Zaustavim se neki dan u trenutku. Gledam svoju curicu i shvatim koliko sam sretna. Shvatim da sam kao mama najsretnija osoba na svijetu. Dok je god ona zdrava i sretna. To je onaj neki trenutak kad čovjek sam u dubini svoje duše osvjesti tu neopisivu sreću. Sreću koju mnogi uzimaju zdravo za gotovo. Kad se dogodi teška noć ili teži dan, kad se suočavamo s izazovima kojima ne pronalazimo rješenje, zaboravimo koliko smo sretni. I da imamo sve i da nam ništa više ne treba.

Čitala sam neki dan priču o bolesnom djetetu, iako ih je sad više aktualno i često se skupljaju novci da im se pomogne, što je hvalevrijedno, a opet s druge strane, žalosno da se sve to mora rješavati na taj način, jer bi svako dijete trebalo imati sve što mu treba, trebalo bi imati pravo na liječenje, pravo na život. Teško mi je uopće vidjeti nemoćnu dječicu u borbi s bolešću. Uopće ne želim razmišljati kako je roditeljima koji skupljaju novce za liječenje djeteta, i kako se osjećaju ne znajući hoće li uspjeti, kakav će ishod biti. Oči mi zasuze i pri samoj pomisli na takvu borbu i kao mama ne mogu ne suosjećati, ne može me ne stegnuti pri srcu. Kao da osjetim njihovu bol, iako znam da je njihova mnogo veća i da se to ne može uspoređivati. Mogu samo zamisliti bol koju osjeća mama. Ili tata. Srce mi se slomi i zbog tuđeg djeteta. I baš zato svaki dan tisuću puta zahvaljujem što mi je dijete zdravo jer bez toga nam ništa drugo ne vrijedi puno. Niti kućica koju gradimo niti ništa drugo. Dok smo god nas troje na okupu, znam da će sve biti u redu i da ćemo pobijediti sve što nam se nađe na putu.

Zdravlje je na prvom mjestu, no osim toga, sretna sam i što još uvijek mogu biti s njom. Znam da svaka mama oko toga odlučuje po svom, i da nam se razlikuju gledišta, želje i mogućnosti, no ja sam sretna zbog naše odluke, kao što i poštujem svačiju tuđu odluku. Sretna sam što ju nisam morala prisilno odvajati od sebe nakon godinu dana. S obzirom na to koliko je vezana za mene, znam da bi bilo teško, ali da bi preživjele kao i svaka druga mama i kći. Danas nam je dostupno toliko informacija online i znam da sve ima svoje dobre i loše strane, no mislim da su ove dobre, meni barem, daleko bitnije. Znam da je ona zadovoljnija sa mnom nego da je već u jaslicama. Znam da bi se priviknula i na jaslice, kao i svako drugo dijete, i da će kad tad i ona ići u vrtić, no kako i naša pedijatrica kaže, hvala Bogu što ju još nismo dali. Mnogi naravno nemaju drugog rješenja, i ne kažem ni da je to nešto loše, no to je naš izbor barem na neko vrijeme. Sretna sam što nam nije puno bolesna, jer ju je tako teško gledati kad se muči. Sretna sam što ne propuštam njezin napredak i njezine „prvi put“ trenutke koje bih propustila da već radim. Znam da mnogi kažu da si kao mama neke stvari moram olakšati, a ja opet znam da će sve tako brzo proći i da ipak ona mora biti na prvom mjestu. Oduvijek sam znala da želim dijete i da ću mu dati sve od sebe, koliko god to bilo u mojoj moći.

Sretna sam i što sam iskusila dojenje, koje mi danas fali, jer je to bilo nešto najljepše na svijetu. Kad kažu, olakšaj si s bočicom, ja kažem da mi je bilo puno lakše kad sam dojila. Neke će me mame razumijeti, a neke bi me samo čudno pogledale. Bočicu nikad nije ni prihvatila, kao ni dudu, a na sreću nije ni puno plakala kao beba, osim kad je nešto trebala. Već sad se prisjećam kako je mala bila i gledamo s mužem fotke pa komentiramo koliko se promijenila.

Vrijeme je nemilosrdno i leti, prebrzo. Zato se barem na kratko želim zaustaviti u ovom vremenu, uz nju, i uživati s njom u svakom trenutku. Zahvalna sam što svaki dan mogu uživati u pogledu na nju, pratiti što sve novo može i gledati ju kako sva sretna trčkara i istražuje, veseli se malim stvarima i oduševljava ju svaka i najmanja sitnica. To je za mene pravi blagoslov.

Najsretnija sam kad se odmah ujutro možemo pomaziti za dobro jutro i što ju ne moram buditi u ranu zoru nego može spavati koliko želi. Sretna sam kad se probudi sva sretna i napunjenih baterija, a ja sam tu i s guštom promatram što će slijedeće napraviti. Sretna sam što joj mogu sama pripremiti doručak i izvesti ju na svježi zrak, u šetnju i na igru. Što ju mogu držati za ruku kad zajedno koračamo ulicom i istražujemo kutak po kutak naše selo. Sretna sam što ju mogu podići kad padne, što joj mogu obrisati suzu koja joj poteče niz lice. Sretna sam što mogu gledati kako uči iz dana u dan i usvaja nove vještine. Sretna sam što mogu slušati njezin glas i nove riječi koje progovara te s njom uživati za sunčanih dana. Sretna sam što ju mogu uspavati kad je umorna, uzeti u ruke kad mi srce poželi, a onda gledati kako se namješta u snu, ili u snu viče jaje ili pak doziva tatu. I kad spava me zabavlja. Sretna sam što raste uz mene i što svaki dan dobijem hrpu pusa, zagrljaja, nježnih pogleda tih najdivnijih zelenih okica, i što mogu promatrati sve njene šašave face. Sretna sam što s njom mogu obavljati dnevne obaveze, s njom kuhati, smijati se, peći kolače, valjati tijesto… Sretna sam što ju mogu škakljati i nasmijavati kad nam je do toga, što možemo biti glasne i ispuštati neke čudne zvukove kad smo tako raspoložene, što se možemo zajedno glupirati, ludirati i što mogu barem pokušati uljepšati njezino djetinjstvo. Sretna sam što joj mogu pričati, čitati slikovnice, pokazivati, uključiti ju u ono što radim jer ju to toliko veseli, sretna sam što sam tu kad me želi i treba.

Kako je jedan hrvatski pedijatar nedavno govorio u jednom članku, dijete treba svog primarnog skrbnika i kad ga nešto muči, ono traži mamu. Znam da se treba naučiti biti samostalno i da će sve to polako doći, no kad je dijete toliko malo, želi da mama bude uz njega. Mama je njegova sigurna i mirna luka, pruža mu utjehu kad ju treba, i tu je da mu pruži svu ljubav ovoga svijeta. Poanta je da želi mamu, a ne nekoga drugoga, tetu u vrtiću ili nekoga trećeg. I opet napominjem, svatko radi kako najbolje zna i može u situaciji u kojoj se nalazi, i ja podržavam svačiju odluku. Sigurno se neće svatko složiti sa mnom, no i ja kao i svaka druga mama samo radim onako kako smatram da je za moje dijete u određenom trenutku najbolje, naravno, sve to u krugu naših mogućnosti i uvjeta.

Postoji i ona druga strana, koja dolazi u paketu. No i na svemu tome sam zahvalna. Jer znam da je toliko ljudi koji bi htjeli iskusiti čari roditeljstva, a možda to ne mogu.

Sretna sam što sve to mogu ja, a ne mora netko drugi. Barem dok je još tako mala, jer znam da me vrlo brzo više neće trebati. Biti će sve samostalnija, pustit će mi ruku, neće mi toliko ljubiti obraze, i reći mama, ja mogu sve sama.

Sretna sam što sam postala mama, jer za mene nema ništa ljepše.

Foto: Pexels

Objava mama, sretna i zahvalna pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Uspomene. Na sitnice. Na drage ljude. Ljude koji su obilježili moj život. Ljude koji su došli i otišli. I samim time su za mene potpuno nevažni. Ali i ljude koji su ostali i još su uvijek tu uz mene. Ljude zbog kojih sam shvatila kakva nikad ne želim biti i kakvim se ljudima želim okružiti. Ljude koji su mi donijeli toliko lijepoga i tu su uvijek i bez obzira na sve. Ljude koji više nisu sa mnom, poput mog djeda, a znače mi sve na svijetu. Ljude koji su na mene pozitivno utjecali ali i ljude koji su mi pokazali kako je toliko malo potrebno za sreću.

Uspomene. Na nezaboravna putovanja. Iskustva. Finu hranu. Dobro društvo. Obitelj. Avanture. Izlete. Zagrljaje. Bezbrižnost. Dodire. Vrtlozi emocija. Nekontrolirani smijeh. Muževe šale. Prvi poljupci. Držanje za ruke. Sramežljivi pogledi. Pogledi koji su govorili sve, bez ijedne jedine riječi. Uspomene na trenutke od životne važnosti. One prve momente s djetetom, kad se osjećaš sva nespretna, drhtiš od sreće, a opet znaš da imaš u sebi sve što je tom djetetu potrebno. Onaj prvi pogled na tek rođenu bebicu zbog koje sve dobiva novi smisao.

Uspomene. Na svaki i najmanji detalj. Djetinjstvo. Život na selu. Igre, trčkaranje po poljima. Penjanje po balama sijena. Dozivanje kiše poput indijanaca. Skakanje po lokvama. Utrke na rolama. Uskakanje u suho sijeno u štaglju. Glupiranje s djedom. Radne akcije nakon kojih smo se veselili bakinoj hrani i trenutku kad bi svi skupa sjeli za stol. Sadnja krumpira, branje domaćeg graha, pomaganje mami u vrtu. Penjanje na trešnje i promatranje prolaznika na cesti, istovremeno puneći trbuščiće. Igre s kukuruznim barbikama (da, i lati kukuruza bi nam glumile lutkice). Kreativno igranje. Nisu nam trebali lunapark, tematski parkovi, ili ne znam ni sama kakvi izlasci i sva moguća današnja čudesa. Ne kažem da je to išta loše, ali znali smo se vraški dobro zabaviti bez svega toga.

Uspomene. Na noći kad bih prespavala kod rodbine. Jutra kad bih se budila kod bake i krajičkom oka škicala da li mi već priprema bijelu kavu s najfinijim domaćim kruhom. Ili domaći kruh s medom kojega je proizvodio djed koji je živio za pčelice. I dan danas kad posjetim njegov grob pomislim da je sretan ako mu oko groba leti koja pčelica. Miris meda kad bi bila akcija vrcanja meda. Pčelice koje bi nam ulijetale pod majice. Trn u nozi zbog kojeg sam iz šume doskakutala na jednoj nozi. Šetnje do šume u kojoj je raslo najdivnije cvijeće. Gradnja kućica usred šumskih grmova i drveća. Branje kestena i potrage za vrganjima u nadi da ću ih naći više nego tata. Eksperimentiranje s mamom u kuhinji. Mamine torte u nezamislivim oblicima. Torta kao replika naše kuće, e ona mi se baš urezala u sjećanje. Naše kuhanje u blatu i igranje restorana. Bakin vrt bi nam služio kao samoposluga. Ples dok bi mi mlađa seka svako malo gasila radio. A kad sam spavala kod bake, ako je baka kad se probudim bila u dvorištu, krenula bih za njom, navlačeći na sebe neki od njezinih džempera i promatrala bih kako hrani životinje, čisti tikve, što sam i sama voljela raditi, da bi od koštica pravili ulje. Na glavi djedova ruska kapa koju sam iz nekog razloga obožavala. Berbe jabuka i grožda. Odlasci na sladolede, nekadašnje bačvice, loptice i lučke su bile hit i još danas bude sjećanja.

Uspomene. Na važne životne lekcije. Događaje koji su me oblikovali u osobu koja sam danas. Fakultetske dane. Zajedničke vožnje vlakom. Zaruke. Vjenčanje. Stvaranje obitelji. Razgovori do dugo u noć. Odlasci u kina. Trenuci za nas. Uživanje uz more koje toliko opušta. Kupanje na kiši. Trenutak kad dvoje postane troje. Trenutak kad se zagrlimo svo troje, a nas se dvoje gledamo i ne možemo vjerovati da je dijete koje su mi položili na prsa naše malo čudo. Naše sve. Trenutke u kojima smo nekome mogli pomoći ili nam je netko pomogao. Trenutke u kojima smo spoznali za što živjeti i za što se vrijedi boriti. I još mali milijun drugih uspomena.

Naizgled male stvari, a zapravo toliko velike. I naše srce to najbolje zna. Znamo i mi što je to što nam najviše grije srce. I za to živimo i za to se borimo cijelim našim bićem.

Osobno, uspomene su mi sve i jednako važne kao sadašnjost i budućnost. Nema mi dražeg od ono malo vremena kad mogu pogledati albume s fotkicama i vratiti se, barem u mislima, u trenutke koji mi toliko znače.

Uspomene su ono što živi u nama i što nas diže, sila koja nas drži jakima i kad nam je teško.  One su naša sreća, zadovoljstvo, ponos i ono na čemu smo zahvalni. Uspomene su ono nešto što nas čini kao osobe takvima kakvi jesmo i daje nam smisao i snagu da se izborimo i s najtežim izazovima. Pamtimo ih i čuvamo kroz razne vizualne i emotivne kanale, putem fotografije, videa, skupljamo ih u albume, danas popularne radosnice, bookove, ali ponekad se dogodi i da uspomenu zabilježimo samo kao emociju. I to je sasvim u redu. Uspomene nam omogućavaju da učimo iz svega što smo proživjeli, oblikuju nas, na neki način usmjeravaju i pomažu nam ostvariti svoje snove i dostići željenu sreću.

Kad god je meni teško, zavirim u svoje sjećanje, prizivam uspomene i nekako mi odmah bude lakše. Osvijestim činjenicu da je uvijek bilo i uvijek će biti teških trenutaka, no sve ovo lijepo što pamtim dok sam živa je jače od svega toga. Jer znam da sve ovisi o meni i mom načinu razmišljanja. Kako si sama posložim prioritete u životu tako će mi i biti. Želim živjeti život ispunjena, stvarati uspomene s obitelji i biti zadovoljna svime što sam postigla. I ono najvažnije, ne žaliti za ničim. Želim znati da sam proživjela život kako sam najbolje znala, ne opterećujući se svime onime što smatram nepotrebnim i besmislenim, a mnogi se danas time opterećuju. Ljudima je bitno da se uklope u društvo koje im ne paše, žele biti prihvaćeni i ne bore se za sebe i svoje stavove. To je ono što nikad nisam htjela činiti. Radila sam po svom i na to sam danas ponosna. Upravo zbog toga sam stvorila toliko divnih uspomena i još sam više ponosna na sebe.

Ni jedna uspomena nije manje bitna, svaka je jednako značajna. Upisana u sjećanje zauvijek kao najljepši dar, jer ono materijalno zaboravljamo, no emocije i to kako smo se osjećali u trenucima koji su obilježili naš život ostaju trajno zapisane u našim srcima.

Foto: Unsplash

Objava uspomene za koje se isplati živjeti pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Lagan, sočan, osvježavajući, ukusan. Tako bismo mogli opisati ovaj kolač, moj najdraži kolač u posljednje vrijeme, čiji vam recept donosim danas. Sezona jagoda je tu, kratko nam traje, a jedva sam ju dočekala i treba ih iskoristiti maksimalno. Preporučam vam ovaj prefini kolač čiji je biskvit nježan i prozračan, a kad se sve zajedno spoji dobijemo fantaziju okusa i zalogaj po zalogaj se topi u ustima. Pravi doživljaj za nepce, iako uopće nema puno posla s njim. S pripremom ste gotovi za taj čas, garantiram. Kod nas cijeli kalup nestane isti dan i mislim da ću uskoro morati praviti duplu dozu. Biskvit ovog kolača je i sam po sebi toliko fin, da ga ja mogu jesti i bez ikakvih dodataka. A tek kad se dodaju svježe jagode i preljev to je savršenstvo. Neću više duljiti, evo recept u nastavku i nadam se da ćete isprobati.

Sastojci:

4 jaja

25 dkg šećera

1.5 dcl vode

1.5 dcl ulja

25 dkg brašna

1 prašak za pecivo

jagode (količina prema želji)

2 preljeva za torte

Priprema:

Za biskvit razdvojite bjelanjke i žutanjke. Žutanjcima dodajte šećer, a od bjelanjaka izradite čvrsti snijeg. Potom zajedno izmiksajte žutanjke i šećer da dobijete pjenastu smjesu. Snijeg umiješajte u smjesu žutanjaka i šećera, pa onda dodajte još ulje i vodu i opet promiješajte. Na samom kraju dodajte brašno i prašak za pecivo – nakon što dodamo brašno više ne miksamo, nego samo lagano promiješajte sa žlicom.

Pripremite kalup – premažite ga maslacem ili stavite papir za pečenje pa ulijte smjesu za biskvit, ravnomjerno ju rasporedite i stavite u zagrijanu pećnicu.

Biskvit pecite 10-tak minuta na 180°C – obavezno provjerite čačkalicom da li je gotov (znat ćete da je gotov kad čačkalica izađe čista iz biskvita). I pripazite da se biskvit ne peče predugo da vam ne bi bio suh, a kolač treba biti mekan i sočan.

Dok se biskvit peče, očistite i operite jagode te ih narežite na polovice ili manje komade.
Pripremljene jagode gusto poslažite na lagano ohlađeni biskvit.

Pripremite preljev za torte prema uputi s vrećice.

Kad je preljev pripremljen, pričekajte malo da se počne hladiti i lagano zgušnjavati pa ga onda prelijte po jagodama na kojima će se brzo stvrdnuti i međusobno iz povezati.

To je to, kolač stavite na hlađenje i onda vam samo preostaje guštati, na terasi, u dobrom društvu ili u malo svog mira, kako god vam odgovara…

U slast!

EMINA @happinessishomemade95

Mama nasmijane i znatiželjne curice, čiji je dolazak na svijet ispunio njezin najveći san, onaj o majčinstvu. Zaljubljena u more, tulipane, kišu, a obožava filmove, serije i odlaske u kino. Živi na selu, a da može birati živjela bi na Plitvicama ili negdje uz more. Vječni optimist koji snagu pronalazi u svojim voljenima. Kuhinja je za nju “happy place” u kojem obožava kuhati, miksati, dekorirati, sjeckati, miješati i stvarati ukusne obroke i slastice za svoje najdraže. Veseli se malim stvarima i sreću pronalazi u sitnicama, te je zahvalna na svemu što ima. Oduvijek je voljela ples, pisati, slikati, osmišljavati stripove, biti s mamom u kuhinji i od nje učiti. Voli planirati, vrijeme provoditi u prirodi i stvarati uspomene za cijeli život. U slobodno vrijeme piše blog Happiness is Homemade. Sanja o svom poslu, zanima ju dizajn i ilustriranje, a samo jedna od želja joj je pisati te oslikavati knjige za djecu. Najveći je fan Božića na cijelom svijetu a otkad je mama još se više veseli svemu te se nada da će i svoju djevojčicu naučiti da je sreća u malim stvarima i da treba cijeniti sve ono što se u životu često uzima zdravo za gotovo, poput šetnje na svježem zraku, sunca koje ti obasja lice, zagrljaja voljene osobe, malo vremena za sebe, uživanja u sladoledu ili lubenici, nečijeg osmjeha ili recimo slinavog bebinog poljupca, ma toliko je toga što nam grije srce.

Objava lagani kolač s jagodama pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Uskrsni keksi s royal icing glazurom u čijoj će izradi uživati mali i veliki.

Oduvijek volim blagdane i sve te tradicije koje vežem uz njih. Božić mi je nekako do sad bio najdraži, no otkako imam jednu malu djevojčicu, veselim se svemu još više nego ikad prije. Kao da se probudilo dijete u meni, iako je ono oduvijek tu negdje. Osoba sam koja se svemu jako veseli, ali onda vrijedi i obrnuto, ako me nešto rastuži, to se isto na mene jače odrazi. No, sad već odbrojavam do Uskrsa, drugog Uskrsa moje kćeri. Prošle godine nije još ničega bila svjesna, ali zato ove godine već tjednima viče „jaja“ gdje god ih vidi, nosi košaricu s jajima po stanu i vidi se da joj je to nešto novo, zna da se nešto događa. Zato sam ja isplanirala kako ćemo ukrašavati jaja, kakve ćemo keksiće peći i što ćemo sve pripremati da obilježimo naredne blagdane. A za vas imam jedan recept za kekse ukrašene royal icingom, pa ako imate možda malo veću dječicu od mene, evo vam ideja za obiteljsku aktivnost.

uskrsni keksi s royal icing-om

Zajedno mijesite tijesto, pa izrezujete oblike, brašno leti na sve strane, a onda ukrašavanje i zabava mogu početi. Svaki keksić bude na kraju poseban na svoj način, a uspomene za cijeli život budu urezane u njihova srca. Nadam se da ćete isprobati, igrati se, smijati i što je najvažnije dobro se zabaviti, svi zajedno. Ja za vas imam recept, a ostalo je na vama. Upamtite samo da je u kuhinji mašta najbolji prijatelj, pa se prepustite i uživajte. Najljepše uspomene su garantirane, jer i sama imam jako lijepa sjećanja na takve trenutke u kuhinji s mamom i sestrom.

Sastojci za tijesto

• 350 g brašna
• 210 g maslaca (sobne temperature)
• 125 g šećera u prahu
• 2 jaja
• ekstrakt od vanilije

Postupak

Maslac izmiksajte tako da bude kremasti, bez grudica, pa mu dodajte šećer u prahu pa opet miksajte koju minuticu da bude glatko. Dodajte ekstrakt od vanilije. Smjesu od maslaca i šećera nježno umiješajte u brašno i zamijesite tijesto. Tijesto ćete zamijesiti u svega par minuta, jako je nježno i mekano pod prstima. Prema želji u tijesto ili dio tijesta možete dodati i malo kakaa pa ispeći keksiće od kakaa. Mijesite ga čim manje kako vam nakon pečenja keksi ne bi bili žilavi. Zamotajte tijesto u prozirnu foliju i stavite na hlađenje u hladnjak na nekih sat vremena.

Kad je tijesto odstajalo u hladnjaku, zagrijte pećnicu na 180° C.
Kalup namastite i pobrašnite ili najbolje da ga obložite papirom za pečenje.

Na brašnu vrlo kratko promijesite tijesto hladnim rukama. Zatim na pobrašnjenoj podlozi razvaljajte tijesto i pomoću izrezivača izrezujte oblike. Ako nemate željeni izrezivač, možete napraviti papirnatu modlicu i keksiće izrezivati nožićem.

Kako izrezujete kekse, stavljajte ih na papir za pečenje i na kraju kalup s pripremljenim keksima stavite na 15-tak minuta u hladnjak kako bi tijesto postalo čvršće zbog čega će keksi prilikom pećenja zadržati svoj oblik.

Kekse pecite nekih 8 do 10 minuta. Znati ćete da su keksi gotovi dok vrlo lagano porumene. Izvadite ih iz kalupa i ostavite ih da se hlade prije ukrašavanja.

Za royal icing trebate

• bjelanjke
• šećer u prahu

Ja royal icing radim odokativno, koristila sam 3 bjelanjka. 10-15 sekundi najprije miksati bjelanjke bez šećera tek toliko da se zapjene i onda dodavati šećer u prahu, žlicu po žlicu i s nožem testirati gustoću royal icinga.

Treba vam gušći royal icing za pisanje i recimo za obrubljivanje keksa, a rjeđi royal icing za ispunjavanje keksa. Ako napravite pregusti royal icing, možete dodati malo vode, a ako je royal icing prerijedak uvijek možete dodati još malo šećera u prahu.

Kad ste zadovoljni gustoćom royal icinga, možete ga podijeliti u zdjelice i prema želji obojati. Potom napunite vrećice za ukrašavanje (ili najobičnije vrećice za zamrzavanje ako nemate ove za ukrašavanje) i spremni ste za najzabavniji dio :).

Ukrašavanje uskrsnih keksa royal icing-om

Kekse ukrašavajte tek kad su dobro ohlađeni i prije nanošenja royal icinga ih očistite, a onda dalje pustite mašti na volju.

Ja sam sve kekse obrubljivala gušćim royal icingom a onda ih ispunjavala rjeđim royal icingom pa ih stavila da se suše nekih pola sata i onda sam dalje crtala po njima.
Royal icing se dosta brzo suši tako da dok sve kekse obrubite i ispunite oni prvi su već suhi i možete nastaviti dalje raditi na njima.
Važno je i da izravnate moguće neravnine kad ispunite keks a to ćete napraviti brzim povlačenjem keksa lijevo desno. Kod mene za neke kekse to nije ni bilo potrebno ali sam svejedno malo protresla svaki keks da površina keksa bude lijepo glatka.

I to je to.. dalje sve ovisi o vama i o tome kakve ste kekse zamislili.
Možete gore lijepiti gotove ukrase, kuglice, napraviti nešto iz fondana pa lijepiti gore, mogućnosti je stvarno puno.

Zabavite se!

kako napraviti tradicionalnu uskršnju pincu – SUPERMAME

EMINA @happinessishomemade95

Mama nasmijane i znatiželjne curice, čiji je dolazak na svijet ispunio njezin najveći san, onaj o majčinstvu. Zaljubljena u more, tulipane, kišu, a obožava filmove, serije i odlaske u kino. Živi na selu, a da može birati živjela bi na Plitvicama ili negdje uz more. Vječni optimist koji snagu pronalazi u svojim voljenima. Kuhinja je za nju “happy place” u kojem obožava kuhati, miksati, dekorirati, sjeckati, miješati i stvarati ukusne obroke i slastice za svoje najdraže. Veseli se malim stvarima i sreću pronalazi u sitnicama, te je zahvalna na svemu što ima. Oduvijek je voljela ples, pisati, slikati, osmišljavati stripove, biti s mamom u kuhinji i od nje učiti. Voli planirati, vrijeme provoditi u prirodi i stvarati uspomene za cijeli život. U slobodno vrijeme piše blog Happiness is Homemade. Sanja o svom poslu, zanima ju dizajn i ilustriranje, a samo jedna od želja joj je pisati te oslikavati knjige za djecu. Najveći je fan Božića na cijelom svijetu a otkad je mama još se više veseli svemu te se nada da će i svoju djevojčicu naučiti da je sreća u malim stvarima i da treba cijeniti sve ono što se u životu često uzima zdravo za gotovo, poput šetnje na svježem zraku, sunca koje ti obasja lice, zagrljaja voljene osobe, malo vremena za sebe, uživanja u sladoledu ili lubenici, nečijeg osmjeha ili recimo slinavog bebinog poljupca, ma toliko je toga što nam grije srce.

Objava uskrsni keksi – zabava za cijelu obitelj pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Sreća je ono čemu svi stremimo i pronalazimo ju i u najmanjim detaljima u našoj svakodnevnici, u sitnicama, malim stvarima. Kad god me nešto muči, samo širom otvorim oči, pogledam oko sebe i shvatim koliko toga imam, što me veseli i da mi ništa ne fali. Ponekad okupirani poslom ili drugim problemima zaboravimo na sve lijepo što nas okružuje i usrećuje. Ja se trudim uočavati te male stvari svakodnevno, biti zahvalna na onome što imam i slaviti te male radosti. Naravno, svatko od nas ima problema, svatko se s nečim bori, nikome nije sve savršeno, no o nama ovisi kako ćemo se sa svime nositi i kako ćemo na sve gledati. Hoćemo li se prepustiti monotoniji i hoćemo li dopustiti da ono negativno zavlada našim životima, ili ćemo dati sve od sebe da dane ispunimo pozitivom, smijehom, druženjima s najdražima i uočavati sitnice koje nam mogu izbrisati sve loše i instant popraviti raspoloženje.

Osobno se već duže vrijeme trudim ne samo uočavati već i bilježiti te sitnice koje su mi uljepšale pojedini dan, kako bih se jednog dana mogla uhvatiti tog “dnevnika sreće” i vratiti se u mislima u sve lijepe trenutke koje sam proživljavala. Uspomene mi jako puno znače i  trudim se očuvati ih ne samo u srcu i mislima, već na sve moguće načine. Zato vam i danas donosim jednu malu listu s nekoliko sitnica koje su me veselile prethodnih dana, te bi mi bilo drago da nam svima to postane ritual, bilo na dnevnoj, tjednoj bazi ili kad god stignete. Uzmite si vremena i prisjetite se sitnica, detalja, osvjestite u srcu koliko su vas razveselili i napunili vam srca. Stoga, evo par mojih razloga za sreću…

Prvo… Neki dan dugo nisam mogla zaspati, pa sam gledala svoju curicu kako spava i kakve vratolomije izvodi u snu. Mislim da skoro svaka moja lista ovog tipa sadrži neki trenutak kad ju promatram dok spava. Ne znam zašto, ali u tim trenucima ima nešto čarobno.

Drugo… U nedjelju smo oživjeli jednog malog snjegovića. Ne doslovno, naravno. Vani je proljeće, snijega ni na vidiku, pa smo si mi za maškare stvorili zimsku idilu i u društvo pozvali snjegovića. Prvo je naša curka trebala biti bubamara jer ih obožava, pa mala kuharica jer obožava biti sa mnom u kuhinji i sve promatrati svojim okom sokolovim, i na kraju nađem na stranicama Babycentra kostim snjegovića i znala sam da je to to, jer i snjegoviće obožava, više od ičega. I kako se samo pravila, a mama se otapala kad ju je gledala. Ne znam tko je tu na kraju bio snjegović :)).

Treće… Išle smo u nedjelju i u dućan, samo po kruh, no ona je bila toliko dobre volje da smo produžile još u šetnju i nije nam se išlo doma. Mahala je pa-pa prodavačicama, slala puse, bilo nam je prezabavno. I bilo je to naše vrijeme. Iako ga imamo na pretek, za takve se trenutke živi. Nema mi veće sreće od pogleda na nju sretnu i nasmijanu, kad vidim kako uživa. Tad (i uvijek) bih pošla za nju i na kraj svijeta.

Četvrto… Krenuli su nam dalje radovi na kući. Na našoj kućici, našoj slobodici. Na našem domu iz snova. Razveseli me i sama pomisao na to da ćemo u toku ove godine sve opremati, da će ona imati svoju sobicu, da ćemo imati terasu za uživanje koju ću moći ukrasiti lampicama, novu kuhinjicu i još toliko toga. Čak planiram saditi i tulipane, svoje najdraže cvijeće, iako o sadnji cvijeća nemam pojma. Realno, ne treba mi ni kuća ni ništa, samo da su moji najdraži zdravi i sretni, sve ostalo je luksuz, no veseli me što nam se san ostvaruje.

Peto… Odbrojavam već polako do Uskrsa. Veselim mu se kao ni jedne godine do sad. Planiram već što ću peći, kako ćemo ukrasiti jaja, kako ću i nju uključiti u sve. Do sad me samo Božić raspamećivao, a sad se svemu veselim kao malo dijete. Želim svojoj curici stvarati uspomene za cijeli život i stvoriti neke naše tradicije koje ćemo pamtiti.

Šesto… Sreća je za mene i ono malo vremena što imam za planiranje. Oduvijek volim sve zapisivati, bilježiti, raditi to do liste itd. Još kad to mogu u nekom slatkom planerčiću, kako da ti to ne uljepša dan? Baš mi je danas stigao na kućnu adresu divan Magical Book Lab rokovnik s tulipanima i kad sam ga vidjela znala sam da sam spremna za proljeće i duge tople dane.

Sedmo… Pijem pepsi i fućka mi se živo, ili kako se već ono kaže, znate. Nisam nešto od alkohola, a nakon poroda sam jako brzo bila u minusu s kilama i očito ih sad moram nadoknaditi…

Osmo… U pozadini mi svira netko na klavijaturi. Mislim da živim s malim Mozartom.

Deveto… S obzirom da sam sad mama od 0 do 24, nije ni čudo što je toliko razloga za sreću baš zbog nje. Evo svaku večer imamo trenutak za maženje i pusanje pa se smije da ju valjda čuje pola sela, pa si frajerica skida čarapice s tih malih neodoljivih nogica (ok to ne radi samo navečer)  i jasno da mami do znanja što želi: maženje, škakljanje, pusanje, tj. da se mama posveti tim malim nogicama s kojima lamata na sve strane dok se krevelji najslađe ikad.

Deseto… Jesam li vam spomenula njezine slinave puse i trčkaranje u zagrljaj? Kad su tu mama i tata trči od jednog do drugog i baca nam se u zagrljaj ili nas ljubi, to mi nikad neće dosaditi i to mi valjda par put na dan bude razlog za sreću.

Jedanaesto… Kad imam vremena kuhati u miru, s ljubavlju, to je sreća najveća. Jedino mi fali spremanje kolača ali i to ću nadoknaditi s vremenom. Kad će mi uskoro i ona moći pomagati, gdje će nam biti kraj. I kad vidim da i ona i muž ono što skuham s guštom pojedu, ja sam zadovoljna. Sjećam se kad smo tek uselili zajedno, stalno sam nešto pekla i kuhala. Kuhinja je moje najdraže mjesto u kući, uz terasu jednog dana, tu je moj mir, opuštanje, tu zaboravim i na probleme, opustim se i samo prepustim, uživam u mirisima, miješanju, miksanju, degustiranju, dekoriranju, eksperimentiranju, sjeckanju… Svaki taj čin za sebe je veliko veselje.

Dvanaesto… Ja i muž jako volimo filmove, serije, kino… I u zadnje sam se vrijeme navukla na nekoliko novih medicinskih serija. Nije ni jedna kao Greys Anatomy ali me veseli kad god mogu pogledati koju epizidu dok malena spava snom pravednika. Danas je na redu The Resident, iako mi je The Good Doctor možda za sad mrvicu draža. Vrijeme za mamu = serija = sreća.

Trinaesto… Ono kad i ja i ona nosimo božićne pidžamice i kad nisu blagdani. Ona će ju nositi dok ju ne preraste a ja, s obzirom da ju neću prerasti, dok god budem mogla. Zašto ne ono što nas veseli činiti cijele godine?

Četrnaesto… Sretna sam kad vidim da se i ona, iako je ovako izrezana tatina kopija, svemu veseli kao i mama. Kad je uzbuđena ispušta neke prezabavne zvukove, no točno se vidi na njoj da se svemu baš jako veseli i to pokazuje.

Petnaesto… Oduvijek volim rješavati križaljke pa cijenim svaki trenutak kad mogu uzeti križaljku u ruku i riješiti poneku. Danas je bio dan za križaljku.

Šesnaesto… Veseli me proljeće u zraku. I sama pomisao na ljetne haljinice, lubenice, kolače s jagodama, trešnje, kupanje, izletiće u prirodu, fine svježe salatice… milina!

Sedamnaesto.. Šefica danas nosi body na kojem piše s prednje strane The real boss, tako da, sve vam je jasno. I pokušava sjesti u posudu za miksanje. U tijeku je inventura u kuhinji, očito, i ne smijem se šefici miješati u posao!

Osamnaesto… Noćas nam je padala kiša. Zapravo je više zvučalo kao oluja kako je puhalo. I kad su svi zaspali, ja sam uživala u zvuku kiše. Oduvijek sam očarana zvukom koji stvaraju morski valovi, slapovi, kiša, i nema mi većeg opuštanja. Zato ću u kućici imati jedan mali kutak s foteljom ili ležajem uz prozor da mogu uživati u pogledu na kišnu čaroliju kad god budem mogla.

Devetnaesto… Nakon finog ručka, pripremila sam i palačinke nadjevene svježim sirom koje sam za večeru zapekla u pećnici. Zamirisao nam je stan, prefino, i odlično za iskoristiti palačinke od dana prije.

Dvadeseto… Sretna sam kad na kraju dana, iako umorna, utonem u san, sva sretna i zadovoljna. Sretna sam i kad po milijunti put čujem mama – svijet jednostavno stane.

Ukratko. Sreća je ona. Sreća je obitelj. I naše zajedničko vrijeme. Sretna sam kad su svi zdravi. Imam sve i na tome sam zahvalna.

Što je za vas sreća?

Foto: Unsplash

EMINA @happinessishomemade95

Mama nasmijane i znatiželjne curice, čiji je dolazak na svijet ispunio njezin najveći san, onaj o majčinstvu. Zaljubljena u more, tulipane, kišu, a obožava filmove, serije i odlaske u kino. Živi na selu, a da može birati živjela bi na Plitvicama ili negdje uz more. Vječni optimist koji snagu pronalazi u svojim voljenima. Kuhinja je za nju “happy place” u kojem obožava kuhati, miksati, dekorirati, sjeckati, miješati i stvarati ukusne obroke i slastice za svoje najdraže. Veseli se malim stvarima i sreću pronalazi u sitnicama, te je zahvalna na svemu što ima. Oduvijek je voljela ples, pisati, slikati, osmišljavati stripove, biti s mamom u kuhinji i od nje učiti. Voli planirati, vrijeme provoditi u prirodi i stvarati uspomene za cijeli život. U slobodno vrijeme piše blog Happiness is Homemade. Sanja o svom poslu, zanima ju dizajn i ilustriranje, a samo jedna od želja joj je pisati te oslikavati knjige za djecu. Najveći je fan Božića na cijelom svijetu a otkad je mama još se više veseli svemu te se nada da će i svoju djevojčicu naučiti da je sreća u malim stvarima i da treba cijeniti sve ono što se u životu često uzima zdravo za gotovo, poput šetnje na svježem zraku, sunca koje ti obasja lice, zagrljaja voljene osobe, malo vremena za sebe, uživanja u sladoledu ili lubenici, nečijeg osmjeha ili recimo slinavog bebinog poljupca, ma toliko je toga što nam grije srce.

Objava ZA MENE JE SREĆA pojavila se prvi puta na SUPERMAME.