Početkom ljeta relocirali smo se s kopna na otok. Namjerno kažem relocirali, a ne otišli na godišnji odmor jer sam u bespućima interneta pročitala super rečenicu: godišnji odmor s djetetom ne postoji, postoji samo promjena mjesta boravka. Skroz ima smisla, nalazila se ja u Babinoj Gredi ili na Maldivima, potrebe mog djeteta i neophodnost da se za njih pobrinem neće se bitno promijeniti. No ljeto nisam provela na Maldivima, već na Lošinju (vjerujem jednako lijepo, plus manje pijeska u guzici) u kući mojih roditelja koji su u mirovini, tako da sam mogla uživati u blagodatima nona i nono servisa. U moj puni pansion, osim spavanja i skuhanog ručka bile su uključene i sljedeće ponude: kava/pivo s prijateljicama, čitanje knjige i odlazak na more. Beba opcionalna. Imala sam vremena za sebe, a i upoznala sam zgodnog tamnokosog muškarca koji spava s druge strane moga kreveta i tvrdi da mi je muž. Kad bih se osjećala naročito luckasto, priuštila bih si i ekstra dozu luksuza i piškila iza zatvorenih vrata. No, kako sam u zero waste naletu života izbacila svu ambalažu iz kupaone, nisam mogla uživati u meditativnoj praksi čitanja deklaracija. Pa sam odustala od zatvaranja WC-a. Privatnost je ionako precijenjena.

Nakon što je Luna napunila godinu i pol, dogodio se možda najveći skok u njenom razvoju dosad: zaspala je bez presvetog trojstva (lijeva cica, desna cica plus motanje u maramu). Uspavao ju je, ni manje, ni više nego jedan neobično slastan brancin na gradele. Čak ne ni divlji nego iz uzgoja. Dijete je doslovno zaspalo u stolici za hranjenje usred ručka s komadom ribe u ustima. Nakon prvotnog šoka smjesta sam zapala u crnu rupu očaja, preispitujući ulogu majke u društvu i mučeći se egzistencijalnim pitanjima, poput jesam li ja uopće djetetu više potrebna? Muž se dao u istraživanje svih uvjeta koji su doveli do popodnevnog bezsisnog sna našeg djeteta. Nakon pomnog računanja vlage u zraku i proučavanja njene natalne karte, jednoglasno smo se složili, do ribe je! Od tog dana nadalje pokušavali smo sve: srdelice, orade, crni rižoto od sipe, rižoto od liganja, dagnje na buzaru s ekstra puno vina i konjaka koje bismo dolili pred kraj kuhanja, prije no što stignu ishlapiti… Ništa, nada, niente! Nebitno jel´ bijela ili plava riba, jesu li raci, školjke ili prstaci, nikad više nismo ponovili taj uspjeh. Muž je, priznaje, bio malo razočaran što mu je propao san o kupnji koče ili bar malog kaića i preseljenju na otok, a ja sam odahnula shvaćajući da jedan brancin bez obzira na to kako slasno ga pripremili, ne može preuzeti ulogu majke. Samo je jedna mama, a to nije riba!

Ipak, ne mogu reći da me alternativne metode uspavljivanja nisu zaintrigirale, pa sam posvetivši se očuvanju bioraznolikosti mora, odustala od ribe i okrenula se vojsci. Na Indexu, bibliji edukativnih članaka, pronašla sam jedan koji govori o spavanju vojnika u ratnim situacijama i totalno je primjenjiv na bebe. Američka se vojska zaklinje da njihovi časnici zaspu u roku od dvije minute samo ako isprazne um i zamisle kako u kajaku plutaju mirnim jezerom. Dok oko njih padaju bombe. I sve to bez sise u ustima! Ako kojim slučajem ne uspiju isprazniti um jer se nalaze u ratu i u životnoj su opasnosti, moraju samo poslati poruku svojoj podsvijesti: nemoj misliti! Poznavajući koliko se ljudi uspjelo smiriti korištenjem jednostavnog, a tako moćnog “smiri se nije ti ništa” izraza, ne vidim zašto ova metoda ne bi funkcionirala.

I tako sam jednu večer prije spavanja, posjela Lunu za laptop, ne bih li joj pokazala kako izgleda kajak. “Vidiš zlato, ti sad zamisliš da si legla u ovaj čamac i da plutaš po jezeru, dobro, može biti i more, istina, nisi ti još na jezeru bila, a ni ne mora biti kajak, daj da mama nađe sliku neke pasare, vidiš ovakvu je imao tvoj pranono, moj nono, ne, njega nisi upoznala jer ga više nema, e tom barkom me vodio na ribe kad sam bila mala. Tako smo ti jednom uhvatili hobotnicu, ajme 8 kili je imala,
šišarke je brala…”

Luna se u međuvremenu sama poslužila cicom i uspavala se, a ja sam probdjela noć pokušavajući se prisjetiti je li nono lovio samo na vrše ili je koji put bacio i parangal. Očito nikad mornaričkih tuljanica od nas dvije.

Foto: unsplash.com

Objava ljetne avanture novopečene bebe i njene mame pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Tekst je posvećen Anji koja se, bude li pomno čitala, još uvijek stigne naspavati

“Hej Iris, kako Luna spava?” pita me preko govorne poruke umornim glasom moja prijateljica koja je nedavno rodila drugo dijete i sad ima two under two situaciju.
“Slušaj”, govorim joj ja, “Luna je navečer najkasnije do osam i po’ u krevetu. Kupili smo joj ručni sat tako da ona nas obavijesti kad je vrijeme spavanja. Ode oprati zube, sve nas pozdravi i izgubi se u sobi. Za noćno piškenje si stavi pelenu da nas ne probudi kad povlači vodu na wc-u. Ujutro ustaje prije svih, peče kroasane i kuha kavu. Standardna devetnaestomjesečna beba iz priručnika, rekla bih.”
Pomalo zlurado se smijuljeći, stišćem send na mobitelu i nestrpljivo očekujem odgovor. Istina je, naravno, posve drugačija; Luna se budi između tri i petstoosamdesetitri puta noću. Točan broj ne znam jer sam zaključila da je za moje psihičko zdravlje bolje da ne brojim. Standardna devetnaestomjesečna beba iz priručnika, rekla bih.

No otkrit ću vam tajnu, njenom buđenju unatoč, ja nisam kronično neispavana mama. Još. “Hvala Iris da si se došla pohvaliti i nabijati nama običnim smrtnicama na nos kako nisi umorna”. A zašto je tome tako? Jednostavno, za vrijeme trudnoće poslušala sam briljantni savjet već postojećih mama: naspavaj se sad jer jednom kad rodiš nema spavanja dok ne crkneš. I čim je testić za trudnoću pokazao plus, ja sam objasnila šefu kako više neću biti u mogućnosti obavljati posao anesteziologa jer moram profesionalno spavati. Šef nije bio jako zadovoljan te mi je isprva predložio da nastavim s radom u operacijskoj sali, ali umjesto da rješavam križaljku jednom kad uspavam pacijenta, i ja malo ubijem oko. Ali stolice na poslu nisu dizajnirane za dugotrajni odmor pa sam si ishodovala zabranu rada i otišla spavati doma. I tako sam hibernirajući, akumulirala sate spavanja koji će mi naknadno biti potrebni. Muž me probudio dan prije termina da me obavijesti da mi je puknuo vodenjak i čini mu se da imam trudove. Bio je u pravu. Nedugo nakon poroda, kako bih još malo popunila svoj sad već impresivan fond spavačkih sati, odlučila sam poslušati drugi briljantan savjet prekaljenih mama i spavati kad beba spava.

I evo me sad, svježa i poletna godinu i pol nakon poroda, shvatila sam da mi se fond skupljenih sati opasno bliži nuli, a moje dijete se, čuda li čudnog, noću i dalje neprestano budi.

Sreća u nesreći jest da Luna kao zakleti borac za ravnopravnost, možda ne toliko spolova koliko ukućana, zna da nije u redu da zbog njenog čestog buđenja patim samo ja. Zato se svim kreativnim silama trudi da podjednako animira sve članove familije koji trenutno dijele isti krov.

Tatu budi tradicionalnom kineskom karate metodom, pokušavajući mu kružnim udarcem nogom izbiti lijevi bubreg. Ili desni, ovisno o kutu spavanja. Ako joj to slučajno ne upali, penje se na njega tražeći sisu. Kad ju nađe, urla od bijesa jer njegove bradavice služe kao ukras, a ne kao točionica mlijeka.
Nonu i nona budi na veoma podmukao i sofisticiran način; stiščući sve tipke na svim uređajima kojih se domogne, memorirala im je budilicu na radiju i sad ih svako jutro u 05:00 osim penetrantnog zvuka zrikavca budi i ugodan zvuk pomno probrane zabavne glazbe.
“Ne zaboravi, ne zaboravi me ti golubiceeeee…”, uhvatila sam mamu kako sneno pjevuši prije nekoliko dana, kuhajući prvu jutarnju kavu.
“Otkad ti slušaš Milu Hrnića?”, uspjela sam se ubaciti prije druge kitice.
“Luna nam ga je omogućila”, ona će ozareno. A znam, na Lunu se, naravno, ne može ljutiti.
“Ma znaš, nije tako strašno”, nastavlja ona lažući samu sebe, “Gore je bilo jučer kad se neki manijak na ulici derao how much is the fish pa sam mu išla objasniti da peškariju otvaraju tek u 08:00.

Pogađate, nije nitko morao u ribarnicu već je neki nesretnik na lošinjskom radiju zaključio kako malo ravea ranom zorom nikome neće škoditi.
Naravno, nitko od nas ne zna isključiti budilicu na tom radio prijemniku jer sve do datog momenta nismo ni znali da postoji opcija buđenja. Ako ćemo iskreno, nismo ni znali da imamo funkcionirajući radio. Nakon što je, čuvši Borisa Novkovića kako mu obznanjuje ljubav svojim velikim hitom (Dok svira radio šta bih radiju radio), taj uređaj u mukama izdahnuo, prenamijenili smo ga u stolić za kavu i prekrili modernim čipkastim tabletićem. I evo, nakon dugog niza godina, moja ga kćer vrati iz mrtvih.

Zasad, iako umorna, svejedno sam zadovoljna jer nitko od familije nije pošteđen prisilne nesanice pa svi patimo zajedno. A kao što nas kršćanstvo uči, patnja zbližava i pročišćava, tako da se baš veselim velikom produhovljenju koje me čeka najkasnije nakon ljeta.

Jedina osoba izuzeta od problema sa spavanjem glavni je akter ove priče, Luna. Luna koja se svako jutro probudi poletna i spremna za novi dan. Na pitanje je li se naspavala, dižući svoje male ručice u zrak, bez iznimke ozbiljno odgovara: “Ne. Ne. Neeeeeeee!”

Vidim, krajnje je vrijeme da se vratim anesteziji da se napokon pošteno naspavam.

Foto: pexels.com

Objava spavaj kao beba pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Lunino rođenje i prvih šest mjeseci njezina života proveli smo u Njemačkoj. U Njemačkoj gdje su ljudi malčice suzdržani prema bebama, psima i ostalim slatkim stvorovima koji napučuju njemačku zemlju. Kako da ih najjednostavnije opišem, decentni su. Suptilni. Ignoranti bi isto odgovaralo opisu. Kad vas vide s bebom, uglavnom će se pristojno nasmiješiti i skrenuti pogled. Tu i tamo (vrlo rijetko) netko će oduševljeno viknuti: “Oooooo zis is a baby!” Odmah znate da je to moderan Nijemac koji posjeduje zavidnu razina znanja engleskog jezika i vjerojatno je proveo neko vrijeme u inozemstvu. No to je to, više od toga vjerojatno nećete dobiti.

Obzirom na desetljeće života provedenog u toj zemlji, rekla bih da sam se i ja malo ponjemačkila (znam da ovo nije riječ).
Ne bih rekla da sam postala suptilna i decentna, ali naučila sam cijeniti funkcionalnu odjeću koju ne nosim samo u planine već i kad idem u dućan, počela sam poštovati sveta prometna pravila i gotovo da vjerujem kako ne postoji loše vrijeme, samo loša odjeća i obuća. “Postala si škrta”, rekao bi moj tata, “to je jedino što si pokupila od Nijemaca”. No pustimo sada to.

Tako se nakon šest njemačkih mjeseci s bebalicom moja mala familija u funkcionalnoj odjeći pripremila provesti ljeto na otoku mog djetinjstva. Put je prošao bez većih incidenata i prvih je nekoliko dana prošlo u aklimatiziranju na vrućine i u uvijek ugodnim razgovorima o tome kako je vruće. Vruće je, jebote kako je vruće i “ajme krepat ćemo svi skupa” najpoznatija je otočka metoda mjerenja temperature, i njome se svaki pošteni otočanin bavi od juna pa do Gospe. Nakon Gospe padne kiša i usere sezonu pa se mijenja narativ ćakule za vrijeme ispijanja jutarnjih kava.

Ja sam razvila neku dnevnu rutinu koja se sastojala od jutarnjeg posjeta knjižnici s bebom na leđima, popodnevnog kupanja s bebom u rukama i večernjoj šetnji s bebom na prsima. Na moje veliko čuđenje, svaki moj izlazak s bebom u javnost prošao bi neminovnim pokušajima nekog poznatog, polupoznatog ili čak potpuno nepoznatog da uhvati moju bebu za “buci buci male debele nogice, ajme kako je slatka pojest ću je”. Odjebi od bebinih buci buci nogica, vrištalo bi u meni. Mazi si svoje debele nogice! No pristojan odgoj (hvala mama i tata, valjda) rezultirao bi time da bih diskretno uzmicala od tih ljudi u nadi da će sami shvatiti da mi njihovo ponašanje smeta. Nikad nisu. Ako ne bi uspjeli stići do nogica, onda bi se barem zadovoljili trljanjem njenih nožnih prstića, zamijenivši ju očito za Grgura Ninskog koji će im donijeti vječnu sreću, zdravlje i blagostanje. Oni koji bi nas primijetili izdaleka, ležerno bi dobacivali opaske ili savjete usmjerene na nošenje bebe u marami: “Zašto na leđima nosiš, ne sviđa se bebi to”, “Izgubit ćeš ju po putu”, standardno: “Vruće joj je” i poneko panično: “Ajme ispast će ti, ispast će ti!!!”

Priznajem da me na početku sve to neizmjerno smetalo. Povremeno sam pronalazila kratkotrajno zadovoljstvo u tome da ljudima smisleno i elokventno odbrusim. Primjerice na svako “Vruće joj je”, ja bih odgovarala “Tebi je vruće!” No, kako je vrijeme prolazilo, prihvatila sam činjenicu da je Balkancima beba ekvivalent svete krave Hindusima, i ubrzo sam prigrlila razne benefite koje mi je moja mala sveta krava donijela. Na tržnici bismo dobile najljepše voće, u slastičarnici ekstra kornet uz sladoled, a jednom sam ju odvela kozmetičarki (ne da depilira njene noge, ne brinite) koju je Luna šarmirala i vratile smo se s punom torbom reklamnih keksa. Kako djetetu još ne dajemo da jede slatko, sve bi to završilo u mom stomačiću i moja ovisnost o šećeru neometano je cvjetala.

Nažalost (nasreću?) primjećujem kako se i kod mene nakon samo nekoliko mjeseci neprekidnog boravka u domaji, potpuno istopio bilo kakav osjećaj za umjerenost i postala sam ono čega sam se pribojavala: vrebalica bebalica! Ne znam, doduše je li to zbog Balkana u meni ili činjenice da moja beba više nije tako mala pa žudim dotaknuti neke nove “buci buci male debele nogice”. Sad kad idem u posjet prijateljicama koje su nedavno rodile, obavezno ponesem sa sobom i maramu za motanje i već s vrata vičem: “Ajme kako je slatka, pojest ću ju! Daj mi ju, daj mi ju, daj mi ju!!!” Naravno, daj mi ju da ti pokažem kako da ju zamotaš u maramu i olakšaš si život. Ali prava istina je, ja zapravo čekam priliku u kojoj će ta mama otići na kiosk po cigarete i vratiti se za par mjeseci. Jer svima nam je povremeno prijeko potreban mali odmor. Osim meni, meni su potrebne samo marame i debele nogice za maženje.

Foto: pexels.com

vojne vježbe, horoskop i ostale čari dječjih parkića – SUPERMAME

Objava Grgur Ninski i sveta krava na balkanski način pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nedavno sam počela odlaziti s djetetom u parkić. Ne onaj ispred zgrade, u mojoj zgradi, naime, ne žive djeca. U dvadeset i šest stanova živi jednako toliko pasa i jedno dijete – moje. Prvi susjedi toliko vole djecu, da kad Luna zaplače u neko njima nezgodno vrijeme, bjesomučno lupaju po zidu naše spavaće sobe. Sigurno dobronamjerno, da bi nam dali do znanja da naše dijete ima neke potrebe, za slučaj da mi ne čujemo da nam urla u uho. Znam, i meni je teško shvatljivo, ali ne mogu se dosjetiti drugog razloga zbog kojeg bi odrasle osobe sposobne same se emocionalno regulirati, lupale na zid sobe šesnaestomjesečnog djeteta koje nije sposobno samo se emocionalno regulirati. Ali ovo nije kolumna o dragim susjedima drugog kata jedne zgrade u Rijeci na Bulevardu.

Ovo je priča o parkićima.

Parkić ispred zgrade, dakle nije uređen no, na petstotinjak metara hoda postoje drugi parkići koji sadrže sve ono što blagotvorno djeluje na dječji rast i razvoj: šljunak, opuške i pokoje pseće govno. Šljunak jer fantastično ublažava padove, puno bolje nego neki mekani pijesak kojeg bi onda trebalo uvoziti iz Sahare jer nije autohton za naše područje. Opušci su tu da bi u djeci razvili smisao za ekologiju; zašto bi naime pušači sami nosili svoj DNK na smrdljivom komadiću filtera u smeće, kad to za njih može učiniti moje dijete? Pseće govno tu se nalazi eto, tek tako, da u momentu kad pomislite kako je izlet u parkić prošao bez većih incidenata, vi ugazite u njega da bi vam svemir vratio što ste bili lakovjerni i glupi.

Većina parkića koje posjećujemo na veliku radost mog djeteta sadrži i stepenice. Stepenice su joj najdraže jer vode u nepoznato, a nepoznato je uzbudljivo. Naravno, neće ona odmah krenuti na stepenice. Ne, ne, nije ona svojih punih četiristo osamdeset dana života vesla sisala; pravit će se da traži opuške po podu i sačekati da ja sjednem s kavom na klupicu. I onda će šmugnuti. Trkom!

Trčeći za njom, uvijek iznova fascinirana brzinom tih malih nogica, često pomislim: parkiće za djecu očigledno projektiraju ljudi bez djece. Ono što parkićima kronično nedostaje zelene su površine, pješčanici, WC (jer poneki od nas su možda još lagano inkontinentni od poroda) i najvažnije: jedan dobar automat za kavu! Vjerujem da zalazim u opasne i radikalne vode ako predložim da se parkić ogradi električnom ogradom (bodljikava žica je ipak passé ), ali jedna vrata s bravom koja brane izlaz na cestu bi svakako dobro došla. Montessori sprave s vojnog poligona su opcionalne. Ne mora mi dijete u drugoj godini života biti G.I. Jane, ne planiram ju upisati u topničko raketnu bojnu Republike Hrvatske. Iako, priznajem, parkić bi bez tih sprava mogao izgledati malo pusto. Moooožda bi dobro došao trampolin u sklopu kojeg bi se nalazila operacijska sala s dežurnim kirurgom i anesteziologom za hitno zbrinjavanje potencijalnih lomova nastalih preentuzijastičnom upotrebom istog. Ja bih tako mogla raditi na pola radnog vremena i imati moje dijete u vidu. Ok, predaleko sam otišla sa sanjarenjem. Budimo realni, jedna blatna lokva nasred parka bila bi djeci sasvim dovoljna da iznjedri sate i sate neometane zabave.

Od same arhitekture parkića, puno su mi zanimljiviji ljudi koji ga posjećuju. Uglavnom nailazim na djedove koje prepoznajem ne po životnoj dobi ( ‘alo, De Niro postao tata u osamdesetoj, ni starački dom više nije granica), već po ponašanju. Oni su ti koji panično trčkaraju za djecom vičući: pazi past ćeš, zapest ćeš, lupit ćeš se, nahladit ćeš bubrege… Prisjećam se svog djetinjstva i zamišljam koliko sam ogrebotina, krvavih koljena i lomova mogla izbjeći da je nada mnom dežurao deda koji bi mi dok sam visila sa stabla, dreknuo u uho: “Paziiiii past ćeš!!!” Nula, točna računica bila bi nula.

Roditelji s kojima se družim u parkiću obično koriste dobru staru “neću ništa, samo se žalim” metodu jadikovanja. Dok jedan priča, drugi pozorno slušaju kimajući glavom u znak odobravanja. Nakon nekoliko minuta monologa, ulogu naratora preuzima netko drugi i tako se izmjenjujemo u jadikovkama. Povremeno naleti neki nadobudni roditelj sa savjetom ili nedajbože rješenjem za nečiji problem. Od takvih bježim glavom bez obzira. Uplašenim, mladim roditeljima parkić nudi i mogućnost poticanja anksioznosti, primjerice uspoređivanjem djece. “Koliko ima? Dvanaest mjeseci i već hoda? Jao, moj napunio trinaest i neće!” Ja sam, bojim se, i sama podlegla uspoređivanju. Ne motoričkih sposobnosti djece, već njihovih horoskopskih znakova. Pri upoznavanju novih mama obavezno pitam koliko je dijete staro. Nije me zapravo briga, zanima me što je dijete u horoskopu, ali iz straha da ne pomisle da sam šenula umom, pitam datum rođenja i onda u sebi računam. I opažam. Da da, vidiš, mala Lorena je jarčica ko i moja Luna, vidi se determiniranost. Uuu, a mala Maša je račica, ali ne plače prečesto, hm, vjerojatno je u podznaku lav ili neki drugi kučkasti znak. Sve to, naravno u svrhu planiranja spontanog začeća nove bebe. Za Lunu smo i muž i ja imali vrlo jasnu predodžbu: sve može, samo jarac ne. Obzirom da smo sad u kombinaciji voda (ja rak)- zemlja (dijete jarac, jasno)- zrak (muž blizanac), dobro bi nam došla vatra da nas izbalansira. Muž neće ni da čuje, tvrdi da nam treba djevica da nam sredi birokraciju.

Ali ako ćemo iskreno, svaki horoskopski znak ima svoje vrline i specifične mane, nije ni to najvažnije. Ne treba se previše opterećivati. Kako kaže ona narodna mudrost, važno da je živo i zdravo. I da nije ovan. S ovnovima ipak ne mogu.

Foto:pixabay.com

avanture novopečene mame i njene bebe vol. 4

Objava vojne vježbe, horoskop i ostale čari dječjih parkića pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nakon 15 mjeseci suživota s Bebolitikusom, Svjetska zdravstvena organizacija obavijestila me da je moja beba službeno iz dojenčeta prešla u kategoriju toddlera. Level up! Neslužbeno Luna i dalje doji, ali sad ona više nije beba, već dijete koje trči prema meni urlajući “Mama pupak!”, dajući mi tako do znanja da želi cicu. Mama i pupak njene su prve dvije hrvatske riječi koje je usavršila. Mama ju je naučio reći njen tata, a za pupak sam zaslužna ja. Iako zna lokalizirati pravi pupak na tijelu, i za cicu misli da je pupak. No, ne da se smesti pa se prikopča na cicopupak kad želi dojiti. A to je samo nekoliko puta dnevno i tritisućeosamstoosamdesetosam puta noću. Puno manje nego prije nekoliko mjeseci dok još nije jela konkretne obroke. Tad je naime cicala samo nekoliko puta dnevno i tritisućeosamstoosamdesetdevet puta noću. Osjetna razlika.

Da njezin jezični razvoj ne zapne u kržljavim počecima, pobrinuo se nono koji joj je poklonio malu knjigu s bebinim prvim riječima. Te prve riječi ne uključuju cicu ni pupak, ali sasvim razumljivo uključuju štagalj, krticu i uže za preskakanje. Dakle, riječi kojima beba u prvoj godini života suvereno vlada. Malo mi je neugodno priznati da donedavno (dok nismo dobili tu knjigu) ja nisam znala što znači štagalj (nemamo mi otočani toga), a ni razliku između krtice i rotkvice nisam sasvim savladala. Znam da je jedno povrće, a drugo mala zemljana životinjica kojoj je glavna zanimacija otkriti tko joj se pokakao na glavu (poznata njemačka slikovnica), samo ponekad pobrkam to dvoje.

Vjerojatno zato i izbjegavam pripremati salatu od krtica. Da ne bi došlo do zabune. Inače, Luna je skroz opustila grammar nazija u meni; ne ispravljam ju ako umjesto pupak kaže papuk, a čak i iz mojih usta povremeno izleti “Ajmo prati zubove!” jer mi je to slatko. Uglavnom pazim da me muž ne čuje jer znam da će mi to prije ili poslije osvetnički nabiti na nos za sve one prigode u kojima bih ga ispravila kad bi nešto pogrešno rekao. Usred svađe, romantičnog momenta, na sprovodu, usred vlastitog vjenčanja ili sexa. Grammar naziju svaka prilika dobra je prilika.

Našoj kćeri uglavnom ne kupujemo igračke. Ne jer smo protiv, nego jer jednostavno nema potrebe. Na dobrom starom Balkanu ljudima je neugodno doći u posjet praznih ruku pa joj svi nešto donesu. Prijatelji koji nemaju djecu ne znaju da se djeca najviše vole igrati etiketama, rolom wc-papira i daljinskim upravljačem pa obično donesu didaktičku igračku točno primjerenu djetetovoj dobi.

Prijatelji koji su i sami roditelji znaju da se djeca najviše vole igrati etiketama, rolom wc-papira i daljinskim upravljačem, ali žele se riješiti nepotrebnih didaktičkih igračaka koje su dobili na poklon pa nam ih proslijede dalje. Tako da smo zasad skupili lijepu malu hrpicu krasnih drvenih igračaka, jer kako za nas kaže prijateljica: “Oni su hipiji, ne možeš im odnijeti plastično smeće!”, koje dosta dobro služe i kao hladno oružje kad nas naša ljubljena jedinica u naletu bijesa gađa njima.

Ono što je svim roditeljima koji su nam dobri prijatelji zajedničko jest: nitko nam ne donosi igračke koje sviraju! E to ja zovem povezujućim roditeljstvom; roditelj koji osluškuje potrebe drugog roditelja.

Dok je Luna bila beba koketirala sam s bespelenaštvom ili točnije rečeno s komunikacijom o eliminaciji dreka. Samo staviti riječi drek i flert u istu rečenicu pokazuje kako život jedne mame može biti vrlo s(r)amotan. Ali tako je kako je i govanca su bila dugo vremena jedino s čime sam flertovala. Na bespelenaštvo natjerala me činjenica da bi me beba svaki put pri mijenjanju pelena pokakila. Pa sam praktično zaključila kako bi možda umjesto da kaka po meni, mogla kakati u lončić primjeren toj vrsti komunikacije, tj. eliminacije. Zadovoljno primjećujem kako smo dosta dobro komunicirale, sve dok jednog jutra nisam sjela s njom i lončićem na novi kauč i nesretno pozicionirala guzu tako da je lončić ostao prazan a kauč pun. Došlo je dakle do greške u komunikaciji.

Nedugo nakon tog događaja odselili smo iz stana, grada i države (ne zbog te kakice), a kauč smo prodali jednoj gospođi za koju sam gotovo 100% sigurna da niti razumije hrvatski, niti čita moje kolumne. U to vrijeme Luna je krenula s dohranom i komunikacija o eliminaciji je otišla u vražju mater. Danas mi je, priznajem, malo žao da smo od bespelenaštva odustali jer je mijenjanje pelena petnaestomjesečnom djetetu postalo ravno Olimpijadi, a ja sam miljama daleko od profesionalne sportašice. U praksi to izgleda otprilike ovako: nakon što se pokaka, Luna se lažno umiri da bih joj povjerovala da ju smijem presvući. No u trenutku skidanja pelena, ona se iz bebe pretvori u maratonca i trči svoj počasni krug po stanu sa zgovnjenim dupencem.

I tako ja trčeći za njom, vitlajući čistom pelenom po zraku, pokušavam iskomunicirati eliminaciju kakice koja povremeno još ispada iz njene guze na tepih, parket, pločice… Kad ju napokon dostignem, ona me jednim potezom obori na pod i dugo se valjamo hrvajući. Sjećam se da je još u maternici uvježbala sve super poteze. Kako pametniji popušta, Luna mi najčešće nakon dvadesetak minuta fighta ipak nevoljko dopusti da joj pozicioniram guzu u pelenu. Tada obično znojna i iscrpljena legnem na pod, tiho pjevušeći Always look on the bright side of life, u nadi da ću probuditi optimistu u sebi. No ako ću biti potpuno iskrena prema sebi i narodu, realno se osjećam kao Danny Glover u Smrtonosnom oružju dok izgovara onu svoju kultnu rečenicu: “I am getting too old for this shit”.

Disclaimer: nijedna beba ni mama nisu ozlijeđene prilikom hrvanja za vrijeme mijenjanja pelena

avanture novopečene mame i njene bebe vol.3

Foto: pexels.com

Objava avanture novopečene mame i njene bebe vol. 4 pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Na Valentinovo je muž otišao na večernje planinarenje s prijateljima, moja jednogodišnja djevojčica bila je ušuškana u krevetu, a ja rastrgana između čitanja knjige i gledanja filma, završila sam na stranici jednog portala, čitajući raspravu o tome smiju li mame zatvarati vrata od WC-a jednom kad postanu mame. I dok mi je ruka lelujala nad tipkovnicom, pokušavajući napisati neki polu smisleni komentar, osjetila sam kako mi kapci postaju sve teži i teži da bih već u idućem trenu širom otvorenih očiju koračala uskim špalirom penjući se beskrajnim kamenim stepenicama uvis.

Sa svake strane špalira nalazile su se žene, izgledom neobično podsjećajući na septe iz Game of Thrones i vikale: “Shame! Shame! Shame!”, prateći me optužujućim pogledom. Penjući se, razmišljam što sam točno skrivila da bih se trebala sramiti (znam, revnim nedjeljnim klečateljima na trgovima sigurno pada bezbroj stvari na pamet, ali meni eto, ama baš nijedna). Na vrhu stepenica čeka me vrhovna svećenica koja ujedno radi i kao turistički vodič.

“Dobrodošli u Momshamingland iliti zemlju Srama”, pozdravlja me ona nagrađujući me širokim osmijehom. “Zemlju u kojoj mame osuđuju mame, jer tko će koga ako ne svoj svoga.”

Tu pompozno zastane, ostavljajući mi trenutak da se saživim s novonastalom situacijom.

“Osuđivati možete u tišini, možda pored onog prekrasnog jezera”, spremno nastavlja glavna septa rukom mi ukazujući na maleno jezerce, odjednom stvoreno u mom vidokrugu, po kojem
mirno plove dva labuda.
“Mada nekako mislim da vi više spadate u lajaviji, tj. ekstrovertiraniji tip mama, možda bi vam ovo bilo više po volji”, obješenjački mi namiguje gurajući mi mali megafon u ruke.
Sjajno Iris, mislim si prihvaćajući megafon, čak ni u snu ne možeš biti introvertirana, misteriozna žena.

“Pravila ove zemlje vrlo su jednostavna”, nastavlja septa. “Nađete mamu koja radi nešto krivo i onda ju javno osuđujete.”

“Ok, a kakvi su kriteriji po kojima znam da bih nekoga trebala osuditi?”, pitam ju zbunjeno.

“Dajte molim vas, mama ste, znate kako odgajate vlastito dijete”, septa će podsmjehujući se. “To vam automatski daje za pravo da znate što je najbolje i za tuđu djecu. Čim dakle vidite mamu koja
radi suprotno vašim pa i najbanalnijim uvjerenjima, vi joj jasno i glasno ukažite na to.”

Ok, brzo učim, ne može ovo biti toliko teško. Septa se pozdravlja sa mnom i upućuje me da samo nastavim ravno ne brinući se previše hoću li se izgubiti. Poslušavši njen savjet, čvrsto stišćući
rukama mali megafon, ja krenem putem osuđivanja. S moje lijeve strane prostire se vrt prepun povrća gdje jedna mama okopava krumpire, a druga stoji iznad nje i viče joj:  “To nije krumpir, to je batat, ne možeš krenuti u dohranu s batatom bez da je beba probala krumpir!”

Prolazim mimo njih prema voćnjaku gdje se druge dvije mame svađaju. Jedna je naime ubrala jabuke za vrijeme uštapa umjesto mlađaka i sad beba neće dobiti nutrijente potrebne njenom horoskopskom znaku. Mora da je riječ o frakciji Organske domaće nacističke kašice za bebu, mislim si u sebi. Krećem dalje jer se ne nalazim u tome. Udrugu Rode isto zaobilazim jer su mi dojilje koje pljuju po nedojiljama mainstream, a ja sam hippie u duši. Izašavši iz vrta, ulazim u prostrani ured kojim dominira ogroman okrugli stol za kojem sjede njegove vitezice, poslovne žene.

Na čelu im je tip-top sređena mama u Chanelovom kostimiću, drži PowerPoint prezentaciju o tome kako je znanstveno dokazano da su sve mame u istom dreku dok su na porodiljnom, no kad mama opet počne raditi onda joj se za dvadeset bodova diže rejting na ljestvici Majčinstvo – Sizifov posao. S obzirom da mi je porodiljni istekao, a ja sam dala otkaz, ne mogu se priključiti poslovnim mamama pa šećem dalje. Zapadno od ureda (ok, sad sam definitivno uvjerena da se radi o snu jer vidim da nemam problema s orijentacijom) vidim mamu na pozornici kako mota bebu u maramu za nošenje, dok ispod nje u gledalištu žene skandiraju: “Ispast će ti!”, “Poplavile su joj nogice!”, “Ajme drž’ je gospe ti, jako će ti ispast!”. Srce mi krene kucati brže, osjećam prepoznatljivo lepršanje u trbuhu i znam da sam pronašla svoj klan: mame Maramašice. Ponosno se pridružujem mami na pozornici, iz lijevog džepa pidžame vadim 6 metara najfinije vune, iz desnog džepa vadim svoju kćer i krenem motati ne samo nju već i bebu koju mi jedna mama spremno dobacuje iz publike. Tandem wearing, bitches! Iako mi je još nepoznato koga mame Maramašice osuđuju, osjećam da sam našla svoje mjesto pod suncem. Ubrzo mi se pridružuju druge Maramašice, jedna od njih mi prilazi i javno obznanjuje: “Dobrodošla sestro po marami, naš je zadatak proganjanje mama koje nose bebe u strukturiranim nosiljkama.” “A one s kolicima?”, pitam. “Ne, te ne! One su nam prebrze.”

Ponosno im se priključujem, dobivam bedž s natpisom “Ja sam bolja mama od tebe” i krećem u akciju. U megafon spremno dovikujem mami koja nosi bebu u Ergobabyu okrenutu licem prema
naprijed da se u Njemačkoj to tako ne radi (po lijepom vremenu u snu sam prilično sigurna da se radnja ne odvija u Njemačkoj, ali realno koga briga, ovo je moj san). Zadovoljno primjećujem kako
sam se vrlo brzo uživjela u novu ulogu i pogledom tražeći neku novu mamu koju bih mogla osuditi, osjetim grubu ruku na ramenu. Okrenem se i nađem lice u lice s mamom koja je zavezala svoje
petero djece i jednog psa u maramu i bijesno me gleda. Otima mi megafon i urla mi u facu: “Aloooooo, kako si to vezala maramu, đe ti je dupli čvor??? Đe su ti bebonoseći certifikati???”

Zatečena izdajom iz vlastitih krugova, preneraženo stojim nasred Shamelanda promatrajući kako mi mame koje su me podržavale okreću leđa, sliježu ramenima i odlaze svaka svojim putem. Jedna mi čak u prolazu šapće:

“Ti si mislila ovamo doći i malo osuđivati, ne možeš osuđivati, a da ti fali jedan papir, znaš da ti treba certifikat, nije ti to samo tako…” U glavi mi odzvanjaju septine riječi, tko će koga ako ne svoj svoga… Osjećam poznato žarenje suza na obrazima, okrećem se na peti i bježim od Maramašica.

Trčim kroz IT sektor gdje mame Kompjuterašice spremno za monitorom čekaju da mame Kolumnistice izdaju nove tekstove da bi ih mogle konstruktivno kritizirati. Ovo ti je glupo, sve je to
samo izgovor za lijenost, iskače na monitoru, u tvojim sam godinama ja kuću krečila vapnom i djecu odgajala, revno tipka jedna od mama. Trčim dalje kroz dugačke hodnike prepune WC-a u
kojima mame piške otvorenih vrata jer ne mogu drugačije, trčim kroz kozmetičke salone u kojima se lijeva noga depilira na parne dane, a desna na neparne… I dalje mahnito trčim i teško mi je s dvije bebe u marami, ali nastavljam sve dok ne previdim rupu na podu i poput Alise u zemlji čudesa, propadnem kroz nju. Padam beskrajno dugo kroz zrakoprazni prostor i zadnja pomisao prije no što dotaknem pod mi je: vidi, nijedna beba mi nije ispala iako sam samo jednim čvorom zavezala maramu…

U šoku otvaram oči i mahnito se pipam misleći, sranje, obje bebe sam izgubila putem, prokleto bilo moje ofrlje vezanje! Potrebna mi je minuta-dvije da dođem k sebi i shvatim da se radilo o snu, da imam samo jedno dijete i ono spokojno spava u krevetu. Ustajem s kauča i odlazim u WC. Piškim širom otvorenih vrata i mislim si, wooooow kakav vrli novi svijet mi se otvorio. Pitam se samo, da sam u davnim vremenima znala kako žena nakon poroda dobije ključ koji otključava cijeli jedan novi svemir osuđivanja, bih li se ranije odlučila postati mamom?

mameći priručnik iliti kako prestati osuđivati druge mame

Foto: pexels.com

Objava mama u zemlji srama pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Jedna od pozitivnih stvari mog zanimanja (liječnica) jest što sam sposobna (i certificirana) sama si postaviti dijagnozu. Tako sam si nakon dugo godina negiranja, prekjučer dijagnosticirala birokratsku anksioznost. Dug je popis situacija koje su me dovele do navedene dijagnoze. Počevši od banalnih, svima znanih kao što je odbijanje izrade nove osobne iskaznice iako je stara prije dvije godine istekla, vožnja u stranoj zemlji s nevažećom vozačkom dozvolom, do ponešto egzotičnih kao primjerice deportacija iz Tajlanda 2017. jer, ups, nisam provjerila treba li mi viza za ulazak u zemlju. Trenutak u kojem se nakon 12-satnog leta svađam s tajlandskim policajcem usred aerodroma u Bangkoku, zauvijek će mi ostati u sjećanju. Kao i minijaturni ured za deportaciju prepun žohara u kojem potpisujem dokument u kojem ne razumijem nijednu riječ, prisjećajući se istovremeno scene u kojoj Nicole Kidman kroz ventilacijski odvod bježi iz zatvora Bangkok Hilton u istoimenoj mini seriji iz 90-ih. Jesam, imala sam prevodioca, ali tko kaže da on nije bio dio narko kartela? Srećom, vještine bježanja iz zatvora koje sam naučila gledajući TV, nisu mi bile potrebne. Vratili su me natrag u Njemačku, a jedino što je nastradalo bio je moj budžet.

Došavši dakle do gore navedene dijagnoze, odmah sam provjerila s prijateljicom psihijatricom postoji li ista već u sustavu. S obzirom na niječan odgovor, odlučila sam sama postaviti dijagnostičke kriterije:

1. Ne otvarate poštu ako adresa nije napisana rukom, onda je jasno da vam je netko drag poslao pismo. Znam, vjerojatnost da će vam netko poslati pismo ravna je nuli, osim ako sam vam prijateljica ja – ja naime rado šaljem pisma.
2. Ako ste ipak toliko hrabri da ste samoinicijativno odlučili otvoriti poštu (svaka čast), dok parate kuvertu osjećate sve simptome paničnog napada: palpitacije, kratak dah, moguća vrtoglavica i zujanje u ušima.
3. Kad izvučete papir, letimično preletite pogledom do kraja stranice samo da biste vidjeli ima li kakvih brojki.
4. Ako vidite da ne morate ništa platiti, bacate dokument u kutiju za dokumente (tzv. organizator dokumenata iako u njemu ništa nije organizirano). Kutija se nalazi na sigurnom u dječjoj sobi u koju nikad ne ulazite jer dijete spava s vama u krevetu.
5. Stiže nova godina/proljeće/mladi mjesec, a vi ste veliki pobornik new year, new shit (pardon, new me) filozofije pa se odlučujete na veliki decluttering i ulazite u bebinu sobu srediti papire.
6. Usprkos snažnoj želji da ih pročitate, odustajete jer: a) pošta je na njemačkom, ne razumijete vi njemačku birokraciju, b) pošta je na hrvatskom, ali niste vi studirali neke birokratske predmete, ne razumijete vi hrvatsku birokraciju.
7. Kidate papire i palite ih u tradicionalnoj lomači u kotliću koji ste pripremili za ovaj sveti ritual. Prinosite žrtvu bogovima birokracije uz obavezan goli ples oko lomače.
8. Sutradan se osjećate svježe, korisno i produktivno pa odlučite otvoriti i mailove koji su se nagomilali u zadnjih 6 mjeseci. U jednom od brojnih mailova država vas traži taj jedan papir koji ste spalili, da bi vam isplatila plaću dok ste na roditeljskom dopustu.
9. Zovete posao i plačnim glasom objašnjavate da vam je dijete pojelo eto baš taj papir, đavo ga odnio, pa ako ne bi bio problem da vam ga isprintaju i pošalju na kućnu adresu. Nije problem, nikako, odgovara vam mekim glasom gđa iz računovodstva, nego…..Zar opet doktorice? Opet vam se to dogodilo?

Razmišljam bih li za uvođenje ove dijagnoze mogla dobiti titulu primarijuske. Ili neku nagradu na polju znanosti? Moguće da sam se malo polakomila, ali dream big, world is my oyster baby, uči me Instagram. Ovaj put si neću dopustiti da mi ideja ostane samo u glavi! Kao kad sam u srednjoj školi revolucionarno izumila i starke i martensice s krznom da bih samo nekoliko godina nakon, iste našla u dućanu jer ideju nažalost nisam patentirala. Ovaj put idem do kraja. Samo se nadam da mi u procesu realizacije neće faliti baš taj jedan jebeni papir.

Foto:unsplash.com

Objava kako sam otkrila da bolujem od birokratske anksioznosti pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ne znam dokad je prihvatljivo zvati se novopečenom mamom. Prošlo je 10 mjeseci druženja s Bebom Zubom (krenuli su zubi, očito), a meni se svakodnevno izmjenjuju situacije u kojima hendlam bebu suvereno kao da nikad nisam ništa drugo ni radila, sa situacijama u kojima mi se promijeniti bebinu pelenu bez da razlijepim govance po cijeloj bebi (a i po sebi), čini apsolutno nemogućim. No, prihvatljivo ili ne, odlučila sam zvati se novopečenom mamom sve dok beba ne odseli iz kuće i upiše fakultet. Nadam se da će u to vrijeme završiti i razdoblje co-sleepinga i dojenja. Dotad evo nekoliko uzbudljivih noviteta koje sam naučila u životu s bebom.

Vrijeme leti. Deset mjeseci, a kao da sam ju jučer rodila. Ne, ozbiljno, još uvijek ju povremeno osjetim u porođajnom kanalu. Znam, znam, ljudi uvijek govore da vrijeme samo proleti kad postaneš roditelj, ali ljudi isto tako kažu da je zemlja ravna, da ćeš dobiti meningitis ako izađeš van mokre kose i da dojene bebe ljeti trebaju piti vodu pa se neće buditi noću. Ne vjerujete valjda svemu što čujete?

Ipak, ispostavilo se da je ovo s prolaznošću vremena i roditeljstvom točno. Čini mi se da je prošli ponedjeljak Luna naučila puzati, u utorak se krenula dizati i mrdati guzom u ritmu muzike za ples (dakle ne Gibonnija) i sve me strah vikenda da ne spakira pelene i kaže da ide u provod s frendicama. Kojim frendicama???

Oduvijek sam uzimala zdravo za gotovo da je prva riječ koju bebe izgovore mama, i onda ju toj istoj, presretnoj mami, profrfljaju u lice u prvoj godini života, najbolje tik pred istek porodiljnog. Ispostavilo se da je to jedna od urbanih legendi. Luna je zasad izgovorila nekoliko riječi i nijedna od njih nije mama. Istina je da ima neobičan vokabular, krenula je s Voćko (sok koji joj je mama pila u devedesetima?), uslijedilo je čekaj, a okrunila se neki dan kad je iz nje izletjelo Tata huljo! (Julio? Papá Julio? Zna li Luna nešto što mi ne znamo? Non e Julio, tu papá se llama Ivan!). Ja sam naravno kao i svaka ponosna mater, odlučila ignorirati ove nadasve upitne pokušaje komunikacije s njene strane i sačekati dok ne čujem svetu riječ mama pa da taj dan zabilježim u kalendar.

Kao što je kirurzima anesteziolog uvijek kriv za sve (pacijent krvari, nema parkinga, poskupjela struja….), tako i bebina okolina za svako odstupanje bebina raspoloženja od norme, koristi zube. Kod nas je to krenulo vrlo rano. Ne zubi naravno, već dramatiziranje oko istih. Nedugo nakon izlaska iz rodilišta, Luna je počela sliniti i gurati ručice u usta, a moji roditelji su donijeli jedini mogući logični zaključak: muče ju zubi! S navršena tri mjeseca života počela sam s Lunom pohoditi tečaj plivanja. Bila je to malena grupa malenih beba i tu i tamo bi pokoja zaplakala u bazenu. Zubi, vikala bi učiteljica plivanja, rastu im zubi! Tek puno mjeseci nakon, napokon je Luni izrastao prvi zub, tj. dva u paketu. Priznajem, bilo je to nekoliko besanih noći, ali ja sam zbog demencije ubrzo zaboravila na njih. Pa i nisu ti zubi tako strašni, pomislila sam nekoliko dana nakon.

Tek nedavno kad se isti proces počeo ponavljati, a ja počela razbijati glavu oko toga zašto je moje dijete kenjkavije nego inače, mi je sinulo: jebote ima ih još! Znam, ne moraš biti zubar da bi znao koliko dijete ima zubi u ustima, ali eto taj dio da ih se još osamnaest bori za izlazak, sam nekako smetnula s uma. No tada mi je sinulo! Zubi su ono što je nama, ljudima s mora, južina; izvrstan izgovor za sve! Svi znamo da gadno jugo uzrokuje išijas, glavobolju, inflaciju… E pa i bebini zubi mogu uzrokovati sve to, a dodatni je plus što se možete besramno žaliti na njih čak i ako živite u dalekoj Njemačkoj gdje možda niste na moru. Ja trenutno na otoku pratim vremensku prognozu i po njoj se orijentiram hoće li me nešto smetati zbog zuba ili zbog juga. Jedino što mi nikad nije bilo jasno, jest, ako nemate bebu u zuborasnom razdoblju i niste s mora, koji je vaš izgovor za trenutnu situaciju u svijetu?

avanture novopečene mame i njene bebe vol.2 – SUPERMAME

Objava avanture novopečene mame i njene bebe vol.3 pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Prošlo je jubilarnih 6 mjeseci druženja s beba guzom pa evo kratki rezime svega što sam dosad naučila.

Postoje tzv. unicorn ilitiga jednorog bebe koje se samostalno uspavljuju u (svom!) krevetiću i iz guze im izlazi kakica duginih boja, posuta šljokicama. Luna je bila takva beba. Puna 2 tjedna tamo negdje u drugom mjesecu života kad su nam bili nono i nona u posjeti. Taman da se stignemo pohvaliti kako smo rasturili u odgoju. Nedugo nakon toga, otpala su joj krila, izrastao joj je još jedan rog i naučila je migrirati iz njenog u naš krevet. Sad spava slijepljena za mene, držeći se pritom ručicama čvrsto za moju pidžamu i tražeći ustima sisu, da se ne bih slučajno 20ak cm udaljila od nje. “Stvarno ne znam na koga je”, govori moj muž kroz smijeh, dok me pokušava navečer odgurnuti od sebe taman toliko da bi mogao neometano disati. Ali stvarno, čemu uopće spavanje u zajedničkom krevetu ako se ne namjeravate zalijepiti za osobu pored koje spavate?

Za slučaj da vam se ne da paliti usisavač usred noći, na Spotify-u, Youtube-u i sličnim glazbenim kanalima postoje white noise kompilacije koje u sebi sadrže zvukove rominjanja kiše u suton, spuštanje vodopada u Kostariki, udaranje valova u obale Novog Zelanda… Nijedan od tih zvukova nije pomogao mojoj bebi da zaspi. Ali pomogao je meni i mužu da se opustimo i vizualiziramo godišnji odmor ispod tog nekog famoznog slapa nakon što je mobitel na kojem se vrtjela osmosatna sleep baby sleep kompilacija, nestao u bezdanu između kreveta i zida. U procjepu koji je toliko uzak da nam ništa nikad nije uspjelo upasti u njega. Osim mobitela. U 2h ujutro. S baterijom na 100%.

Moj životni moto, što možeš danas, ostavi za sutra, nije se promijenio rođenjem djeteta. Neki dan se žalim prijateljici bez djece kako plivam u moru birokracije (pardon, ne plivam već tonem u uzburkanom oceanu njemačkih poreza, zdravstvenih i inih osiguranja), na što mi ona iskreno začuđeno odgovara da je mislila da nakon što rodi, žena automatski postaje organizirana. Ma tako je, mi rodilje znamo da pri porodu, nakon djeteta i posteljice, majka rađa i jedno veliko ukoričeno izdanje Marie Kondo bestselera How to declutture and organise your life and be happy. To je takozvano peto porođajno doba, ali rijetko se o njemu priča u narodu. Nego, moj se priručnik očito pogubio na putu od rodilišta do kuće pa razmišljam o drugoj bebi da sebi i ukućanima omogućim uživanje u tim dragocjenim organizacijskim sposobnostima.

Rezanje bebinih noktića ima sve osobine cjelodnevnog televizijskog programa. Počinje kao obrazovni program: “Luna, sad će ti mama odrezati nokte!”. Vrlo brzo prelazi u telenovelu gdje plačnim glasom molim bebu da ne izmiče ručice: “Luna por favor, dame tus manos, yo soy tu madre!!!”. Eskalira hororom u kojem osim noktića, odrežem i komadić jagodice pa beba štrcajuću krv razmazuje meni po grudima dok ju dojim da bih smirila hm, zapravo sebe jer beba je cool i ne plače. Program odjavljujemo u spiritualnom tonu, mojim prihvaćanjem činjenice da sam sposobna svaki dan odrezati samo po jedan nokat i taman kad se završi ciklus od 10 dana, onaj prvi opet počne rasti i začarani krug se nastavlja. Beba i ja jašemo u sumrak znajući da ne možemo promijeniti činjenicu da nokti nastavljaju rasti i grepsti i mene i bebu. It is what it is, ili kako bi se po domaću reklo, ča je tu je.

E da, posljednje, ali ne i manje bitno: odustala sam od nadimka Mala Guza Beba nakon što sam prevevši to na engleski, shvatila da mi Little Ass Baby ni njena izvedenica Little Baby Ass nekako ne zvuče privlačno. Sad ju zovem Beba Guza Maca što je, naravno, puno prikladnije. I ne prevodim. Ni na jedan svjetski jezik.

avanture novopečene mame i njezine bebe vol. 1 – Iris Lazarić

Foto: unsplash.com

Objava avanture novopečene mame i njene bebe vol.2 pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nedavno mi je jako draga prijateljica obznanila da je trudna. Za vas koji me znate, neću vam reći o kome je riječ, ali hajde da dotičnu osobu diskrecije radi, nazovemo Lukrecija. Ne jer to ima ikakve veze s njenim imenom, nego jer se meni to ime sviđa, a i da ubacim duh tajnovitosti u ovu (ne)napetu (ne)špijunsku priču.

U moru histerije i veselja koju ta objava nosi sa sobom, prisjetila sam se svoje nedavne trudnoće, stanja kojeg sam obožavala svakim zrncem svoga tijela. Silno sam voljela biti trudna. Bila sam naime, jedna od sretnica koje nisu patile od jutarnjih mučnina. A i jedna sam od onih koje čim test pokaže dvije crtice, ponosno izbace škembicu koju su njegovale i 6 mjeseci prije tog pozitivnog testa. Sve mi je bujalo u trudnoći: kosa, grudi, sise, nokti, dojke (pažljivi čitatelj će možda zamijetiti spisateljičinu opsesiju brežuljkastim naslagama masnog i žljezdanog tkiva na prsima). Osjećala sam se k’o božica putenosti punih 8 mjeseci. 9. mjesec koji, sve trudnice znaju, ne traje 30 nego 330 dana, se božica polagano, ali sigurno transformirala u nadrkanog kita. No kako ja volim upoznavati različite dijelove svoje osobnosti, prigrlila sam sebe i kao božicu i kao kita i uživala u tih 280 dana trudnoće (moja je beba već u maternici prigrlila pravila zemlje u kojoj će živjeti pa je pazila da ne ispadne nepristojna i zakasni).

Kad je napokon malo splasnulo uzbuđenje oko Đurđine trudnoće (ček, zajebala sam se, nije bila Đurđa nego Lukrecija…. Iako sad mi se i Đurđa nekako sviđa), počela su navirati i sjećanja na neke stvari koje nisam baš toliko obožavala dok sam bila trudna. Dobronamjerne savjete, nepažljive opaske prijatelja, članova familije, prolaznika… To davanje savjeta me doduše oduvijek malo kopkalo. Čemu naglašavanje tog pridjeva dobronamjeran? Nisu li svi savjeti dani u dobroj namjeri? Ili poznate nekoga tko će vam otvoreno reći: “Hej imam jedan divan zlonamjeran savjet koji bi ti mogao sjebat život pa daj da ga podijelim s tobom”?

Sve što mi je u trudnoći smetalo, ja sam se potrudila zapisati iz dva razloga:
1. Jer sam mazohist i zašto da si pod stare dane uskratim priliku sekiranja oko nečega što se dogodilo davne 2021.
2. Da me podsjeti da budem pažljivija prema trudnicama koje vozi emocionalni rollercoaster u danima kada i sama zaboravim kako je to biti trudna.

Ginekološki pregled koji počne s jednim hladnim službenim “Hajde da vidimo kuca li srce”. A zamisli sad da ginekolog/ica skače s tobom od sreće po ordinaciji, otvara domaću lozu koja se čuvala samo za tu posebnu priliku, poteže ne jednu, već odmah dvije tebi u čast (jer ti ne smiješ jer si trudna). Ok, možda sam malo ekstremna, naročito po pitanju rakije jer koliko trudnica dnevno prođe kroz ginekološku ordinaciju, doktora/icu bi već do podna na nosilima peljali na hitnu na triježnjenje. Ali bitno nam je s kojim ćemo stavom izaći iz ambulante. U danima kad je anksioznost naša nova najbolja prijateljica, svaka podrška i lijepa umirujuća riječ puno više znače od izreke poput “Još je vrlo rano, još ste u kritičnoj fazi”. Da, svi znamo da su prva tri mjeseca kritična, ali nešto može poći po zlu i u naredna tri mjeseca. Bogami i porod je iskustvo između života i smrti, a na kraju krajeva i ovaj život je takav da nitko iz njega neće izaći živ, htjeli mi to ili ne. I iako većina nas ne ide kroz život razmišljajući o tome hoće li nam se sutra nebo srušiti na glavu, u trudnoći nam ponekad treba ekstra doza milovanja riječima poput: “Nemojte se brinuti, sve će to biti ok”.

Čuvaj se/pazi se/polako/nemoj se naprezati/nemoj hodati po stepenicama/pusti tu vrećicu (u kojoj su dva jebena limuna i glavica salate) i još niz takvih bljezgarija izgovorenih obavezno zabrinutim tonom i razrogačenim očima, kao da smo si time što smo ostale trudne amputirale dio mozga koji je zadužen za nagon da se brinemo o sebi. Nisam išla okopavati polje trudna (iz očitog razloga jer se ne bavim poljoprivredom) niti sam skakala bungee-jumping, ali bila sam savršeno sposobna otići u kupovinu i potpuno sama donijeti doma 5 kila nektarina koje sam neko vrijeme manijakalno jela.

Pitanje o tome gdje planiraš roditi uz nezaobilazan”ah ne znam baš koliko ti je to pametna ideja” komentar. Ako planiraš roditi u bolnici ne valja jer mogli bi ti bez tvoje dozvole napraviti epiziotomiju. Porod u kući je opasan je i neodgovoran, kažu sve one koje nikad doma rodile nisu. U kadi ne valja, mokro je i nahladit ćeš bubrege ako se dugo namačeš, u šumi bi te mogao napasti medvjed… Kakav god porodni plan ti pripremila, uvijek će ti se naći neki ekspert da ga posere. U najboljoj namjeri, naravno.

To ćeš pojesti???? Ne valjda:
a) dimljenu ribu jer možeš dobiti listeriozu
b) plavu ribu jer se možeš otrovati živom
c) poširana jaja jer je Slavičina baba ’88. od njih dobila salmonelu.

Odjednom je svaka osoba s kojom si sjela nešto pojesti certificirani pre/postnatalni nutricionist koji se kvalificirao za prehranu tamo negdje prije rata. Drugog svjetskog, ne domovinskog.

Trbuhodirači! Bilo kuda, diranje trbuha svuda. Čim obznaniš da si trudna, trbuh ti postane javno dobro. Svi si daju za pravo da polože ruku na njega i čekaju da se beba pomakne. Iako si u prvom trimestru i imaš trbuščić jer si ga imala i prije nego si se popiškila na test i jer si se sinoć najela bureka. I onda u ključnom momentu ti zakrule crijeva, a Trbuhodirač se sav ozari jer se, zamisli, beba pomaknula! Burek se pomaknuo, ne beba!

Svjetsko natjecanje u pričanju porodnih horor priča
Živimo u društvu koje se hrani senzacionalizmom, a nema ništa senzacionalističko u sretnim pričama. Ostala trudna bez puno poteškoća, nije povratila nijednom svih 9 mjeseci i rodila nakon samo 4h trudova?? D-O-S-A-D-N-O. Ja sam ti Đurđa moja rađala 48h, ovaj moj je triput pao u nesvijest, od tiskanja su mi i bubnjići u uhu popucali! Eeeee to već može! I onda se uhvatiš kako samu sebe tješiš: “Ma dobro, meni valjda neće tako biti, posložena sam u glavi, a i vježbam jogu pa sam dosta fleksibilna”… Al javi se i crv sumnje koji se pita kako će ti dovraga sposobnost da napraviš stoj na glavi pomoći da istisneš dijete iz vagine! I šteta je učinjena! U tvoj balončić sreće uselio se strah i ti se počinješ pitati jesu li afirmacijske kartice doista bile potpuno iskrene prema tebi kad su te učile da je tvoje tijelo hram i da će tvoje dijete intuitivno naći izlaz iz tvog hrama. Dok dubiš na glavi, jasno.

Da bismo bile sposobne zanijeti i roditi potrebno je da se otvorimo na svim razinama: fizički, psihički i emotivno. I iako smatram da smo u životu sami odgovorni za kontrolu svojih emocija i reakcija, trudnoća se ipak s razlogom zove drugo stanje. Čak dok se fizički još nikakva promjena ne nazire, mi se mijenjamo i psihički i emotivno do te mjere da same sebe više ne prepoznajemo. I zato je dragi čitatelji/ce, lijepo biti pažljiv i pun razumijevanja prema trudnicama. A ako u brizi pretjerate, ne brinite, već će vam trudnica to dati do znanja. Poslati vas u pizdu materinu ili napisati kolumnu o tome nakon što rodi.

Foto: unsplash.com, pexels.com

avanture novopečene mame i njezine bebe – SUPERMAME

Objava trudnice i trudničko prigovaranje pojavila se prvi puta na SUPERMAME.