Svi smo kao djeca vjerovali u zubić vilu, Djeda Božićnjaka, uskršnjeg zeku koji skriva jaja po dvorištu. Dugo smo bili uvjereni da postoje, bez imalo sumnje. A onda su nam, kad smo dovoljno narasli, ipak priznali istinu. Sjećam se tog osjećaja: zbunjenost, razočaranje, ali i jedno veliko pitanje – gdje je nestala čarolija?

Danas, promatrajući novu generaciju djece, primjećujem nešto drugačije. Djeca vrlo rano shvate da ništa od toga nije “stvarno”. Znaju da su to mama, tata, bake i djedovi koji ostavljaju poklone i skrivaju jaja. I ne samo da shvate, nego to prihvate gotovo bez imalo emocije.

Kada je u svijet mašte ušla stvarnost? I zašto?

Prva stvar koja mi pada na pamet je tehnologija. Djeca su od najranije dobi izložena ogromnoj količini raznovrsnog sadržaja. Informacije su im dostupne odmah, bez čekanja, bez prostora za zamišljanje. Svijet mašte polako ustupa mjesto svijetu koji im je stalno “serviran” na malom ekranu. I koliko god mi to pokušavali ograničiti, činjenica je da će se s tim susresti – ako ne kod kuće, onda kroz vrtić, školu,  prijatelje. Druga stvar, koja me možda još više iznenađuje, jest činjenica što djeci to ne smeta. To sam shvatila kada je moje dijete sa samo tri godine mirno izjavilo da zna da zubić vila ne postoji. Bez tuge, bez razočaranja. Samo činjenica. I tu sam se zapitala – jesmo li izgubili nešto važno?

Ne govorim o tome da djecu treba “lagati”. Govorim o onom posebnom prostoru djetinjstva u kojem je sve moguće.

O vjerovanju u čuda, u nevidljivo, u ono što nema logično objašnjenje. Jer upravo ta “lakovjernost”, kako je odrasli vole nazvati, zapravo je temelj dječje mašte, kreativnosti i unutarnjeg svijeta. Možda djeca danas ne prestaju vjerovati zato što odrastaju brže nego im je sve nesvjesno, prerano objašnjeno.

Ne znam postoji li način da to promijenimo. Možda ne možemo zaustaviti vrijeme ni tehnologiju. Ali možemo birati kako ćemo pričati priče, koliko ćemo prostora ostaviti mašti i hoćemo li zajedno s njima barem malo – vjerovati. Zato ću ja, unatoč svemu, i dalje svojoj djeci govoriti da čuda postoje. Ne zato što su stvarna, nego zato što su važna. Jer djetinjstvo bez čarolije nije isto.

Fotografije: pexels.com

Objava zašto nova generacija djece više ne vjeruje u čaroliju? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Dejtanje u 2025. vrlo je čudan pojam. Način na koji ljudi gledaju na ljubav ili nešto tomu slično uvelike se promijenio. Ponekad mislim da sam jedna stara romantična duša koja se teško snalazi. Uzmimo u obzir i to da sam rastavljena s dvoje djece. Da, netko bi rekao kako možeš to uopće izgovoriti, ali dobro znamo kako današnji muškarci moje generacije gledaju na to. Generacija Z, tu smo točno na rubu s generacijom prije, ali svjesna sam da su se pogledi na suživot promijenili.

I sama sam vrlo slobodna i otvorena po pitanju odnosa, ali ne mogu baš na bilo što pristati. Čini mi se da je danas jedino bitno kako smo se obukli, koliko novaca zarađujemo i kakav je naš status u društvu.

Svi bi nešto, a s druge strane, ne bi ništa.

Brzo, kratko, nedefinirano, s nimalo iskrenosti ili povjerenja. Teško je pronaći osobu koja će ti u potpunosti odgovarati, ja ju osobno nisam pronašla u svojoj generaciji, već izvan okvira.

Ono što je danas karakteristično su aplikacije za dejtanje. Ne znam ni koliko ih ima, ali probala sam ih nekoliko. Iskreno, obrisala sam ih već nakon dan, dva. Niti načini razgovora, tema, ništa nije vrijedno da zaokupi pažnju ili zainteresira, barem ne mene. Suhoparno blebetanje i jako suženi vidici česta su karakteristika današnjih mlađih muškaraca.

Pitanje je, a gdje onda pronaći osobu za sebe?

U izlasku? Hmm, i tu sam se okušala. Imala sam mali eksperiment i vjerujte mi, lako je naći nekoga za nešto neobavezno i bez imalo odgovornosti. No, da li je stvarno samo to dovoljno? Većina žena ne bi se sa ovime složila. Moj je odgovor na to pitanje „Ne znam.“ Ljudski odnosi vrlo su široka i zagonetna tema. Kako god pogledali ima na milijune raznih verzija, priča i slučajeva. Ništa nije generalizirano i jednostavno. Upravo zbog toga su dinamike odnosa vrlo zanimljiva i izolirana tema.

Mnogo mladih žena pribojava se da bi mogle ostati same, da se neće ostvariti kao majke, samim time pristaju na bilo što. Osobno smatram da je to potpuno krivi pristup. Još uvijek vjerujem da za svaku osobu postoji ona jedna baš prava, koja će se kad tad pojaviti. Do tada mislim da nema ništa bolje nego uživati u slobodi i mladosti dok ne dođe vrijeme za sve ostalo. Fokusirati se na sebe te izgradnju što bolje verzije osobe kako bi prvenstveno bile zadovoljne same sa sobom.

Foto: unsplash.com

Objava dejt ili hejt? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Mislila sam, štoviše, bila sam sigurna da ćemo do danas izaći iz „srednjovjekovnih“ okvira majčinstva i uloge žene u društvu. No, kako vrijeme prolazi ja sam u potpunosti sigurna da se nismo previše pomakli s mjesta. Ovdje ne govorim o muško-ženskim ulogama niti odnosu muškaraca i žena, već odnosu žena i žena. Jednostavno ne mogu shvatiti da su žene, koje su se i same ostvarile kao majke, koje su prošle sve kao i ja, toliko ogorčene i uskih vidika.

Ne razumijem zašto se osuđuju majke koje uz djecu žele raditi na karijeri, žele se posvetiti stvarima koje samo njih vesele?

Zašto moram u potpunosti izgubiti sebe i svoj identitet da bih se smatrala „dobrom majkom“? Na ovo razmišljanje me potaknuo komentar jedne žene kada sam spomenula da sam ponekad jako umorna i da trebam vrijeme bez djece, da mogu izaći sa prijateljicama i zabaviti se. Na sve to ona je rekla „Zašto si ih onda uopće rađala!?“

Svi mi imamo djecu jer se želimo ostvariti kao majke, jer želimo obitelj, želimo brinuti za nekoga, pružiti ljubav i toplinu. No, zar bih sve drugo automatski trebala odbaciti? Po tome sudeći žena koja je uspjela sačuvati svoj identitet i dio sebe postavši majka, nije nikad ni trebala roditi? Prema društvenim okvirima ona ipak nije dovoljno „dobra majka“.

Svjesna sam činjenice da je većina žena na putu majčinstva izgubila sebe. Jednim dijelom slučajno, a drugim djelom i svjesno činjenice da će za određene stvari imati opravdanje i da ih zbog toga apsolutno nitko neće kriviti. Nekome to možda odgovara, meni ne. Voljela bih da se osvijestimo i počnemo biti manje kritične jedne prema drugoj te prihvatimo različite stilove života i majčinstva. Jako me brine i razočarava činjenica da sva ta razmišljanja i stavovi dolaze upravo od žena.

Žena kao što sam i ja sama.

Sve želimo promjene, sve želimo biti više poštovane i svestrane, a ustvari, duboko u nama još je velika sjena sumnje i krivih stavova. Kao da ništa od toga zapravo nije iskreno.
Uživam biti majka, volim svoju djecu, ali to ne znači da sam prestala voljeti i sebe. Jedini način da moja djeca budu sretna i da budem po svom načelu dobra majka je ako i sebe samu ponekad učinim sretnom, tako da budem i ostanem ja.

Fotografija: unsplash.com

Objava trebamo li zaboraviti na sebe da bi bile dobre majke? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kada sam rodila prvu kćer 2017., nisam ni slutila da će mi tih (skoro) 7 godina proći kao 7 dana. Od njezinih prvih koraka, riječi, vratolomija do školskog zvona koje samo što nije odzvonilo, po prvi puta. Nisam ni slutila koliki će to biti korak za nju, a kamoli za mene. Iako sve ide svojim tokom, upravo kako treba, za mene kao majku to je velika prekretnica. Koliko sam ponosna što moja mala djevojčica postaje „velika“, toliko me je i strah. Znam da ima puno roditelja koji se ovako osjećaju, ali dok nije red na nama samima, nismo svjesni emocija koje nas prožimaju. Hoće li uspjeti, hoće li se snaći, kakvo će biti društvo, učiteljice?! Sve su to brige koje su normalne za veliko i novo razdoblje u koje ulazimo zajedno sa našim djetetom.

Polazak i same pripreme za školu puno su ozbiljnije i stresnije nego kada smo mi bili ti koji smo kretali u prvi razred.

Jako puno očekivanja i predznanja koja se djeci nameću dio su obrazovnog sustava koji ne možemo izbjeći. Rečenica koja me slomila neki dan bila  je “Mama, što ako mi daju teške zadatke i ja neću znati? Smijem svejedno ići u školu jer se jako veselim?“. Uhvatila me misao pa zar je jedino važno da dijete zna riješiti neki tamo radni listić pun slova i brojeva? Zar je jedino važno ono što dolazi na papiru? Gdje su tu dječje emocije, socijalne kompetencije, upoznavanje prostora i novih pravila, koja su puno drugačija od vrtića. Odgovorila sam joj: “Nema veze ako nećeš znati koji zadatak, nitko ne može znati sve, naučit ćeš s vremenom, bitno je da znaš da škola nije mjesto za brigu već da tamo ideš bezbrižna i sretna.“.

Tada sam shvatila da nikad ne možemo biti dovoljno spremni i jaki, koliko god mislili da jesmo. Upravo zato, jedini zadatak koji imam je da djetetu pružim podršku, emocionalnu sigurnost te osjećaj slobode i samopouzdanja koji su joj sada prijeko potrebni kada iskorači iz svijeta vrtića, te uplovi u avanturu zvanu „škola“. Radni listići i knjige samo su dio puta koji je puno više od toga!

Sretno svoj djeci i roditeljima!

Fotografija: pexels.com

Objava polazak u školu – jesmo li ikada stvarno spremni? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nakon 6 godina braka, dvoje male djece, sa svojih 25 godina ponovno sam sama. Sve što smo do sad stvarali, gradili skupa, sada moram ispočetka. Sama s dvoje malih kikića moram u novi svijet. Mislila sam da se to nikad neće dogoditi, da neću ostati sama. Međutim, život je odlučio da mora baš ovako.

Prvo što želim istaknuti je da bez obzira na okolnosti, djecu, bolje je rastati se nego ostati u nezadovoljavajućem braku. Loš brak utječe na partnere, ali i na djecu. Ne činimo im ništa dobro ako ostanemo, a nezadovoljni smo. Naši osjećaji i naše ponašanje se uvelike odražava na njih.

Ono drugo jednako bitno; nikom, ali baš nikom, nismo dužni objašnjavati razloge rastanka.

Znamo da su svi u okolini jako znatiželjni, da to neki smatraju sramotom, ali to je vaš život i samo isključivo vaš. Uostalom, zar je na kraju krajeva važno tko je kriv? Da, netko malo više, netko malo manje. Za sklapanje braka je potrebno dvoje, ali isto tako je za raskid također potrebno to dvoje ljudi. Svo naše ponašanje, odnosi, osjećaji koje smo skupljali godinama, sve to utječe na ishod. Ako se ne trudimo, ne znamo želje i interese onog drugog, naravno da moramo okrenuti strane. Nekad se ti zajednički interesi mijenjaju. Ljudi se mijenjaju kroz godine, naše želje, očekivanja postaju drugačiji. I to je sasvim u redu.

Nitko kroz život ne ostaje jednak. S godinama spoznajemo stvari i želimo nešto bolje, nešto više.

Ja sam se udala jako mlada. Isto tako započela obitelj. Tada sam imala neki drugi pogled na svijet i na cijelu situaciju. Sanjala sam da ću biti majka i žena. Voljela sam taj obiteljski život i samo sam tome bila posvećena. Od tada neke su se stvari promijenile. Iako zvuči kao mala razlika, ali ova „ja“ s 25 nije nimalo slična onoj sa 18. Sada imam neke druge interese, druge zamisli o životu, druge želje. Bolje shvaćam kako stvari funkcioniraju i dobro znam što želim. Moj pogled na svijet više se nije slagao s pogledima mog muža. Upravo zato je moralo završiti.

U našem braku više nije bilo sklada. Kako su se razilazili naši interesi tako su i naši putevi.

Obožavam svoju djecu, ali majčinstvo nije jedino što me ispunjava, želim više. Želim sve. Znam da to mogu, bila majka ili ne. U braku to nažalost nisam mogla. Sada me više ništa ne može odvući od mojih snova i moje sreće. Slobodna i sigurna da mogu apsolutno sve. Sada postajem jača i znam da nemam razloga za strah. Bit će teško, bit će izazovno, ali sigurna sam da sve uvijek dođe na svoje.

Žene, ne dajte se pokolebati. Sve što poželite i sve što ste zamišljale možete postići. Uz djecu, bez djece, sve se možeš poslužiti, samo treba naći balans. Ne treba žuriti, ali definitivno treba uživati. Nije kraj svijeta ako ste rastavljene. Sigurno ste napravile baš ono što je trebalo. Sada se možete posvetiti sebi, djeci i svemu što dosad možda niste bile u mogućnosti. Uz sve to, i mjesta za novu ljubav uvijek ima.

trenutak kada sam shvatila da je moj brak gotov – SUPERMAME

Foto: pexels.com

Objava što nakon razvoda? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Zadnjih pet godina sam „stay at home“ mama. Osim što studiram, ostalo sam vrijeme posvećena odgoju djece. Kako su porasli, a u vrtić još ne idu, vrijeme provodimo po parkićima.

Nekada mi odlazak u park stvara nervozu. Osjećam se odbačeno i imam osjećaj da me ostale majke ne shvaćaju ozbiljno. Iako imam tek 24, mislim da sam jednako dobra majka kao i one preko 35e. Jednako sam svjesno odlučila postati majka sa svojih 20, kao i neka druga poslije 30. Nikada nismo dovoljno spremni dok se napokon ne nađemo oči u oči s vlastitim djetetom, godine ovdje ne igraju veliku ulogu. Oduvijek volim djecu i znala sam da želim biti mlada majka.

Jako dobro sam se pripremala i proučavala raznu literaturu, gledala druge majke iz svoje okoline, osim toga moja struka mi daje izravnu praksu u dječjem okružju. Zato sam sigurna da jednako dobro brinem i znam što je dobro za moje dijete, kao bilo koja druga majka. Bude mi žao kada se nađem na meti stereotipnih komentara okoline. „Ah vi mlade mame nemate pojma što je dobro za djecu.“ „ Ti si premlada da bi mogla odgajati dijete, pa ni ti još nisi odrasla.“ „To se ne radi tako, mi to tako nismo radili, a ti si premlada da bi znala kako to ide.“… Više se na njih ni ne obazirem jer znam da takve činjenice nemaju osnove. Naravno da neću odgajati dijete kako su ih odgajali prije 50 godina. Novo je doba, nove su metode i pristupi, te sam apsolutno sigurna da sam ih do sad već upoznala i dobro primijenila.

Voljela bih da me ljudi ne smatraju neozbiljnom zbog mojih godina.

Već sam dugo u ulozi majke te imam jako puno iskustva. Od spavanja po bolnicama, šivanja, padova, razvojnih faza, neprospavanih noći… Sasvim sam sigurna da mogu pomoći nekoj novopečenoj majci, bez obzira što nemam malo više godina. Voljela bih da se moje mišljenje i savjeti ne uzimaju zdravo za gotovo samo radi predrasude da sam mlada i time strpana u koš nezrelosti.

Istina, možda nekad i umislim da me druge majke gledaju „s visoka“, ali svakako bih se voljela riješiti tog osjećaja bio on pravi ili često samo u glavi.

Fotografija: unsplash.com

Objava mlada sam majka i postoji jedna stvar koja me muči pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nekoliko dana već razmišljam o ovom pitanju. Što mi ljudi zapravo želimo, kakvi smo u suštini? Toliko smo stvorili neke barikade i norme da se njih pokušavamo držati. Tko je postavio te norme? Tko odlučuje što je ispravno, a što ipak nije?

Danas sve više ljudi ulazi u brakove, osniva obitelji, dok sa strane, u potpunom mraku od svijeta, imaju druge užitke kojima „ne mogu odoljeti“. Zašto se uopće uparujemo ako ne možemo obuzdati svoje prirodne nagone ili se samo izvlačimo na tu činjenicu?

U trenutku sam svog života u kojem sam slobodna i ulazim u razne perspektive međuljudskih odnosa. Imala sam prilike upoznati ljude s raznim životnim pričama.

Je li moguće voljeti neku osobu toliko da ju prihvaćamo sa svim njegovim/njezinim manama, da prihvaćamo čak i da bude s drugim?

Osobno sam i sama sebe zatekla u vlastitom stavu. Naime, dovela sam se u situaciju da nisam ljuta ako moj partner ima nekoga usput. Ljudi na to odmah kažu: „Ma tu nema ljubavi“. Zašto? Što je ljubav ustvari? Mislim da niti jedna osoba nema pravo suditi o tuđim pogledima na ljubav, niti reći što je ono ispravno, a što nije. Svatko od nas ima svoj svijet i svoj način života koji je upravo za njega ispravan, i to je ono što je dovoljno. Ja ne trebam potvrdu okoline oko svojih odluka. Ono što je između dvoje ljudi nitko ne može niti ne mora shvatiti. Sve dok je njima dobro treba ih pustiti da žive.

Nije ljubav samo seks. Ljubav je prijateljstvo, povezanost, usklađenost mišljenja i načina života, osjećaj mira i sigurnosti.

Ako netko u vezi poželi biti sa nekim sa strane, ne smatram da on svoju primarnu osobu u vezi ne voli. Ono što ima sa strane, nabrzaka, to će često biti samo seks. Čista ljudska potreba, nagon. Zašto ne pustiti osobu da bude slobodna u svom prirodnom nagonu, ako već ima potrebu za time? Ako nekoga volim pustit ću ga i prihvatiti u njegovoj potpunosti.

Monogamna veza, veza između dvoje ljudi, je isključiva veza koju ljudi danas smatraju „normalnom“. U redu, normalnom za koga, ako je normalna tebi ne mora biti i nekom drugom. Jako me muči pitanje tko je postavio te norme i zašto smo ih objeručke prihvatili, ako ih se ne možemo držati?

Voljela bih da možemo izaći iz „kalupa straha“ i biti ono što jesmo, raditi što nas ispunjava, bez oblaka srama nad glavom. Život bez grižnje savjesti prema okolini. Da te netko, tko misli da ima na to pravo, gleda ispod oka, uperi prstom i kaže: „Ne, to nije ispravno“; i vrati nas nazad u kalup društva koje je „normalno“.

Foto: unsplash.com

Objava monogamija ili samo društveno prihvatljiva norma? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.