Suprug, sin i ja nikada nismo bili veliki ljubitelji zatvorenog prostora. Kad god imamo priliku mi smo negdje u nekom parku. Sin još dok je imao svega 2,3 godine nije volio igraonice, ali je zato obožavao dječje parkove. Pa smo mi odlučili i njegove rođendane slaviti onako kako mu se najviše sviđa – na otvorenom u prirodi.

Ja sam obično zadužena za pripremu hrane, a suprug i sin za kreativni dio rođendana. A tako je bilo i ove godine. Ali to nije bio uobičajeni rođendan niti tipično slavlje koje možete vidjeti na Bundeku. Dok većina nastoji što prije okupirati neku klupu, stol ili roštilj, mi uživamo na dekicama. Imamo piknik za velike i male uz domaću hranu koju pripremim. To nam se jako dopalo kada smo bili u Japanu, pa smo to nastavili prakticirati i kod nas (tamo i poslovni ljudi za vrijeme pauze odmaraju na dekicama u parkovima).

A kada se društvo okupi, kreće avantura. Ove godine suprug i sin su pripremili pravo Robinson Crusoe iskustvo. Djeca su prvo morala s obale doći do otoka usred jezera (ono koje nije uređeno i gdje obitavaju labudovi i patkice). A da bi to mogla morala su skinuti svoje cipele i gacati po vodi, blatu i kamenčićima. I dok su mame s obale pokušavale napraviti koju sliku, djeca su s osmjehom krenula u istraživanje. Kada su stigli na otok, morala su zagaziti u vodu do koljena i tražiti blago koje je bilo skriveno u vodi (žuti spremnici od kinder jaja u kojima su se nalazile igračkice). Ali nije to baš bilo tako jednostavno. Naime, dno jezera je prekriveno muljem i dok hodate noge vam naprosto propadaju, što otežava hodanje. Neki su u i bućnuli u vodu, ali to je samo još pridoneslo cjelokupnom veselju. I dok su se djeca s guštom probijala kroz taj mulj, iz sigurne udaljenosti su ih promatrali labudovi i patkice koje je također interesiralo što se to žuti u vodi.

A nakon što je potraga završila, avantura se nastavila u jednom drugom tonu. Djeca su skupljala smeće na koje su nabasala dok su se tamo zabavljala. Skupili su negdje oko dva kilograma smeća. Naime, htjeli smo ih malo potaknuti i na ovakvo djelovanje jer kroz igru i zabavu djeca najbolje uče, pa tako i o brizi za prirodu. Mnogi će reći, ali nije njihov posao da čiste tuđe smeće. A u tome leži problem. Veliki broj ljudi smatra da nije na njima da čiste smeće, da će netko drugi počistiti. Ali tek kada svatko preuzme odgovornost za prirodu, možemo očekivati pozitivne promjene. A kada bolje počnete razvijati svijest o prirodi nego u djetinjstvu.

Naravno, cijela avantura je nakraju završila u slavljeničkom tonu s pjesmom i puhanjem svjećica na slavljaničkoj torti. A prije nego što se proslava preselila u dječji park, svi su dobro provjerili da su sve počistili za sobom. Pa zar to nije divno?

Objava jedan rođendan za pamćenje pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Dosta roditelja muku muči s prehranom svoje djece. Svaki obrok se svodi na borbu oko jela i namirnica koje se nude, a koje dijete uporno odbija. Razlog leži u načinu kako se pristupa jelu i na koji način se dijete potiče na jelo. Naime, često se dijete nudi s hranom i kada nije baš gladno, jer se smatra da bi trebalo nešto pojesti ili se forsira neka hrana, kao recimo jetrica. Takav pristup može samo dovesti do toga da dijete počne vrijeme obroka povezivati sa sukobom oko hrane i autoriteta. Ali često, zaboravljamo da djeca kao i odrasli, neku hranu vole više ili manje, jednostavno nisu uvijek jednako gladna i ne jede im se uvijek ista namirnica.

Evo par savjeta koji mogu pomoći oko prehrane. Tako recimo, povrće se može smiksati u krem juhe, jela s mesom ili ukusne napitke. Djeca jako vole boje i oblike, pa se pomoću njihovih kombinacija na tanjuru mogu napraviti maštoviti obroci. Izbirljivost se može olakšati i kroz uključivanje djeteta u pripremu obroka i zanimljive priče o namirnicama (kako se uzgajaju i gdje, kako pridonose zdravlju).

Osim šarenila na tanjuru i dječje pomoći oko izbora hrane, za razvoj dječjih prehrambenih navika iznimno je važna i rutina. A to znači da su obroci, koliko je to moguće, uvijek u isto vrijeme. Također treba ograničiti konzumaciju sokova i grickalica jer kada se trbuščić s njima napuni, teško je za očekivati da će pojesti cijeli obrok. Upravo zato je važno da roditelji pokažu dobar primjer, jer djeca kopiraju ono što odrasli rade i jedu.

Bitku oko jela također stvaraju i brojne elektronske naprpexelsave kojima smo okruženi. Djeca kako bi što prije pogledala omiljeni crtić ili igrala neku igricu, često ne žele jesti ili ne pojedu dovoljno. Pogreška kojoj mame pribjegavaju je priprema posebnog obroka za dijete koje odbija jesti ono što je već skuhano. Upravo se tako zapravo potiče izbirljivost u jelu. Ono što se može napraviti je da se dijete pita što želi taj dan jesti, s tim da kada se jelo pripremi, mora ga i pojesti. Ako ipak ne želi to za ručak, onda mu se to treba ponuditi za večeru.

A nakon ručka obično slijedi desert. I prijetnja da neće moći jesti desert ako ne pojede ručak, samo šalje poruku da je to najbolji dio obroka. Zapravo bi trebalo ograničiti konzumaciju deserata na posebne prilike ili koji dan u tjednu, a ostale dane ponuditi voće ili zdrave grickalice.

Objava te borbe oko jela pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Došlo je vrijeme kiša. I za mnoge to znači odgađanje druženja, odgađanje odlazaka u goste, izbjegavanje igre na otvorenom. Nikada mi to nije bilo potpuno jasno. Zašto kada pada kiša, odjednom kao da sve stane? Dugo sam mislila da je to jednostavno tako i da treba pričekati da dođe ljepše vrijeme. Ubrzo sam se i sama počela groziti kišnih dana i sve te “muke” koja dolazi uz kišu.

A onda sam počela sve više putovati sa svojom obitelji. I na svojim putovanjima sam uočila da jedino kod nas postoji taj strah od kiše. Vidjela sam ljude u New Yorku kako igraju baseball po pljusku (i nije bilo ljeto), u Kini kako odrađuju plesnu koreografiju u parku ili u Japanu gdje bez ikakve brige stoje u redu kako bi došli do omiljenih kokica. I divila sam se njihovoj bezbrižnosti. I pitala se kako to da im kiša ne smeta.

Spoznavši u zadnjih šest godina puno toga o sebi i o odnosu čovjeka i prirode, shvatila sam da smo svi jedno. Da sve nas čini jedna te ista energija koja se isprepliće i kola nama, drvećem, poljima, dolinama, gorama, morima, kišom… Shvatila sam da se trebam ugledati na svog sina koji uživa u svakom kišnom danu. Koji podiže lice kako bi mu kapi kiše padale po licu, koji se slatko smije kada osjeti potočić vode koji mu ulazi u čizmice dok skače po lokvama. On je prigrlio kišu i ne bježi od nje.

Kada sam uz njega naučila živjeti s kišom, a ne bježati od nje, ne pamtim kada sam zadnji put pokisnula.

Nekako se uvijek smiri kada moram nekuda ići. Ali to je manje bitno. Bitno je ono čemu me poučio vezano za život. Važno je ne kritizirati (kiša je grozna, bit ću mokra) jer će nam biti upravo tako kao smo to već osmislili u svojim glavama. Ne smijemo zaboraviti da naše misli imaju snagu i energiju, te se mogu materijalizirati. Koliko sam samo puta čula trudnice koje s panikom i užasom govore o kolikama i brinu se da će ih njihovo dijete imati. Te mame su imale bebe s najjačim kolikama.

Svako neugodno iskustvo protiv kojeg se borimo u nadi da neće biti takvo ili da će biti drukčije, mi ga zapravo ne odbacujemo već ga prihvaćamo kao takvog i za nas postaje muka/patnja. Zato je vrlo važno da promijenimo perspektivu kako gledamo na situacije oko sebe. Ako kišu doživljavamo kao muku i da ćemo se zbog nje smočiti i da će nam dan biti grozan, onda će tako i biti. Kada s takvim mislima izlazimo van, naše tijelo je u grču dok pokušava izbjeći svaku kap, naše srce ubrzano radi i živčani sustav nam je pod stresom. Međutim, ako se pomirimo s tim da pada kiša i da ćemo se smočiti, to postaje nekako oslobađajuće. Tijelo nije više u grču, osjećamo se bolje – vrlo često se i vrijeme popravi.

Dovoljno je samo malo popraviti svoj stav u pozitivnom smjeru i naše tijelo, um i duh se bolje osjećaju – a onda imamo i ljepši dan.

Objava kiša kao lekcija za život pojavila se prvi puta na SUPERMAME.