovaranju o svemu. (ovdje možeš pročitati više o tipičnoj Karen)

Kako Karen razmišlja, primjera radi?

”Pih kućanice, jadne.. nije njima lako. Sjedeći cijeli dan, gledajući svoje omiljene emisije i surfajući po društvenim mrežama, teško je uhvatiti vremena za odgoj djece. A posao? Kakav posao. Tko je vidio raditi? Pa nisu se one udale da bi radile.”

Imamo, naravno, i drugu verziju:

”Ona nije majka! Ona po cijele dane radi a djecu joj odgajaju bake, djedovi i dadilje. To je grozno! Jadno to malo stvorenje s takvom majkom…”

Postoji li Karen muškog spola?

Naravno da ne.

Vježba

Sada kada smo prošli zajedno ovaj mali priručnik imam jednu vježbu za sve vas koji/e čitate. Pokušajte razmisliti prije nego napišete komentar ispod ovog teksta. Duboko udahnite i izdahnite, a onda pregrizite jezik ako vam je do njega došla neka otrovna misao. Povežite se sa svojom muškom stranom i zapitajte se ako bi muškarac tako kritizirao drugog muškarca na osnovu ručka, veša ili odgoja. Ako je odgovor ne, preskočite sekciju komentara.

A ovaj neozbiljni tekst privodimo kraju ozbiljnim zaključkom:

1. U redu da se mame požale: svi se imaju pravo žaliti pa tako i mame. I svi imaju svoje razloge, pa tako i one. Umjesto da im odgovorite kako se nemaju razloga žaliti, saslušajte ih. Jednostavno je.
2. U  redu je da se mame vrate na posao ranije, kasnije ili nikad. To je njihov izbor i njihov život. Nemamo svi ni iste želje, ni iste snove, ni iste uvjete. Svatko radi onako kako misli da je za njega najbolje.
3. U redu je da mame doje dugo svoju djecu, isto kao što je u redu da ne doje uopće, iz bilo kog razloga. Možda ne mogu, možda ne žele. I to je ok.
4. U redu je da mame žele imati vrijeme za sebe, da se druže s prijateljicama, odu na kavu, frizuru itd.

Zapravo žalosno je da ovo uopće moramo pisati.

Kada bi majke i očevi bili ravnopravni u odgoju djece, i kada bi se odbacili stereotipi i patrijarhalni pogledi na svijet, sigurna sam da bi i mame manje osuđivale jedna drugu.

Iako možemo ovako u nedogled, nećemo. Jednostavno shvatite da nikome niste pomogli s vašim uvredama. Možda ste izbacile frustracije iz sebe i sada se, zbog toga, osjećate jako i moćno. Daleko ste vi od toga, sestre moje slatke. Same sebe sramotite. Ružni komentari na račun drugih majka govore o vama, ne o njima.

Foto:unsplash.com

Objava mameći priručnik iliti kako prestati osuđivati druge mame pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

(Negdje u paralelnom svemiru…)

Dilema koja se ponavlja iz godine u godinu, iz generacije u generaciju, i kod koje nema točnog ni krivog odgovora je: ostati kod kuće ili nastaviti raditi nakon dolaska djeteta u obitelj? Znamo da tatama nije lako izabrati, i znamo da svaki tata neizmjerno voli svoje dijete i trudi se u odgoju koliko god može, isto tako znamo da nije lako balansirati između obiteljskih, kućanskih i poslovnih obaveza.

Mnogi očevi ne mogu sebi dozvoliti ovaj izbor, jer su prisiljeni, zbog financijske situacije, vratiti se na svoje radno mjesto. Oni koji, s druge strane, imaju mogućnost ostati s djetetom kući bar do njegove treće godine, često tvrde kako je njima teže nego zaposlenim očevima. Sve ima svoje prednosti i mane i ovim tekstom ćemo samo pokušati pomoći i jednoj i drugoj strani da sagledaju činjenice realno, da ne osuđuju jedni druge i da si ubuduće budu podrška.

Zaposleni tata ima pune ruke posla od ujutro, kada ustane, do navečer, kada legne. Potrebno je pripremiti i sebe i djecu za jaslice, vrtić i/ili školu. Nakon toga treba odraditi minimalno 8h posla, a kasnije trčati skupiti djecu, skuhati ručak, voditi ih na trening, oprati, opeglati, pospremiti. Okupati djecu, staviti ih na spavanje. Cijeli dan je kaotičan. Ritam je uvijek ubrzan i rijetko se pronađe vrijeme za partnera, nježnosti ili jednostavno odmor uz seriju na Netflixu.

Sretni su oni koji kraj sebe imaju suprugu koja ih podržava u svemu i pomaže u odgoju ili oko kućanstva. Ali znamo da su emancipirane žene više iznimka nego pravilo.

Nezaposleni tata ujutro ne mora na posao, ali ima isto sve kućanske obaveze na svojim leđima kao i osjećaj da ne radi dovoljno jer ne doprinosi financijski kućanstvu. Često supruge stay – at – home očeva moraju na poslovni put, ili ne rade uopće u istom gradu/državi, pa je cijeli teret roditeljstva isključivo na jednoj osobi. Kada je dijete bolesno – tu je tata. Kada dijete nije dobro spavalo – tu je opet tata.
Ako je zaposlenom tati teže fizički, nezaposlenom je teže psihički.

Osim brige o djeci i kućanstvu, stay – at – home tata nerijetko brine o svojim roditeljima i roditeljima svoje supruge. Glavna je taxi služba i svi računaju na njega jer svakako ne radi, pa ima vremena.
Stay – at – home tata ima najmanje vremena za sebe i za svoje hobije, a svi ga uzimaju zdravo za gotovo.

Što je zajedničko ovim očevima? Kroničan umor. Teret očinstva. Društvene osude očeva. Nikada neće biti dovoljno dobar otac za nekoga.

Uvijek se na njih gleda kroz povećalo. Čime to hrane dijete? Kako su ga to obukli? Zašto šetaju po vjetru? Zašto su kod kuće na lijep dan? Zašto su mu dali mobitel? Nije se rodio tko bi narodu ugodio, a tate su jednostavno uvijek na meti kritika.

Kada mama odvede dijete u šetnju, svi će reći ”Bravo, vidiš kako ti pomaže?” Kada to uradi tata, to je nešto najnormalnije na svijetu. Očekivano. Nema nagrade, nema aplauza, nema pohvale.

Upravo zbog toga, dragi očevi, prestanite jedni na druge gledati ispod oka. Muškarac muškarcu nije vuk. Muškarac muškarcu treba biti prijatelj i oslonac, jer ako nećete jedni druge podržavati, tko će vas podržavati? Nije bitno ako ste zaposleni u korporaciji ili u dućanu, ako ste otvorili svoj biznis kako bi imali više vremena za obitelj ili ako ste odlučili ostati kod kuće. Bitno je da ste vi na miru sa svojom odlukom, da ste zadovoljni sami sa sobom i u konačnici sretni. Znamo svi da sretan tata = sretno dijete.

Foto: unsplash.com

Objava zaposleni vs. nezaposleni očevi: kome je teže? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Faza ”parkić” započinje negdje kod djetetovog prohodavanja i završava… nikad?
Dobro, mora nekada završiti, vjerojatno kada se klinci osamostale, u starijim razredima osnovne škole. Leona ima sada već jedan zavidan staž djeteta iz parkića, a u zadnje 2 i po godine, kamo god da krenuli uvijek nekako magično završimo na toboganu. Ljuljačka je isto hit, kao i razno razne penjalice, klackalice i slično. Ja imam isti staž kao i Leona, samo u ulozi roditelja iz parkića. Dječja igrališta su jako opasna mjesta, no ne za djecu, nego za nas odrasle. Iz nekih izvlače ono najgore. I premda postoji već jedna dobra klasifikacija 10 tipova mama iz parkića, kao i tata iz parkića, ja bi se čas osvrnula na onog jednog specifičnog roditelja. Znamo svi o kome je riječ.

Može biti i mama i tata, iako je češće mama, no glavne su karakteristike iduće:

Zna sve o svima iz parkića. Tko ide u koji vrtić? Kako se koji roditelj kod kuće ponaša? Tko je prebolio koju zaraznu bolest i kada?

Ne samo da u korak prati svoje dijete, nego prati i tuđu djecu te se u sve miješa kao Vegeta. Nema dječje igre ni rasprave u koju se ne upliće.

Svađa se i s roditeljima i s djecom. Drži predavanja, docentira. Ponaša se kao da je jedini roditelj u parkiću.

Možda sve ovo gore navedeno zvuči malo previše apstraktno, pa ću pokušati objasniti sve primjerima.

Prvi primjer:
Nedavno sam bila, gdje drugdje nego, u parkiću. Moje je dijete prolazilo penjalicu koja vodi do tobogana, a cijela je ta konstrukcija u obliku broda i ima kormilo. Bilo je jako puno djece, a jedan je trogodišnjak ”zasjeo” na kormilu. Drugo je dijete isto željelo kormilo, koje prvo dijete nije predalo tek tako lako, dok se nije umiješala mama drugog djeteta i izborila za kormilo. Ako me pratite, nisu se trogodišnjaci ni dogovorili, ni posvađali, ni počupali. Nije bilo krvavih noseva ni ugriza. Došla je mama, koja je digla buku, tražeći da se mama djeteta na kormilu javi, da dođe do tobogana i da intervenira. Usput, uzela si je i slobodu da komentira kako ta mama sjedi na klupici i gleda u mobitel, dok joj je dijete ”okupiralo” tobogan. Kada je njeno dijete zaokupiralo taj isti tobogan, iliti mjesto na kormilu, sve je bilo u redu. Pa tko je tu lud? Slobodno mi recite da sam ja u potpunosti luda, ako mislite da je dobro da roditelj vodi bitke svog trogodišnjeg djeteta. Zar nije logično da ih pustimo da se sami izbore za sebe? Riječima po mogućnosti.

Drugi primjer:
Kvartovski parkić gdje svi svakoga znaju. Djeca od cca 5-6 godina se zajedno igraju lovice po parku. Možda već idu i u školu, slabo procjenjujem godine. Dječak od svoje 3 godine se želi igrati s njima. Naravno, starijima to ne paše, i izbacuju dijete iz igre. Dolazi tata koji utjerava pravdu, popuje i nagovara klince da uključe i mlađe u igru. Roditelji veće djece komentiraju sebi u bradu, ne žele se dovoditi u neugodne situacije, a djeca kasnije ignoriranjem opet isključuju manjeg od sebe iz igre. Opet smatram da nije na roditeljima da se petljaju, a s druge strane, veliki su se uvijek tako ponašali prema manjima od sebe. To je nekako prirodno. Brane ih i čuvaju od opasnosti, ali se istovremeno ne žele igrati s njima ako imaju drugi izbor.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Elena Vian Projić (@sefica_evp)

Treći primjer:
Jeste li i vi sreli one roditelje koji su svoje dijete naučili da je u redu, kada te netko udari, vratiti istom mjerom ili čak i jače? Znamo svi da su mala djeca kao tempirane bombe. Znamo da se jako brzo mogu naljutiti (ali i odljutiti), a ne znamo točno što ih trigerira. Tantrumi se događaju svugdje pa tako i u parkiću. Logično, ako je dijete sposobno udariti roditelja, može tako i drugo dijete. Nije baš rijetkost da se djeca od 2 do 4 godine naguravaju, grizu, tuku, čupaju. To rade i u vrtiću, samo mi to ne vidimo. Molim ovim putem da mi se jave svi dječji psiholozi koji smatraju da je ovaj pristup ‘vraćanja’ ispravan. Moja Leona je jedna od onih koja će se rado s nekim posvađati. Ima tako jednu najbolju prijateljicu s kojom se redovno svađa, počupaju malo jedna drugu, pa malo plaču, pa se pomire, pa se grle… To je meni ok, mama od te djevojčice i ja se ne miješamo previše. Umiješale bi se da je to nešto ozbiljno, u smislu da se guraju na visini od 2 metra, ili da se gađaju kamenjem. Dok je to mali poguranac na sigurnom tlu, nije nas briga. Neka svoje probleme same riješe, kako god znaju. No, postoje i oni roditelji koji kada njihovo dijete ne znam u tom trenutku odgovoriti, interveniraju s ”Pa vrati joj.”, ”Kaži joj da nije dobra.”, ”Kaži joj da je ružna.” i slično. Čula sam jednog tatu koji je tako svojoj djevojčici sugerirao da prijateljici kaže kako je glupa. Što time učimo djecu? Ja bi, ovako laički rekla, ništa pametno.

Neću navoditi dalje primjere, ali htjela bih ukazati i na one roditelje koji donose puste skupe igračke na igralište, pa ne žele da te igračke nitko ni pogleda ni dotakne. Pustite ih doma. Donesite 3 kantice i 3 lopatice umjesto audia A8 za bebe. Kupite guralicu ili biciklu koju imaju i sva ostala djeca. Ne kupujte vespu na baterije.

Zadnje ću spomenuti roditelje sa smokijem i čokoladom. Ako kupite smoki i čokoladu, za očekivati je da će se cijeli parkić okupiti oko vas. Budimo realni.

Moje skromno mišljenje, za koje me nitko nije pitao, zvuči ovako: pustite djecu da budu djeca.

Ne vodite njihove bitke, ne stavljajte im riječi u usta. Nemojte ih učiti da se rugaju nekome tko je deblji ili mršaviji, viši ili niži od standarda koje nam društvo nameće. Nemojte im sugerirati da je agresija ispravan odabir. Nije. Nikada. Bez obzira na okolnosti. Odgajajte sigurnu i stabilnu djecu, samostalnu i svoju, koja će sutra razviti kritičko razmišljanje i biti kao prvo dobar čovjek, a onda sve ostalo.

Fotografija: unsplash.com

Objava onaj jedan roditelj iz parkića… pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Koliko god ja sebe uporno svrstavala u kategoriju uberkul supersimpatične ležerne mame – ja to, ljudi moji, nisam. Teška srca priznajem, ja sam mama paničar.

Ako ste bar jednom sreli mene i moju djevojčicu negdje u gradu, u parkiću ili na plaži – vidjeli ste da smo i ona i ja jako opuštene i zabavne. Ja furam neki kvazi urbani đir, a i mala isto. Pokidane traperice, kul majica s natpisom, tenisice i cvike na glavi. Šetamo se laganim korakom, poskakujemo, plešemo gdje stignemo, gledamo avione na nebu i brodove u moru. Upijamo zrake sunca i miris valova. Živimo punim plućima. Zapravo, Leona živi punim plućima. Ja dišem na škrge i samo se pretvaram da sam easy like Sunday morning.

Od trenutka kada sam ostala trudna, živim u nekom neobjašnjivom strahu. Svjesna sam da to nije dobro ni za mene ni za moju obitelj, iako svojim strahovima dobro upravljam i ne prepuštam se njima.

Što ne mijenja činjenicu da sam u trudnoći strahovala od toga hoće li sve biti u redu s bebom, da sam kasnije strahovala od SIDS-a, strahovala da je beba gladna, strahovala na svaku stolicu koja nije bila zlatno žute boje s komadićima zrnatog sira. Bojala sam se i prvih prehlada i slina u nosu koje sam morala izvući usisavačem ili fiziološkom… Strahovala sam od cjepiva (iako je Leona redovno cijepljena), strahovala sam od alergija na hranu i gušenja (iako je mala blw beba). Nakon što je prošla prva godina apsolutno nepotrebnih i nesmislenih strahova – počela je druga godina. Mala je krenula u jaslice, a ja sam se bojala da ona tuguje za mnom (nije tugovala). Bojala sam se da se tete ne brinu dovoljno o njoj jer ima puno djece (brinu se o svima jednako, trude se koliko god mogu), bojala sam se prvih prehlada (bilo ih je jako puno). Bojala sam se alergotesta (koji nisu ukazali ni na jednu jedinu alergiju), bojala sam se pregleda kod ORL (kojim je dijagnosticiran uvećani treći krajnik). Googlala sam i svakakve rijetke bolesti, čisto da odbacimo sve moguće uzroke kronično začepljenog nosa. Kada sve zbrojimo, i dalje su moji strahovi bili neopravdani jer su to sve neke male sitne dječje ”radosti”. Moja je djevojčica, na moju veliku sreću i radost, zdravo i sretno dijete koje napreduje iz dana u dan, proučava svijet oko sebe i od njega uči. Ona živi punim plućima, dok ja strahujem oko apsolutno svake gluposti, nepotrebno. Trebala bih se i ja jednostavno prepustiti trenutku i uživati jer moje dijete neće nikada više biti ovako maleno.

I to me zastrašuje, jednog ću dana samo trepnuti i Leona će krenuti u školu.

Onda ću ponovo trepnuti, a ona će već izlaziti s prijateljicama. Kad opet trepnem, više neću imati djevojčicu nego odraslu ženu.

Ta će žena imati svoj posao, svoje ambicije, svoje snove, svoju novu obitelj, svoje obaveze, svoje režije i svoj stan…
Nadam se i da ću biti živa i zdrava dovoljno dugo da sve to vidim na svoje oči i da svoju djevojčicu stavim na pravi put. Da, reći ćete da sam luda, ali bojim se i smrti, više nego ikad nakon što sam izgubila jednu meni dragu osobu, koja je previše mlada napustila ovaj svijet… O smrti ne pričamo puno, svi je se bojimo. Opravdano. To je ljudski, to je normalno, to je na koncu i prirodno.

Inače, ja sam vam jako skromna. Nemam neke prevelike ambicije ni želje. Došla sam u one godine kad sebi, dragim ljudima oko sebe, ali i svima ostalima, jedino što želim je puno zdravlja. Ostarjela sam ljudi moji. Kada me sretnete gradom vidjet ćete da sam jedna uberkul simpatična mama, opuštena i smirena, ali nemojte se iznenaditi ako vam usput kažem ”i puno sreće i zdravlja tebi i tvojima” na rastanku.

Foto: unsplash.com

Objava mama paničarka pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Pandemija nas je naučila da možemo raditi od kuće, 8 do 12 sati nositi masku na poslu, mijenjati smijene češće nego donji veš. Neki su ostali bez posla, nekima su se drastično smanjila primanja, neke je novonastala situacija natjerala da krenu u poduzetničke vode.

Netko se bavi prodavanjem magle. Zašto mene ovo zadnje toliko ljuti? Zato što se protivi mojim moralnim načelima.

Otkad znam za sebe, radim. Prvo su to bili nekakvi učenički i studentski poslovi, onda sam se zaposlila u struci, zatim sam svoju struku zamijenila za drugu i sada već dugi niz godina plivam u marketingu. Rekla bih za sebe, bez lažne skromnosti, da sam uspješna, dobra u svom poslu, stručna. Kontinuirano ulažem u svoje znanje tako što odlazim na raznorazne edukacije, konferencije i slično. Čitam stranu literaturu, poslovne blogove i držim korak sa svim novitetima iz branše. To što sam mama mene u ničemu ne koči, dapače, mislim da sam svojoj djevojčici jako dobar primjer svojeglave, hrabre i ispunjene žene. Imam apsolutnu podršku svog partnera i generalno sam zadovoljna sa svime što sam postigla do svoje 32. godine.

Iako su se danas zanimanja jako promijenila, svi i dalje trebamo doktore, učitelje, kuhare, vatrogasce, trgovce. To znači da jedna velika većina ljudi ima nekakvo zanimanje, radi određeni broj sati i za to prima (veću ili manju) plaću. Nebitno je što netko radi preko ugovora na određeno ili neodređeno, autorskog honorara, obrta ili firme. Činjenica je da svatko tko radi zarađuje. Zlatno doba marketinga i IT-a, kao i rješenja koja su ”idiot proof” (ne vrijeđam nikoga, to se stvarno tako kaže) pa ih svatko može naučiti koristiti, omogućili su djelu populacije da budu kreatori svojih radnih mjesta. To je i dobro i loše. Dobro je jer smo s jedne strane dobili platforme koje otvoreno mogu govoriti o društvenim i socijalnim nepravdama, udruge koje vode bitke za sve one koji to ne mogu, digitalne stručnjake koji donose nove vrijednosti na tržište i slično.

Loše je što takav model pušta puno prostora manipulaciji, ispiranju mozga i prodavanju magle. To je opasno.

Primjerice, danas LinkedIn i druge društvene mreže vrve life coach-evima. U moru coacheva ima njih koji su se stvarno školovali, sigurno dugi niz godina ne samo par mjeseci, koji su posvećeni svojim korisnicima, koji rade kao vanjski HR za nekakve velike korporacije, ili nešto sasvim treće. To nije branša koja mene pretjerano zanima i koju sam previše proučavala, ali pratim par ”većih” imena i mogu primijetiti da iza njih zaista stoje istraživanja, edukacije i dugogodišnji rad. No, kod većine, prostim okom, vidim da su isključivo naučili napamet par motivacijskih rečenica i izgubili pola sata u Canvi pripremajući svoj template za Instagram. To ne mora, ali može biti opasno. Opasno postaje u trenutku kada osoba koja zaista ima problem i očajnički traži rješenje uplaćuje pozamašne svote novca i ne dobiva nikakvu stručnu pomoć… Neću birati riječi jer je ovo tema koja zaslužuje 3 doktorske disertacije, a ne samo jednu kolumnu: pa se zato sjetimo samo na tren ŠARLATANKE Ane Bučević.

“Kucka noktom po čaši i objašnjava da ne postoji. Kaže da nije pitanje kad ćete vi to prihvatiti, nego kad ćete tome svjedočiti. Materije, uvjerava vas, nema. Ali svejedno će primiti novac. Što ne ode živjeti k’o beduin? Ana Bučević je prije svega proizvod. Živi proizvod. Zgrnula je milijune na nesretnim ljudima. Zašto na njenoj web stranici nećete naći podatke o tvrtki iako bi oni morali biti naznačeni? Nema ih jer ne želi da njeni “kokreatori”, a tako naziva svoje milijune gledatelja na YouTubeu, pomisle da ona želi samo novac. Dobro je zamaskirala financijske podatke. To vam odmah mogu reći. Njena sestra blizanka Nada ima registriranu tvrtku za savjetovanje, istim se ovim bavi. Vidjet ćete da joj suprug, Saša Dvornik, ima tvrtku Kontakt Plus. Dobit od nekoliko milijuna kuna.

Tu se knjiži isključivo prodaja njenih knjiga, ništa drugo ne izdaju. Ne znam gdje tuče račune za seminare od po sto eura za osobu, a dođe i nekoliko tisuća ljudi, ne znam jesu li joj fiskalizirana ona krstarenja od 2300 eura, znate, jedno od njih je duhovno oporavilo i Srculence (Ivu Todorić, op.a.), i zato smatram da je prva institucija koja bi se Anom Bučević trebala pozabaviti Porezna inspekcija”, otkriva nam Nataša, dobra poznanica ove uspješne biznismenke. Koliko uspješne? Toliko da je njezinih nešto više od 600 videa dosad pregledano 50 milijuna puta. Najgledaniji od njih ima gotovo 3 milijuna pregleda.

Primijetit ćete, Anu Bučević nismo titulirali kao “spasiteljicu”, “iscjeliteljicu” ili “psihologinju”. Nismo, jer Ana Bučević to nije. Barem ne ako pitate Ministarstvo zdravstva koje je prošli petak odlučilo podnijeti kaznenu prijavu zbog sumnje da se bavila nedopuštenim medicinskim djelatnostima bez odgovarajuće stručne spreme. Kraće – nadriliječništvom. Jutarnji List

Opasnije od Ane Bučević je svakako kloriranje autistične djece. O ovome sam pisala još prošle godine, a ako me tada niste pratili kliknite OVDJE sve dobro pročitajte dva puta i potpišite peticiju.

I ovo je izmišljeno zanimanje iscjeliteljice. Ponovit ću vam ako niste shvatili, postoji grupa na Facebook-u gdje se okupljaju roditelji djece u spektru i slušaju nekakvu spodobu koja nosi ime Helena, i koja nikada nije završila nikakav fakultet medicine, te po njenim takozvanim protokolima KLISTIRAJU svoju vlastitu djecu KLOROM.

Ispovijest majke koja je davala djetetu klor-dioksid – izbjeljivač

“Svaki put kad mu špricnem tu dozu u usta, ne osjećam se dobro. Ono smrdi gore od deterdženta. Njemu iz usta smrdi kao kad čistiš WC. Ali tako mora biti, to je dobro za njega. Pa izliječit će se”, opisala je jedna mama u pismu koje je dobila Nova TV.

 Sve je to radila, piše, po uputama žena koje se predstavljaju kao magistrice prirodne medicine.

“Ona mi priča da je kod mog djeteta ipak nešto s duhovne strane u pitanju i da ga možda odvedem na egzorcizam…”, dodala je, a kako je vrijeme odmicalo, bilo je sve gore. Indeks

Reći ću vam iskreno, YL ulja su mala beba (iako je i to opasna profesija) naspram gore navedenih primjera. Zašto ne volim ulja i uljarice? Naprosto nemoguće je da meni jedno ulje može pomoći za sve. Kod nas ta ulja i dalje nisu toliki problem, ali u Americi postoji more dokumentaraca na ovu temu. Dio je vezan za opasnost ulja po ljudske živote – naprosto, neke su majke davale djeci da piju ulja ili su ih inhalirale time, dok je dio vezan za opasan MLM marketing. Ne vjerujete mi? Pogledajte sami.

Meta MLM marketinga su većinom majke, po mogućnosti one koje su ostale bez posla, ali i koje nemaju podršku partnera kod kuće pa je na njihovim leđima kompletna briga i o djeci i o kućanstvu. Logično, žene, stavljene pred zid i financijski ovisne, postaju plijen MLM predatora, koji obećaju pusto blagostanje i naravno ”vrijeme za sebe i obitelj”.

Nova zanimanja donijela su nam i puste edukatore. Uče nas kako da se odnosimo prema svom djetetu, kako da jedemo zdravo, kako da ispravno vježbamo, kako da putujemo, kako da pišemo CV…praktički kao da smo svi debili i ne znamo apsolutno ništa nego nam za sve trebaju upute.

Možda sam ja staroga kova? Možda je ovo sve dio tog našeg novog normalnog? Možda ne mogu progutati ova moderna zanimanja?

Ali igranje s psihom ljudi je jednostavno pogrešno. Nemoralno je koristiti nečije slabosti za vlastiti profit.

Uvijek je bilo pametnih i sposobnih ljudi, ljudi koji su dobri s riječima i koji mogu vrlo lako i brzo preuzeti bilo gdje ulogu vođe i uzora. Te karakteristike bi se trebale koristiti za veće dobro. Ali takvi ljudi ne progovaraju o temama kao što su Helenini protokoli. Umjesto toga pričaju vam o suncu i meditaciji. Zašto? Jer takvim ljudima nije stalo do vas, nego do vlastitog džepa. Zapamtite to.

Foto: unsplash.com

Objava kakve sve opasnosti vrebaju iza novih modernih “zanimanja”? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

#janisamdomaćica i #neželimbitidomaćica

Slučaj domaćica sigurno nikome nije prošao ispod radara. Kampanja je, zapravo, odlična – postala je viralna u doslovno manje od 24 sata. Na LinkedInu se samo o keksima priča, Kraš je dobio gratis prostor u emisiji RTL Direkt kao i na Dnevniku Nove TV. To su dvije najskuplje televizijske kuće, gdje par minuta košta koliko i Sv. Petra kajgana. Izbacili su novu ambalažu, hešteg #ijasamdomaćica, ali stranica na njihovom webu još uvijek nije dovršena. Očito su Domaćica i Programerka na bolovanju zbog njege djeteta. Kako to već biva u našoj prekrasnoj emancipiranoj državi.

Kraš se oglasio ovako:

“Ne, keks Domaćica ne mijenja svoje ime, već upravo suprotno! Snagu brenda i imena želimo posvetiti ravnopravnijoj podjeli poslova u domaćinstvu. Žene uz redovan posao i dalje najčešće zadržavaju i ulogu domaćice obavljajući tako dva posla. Isticanjem paralelnih uloga koje danas u životu ima većina žena, ambalažom omiljenog keksa željeli smo privući pozornost javnosti. Pratite nas i pridružite nam se u glavnom cilju naše kampanje – podizanju svijesti javnosti o važnosti i kompleksnosti obveza koje u domaćinstvu trenutno najčešće preuzimaju žene te poticanju svih članova društva na preuzimanje zajedničkih obveza u kućanstvu.
I još jednom, da ne bi bilo zabune, keks Domaćica ostaje Domaćica, ali mi se kao Kraš nadamo da smo i na vaše stolove stavili ovu važnu temu i potaknuli vas da s nama budete dio promjene.”

Kraš je ogroman brend, koji, pretpostavljam svi volimo. Kraš asocira na djetinjstvo, na prve ljubavi, na obitelj, na sve one najslađe (i figurativno i doslovno) i najljepše uspomene. Kraš budi emociju. Domaćica u meni budi čak i patriotizam (što je kod mene jako teško probuditi), uvijek sam mislila da pričamo o keksu koji je domaći, naš. Domaćica. Srbi imaju Jaffu (koju isto volim jer su čokolada i naranča vrhunska kombinacija), mi imamo Domaćicu. Domaćica je kutija keksa koju svaka nona ima doma, to su oni keksi koji se jedu i u gostima, kod tete, mamine prijateljice i slično. Domaćica nije kućanica. Domaćica je dom.

Kao marketingaš mislim da je upravo emocija ono što čini jednu kampanju uspješnom. Kao što je Pipi iskoristio emociju u Zagrebu s ”vozim za zapad, mislim na jug” (ili tako nekako). To je ona klasična priča dalmoša koji jedva čekaju s užarenog asfalta metropole otići igrati picigin na Bačvice. Koju emociju budi Pipi? Zar ne pomislite odmah na ljeto, sunce, plažu i hladnu bocu Pipija u ruci? Ja da.

Emocija koju izaziva Kraševa kampanja, čak i uz sva moguća opravdanja ovoga svijeta, nije više pozitivna.

Kada ja sada zatvorim oči ne vidim bakicu koja unučiću nudi kutiju Domaćice. Ja vidim ženu koja pere, kuha, čisti, pegla i uz to radi još puno radno vrijeme, pa preumorna, djetetu koje pita ”Je l’ ima nešto slatko?” nudi na izbor Domaćicu ili jabuku. I ovaj keks više nije sladak. Pokvario se. Ušla je vlaga u njega.

Meni opravdanje Kraša na temu nove ambalaže, naprosto, vrijeđa inteligenciju. Zamislimo da Kraš ima najiskrenije namjere na svijetu. Oni su stvarno htjeli osvijestiti činjenicu da velika većina žena, uz posao, obavlja i sve kućanske poslove. Ja, iako nisam kreativac, bih rekla da se to moglo iskomunicirati drugačije.

Primjer 1.
Istom tipografijom, na kutiji domaćice napisati isključivo profesiju. Bez onoga Domaćica & Doktorica. Samo Doktorica. Odgajateljica, Pravnica, Menadžerica, Učiteljica, Policajka, Zaštitarka, Pilotkinja…

Primjer 2.
Istom tipografijom , na kutiji domaćice napisati statističke podatke o tome tko i kako obavlja kućanske poslove,.
7% muškaraca pegla
20% muškaraca čisti wc
29% muškaraca kuha
23% muškaraca pere suđe
4,2% muškaraca koristi porodiljni
(p.s. brojke su iz 2017. jer nemam vremena tražiti podatke koje je Kraš trebao predstaviti javnosti, ako je već smisao kampanje taj da se ukaže na nejednakost među spolovima)

Primjer 3.
Jednostavno napisati ”Domaćin”.

I dalje smatram da su uništili svima najdraže kekse iz djetinjstva. Nadam se da nisam jedina kojoj nije nikad prošlo kroz glavu da se keksi referiraju na ženu koja radi poslove u domaćinstvu. Najgore od svega je što sam, nažalost, gotovo sigurna da je sve ovo napravljeno namjerno. Rijetki su ti brendovi koji teže da budu kreativni, inovativni i originalni. Danas je cilj publiku šokirati, jer je svaka reklama, i ona dobra i ona loša, zapravo samo reklama. Budimo realni, ovo je veliki brend. Nemoguće je da u marketinškom timu rade isključivo idioti. Sigurno je nekome prošlo kroz glavu da ovo ipak nije ok. Zar se ovako velika kampanja ne bi mogla i trebala bar interno testirati na nekom manjem uzorku? Nemoguće da nitko u Krašu nije rekao ”WTF ljudi, jeste vi normalni? Pa šaljete potpuno krivu poruku!”. Cilj kampanje je, navodno, senzibilizirati javnost na nejednaku podjelu poslova u domaćinstvu, ali izvedba nam govori samo i isključivo da žene mogu i moraju sve. Ako ste gledali Sluškinjine priče, onda vam je jasno u kom smjeru idemo. Polako, ali sigurno.

Kraševa #ijasamdomaćica kampanja je, ponavljam, vrhunska. Postala je viralna. Prodaja neće pasti jer su ljudi naviknuti na ovaj keks, i većina neće bojkotirati ni keks ni brend – jer je Dorina realno ukusnija od Milke. Na koncu koga briga što su nas žene opet degradirali? Pa degradiraju nas svaki dan. Ovo nije ništa novo. Većina žena će na ovo samo odmahnuti rukom. Možda ima čak i neka kućanica koja će zaključiti da se njen rad kod kuće napokon cijeni. Ne cijeni se sestro slatka. Upravo suprotno, degradira se i mene, kao zaposlenu, i tebe kao nezaposlenu. I jedna i druga smo osuđene na pranje veša, koji nije isključivo naš. Netko će reći da ovim tekstom samo dodatno pomažem Krašu, dajem prostora Domaćici i potičem da se i dalje priča o njima. So be it, ali ja ne mogu šutjeti. Naprosto ne mogu ne reagirati na sve ovo. Ja sam žena, ja sam majka jedne male žene.

Neću da moja djevojčica gleda ovu ambalažu i vjeruje kako je to njena sudbina. Ne želim da, kada se ostvari u nekoj profesiji, pritom i rinta kod kuće samo zato što se rodila sa ženskim spolnim organom među nogama.

ODJEBITE svi redom, u skokovima, od nas žena, od naših djevojčica, od naših izbora, od naših života, od naših kratkih suknji i visokih štikla. #janisamdomaćica

Objava ja nisam domaćica pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Rat je, po svojoj definiciji, nasilan, oružani sukob između dviju ili više država, saveza ili većih društvenih skupina od kojih je barem jedna strana vojnički ustrojena, naoružana i opremljena. Riječ ‘rat’ kod mene budi strah, strepnju, nesigurnost. Riječ ‘rat’, nikome nije strana. Neki su osobno prošli kroz jedan ili dva rata, neki upravo prolaze kroz treći. O ratovima učimo u školama – iako, očigledno, ne učimo s razumijevanjem. Da smo išta razumjeli, danas ne bi ratovali nego živjeli u miru.

Da smo išta naučili danas ne bi umirala nedužna djeca diljem svijeta, ni trudnice, ni majke, ni starci…

Nedavna krvoprolića po Siriji, u mojoj glavi, nisu izblijedila, i nisu manje važna. Današnja krvoprolića po Ukrajini mi se navečer, dok stavljam svoje dijete spavati u topao krevet, vrte po glavi tako da često zaspem u suzama. Izbjeglice su za mene sve jednake, neovisno o boji kože ili vjeri. Izbjeglice nisu isto što i migranti. Izbjeglice bježe jer se nalaze u opasnoj i nepodnošljivoj situaciji koja ih tjera na prelazak državne granice u potragu za sigurnošću u obližnjim zemljama. One su međunarodno priznate i imaju osiguranu pomoć, UNHCR-a, države koja ih prima ili neke druge organizacije. Prepoznate su kao izbjeglice upravo zato što je za njih suviše opasno da se vrate u svoju zemlju i treba im utočište. To su ljudi koji spašavaju živu glavu i za koje odbijanje azila ima potencijalno smrtonosne posljedice. Danas smo veoma otvoreni i spremni pomoći izbjeglicama iz Ukrajine – što je pohvalno – a do jučer smo prema izbjeglicama, druge boje kože, bili neprijateljski nastrojeni.

Jesmo li danas dvolični? Da. Jesmo.

Do jučerašnjih scena bombardiranja rodilišta i trudnica na nosilima i rađanja pod granatama, bila sam, iako jako empatična, oprezna sa svojim izjavama. Propaganda čini čuda, pa sam ja odlučila konzumirati novosti iz raznih medija, čitati i jednu i drugu stranu priče. Nažalost ili na sreću, uz sve to još relativno dobro poznajem povijesne i geopolitičke činjenice, a u svojim promišljanjima služim se zdravim razumom i kritičkim razmišljanjem. Da se razumijemo, ne, ni u jednom trenu nisam ni neću opravdati Putina u ovom krvoproliću. Od jučer, nakon onih prizora, ja sam pod šokom. Ne mogu gledati nasmijana lica na društvenim mrežama, reklame za About You, suradnje s baby webshopovima, raznorazne popuste i oglase – iako sam i sama dio cijele te marketinške infrastrukture – dok bebe, djeca i trudnice umiru.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Evgeniy Maloletka (@evgenymaloletka)

Da, rat je užasan. Zastrašujući. Nažalost, rat u Ukrajini nije jedini rat koji se trenutno vodi na svijetu.

Prema podacima Armed Conflict Location & Event Data Project-a, koji prikuplja sve podatke o ratovima diljem svijeta u realnom vremenu, veći dio ove naše kugle je još uvijek zahvaćen nekim oblikom sukoba. Za razliku od situacije u Ukrajini, ne uklapaju se svi sukobi u mentalnu sliku koju imamo u glavi kada razmišljamo o ratu.

Rat u Afganistanu, s prekidima, traje od 1978.! U 2020. bilo je 30,936 potvrđenih smrtnih slučajeva.  Sukobi u Etiopiji, građanski rat u regionu Tigraj poznatiji kao “Tigrajski rat”, rezultirao je s više od devet tisuća dokumentiranih žrtava, do rujna 2021. Neki izvori procjenjuju da je žrtava bilo više od 50 tisuća.

Jemenski građanski rat započeo je u rujnu 2014. ACLED je izbrojao više od 140 tisuća smrtnih slučajeva od početka rata, uključujući gotovo 20 tisuća samo u 2020. godini.

Važno je navesti i zemlje koje su u ratu zbog terorističkih pobuna, kao što su: Alžir, Burkina Faso, Kamerun, Čad, Demokratska Republika Kongo, Irak (politički nemiri), Mozambik , Niger, Nigerija, Tanzanija i Tunis. Kolumbija, Mjanmar i Sirija su usred građanskih ratova, kao i Libija i Mali.

Neke ratove ili sukobe sam sigurno zaboravila navesti, ali možemo reći da je preko 20 ratova upravo u tijeku. No, ako pitate bilo koga na ulici znat će za samo jedan, eventualno dva. Dupli standardi zapada se ovdje jasno vide.

Jesu li nečija djeca važnija od druge? Ili su sva djeca ista? Jesmo li robovi medija i propagande?

Trenutno nam, u cijeloj ovoj priči, nedostaje samo Tajvan, iako prosječan građanin Republike Hrvatske o njemu ne zna apsolutno ništa. Brzo nakon povlačenja iz Afganistana, SAD je proglasio novi pakt s Australijom i Ujedinjenim Kraljevstvom kako bi se suprotstavio Kini. Taj savez trebao bi pomoći Australiji da dobije nuklearne podmornice. Mnogi analitičari smatraju da je ovo prikaz kako se Washington okrenuo od borbe s oružanim grupama na Bliskom istoku prema politici moći i zastrašivanju Pekinga.

Bidenova strategija prema Kini, iako nije još jasno artikulirana, usmjerena je na tome da SAD ostane dominantna sila u Indo-Pacifiku. Zbog toga su i napravljena nova savezništva, a sigurnost Tajvana je postala američki interes. Scenarij iz noćne more je taj da Kina pokuša preuzeti Tajvan, čime bi SAD morao stati u obranu otoka. Inače dobro je poznata činjenica da gdje se pojave Ameri tu trava više ne raste. Nisam ratni stratega, nisam ni političar a ni analitičar… ali sigurna sam da bi Ukrajina i Rusija već potpisale nekakav sporazum, da nije bilo zapada.

Zašto je bitno osvijestiti da rat u Ukrajini nije jedini? Zato što je ključno potražiti ono što se uporno ponavlja u većini sukoba (gdje postoji ekonomski interes!), a to je SAD.

Jako sam se glasno nasmijala kada su Ameri Rusima držali misu o humanosti. Amerikanci su u zračnim napadima bespilotnim letjelicama na Irak, Afganistan i Siriju pobili na tisuće civila i, citiram: ‘Pogreške se događaju, učimo iz njih‘ je jedino što su na to imali za reći. Pazite sad ovo, ni za jedan napad s civilnim žrtvama nije provedena nikakva disciplinska mjera! Jeste li znali za napad na Ramadi kada je 2015. “muškarac koji vuče težak predmet” bio zapravo muškarac koji drži dijete, i da je taj “težak objekt” ubijen u napadu? Priznajte da niste imali pojma.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Evgeniy Maloletka (@evgenymaloletka)

Ja ne spavam mirno. Brine me samo što postoji realna šansa da sve ode u 3 pm i da smo već sutra svi akteri i žrtve Trećeg Svjetskog Rata – možda vam zvuči suludo, ali povijest je pokazala da je svaki rat ”glupo” (i nepotrebno!) započeo. Gledam i čitam svaki dan o napadima u Ukrajini i ježim se što ti sve ti ljudi prolaze. Bit ću korektna i neću navoditi što sve neonacisti u Ukrajini rade jer vjerujem da su sve te grupacije samo nekakve glasne manjine – kao što to inače i biva.

Ja najviše patim i plačem zbog djece. Snažnije grlim svoju curicu. I dalje živim, vodim dijete u vrtić, odlazim na posao, stavljam ručak na stol…ali dok sve to radim, u mojim mislima su stalno slike bolesne djece u podrumima, slike djece koja sama prelaze granicu, slike mrtve djece na kolnicima… Ne mogu se smijati i veseliti kao da se ništa ne događa oko mene. Ne mogu skrolati kroz ove društvene mreže ples za zvijezdama, oglase za pseću hranu i rat u istoj jedinici sekunde… Ne želim se izolirati od svega ovoga i reći ”Ne tiče me se, to nije moj rat.”

Svaki je rat naš rat jer u svakom od tih sukoba samo nevini ginu i pate.

Pišem jer jedino ovo oružje imam.
U mislima sam sa svim majkama koje strepe za život svoje djece, kako u Ukrajini, tako i šire.

Objava prijelomna vijest – rat u Ukrajini nije jedini rat koji se trenutno vodi u svijetu! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Društvene mreže nisu nikada bile prisutnije u našim životima nego upravo sada, u doba pandemije. Otuđili smo se, prisilno, jedni od drugih, i koristimo ekrane da bi, koliko toliko, normalno funkcionirali. Interne sastanke s kolegama odrađujemo preko teams-a, sastanke s partnerima preko zoom-a, poslovnjaci pričaju o sebi na LinkedInu, hejteri hejtaju na Forumu, blogeri koriste Instagram, mladi Tik Tok. Na YouTube-u nam uporno izlaze oglasi koje ne želimo gledati, ali ne želimo ni plaćati Premium verziju pa radije gunđamo tih 5 sekundi. Mark je, navodno, sam sebi uništio svoj Facebook, iliti buduću Metu. Hvala nebesima na Podcastima, Spotifyu I Netflixu (ok ulazimo u drugu sferu) koji su zamijenili događanja, koncerte i kino.

Da, dobro, pandemija u Hrvatskoj nije toliko strogo zatvorila sva moguća vrata, i realno, kako drugi žive, nama je još i dobro. Bar nam tako svi koji su zapadno preko granice govore. Čula sam da je na Jahorini puno bolje nego kod nas u Hrvatskoj. No, svejedno se apsolutno svi imamo pravo žaliti jer smo svi svako malo u izolaciji i/ili samoizolaciji, prevedeno, svi smo u prosjeku od 10 do 25 dana redovno u kućnom pritvoru. Osobno više ni ne brojim koliko smo puta dobili poziv iz vrtića koji je glasio:

”Mama, imamo zaraženu tetu / zaraženo dijete pa idemo svi kolektivno u izolaciju do…(upisati datum).”

Baš super, veselila sam se ponovnom prisilnom druženju, uz sve ostale obaveze, 24 sata dnevno s ostalim ukućanima. Nije da ih ne volim, ali što je previše – previše je.

Preboljela sam koronu s jako blagim simptomima, ali odradila sam mnogo samoizolacija. Ako koga zanima, cijepljena sam dva puta. Cijepit ću se i treći. Možda uplatim sama sebi kartu za Izrael pa se docijepim i s četvrtom dozom odmah iza treće. Iskreno, cijepila bi se i s cijanidom kada bi mi garantirali da nakon toga sve ovo magično završava. Dobro ne bi baš s cijanidom, ali skoro.

Ako mene pitate – a pitati ćete me – bi li cijepila svoje dijete? Odgovor je ne. Nisam za cijepljenje djece, ali jesam za cijepljenje zdravog odraslog kolektiva u svrhu očuvanja zdravstvenog sustava.

Doduše, ne čitam više ništa ni o vakserima ni o antivakserima, ne pratim brojke, ne zanima me Novak. Načula sam da se bliži kraj pandemije jer virus lagano slabi i da bi sve ovo možda uskoro moglo biti gotovo. Meni se čini da su nam i ranije slično govorili, pa smo tu gdje jesmo. Znam da neka istraživanja tvrde da će cijela situacija s Covidom trajati cca 10ak godina. E ta mi se prognoza nimalo ne sviđa.

Na tren sam zatvorila oči i zamislila 10 godina izolacija i samoizolacija s djecom. Smračilo mi se.

Naravno, u usporedbi s tegobama težih pacijenta, ovo sve što ja ovdje piskaram zvuči banalno i glupo. Nažalost i sama poznajem osobe kojima pojam korona nije bio nimalo zabavan. Nije ovo neka tek obična prehladica, i nismo mi Pernar pa da se liječimo C vitaminom i cinkom. Nemojmo nikada zaboraviti na veliki broj smrtnih slučajeva s i od korone (meni je to sve jedna te ista stvar). Nemojmo nikada zaboraviti na Covid odjele i sve bolesne na kisiku i respiratoru. Oporavak iza inducirane kome nije nimalo brz ni jednostavan. A cijela ova tematika samoizolacije nije zabavna ni medicinskim sestrama, liječnicima i epidemiolozima na prvoj crti obrane. Kao i prvog dana, svima njima, skidam kapu… Svima koji su na prvoj crti obrane, osim našem prekrasnom stožeru za civilnu zaštitu i našoj još kompetentnijoj Vladi RH, koji, od prvog dana, po starom dobrom HDZ-ovom običaju, prilagođavaju mjere vlastitim željama i potrebama.

Kada vrtim film unatrag, koliko je samo naš stožer imao glupih i nelogičnih odluka, to je strašno. Mene stožer podsjeća na onaj crtani ”A je to!”. Oni kao da se trude da stvari dodatno zase*u.

Sjetimo se kada su se mjere, odjednom, magično prije izbora popuštale i kada su svi svakako mogli glasati, bili zdravi ili ne. Ili onaj trenutak kada su mjere vrijedile za sve, samo ne za Crkvu. Covid19 kad dođe ispred Katedrale sam sebi kaže ”E ne, pričekat ću da misa završi i da ljudi izađu.”. Zanimljiv je bio i onaj trenutak kada su se političari cijepili preko reda, kada smo svi htjeli cjepivo koje sada svi možemo imati, ali ga nitko (osim mene) više ne želi. I dalje mi je najdraži trenutak cijele pandemije live cijepljenje ministra Marića. Kruna svega je naslov iz Jutarnjeg lista: ”Žene iz cijelog svijeta poludjele za ministrom Marićem: ‘Oporezuj me! Popuni moj deficit!” – POPUNI MI DEFICIT??? Stvarno se nadam da nisam jedina koja pamti i oplakuje ovaj naslov dan danas.

Mi obični, fizički polu zdravi ljudi, koji nismo imali većih tegoba, se i dalje trudimo raditi i egzistirati kao da je sve savršeno normalno – a nije.

Nije normalno da smo svako malo zatvoreni poput štakora. Ali ako ništa drugo, barem mi je sada užasno žao kad vidim životinje u zoološkom vrtu…

Nije normalno da radimo i ne radimo u svakakvim uvjetima. Rad od kuće s djecom? Rad od kuće sa školarcima kojima treba objasniti zadatak iz matematike? Bolovanje jer imaš toddlera koji ne shvaća pojam ”Mama mora raditi.”

Nije normalno da smo se ovako otuđili… da se ne družimo, da se ne veselimo, da si ne pružamo ruku.

Mislim da nas posljedice, ne samo ove ekonomske, nego i ove psihološke, zapravo tek čekaju. Psiholozi i psihijatri će kroz desetak godina imati pune ruke posla, jer sve ovo, zapravo, kad bolje pogledamo, na kraju i nije tako banalno. Sve je ovo baš nekako čudno, i u najmanju ruku zastrašujuće. Nije do kava i ručkova, nije ni do putovanja – do slobode je.

O liepa, o draga, o slatka slobodo,

dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô,

uzroče istini od naše sve slave,

uresu jedini od ove Dubrave,

sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi

ne mogu bit plata tvôj čistoj lipoti!

I.Gundulić

Photo: unsplash.com, pexels.com

Objava posljedice pandemije vidjet ćemo tek za par godina pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Volim svoje misli zapisivati na papir. Figurativno rečeno, pošto najčešće svoje misli kuckam po nekom od ekrana koji imam na raspolaganju. Vrijeme i način života ne dozvoljavaju mi da tipkam onoliko koliko bi stvarno i voljela. No, nedavno su godišnji odmor i izolacija napravili svoje, pa sam se opet uhvatila pera, iliti tastature.

Moji tekstovi ne nailaze uvijek na hvalospjeve, češće su meta nekakvih diskusija, ali voljela bih napomenuti da sam ja jedna liberalna žena i volim pisati o nepopularnim temama koje uporno guramo ispod tepiha.
Moje pisanje pokreću glupe izjave koje često čujem na igralištu ili pročitam na društvenim mrežama, a tu su i tuđa mišljenja koja nikad nisam tražila. Period kada su mi nečiji savjeti ljuljali samopouzdanje je iza mene…ali me zabadanje nosa tamo gdje mu nije mjesto i dalje jako nervira.

Pitate se, dobro pa što joj je sada diglo tlak? Jesu li to tulipani u prekrasno uređenim kuhinjama, napredna djeca koja pričaju tri jezika s dvije godine ili nešto treće? Nešto treće.

Radi se o jednoj jednostavnoj rečenici, s kojom se susrela svaka zaposlena majka bar par puta u životu, a koja glasi: ”Sigurno se jedva čekaš vratiti na posao da se malo odmoriš.”

Ovu smo izjavu imale prilike čuti čak u tri navrata:
1. Pred kraj rodiljnog ili roditeljskog dopusta
2. Na bolovanju
3. U samoizolaciji

Izjavu prati često i ”Spasila si se.” Ili ”Da bar da ja mogu otići na posao, spasila bi se.”

Redovno gore navedene komentare upućuju majke koje nisu zaposlene. Da se razumijemo, ja osobno nemam ništa protiv žena koje su odabrale biti kućanice na određeno ili neodređeno vrijeme. Naravno, onda kada je to isključivo njihov izbor, a ne nečija prisila. Kada kažem prisila prvo mislim na društvo koje nije baš prilagođeno zaposlenim majkama (i politike i mjere koje uopće ne idu u hod s obiteljskim obavezama), a tek onda mislim na supružnika koji možda vrši nekakvu prisilu na majku kako bi ostala kod kuće iz xy razloga. U većini slučajeva #patrijarhat.

Ne mislim da je ženama kod kuće bajno i sjajno – pogotovo kada su tu i mala djeca u igri. Ovo je tema o kojoj žene, koje nisu zaposlene, često pišu. Kućanski poslovi, kao i oni odgojno obrazovni s djecom, zahtijevaju ogroman trud, ali ne gledaju se jednako kao plaćeni rad. Tu se rađaju polemike, prepirke i lome se koplja, kao oko dojenja i adaptiranog mlijeka. Usporedba nije slučajna, nema krivog odabira ni kod jedne ni kod druge opcije.

Svaka žena treba biti slobodna da sama za sebe izabere ono što je najbolje za nju. Isto tako, ni jedna žena nije robinja, briga oko kućanstva i djece nisu isključivo ženski posao.

Vratimo se korak unazad, poznato je da je trava uvijek zelenija kod susjeda. Generalizirat ćemo malo, pa ćemo reći ovako: nezaposlene majke, namjerno ili slučajno, misle da je život zaposlenih majki idealan. Prekrasan. San snova. Zaposlene majke ujutro ustanu, namontiraju se, obuku svoje štikle, popiju kavu u vožnji prema poslu u svom jeep-u i dođu do svog ureda. Ovdje malo čitaju Indeks uz doručak i Supermame uz marendu, malo zivkaju kolege i uporno traže nekakve rokove. Odu na poslovni ručak, usput kupe novi kaputić ili par novih špičoka. Kada završe s poslom odlaze po djecu u vrtić, malo se igraju kod kuće i nakon što dijete zaspi gledaju Netflix dok piju skupo vino na kauču sa superzgodnim suprugom koji je negdje neki direktor nečega. Za djecu brinu tete, za stan roboti i čistačice. Zaposlena majka nema vremena za te gluposti. Njen je dan previše pun obaveza da bi ona još i prala podove. Platit će nekoga. Platit će i djeci engleski, informatiku, nogomet i balet. Nema toga što se danas ne može kupiti, zar ne?

Disclaimer!
Kao prvo, nažalost, nisu sve zaposlene majke zaposlene isključivo od 8 do 16h, ne zarađuju sve zaposlene majke milijune i nemaju sve majke fleksibilno radno vrijeme. Malo ću vas šokirati, ali poslovne žene se često susreću s jednim fenomenom zvanim stakleni strop. Guglajte. To je nemogućnost vertikalnog napredovanja samo zato što su žene, jer postoji mogućnost da sutra požele imati dijete, a onda i da moraju ostati na bolovanju kada to dijete dobije temperaturu. Nisu sve žene direktorice svemira ni poduzetnice, a one koje to jesu, krvavo su se izborile za svoje mjesto pod suncem (i ne prestaju se boriti). Svijet ne voli snažne i uspješne žene pa ih bojkotira gdje god stigne.
Nemojmo zaboraviti i da je teta koja radi u vašem dućanu ispod stana isto mama dvoje male djece. Ona radi i na blagdane, radi i nedjeljom, radi u smjenama. Policajka koja vas je neki dan zaustavila jer ste prebrzo vozile, je isto mama, kao i doktorica koja vas je pregledala, medicinska sestra koja brine za vaše najmilije na covid odjelu ili teta zaštitarka koja radi noćnu u Shopping centru. Od CEO do čistačice, sve su one mame koje nemaju onakav život kao što sam ranije, sarkastično opisala. Ni jednoj od njih odlazak na posao nije odmor.

Znate zašto jako puno žena radi? Iz potrebe. Postoji nešto što se zove platna lista… Naravno da nije sve u novcu, ali pokušajte vi staviti ljubav – umjesto teletine – ispod peke i javite mi kakav je bio ručak.

Život zaposlene mame je pun predrasuda. Najčešće se mame s tim predrasudama prvi put susreću onda kada su najranjivije, na kraju porodiljnog, pri povratku na radno mjesto nakon duže pauze. Mislite da je mami lako pustiti svoju bebu u jaslicama ili kod tete čuvalice? Nije. I onda, u tom trenu, kada je ta mama na dnu, susretne se s rečenicom ”Sigurno se jedva čekaš vratiti na posao da se malo odmoriš.”. Da Đurđa, sigurno.

oda zaposlenim majkama – SUPERMAME

Zaposlene se majke na poslu odmaraju? Vjerojatno se, na poslu, najviše odmaraju medicinske sestre u bolnici kad imaju dva dana dežurstva. Njima je sigurno lakše nego nezaposlenoj mami. One dva dana ni ne vide svoje dijete, ne kuhaju, ne čiste. Idila.
Da, opet sam gruba i sarkastična. Namjerno. Biti zaposlena žena i majka je jako teško, psihički i fizički. Pogotovo u društvu gdje je broj muškaraca koji obavljaju kućanske poslove, odlaze na bolovanje i na roditeljski dopust, i dalje PRENIZAK. Puno žena nema podršku svojih partnera kod kuće i zadužena je za apsolutno sve kućanske, roditeljske i majčinske obaveze + one poslovne. Žonglira između 100 različitih uloga i to što se ne stigne požaliti ne znači da nije umorna.

Peppa Pig ima jednu super epizodu u kojoj sestre zečice, jedna zaposlena u dućanu. a druga kod kuće s dječicom, odlučuju na jedan dan zamijeniti uloge. Shvatile su da ni jednoj ni drugoj nije sve bajno i sjajno. Posao nije odmor.

Posao je obaveza, pa koliko god taj posao bio dobro plaćen. Posao je obveza i onda kada volite ono što radite. Posao i majčinstvo su jedan ludi ringišpil obaveza, gdje jedino što usporava kolo je dobra organizacija.

Znam da smo mi žene poput Feniksa, i da s vremenom dođemo do one ”briga me za tuđe mišljenje” faze, ali moj savjet (koji me nitko nije tražio, ali nema veze) je da naučimo pregristi jezik. Vrijedi i za zaposlene i za nezaposlene mame. Nitko ne zna kako je onoj drugoj strani.

Oprezno s riječima jer bole više nego mač.

Zdrave sretne i bez osuda bile!

Objava jeste se i danas odmorile na poslu? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Teško je, gotovo nemoguće.

Do jučer uvijek spi**ana i našminkana prezaposlena žena, danas u raskopčanoj spavaćici s mrljama mlijeka na grudima i zapetljane kose u repu, sjedim na rubu kreveta da ne probudim malenu i tipkam blog nakon više od mjesec dana.

Koji je ovo udarac na moje samopouzdanje. Kako sam ja samo ljubomorna kada moj muž ujutro odlazi na posao. Koliko danas cijenim male stvari kao što je popiti kavu u miru. No krenimo redom…dojenje alias kućni pritvor.

u potrazi za nekom novom ja – SUPERMAME

Kada smo došle kući, nakon dosta neuspješnog dojenja u bolnici, odlučila sam da ću dati sve od sebe da se to sisanje pokrene. Opcija B bila je izmuzavanje (koja mi se činila još težom). Prve dane Leona i ja smo gotovo 24h preležale na krevetu, bila je velika spavalica pa sam ju morala stalno buditi i to me užasno frustriralo. Mislila sam da sve radim krivo i da je beba gladna pa da zbog toga pada u san. Srećom je tu bio moj glas razuma (Ante) da me vrati u stvarnost kada bi odlepršala u svijet panične brige i straha. On je bio uvijek smireniji od mene, i nekako sam imala dojam da njemu, koji je otac, sve ide od ruke, a meni, koja sam majka i trebalo bi mi, po prirodi, ići sve od ruke, ništa ne ide onako kako sam zamišljala.

Prva dva tjedna Leoninog života bila su i dva najgora tjedna u mome životu. Da se razumijemo, bila sam ja presretna što nam je ona napokon došla, ali bilo je toliko teško da mi se sada čini pomalo i nestvarno.

Tko god kaže suprotno laže. Dojenje je tu još pomoglo da se osjećam k’o drek na suncu. Ima žena koje valjda, navodno, doje svaka 2 do 3 sata svoju bebu po pola sata, a beba u tom razmaku spava. Meni to zvuči kao urbana legenda jer ja takve sretnice upoznala nisam.

Naravno, ima i žena kao što sam ja i ima beba kao što je Leona. Leona sisa satima. ”Ne može ona tako mala satima sisati Elena, ona se igra s bradavicom.” Ne draga Rodina certificirana savjetnice, ona sisa. Očito sporo jede kao oni ljudi što žvaču komad hrane 30 puta prije nego što ga progutaju. Znam da sisa jer je budna, jer gleda ili mene ili ove roze pruge na zidu u sobi, jer guta, jer podriguje, bljuca i sere. Leona ima dana kada napuni 6 pelena, ali ne govancem veličine kovanice od 5 kn nego se ona lijepo ukaka do vrata. Osim što ona sisa satima, ona ne spava. Od velike spavalice u ona prva 2 tjedna postala je beba koja preko dana ne sklopi okice ni na 5 minuta. Ima ona i svoje dobre strane, plače samo kad je gladna ili kad joj se jako jako spava (npr. kad nije spavala od 6h ujutro do 2h u noći). Uzimajući u obzir da Leona sisa satima, dojenje u bilo kojoj pozi koja nije ležeća ne dolazi u obzir. I tako mi svoje dane provodimo na sisi s kratkim pauzama u kojima se mazimo ili igramo i onda opet ogladnimo. Vodimo mi nju i vani da se umori pa da lakše zaspe, ali to je kod nje sve nekako suprotno. Kao i kupanje. Druge bebe nakon kupanja spavaju. Ona jede.

Interesantno je da nije nimalo debela beba. U prvih mjesec dana dobila je nešto manje od kile što je onako, po školski. ”Pa eto, vidiš da ti beba ne sisa stalno Elena.” Ne draga Rodina certificirana savjetnice, sisa. Samo ima nekakve pauze u sredini valjda, ne znam… ali ne spava na sisi. Nije kao u prvim danima kada ju je trebalo buditi i poticati aktivno sisanje. Sada imam potrebu odvajati je sa sise da malo odmorim i da mi nadođe mlijeko. Long story short: teško je dojiti i biti ću iskrena, ne znam kako je napraviti bocu, ali izgleda mi puuuno lakše. Bebe to pocugaju u dva cuga i nakon toga spavaju i mirna Bosna. A ova cuga i cuga i cuga i nikako da se nacuga, ili da zaspe ili da miruje bar par sati. Uopće ne kužim kako to da mala sada spava, valjda jer je vani ružno vrijeme i južina. Već se pola sata sama razbuđuje pa sve ovo brzo tipkam i sigurno sam već 15 puta izgubila nit vodilju, ali nema veze. Rekao bi Ante: ”Ignoriraj je”. Prvo pravilo kod bebinog spavanja: NE DIRAJ LAVA (iliti Leonu) DOK SPAVA!

Zašto kao dojilja mislim da lagano gubim razum?

Pa eto, jer mi je teško doći do laptopa i pročitati mailove. Ne družim se s odraslim ljudima nego tu i tamo kad se ukaže prilika (1 tjedno recimo, Antu ne brojim, s njim živim) ili preko društvenih mreža. Cijeli moj dan svodi se na pelene i dojenje. Ne spavam noć u komadu (poštedite me komentara ”Što si spavala spavala si” hvala), umorna sam (dok ne rodiš ne znaš što je umor – ovo je sasvim neka druga dimenzija umora), userem se kad se pogledam u ogledalo, ukočena sam i još nisam išla na pramenove. Btw. dojenje je prekrasno – NOOOT! Tek sada, nakon 7 tjedana su moje sise toliko otupile na bol da mi više ne idu suze onih prvih 30 sekundi sisanja. ”Elena, provjeri bebin hvat.” Uhvatila je ona to, draga Rodina certificirana savjetnice, nemoj me j… Znamo i ti i ja i sve žene koje su ikad dojile da boli prvo vrijeme. Nije ni čudno što neke jako brzo odustanu od dojenja. Dojenje je kućni pritvor.

Srećom, s vremenom, postaje lakše. Već sada je to drugačije nego u počecima. Za mjesec dana bit će to još jednostavnije. Nadam se. Malo se bojim zubića, vjerojatno onda opet bole sike. Znat ću vam reći.

Zanimljivo je što, usprkos svemu što sam napisala, ne mislim prestati dojiti.

 

View this post on Instagram

 

Objavu dijeli Elena Vian Projić (@sefica_evp)

Majčino mlijeko je nešto najzdravije što mogu dati svojoj bebi i neću joj to svjesno i svojevoljno uskratiti. Rekla bi jedna moja poznanica ”Jest će sranja cijeli život, bar da na početku jede nešto zdravo”. Imam mlijeka, imam podršku, imam svo vrijeme ovoga svijeta. Ne moram mućkat bočice i nositi termosice sa sobom, kad idem negdje samo izvadim sisu na izvol’te. Nije me sram dojiti u javnosti. Dapače, sada već mislim da se time trebam ponositi. Uspjela sam uspostaviti dojenje i moram biti ponosna na sebe. I sve mame koje doje moraju biti ponosne jer samo one znaju što su prošle (muke po vaganju prvih dana? Ragade? Mastitis? Itd..) i koliko im je bilo teško i koliko se žrtvuju za svoju bebu. Doći će vrijeme, ubrzo vjerujem, kada ću opet imati vremena za mailove, blog, pramenove, fotografiju, pilates i slično. Znam to, taj đir žene sam, nemam mira i očito je i malena takva na mene, zato i ne spava puno.

I za kraj, sretan vam tjedan dojenja.
Teško je, ali ako ima mlijeka i volje, može se.
Samo smireno i hladne glave.

Objava kratki vodič: kako dojiti, a ne izgubiti razum pojavila se prvi puta na SUPERMAME.