Mi smo prolaznici koji ulice grada doživljavaju na svoj način, upijaju emocije promatrajući viđeno. Neki  prizori, stvari ili trgovine imaju onaj miris djetinjstva, neopipljivi trag uspomene.

Prolazeći ulicama Velike Gorice, pogled mi zastaje na izlozima. Posebno se istaknuo onaj smješten u Zagrebačkoj Ul. 31. po imenu Kim’s store.

Tip sam koji gleda slatke stvarčice, šalice, bilježnice, home dekor, dječje stvari i knjige. Od našeg preseljenja u Veliku Goricu prije 6. godina primijetila sam da mi fali neko slatko mjesto gdje ću moći zadovoljiti upravo taj dio mašte. To se nedavno i dogodilo. Prostor ukrašen točkicama i veselim bojama s raznolikim asortimanom u koji spadaju korisne stvari, otvorio je svoja vrata i odlučio pružiti taj osjećaj djetinjstva, barem meni.

Kupujući sitnice za rođendane, pažljivo birajući nešto za svoje najdraže uvijek će biti poseban osjećaj kao i pronaći nešto za sebe, sitnicu koja će ti izmamiti osmijeh na lice. Par puta bih prošla, zaljubila se u šalicu koja se nalazila u izlogu, ušla, pregledala asortiman i obradovala se sitnicom.

Kim’s store je gift shop iza kojeg stoje divni vlasnici. Te subote kada sam fotografirala asortiman i otišla ponovo posjetiti prostor, još više sam dobila osjećaj kako želim da se ti mali rituali zadrže, da postoje izlozi i prodavaonice u kojima ćemo se osjećati domaće i ugodno.

Upravo takvu pozitivnu vibraciju sam osjetila i kod vlasnika.

To je onaj osjećaj kada si priuštim novu šalicu za kavu i friško cvijeće za vazu, što je meni kao mami nekakav „feel good“ osjećaj kako ga danas nazivaju.

Dobra vijest je da oni šalju te iste stvarčice GLS dostavom i ono što vidite danas na fotografijama može se naći i u domovima diljem Hrvatske. Meni je to odlično, jer mogu naručiti sitnice i za neke drage osobe koje nisu blizu.

Zašto pišem o gift shopu u Velikoj Gorici?

Zato što želim podržati male obrtnike, ljude koji se trude i usude živjeti ono što vole. Zato što se ono što u meni izaziva pozitivne emocije zaslužuje naći u redovima teksta, na profilu i na kraju u mome domu. Najveći razlog je taj što nikada ne želim izgubiti osjećaj koji sam davno stekla, mogućnosti koje nudi blizina i dostupnost takve vrste sadržaja.

Asortiman i favoriti za poklone

Izdvojila sam par stvari iz asortimana kako bih pokazala neke svoje favorite koje bih rado darovala ili imala. Dobra je stvar što je asortiman bogat kvalitetnim renomiranim Europskim brendovima poput : Balvi, Legami, Puckator, Rex London, Innova Goods, Chic-Mic itd. Teško je sve fotografirati, dočarati, pokazati, istaknuti favorite, ali ono što znam po sebi, kada ugledate nešto, ako to možete zamisliti u svojem domu ili stilu života, onda je lakše pronaći baš tu stvar u moru drugih.

Ideje za odrasle

Od kvalitetnih bambusovih šalica, spremnika za hranu, do šalica sa originalnim natpisima.

Cupcake pjenušava kupka neizostavna je za opuštajuće rituale, a ako ste pod stresom ima antistres „ex“ kojeg možete stiskati za opuštanje.

Frida Khalo kutija za olovke, mekani maca jastuci, staklene bočice…

Bambusova šalica, kutija za hranu, te turpija, grickalica i ogledalo u istom dezenu.

Zar nisu to saveznici ženskih torbica?

U izlogu se uvijek zaljubim u taburee i košare, jer ima i zavidna kolekcija Home decor asortimana.

Izdvojila bih i originalne držače za knjige.

Ideje za djecu

Za djecu su dostupni različiti setovi od bambusa za jelo, posudice sa pandama, flasteri sa pandama, noćne lampice. Sve je tako preslatko da mi je bilo teško izabrati.

Različite vrste puzzle za sve uzraste, pokloni za najmlađe članove.

Pribor za školu, preslatke pernice, dnevnici.

Ne bih nabrajala dalje, ako niste iz Velike Gorice, nešto vam se svidi ili nedostaje ideja za poklon, svratite na Facebook i Instagram te pronađite nešto za sebe. Cijena dostave je 35 kn, a iznad 400 kn je besplatna.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Kim’s store (@kims_s.t.o.r.e)

Većina asortimana pojedinačno je fotografirana i predstavljena na društvenim mrežama.

Nadam se da ste uspjeli vidjeti neke fora stvari, vratiti se u djetinjstvo i složiti se kako je bitno držati se tih malih slatkih rituala i podržavati naše obrte diljem Hrvatske.

U svakom gradu se nalazi dašak inspiracije, želja i nada za bolje sutra te entuzijasti koji svojim stvaranjem mame osmijeh na lice i šalju poruku mladima: „Kada smo tu jedni za druge, možemo sve“.

Objava o jednom divnom dućanu i malim svakodnevnim ritualima pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Jesen je poslije proljeća moje omiljeno godišnje doba, vrijeme kada se probude sva osjetila i kada je motivacija na visokom nivou. Mene je izrađivanje različitih projekata uvijek veselilo, a pogotovo otkad sam krenula studirati predškolski odgoj i postala majka.

Prije nego vam predstavim naš plakat, željela bih reći da nije planiran. Impulzivno sam otišla kupiti hamer, a navečer tražila po stanu što bi se dobro uklopilo.

Nisam tip koji visi na Pinterestu, nemam ni korisnički račun, a većinu toga što izradim gledam da je dostupno u kući ili prirodi. Nekada se nešto kupuje, to je normalno, ali ljepši je osjećaj iskoristiti i reciklirati.

Velika napomena je da ne morate imati materijal koji sam ja koristila, možete raditi ono što se vama sviđa i sa čime raspolažete. Za jesenske plodove predlažem skok do obližnjeg parka ili provjeru u vlastitom dvorištu.

koristila sam:

• hamer papir
• škare i pištolj za vruće lijepljenje
• tkaninu koju sam našla u kući
• kolaž papir
• lišće, divlje kestene, kukuruz, pšenicu
• špagu
• slova iz Jyska (ili izrezana, napisana)

vremenska izrada: 30-60 minuta

*Taktilni plakat je napravljen za dječaka od 1 godinu i 9 mjeseci. Sukladno dobi djecu možete uključivati u rad primjeren njihovom uzrastu. Oni koji znaju slova, stihove pjesmice, crtanje i izrezivanje, većinu toga mogu izraditi sami.

postupak:

Stavila sam hamer, izrezala drvo i lišće od kolaž papira te ih smjestila na centar plakata.

Stazu sam napravila od kukuruzovih listova (perušine).

Našla sam vrećicu od tkanine za nakit i odlučila da mi to bude jedan od džepića izneneđenja. U njemu se nalazio neki auto, svaki dan ako se sjetim promijenim kako bi mu bilo zanimljivije.

Možete staviti keks, slatkiš, bombon, suho voće, orašaste plodove (ono što veseli vaše dijete).

Od druge tkanine- jutene, izrezala sam dio koji se preklapa, dijete otvori i pojavi se slika neke životinje, mislim da ga taj skriveni medo najviše oduševljava.

Na fotografiji ćete vidjeti kako se otvara odozgo, ali najpraktičnije je da bude prema dolje, što sa ovom tkaninom nisam uspjela izvesti.

Na dnu se nalazi još jedan mali džep kojeg sam napunila s kukuruzom i pšenicom.

Listove sam stavila u knjigu da se isprave, a potom im odredila mjesto i zalijepila s vrućim ljepilom.

Rubovi su od špage koja je izrezana i zalijepljena po dužini.

Naslov je od trake na koju su zalijepljena slova od one svjetleće ploče iz Jyska. Pošto nisam imala dovoljno slova za jesen, na stranom jeziku je, ali ako imate veću djecu, definitivno napravite „JESEN“.

Dio gdje ćete vidjeti karton sa odjeljenjima i zalijepljene plodove jeseni zapravo je od bombonjere. Meni se to činilo zgodno, a koristiti zapravo možete bilo što.

U tim odjeljenjima je kestenje, mali okrugli dio drveta, kukuruz, pšenica i čičak.

Plakat je zalijepljen, nisam ga objesila, a vi ako imate gdje, slobodno to napravite.

Ako imate veće klince, izrada ovakvog plakata će biti još slađa i moći ćete koristiti neke stvarčice prema njihovim željama.

Malo priče o jeseni sigurno može biti dio zajedničkog gušta u vašem zajedničkom vremenu.

Ovo je naša ideja, mogućnosti je na pretek, a plakati nisu za izložbu već da klinci osjete materijale, strukturu od čega je izrađeno, upoznaju se s nekim plodovima i otkriju zanimljiva iznenađenja u džepićima sreće.

Dijete će povremeno pogledati u plakat, imenovati sam, ako nešto zna, otvarati džepiće i produžiti dalje. Plakat stoji dokle god traje jesen, na dohvat je njegovim znatiželjnim ručicama.

Ako budete izrađivali, slobodno se javite na profil @mojenoteimojsvijet za bilo kakva pitanja. Stojim na raspolaganju.

Objava izradite jesenski taktilni plakat za najmlađe pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Godina je 2020, prošlo je 55 godina otkada su žene u Jugoslaviji dobile pravo glasa, a 30 godina otkada je Ustavom zajamčena ravnopravnost spolova i zabrana diskriminacije.

Otkada sam postala svjesna sebe i promatrala svijet nekim odraslijim očima, došla sam do bolne istine kako osim muškaraca najveću diskriminaciju vrše žene nad ženama.

Majke koje odgajaju djecu bacaju otrovne strelice osude i ponižavanja jer se smatraju boljima.

Zato danas ima puno grupa i grupica gdje se nakupljeni životni jal proteže na virtualnom papiru bez granica. Kao da su dobile potpis vrhovnog suda za deložaciju ljudskosti.

Neki dan mi je iskočio tekst gdje se novopečena majka požalila da ne stigne sve sa tromjesečnim djetetom, a da muž nije od neke pomoći.

Lava komentara žena koje su svemogući heroji svoje obitelji. Imaju dvoje, troje, petero i stižu sve. Hvalospjevi nabrajanja svega što postignu u danu i pogrdni nazivi novopečenoj majci kako je jedna obična lijenčina.

Žena je prvi puta rodila, susrela se sa majčinstvom, uigrala se u ulogu kako umije i zna, izgleda se požalila na krivoj adresi.

Postoji toliko divnih emancipiranih žena i majki koje će dati savjet ili poslušati bez miligrama osude, jer imaju široke vidike. Nisu ukalupirane, nisu sklone osudama i educirane su.

Kakva god žena ili majka odlučite biti, vaše je pravo kako ćete to izvesti. Vaše je pravo hoćete li držati život po špagi i rasporedu ili živjeti opušteniju verziju.

Vaše je pravo hoćete li imati blistavu kuću ili nered u kojem se snalazite. Vi se nalazite u vaša četiri zida, dijete ste stvorili s mužem i vi se dogovarate kakvi želite biti partneri, roditelji i obitelj.

Imate se pravo osjećati kako vi želite, odgajati prema svom osjećaju i znanju i prihvatiti one savjete koje smatrate korisnima i primjenjivima u životu koji je pred vama.

Što takvi roditelji puni osude poručuju svojem djetetu? U redu je dati do znanja da si iznad, u redu je pogaziti pruženu ruku koja se obratila. U redu je ismijavati nečiji stil i način života.

U redu je tvrdoglavo misliti da je svijet krojen prema tebi i da si superioran jer sve stigneš.

Što se zapravo nalazi u pozadini toga “stignem sve sama” je zaista upitno. Naravno da će većina nas stići sve, ali ima i onih dana koji su kaos. U kojem stoljeću mi živimo da to nije prihvatljivo reći.

Zašto je tako teško pružiti podršku, zašto je teško biti nekome svijetli trenutak u danu?

Često mislim o tome kako je ljudima teško pohvaliti nešto, prokomentirati kad ti se nešto svidi.

Svi bi da ih se mazi i tetoši, puni uši sa hvalospjevima, a nisu u stanju naći lijepe riječi.

Lijepe riječi su izuzetan stimulans dobrog osjećaja, pogotovo danas kada smo okruženi teškim ljudima, koji rijetko izražavaju osjećaje i pohvale nekoga, ali bitno da znaju istaknuti sebe.

Sindrom JA, JA I SAMO JA je uzeo previše maha, na svakom od nas je da činimo male promjene u svojoj okolini i pružimo podršku jedni drugima.

Birajte riječi, jer svakoga od nas riječi mogu zaboljeti.

Potrebno je djelovati srcem i razumom, a pri tome je glavni cilj pozitivnim primjerom utjecati na odgoj djeteta.

To nam treba biti misija iznad svega.

žena je najviši oblik života – SUPERMAME

Objava kakva god žena ili majka odlučiš biti, tvoje je pravo kako ćeš to izvesti pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Već dugo odgađam proliti tintu na virtualni papir i pustiti emocije da me vode prostranstvima pisane riječi. Napišem pa izbrišem, smatrajući kako nemam što reći svijetu.

Što više brišem svaku napisanu riječ to dublje upadam u ciklus koji me tjera u kut, onaj u koji sam dobrovoljno ušetala. Pisanje je moja hrana za dušu, terapija širokih prostranstava i rušenja vlastitih granica. Zato tebi mama, tebi koja ovo čitaš posvećujem tekst rušenja blokade.

Tebi mama o kojoj razmišljam dok kraj mene sniva dječak zbog kojeg proživljavam najveću ulogu života.

Tebi koja rušiš vlastite granice i daješ sve od sebe. Ti koja se brineš o svakom udisaju i izdisaju djeteta.

Ti koja ne spavaš dovoljno, a ipak uspiješ stići sve.

Tebi koja sjediš na odjelu neonatologije i posjećuješ svog palčića koji je došao na svijet. Tebi koja imaš bolesno dijete i čija je briga nemjerljiva. Vama skidam kapu, VAS se sjetim kada mi dijete zaplače, a u pitanju je nešto bezazleno.

Tebi koja željno očekuješ upoznati svoje dijete i sa veseljem očekuješ svaki udarac.

Tebi koje više nema na ovom svijetu, a bila si nekome sve. Još uvijek si i uvijek ćeš biti. Vjerujem da si prisutna u molitvama, pričama i svakom koraku koje tvoje dijete napravi.

Tebi koja sama odgajaš djecu i nosiš na plećima sav teret majčinstva, a obavljaš sve lavovski.

Ti koja imaš partnera koji u svemu sudjeluje i skupa se radujete svakom koraku vaše obitelji.

Tebi koja gradiš karijeru i nisi često doma, ali za svoje dijete bi dala sve baš kao svaka majka.

Tebi koja ne radiš i sve svoje vrijeme poklanjaš djeci.

Tebi koja radiš od doma, balansiraš između djece i hrpe kreativnog posla koje ne pita za vrijeme.

Tebi koja nikome ne šutiš i zauzimaš se za sebe. Ti koja sramežljivo koračaš, a u sebi imaš nemjerljivu snagu koja pomiče granice.

Tebi čija su djeca odrasla i napustila dom, pa odjednom osjećaš veliku prazninu i srah od nove životne prekretnice. Budi bez brige, tvoja te djeca nose u mislima, srcu i najljepšim posjetima koji život znače.

Tebi koja si mama i baka, uspjela si doživjeti sve blagodati života.

Ti koja si izgubila dijete, sva bol na ovome svijetu ne može se mjeriti sa takvim gubitkom. Ti si spremila dušu i srce, pohranila svaki detalj i ponovo proživljavaš u sebi kako bi se osjetila živom. Tebi želim da pronađeš mir i budeš živa radi svojeg djeteta.

Ti koja si izgubila bebu, nisi je uspjela ni vidjeti i dalje nosiš to malo srce u grudima i pozdravljaš ga u svakom novom danu.

Tebi koja misliš da nisi dovoljno dobra, tebi kažem „NAJBOLJA SI“!

Tebi koja ispadaš iz okvira društvenih normi i ne slijediš protokole suludih prohtjeva današnjice, bez brige nisi sama.

Tebi koja si bila ili si još uvijek zlostavljana, nemoj šutjeti, ti vrijediš za svaki onaj ne izrečeni „STOP“ koji je strah zamaskirao.

Tebi koja si nedavno izgubila voljenog i raspadaš se iznutra, a i dalje imaš djecu koja te trebaju.

Tebi koja si bolesna i strah te što će biti sutra, a svejedno nabaciš osmijeh jer te tvoje dijete treba.

Ti si majko struktura života, neizostavni djelić slagalice sreće, ustanova za srce i melem za dušu.

Stvorena si da budeš sve što želiš i da djetetu širiš krila za let života.

Ti si čvrsta stijena, nježna ruka, mekani zagrljaj, topli poljubac i riječ koja liječi sve rane svijeta.

Ti majko uzmi vrijeme za sebe, voli se i radi ono što voliš. Svako dijete se osjeća ljepše i sigurnije uz sretnu majku.

Put sreće morati ćeš otkriti sama i šta god te veselilo to i radi, ne dozvoli da ti netko stoji na putu.

Svojim primjerom pokazati ćeš djetetu da je sve moguće onome koji ustraje.

Tebi želim SRETAN MAJČIN DAN!

Svaki dan, bez iznimke, jer majčinska uloga nikada ne prestaje, od nje nema odmora ni slobodnog dana.

Ti vrijediš, ti si svojoj djeci najbolja mama na svijetu.

Objava tebi mama pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Vječita polemika oko izjave: „Žena je ženi vuk„ uzela je maha. Zašto? Stoljeće koje je u znaku feminizma i pokreta za jačanje ravnopravnosti spolova neminovno je sa sobom povuklo žar natjecateljstva i zavisti.

Dok se s jedne strane kolektivno borimo za jačanje i poštivanje nekih osnovnih načela u kulturi življenja, sa druge strane potkopavamo jedna drugu.

Naizgled žene skupa rade na sve više projekata, u mnogim stvarima se podupiru i javno obznanjuju kako su jake kada su složne. Koliko god to bilo bajno u teoriji, u praksi ako zadirete malo dublje, svakako ćete čuti i vidjeti svašta.

Sa ovim tekstom želim otići u drugu krajnost, onu pozitivnu i inspirativnu. Vrijednu življenja, pisanja i čitanja. Počnimo sa primjerima iz svakodnevnice:
„ Težak je dan iza mene, još jedan od onih mamećih kada bih stala u neki red na tvorničkoj traci da malo resetira postavke“. Naštimala bih ih po želji, kao npr: „Ako želite da dijete prespava cijelu noć, stisnite jedan“, „Ako želite frižider zaključati lokotom stisnite 2“. Oh, vidi ima i opcija koja će me teleportirati na neku plažu – može, uzimam sve, samo da ne ostanem u ovoj koži trenutno. Odjednom pišti mobitel, javlja mi da je mama s petero djece objavila video kako organizira dan. Prsti lete na ekran i stišće se reprodukcija na tv-u da odgledam tih 15 min dok se dijete ne probudi. Zagledam se ja kao da je napeta akcija u tijeku i mislim si. „Gasi to ženo, ustaj i uhvati se posla dalje, ako može mama s petero djece možeš i ti “.

U trenu napravim masu stvari. Nije bitno koliko je video vjerodostojan, bitno je da je u nekom trenutku umorna individua dobila odskočnu dasku da izgura dan do kraja. Banalan primjer da nam ponekad ne treba dodatna motivacija, možemo ju stvarati sami, ali ima onih dana kada je zaista dodatan izvor motivacije zaista potreban.

Pričajmo mi o samohranim roditeljima, ženama koje su njegovatelji svojoj djeci i bdiju nad svakim njihovim udisajem. Majkama koje dane provode u bolnici na onkologiji, sa umornim, uplakanim obrazima smognu onaj zadnji atom snage da razvesele bolesno dijete. Samo od takvih priča me stegne u grudima, a zamislite kako je kad netko to proživljava.

To je nadnaravna snaga i životno herojstvo koje nitko ne vidi.

I pored svega toga, takve će vas žene prije saslušati, dati riječi ohrabrenja i pozitive. Biti tu kada ih trebate, a zapravo cijelo njihove biće vrišti od potrebe za istim. Pričajmo o ženama koje imaju invaliditet, a osvajaju svijet svojom voljom za život. Ima i onih koje razmišljaju što će sutra staviti na stol djeci, a uvijek se nekako snađu.

Bolesne žene koje se lavovski bore sa osmijehom na licu šaljući svijetu poruku kako one imaju itekako snagu i želju i nipošto nisu za odbaciti. One brišu granice i ponosno marširaju slaveći svaku sitnu pobjedu.

Tu je i ekipa poduzetnih žena koje svaki projekt pretvaraju u napredak za društvo, a ne samo za sebe. Radeći na sebi, ostavljaju tragove uspješno savladanih prepreka kao poruka budućim generacijama da je sve moguće.

Uzmimo naše mame, sestre, prijateljice, bake, u svakoj od njih možemo naći dašak motivacije, ako ništa drugo zahvalnost što su prisutne u našim životima. Ako ste upućene u njihove životne priče, možete, uvjerena sam, izvući masu ohrabrujućih.

Kao dijete sam slušala svoje prabake i njihove životne puteve, došlo mi je da na blogu otvorim rubriku „GENERACIJSKE PRIČE“ da se nikada ne zaborave. Njegujući ženu u svom životu, poklanjajući zahvalnost i dar podrške rastemo kao osobe.To je snaga i želja da napredujemo u društvu, da odgajamo normalne ljude i poklonimo najbolju verziju sebe.

Nemojmo zaboraviti koliko dobra se desi kada se udružimo. Koliko stereotipa izbrišemo, motivacije posijemo, a rezultati budu izvrsni.

Mi nismo tu da udovoljavamo svakome, to je nemoguće, ali ono što možemo je uvijek pokušati razumjeti, sagledati iz više kuteva i dati podršku bez osude.

To je najveći dar kojeg možemo pokloniti jedne drugima, onaj koji otapa sve zavisti, frustracije i daje vjetar u leđa da samopouzdano i kvalitetno kročimo kroz svakodnevnicu.

Počni sa malim stvarima, daj do znanja ženama oko sebe koliko ti znače, pohvali neke njihove inicijative, obraduj ih sitnicom, ugovori tu kavu koju već dugo odgađaš, saslušaj problem bez pametovanja i imaj na umu da svaka od nas ima briga i problema.

Zajedno smo jače.
Ti budi ta, izaberi taj put!

Objava inspirativne žene oko mene pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Onog trena kada zatrudniš, najveća želja koju imaš je da se dijete rodi zdravo i da sve prođe u najboljem redu. Proživljavaš cijeli spektar emocija manifestiranih u raznim kombinacijama. Kada dijete dođe na svijet, prvo se tri mjeseca uhodavaš, privikavaš na najslađeg člana u obitelji i pokušavaš se usredotočiti na njegove potrebe. Faza da nam je najbitnije da je dijete zdravo, te da sve prolazi u redu traje uvijek – stalno. To bi se valjda moglo nazvati fazom „Lutam u nekoj novoj dimenziji“.

Kada Ti beba pokloni prvi osmijeh, napravi prvi okret i krene se razvijati brzinom munje dolazi do sindroma današnjice: „Natjecanje čije će dijete prije i bolje“. Najbliži ljudi i okolina počnu „prognozirati“, žustro navijajući da faza poput prvih koraka krene što prije. Najčešći simptom sindroma je komentar : “Od Marinine kume mala je prohodala sa osam mjeseci.“ Ponekad mi dođe da kažem: Idemo otvoriti kladionice da se za svaki takav natjecateljski uzvik uplate sredstva za buduće školovanje djeteta ili nekome kome je potrebno u ovom trenutku. Vjerujte da bi se začas prikupila pristojna svota novca. Ponese taj sindrom i roditelje, pa napredne stvari ističu, a one za koje su zabrinuti prešute, što je valjda normalno, ako se u tome ne pretjeruje.

Već prije godine dana dijete počinje biti predmet promatranja kroz prizmu roditelja. Najčešće ubrzo stavljeno pod povećalo ukoliko nije dovoljno napredno ili pametno – ovisno o procjeni i stavovima procjenitelja. Prosjek danas valjda znači biti zaboravljen, neprimjetan i zanemaren… Ako se nećeš već u vrtiću izboriti sa svojim britkim jezikom, izgleda da kaskaš za vršnjacima.

Mi smo generacija koja postavlja ciljeve koje su veće od čovjeka (simbolično). Zašto to postaje ili već je način?

Od djece se očekuje samo da budu razumna, inteligentna, strpljiva, uvijek nasmijana, razgovijetna, snalažljiva… Ljudi će reći da nije tako, ali kad malo promatrate okruženje, kada slušate roditelje i društvo, shvatite da je klinička slika i gora nego što ste prvobitno pomislili. Još veći apsurd je da se zadnjih deset godina masovno propagira pravo na slobodu izražavanja i različitost, a svijet vrišti od pojedinaca koji osuđuju svakoga tko im se nađe na putu.

Zbilja mi bude ili je žao, pa dijete je nevino stvorenje, koje puno toga razumije i upija, te se često podredi kako bi ugodilo ljudima oko sebe. Sve što se dešava u djetinjstvu čovjek nosi sa sobom kroz cijeli život i upravo zato bi trebalo pustiti djecu da budu djeca. Prepoznati što njih zanima, u čemu se najbolje razvijaju te da im se kroz to pomogne izbrusiti kvalitete i potaknuti ih na zdrav odnos prema sebi i okolini.

Jedino što će nam svima skupa pomoći je osvještavanje, pa ako je to dio toga i usporiti, te raditi na što više vremena provedenog u prirodi i poticati druženja, sa svrhom razvitka odnosa roditelja i djece.

Trebamo poticati uvažavanje različitosti, sprječavati vršnjačko nasilje i apelirati na osjetljive teme u društvu. Ponavljanje je majka znanja, a tako osjetljive teme trebaju biti visoko na listi prioriteta u temama gradiva za ponoviti. Navijam za manje natjecanja, više poticanja. Više podrške, manje osude.

To vrijedi za sve nas i uloge u kojima se nalazimo. Nije bitno jesmo li mame, tate, bake, djedovi, tetke, kumovi prijatelji, ciljevi nam se ne bi smjeli osjetno razlikovati. Mišljenja sam da je za početak, osobno pozitivnim primjerom težiti utjecaju na okruženje u kojem će naša djeca zdravo i s ljubavlju odrastati.

Svaki dan je nova životna bitka tu negdje, kroz zahtjeve istih, u porazu i pobjedi, s težnjom prema naprijed raditi na odnosu sa djetetom. Smatram da je to ipak nešto najljepše za živjeti i vjerojatno najbolje uloženo vrijeme u našim životima.

Objava dijete, roditeljstvo, natjecanje? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Prije deset godina, kada je završilo moje srednjoškolsko obrazovanje uslijedio je neki novi životni pravac, osjetila sam da je pravi trenutak zaviriti u neke nove avanture i tada je Instagram ugledao svijetlo dana. Prije četiri godine dolaskom u novi grad i selidbom u naše prvo zajedničko gnijezdo došla sam na ideju da otvorim blog. Željela sam ostaviti virtualni trag sa tipkovnicom, kojeg ću jednog dana rado čitati i vidjeti gdje sam bila kao osoba u određenoj sferi života.

Istražujući po internetu vidjela sam da se blog najčešće povezuje sa Instagramom, jer je idealna platforma za dijeljenje poveznica popraćenih s fotografijama. Mreža gdje je fotografija u centru pažnje za mene je bila sinonim za izražavanje kreativnosti, spoj svega što me zapravo zanima.

Što se zapravo desilo u te četiri godine koliko traje moja Instagram avantura?

Desio se život, baš kao i svakoj osobi koja ima otvoren profil na društvenoj mreži. Izgubila sam neke voljene osobe, uselili smo u naš stan, vjenčali se, dobili dijete, ima li realnije od toga?

U zadnje vrijeme je postalo popularno servirati sve više realnosti svakodnevnice kako bi se pokazalo da nije sve umjetno kako to inače djeluje na Instagramu. Koliko god Instagram bio odraz nerealnosti, toliko se svaka fotografija dešava u trenutku, praćena nekom anegdotom, u stvarnosti, iza četiri zida ili na nekom lijepom mjestu. Opisi dolaze praćeni trenutnim osjećajem, najčešće spontano. Iza svake fotografije stoji priča koja biva pohranjena u kolaž života, stoji osoba iza objektiva, vremenske prilike i ljepote sa kojima smo okruženi. Sjetimo se kako nam je dijete taj dan prolilo kavu po hlačama i hodali smo takvi gradom, kako smo primili tužan poziv ili prisustvovali najemotivnijim događajima u životu.

Otišli smo na neka putovanja i stvorili uspomene, obišli destinacije na preporuku i saznali za neka sniženja. Popili smo kavu sa zanimljivim ljudima, saznali novosti koje su nam čak i riješile neke probleme.

Upoznali smo ljude koje zovemo svojim prijateljima, a žive 300 ili 3000 km dalje. Druženje s njima dalo nam je spoznaju koliko smo privilegirani što živimo u svijetu koji nas poveže sa osobama koje inače nikada ne bi upoznali. Takva prijateljstva nerijetko završe predivnim trenutcima i trajno zabilježenim uspomenama na fotografijama.

Ljudima se povećao promet zahvaljujući preporukama, muzeji i koncerti su prodali više ulaznica, destinacije su povećale broj posjeta. Sve je nekako krenulo na društveno korisno zadovoljstvo.

Neki ljudi zarađuju zahvaljujući mreži, koliko god se prašine dizalo oko toga, taman kad se smire tenzije i nagađanja, nešto novo će niknuti i privući isti val pažnje. O tome tko je u tom poslu autentičan, a tko nije, ne bih se usudila pričati, jer u suštini svatko vidi ono što želi.

Svjedočila sam kako su divne osobe stvorile posao, djeca se skupa igraju i osjeća se taj napredak u društvenom smislu. Nije li pozitivno što ljudi izađu i druže se, izmjenjuju iskustva i ruše granice?

Kao i sve u životu, nešto sa čime se koristiš i služiš pružiti će ti predivne mogućnosti ako vjeruješ u pozitivnu pozadinu. Danas se svemu previše ulazi u okvir, objašnjava se, analizira i udara kontra. Ima se potreba isticati negativne strane, onda to ispadne senzacionalnije i lakše za shvatiti.

Ne bi se trebala lomiti koplja oko toga što je realnost, a što ne i komplicirati nešto što je jednostavno stvoreno za uživanje. Ako volite dekorirati i uređivati, pratiti ćete osobe slične sebi, isto je sa beauty svijetom, savjetima o majčinstvu, zdravlju, prehrani, opisima i svim ostalim zanimljivostima.

Konzumirati ćete onaj sadržaj koji vam odgovara, tako i pratiti ljude s kojima dijelite slične interese ili vas zbog nečega privlači odnos prema životu i svakodnevnici.

Živi se u trenutku, dijeli se ono što želi, sa ili bez osobne poruke. Sve što treba je prigrliti ono što ti se sviđa, a pustiti na miru ono što ti nije po volji. Tu smo da biramo sadržaj, jer ako mi nećemo, netko drugi će to učiniti za nas (analitika).

Meni je mreža kolaž uspomena, predivnih poznanstava, dobrih prilika i rušenja osobnih granica.

Ima dana kada se umorim od svega i imam potrebu uzeti predah. Napunim baterije i dok god nalazim više pozitive nastavljam dalje i biti ću dio toga, zato što volim fotografirati, uređivati, pisati i stvarati.

Ne gledam na život kroz ružičaste naočale, u svemu se dešavaju ružne stvari i negativnosti, ali ovaj tekst nije takav.

Negativne strane Instagrama u posljednje vrijeme iskaču iz paštete, a ja sam u fazi kada iz komplicirane svakodnevnice pronađem i neku pinku pozitive.

Objava instagram kao kolaž života pojavila se prvi puta na SUPERMAME.