U Londonu smo proveli šest dana. Šest dana premalo, po meni. Zaključila sam da bi za London bilo idealno kada bi čovjek imao vremena tamo provesti 14 dana. Bez djece. Da se prošeće, isproba hranu i piće, posjeti većinu muzeja i atrakcija, te ode na pokoju predstavu u jedno od brojnih kazališta. Naravno, sa djecom je dio toga nemoguć (npr. predstave – na većinu ne puštaju djecu ispod 5 godina) osobito puno šetnja i noćnih izlazaka. No, mislim da smo mi uz sva ograničenja, uspjeli u tih šest dana vidjeti sasvim dovoljno da steknemo dojam o gradu. I da odlučimo da se definitivno vraćamo opet!

Uskoro će Brexit, pa ne znam kakve će promjene doći uz njega, no, evo kako je to bilo u doba prije Brexita.

prijevoz

Letjeli smo Ryanairom iz Budimpešte za London Standsted.  Do Budimpešte smo išli autom, od nas je to cca. 3h vožnje. Sa Ryanairom treba paziti što se prtljage tiče, u cijenu je uključen samo ruksak/torba koja se stavlja ispod sjedala, sve ostalo se nadoplaćuje. Postoji jeftinija opcija uzeti mali kofer na kotačiće + taj ruksak free, torbu do 10kg ili skuplja opcija kofer do 20kg koji ide dolje u bunker. To vam nude tek na kraju rezervacije, čisto da znate, prije niti ne prikazuju opciju za to. Mala djeca, puno stvari + planirani shopping, zaključili smo da je jednostavnije platiti dva kofera od 20kg i imati slobodnu bar jednu ruku za hvatanje klinaca. Plus svaki svoj ruksak na leđa (uključujući i klince). Na kraju rezervacije Ryanair vam nudi i mogućnost plaćanja parkinga na aerodromu unaprijed, tako da smo i to odmah riješili.

Sve u svemu – povratne avio karte, dva kofera i 6 dana parkinga – 2.200kn

Vinjeta za Madžarsku 10 dana – nešto manje od 14 eura (isto se može platiti online).

Svi smo putovali sa osobnim iskaznicama, i to je išlo bez problema. Malo je veća gužva bila u Londonu na ulazu u UK, ali ostalo je sve išlo prilično glatko (čak smo u Budimpešti na aerodromu išli u brzi red za pregled zbog toga jer smo bili sa klincima).

Od Standsteda do Londona postoje dvije opcije za odlazak do grada – vlak (koji mi se činio prilično skup za isto vrijeme vožnje), i autobus National Express-a. Povratne karte za nas četvero bile su oko 400kn.  Treba paziti, sa približavanjem datuma vožnje cijene rastu, tako da je dobro čim prije rezervirati, mogla sam proći i do 50% jeftinije da sam ih kupila odmah, a ne pet dana prije polaska. Bus vozi od 1:20h pa sve do 2h, ovisi o stanicama i ruti kojom ide. Mi smo išli do Victoria Couch Stationa jer nam je bila najbliža za kasnije do hotela, plus odmah je pored Victoria Rail Stationa na kojoj smo trebali stati da kupimo pokaze za prijevoz.  Što mi je super kod ovih buseva, klinci do cca. 5 godina obavezno dobivaju boostere, plus, apsolutno svi u busu obavezni su vezati se.

Što se prijevoza po samom gradu tiče, odlučili smo uzeti 7-dnevni Travelcard, jer pokriva i buseve i metroe, a i uz njega se dobije popust karte za određene atrakcije. Za taj Travelcard vam je potrebna slika (4.5 x 3.5 cm), koje je dobro da si ponesete od doma. Tamo se možete slikati ali je skupo.

Po osobi 7-dnevni Travelcard košta 35 funti za zone 1 i 2 (nama je to bilo sasvim dovoljno veliko područje, pokrilo je i više nego smo trebali).  Djeca do 12 godina ne plaćaju prijevoz. Ovo je popis lokacija na kojima možete kupiti te papirnate Travelcarde: gdje kupiti travelcard, te atrakcije koje ulaze u 2za1 cijene koje možete dobiti uz Travelcard: karta 2 za 1 atrakcije.

Kod ovih vouchera treba paziti, ili napravite detaljan plan puta doma i isprintajte si unaprijed vouchere za točno određene dane, ili ako idete sa klincima poput nas i ne možete toliko detaljno planirati, pokupite knjižicu za praznim voucherima na Waterloo Rail Station-u.  Također, na nekim lokacijama vam mogu isprintati vouchere, mi smo npr. online ispunili naš voucher za Tower of London, te nam ga je striček u suvenirnici isprintao za samo 2 funte po voucheru. Ali opet, ušteda je 30ak funti, pa se ipak isplati.

Još jedan tip za prijevoz po gradu, instalirajte si aplikaciju Citymapper, odlična je za sve mogućnosti prijevoza od točke A do točke B u gradu.  Mi smo se dosta vozili busevima i stvarno nam se aplikacija pokazala kao odlična.

smještaj

Puno sam vremena izgubila odlučujući se za smještaj, no na kraju sam jako zadovoljna onime što sam izabrala. Na bookingu su cijene apartmana i hotela bile sumanute, obzirom na lokacije i nepostojanje ponude doručka. No, na forumu sam pročitala preporuke za hotele lanca Premier Inn, te tamo naletjela na super ponudu. Mi smo bili smješteni u hotelu Premier Inn Kensington Olympia, a to sam odlučila iz nekoliko razloga. Prvo, Kensington je mirna i rezidencijalna četvrt. Drugo, blizu je Notting Hilla i Hyde parka što je super za klince. Kasnije smo skužili da je blizu i Holland park, što je isto odlično. Treće, blizu su i National History i Science museum, što nam je isto bilo u predviđenom planu za posjete.  Četvrto, bilo je jednostavno doći od Victoria Rail stationa do Earsk Courta (gdje se izlazi za hotel),  jednom linijom metroa bez presjedanja, što nakon cijelog dana puta s klincima stvarno puno znači. I peta stvar, koja se naknadno pokazala kao odlična, ulica koja vodi od metro stanice do hotela puna je restorana i dućana, tako da nismo imali problema s večerama i kupovinom sitnica poput vode u bilo koje doba dana.  Sam hotel nije nešto luksuzno, no imaju family sobe sa četiri kreveta, grijalo za vodu, te kavu i čaj za složiti si svaki dan, dobar besplatan wifi, check out je do 12 (što nam je savršeno pasalo), i imaju dostupan doručak uz doplatu. Tim više što uz njihov Premier Inn doručak uz jednog odraslog koji plati jedno dijete jede gratis. I važno je za napomenuti, zaista je svaki od članova osoblja uvijek bio susretljiv i nasmiješen, pogotovo prema djeci, stalno su dobivali neke bombončiće ili keksiće onako, u prolazu.

5 noćenja za nas četvero plus pet doručaka za mene i muža (djeca su jela gratis) – 5.800kn

atrakcije

Što se atrakcija tiče, moram reći da nismo toliko puno toga posjetili jer je vrijeme zaista bilo lijepo pa smo većinu vremena provodili vani u šetnjama gradom i po parkovima. Već sam u prethodnom postu spomenula, Hyde park sa Princess Diana Playground i Holland park sa svojim dječjim parkom zaista su pun pogodak za klince. A ako dodamo i divne šetnje u okolici tih igrališta, te pitome vjeverice, ako vas počasti lijepo vrijeme, zaista je šteta to propustiti.

Velika većina muzeja je besplatna. Ovdje ćete naći popis svih besplatnih muzeja u Londonu ( muzeji ), zaista ima hrpa toga i možete danima šetati po ovim atrakcijama, a da ne platite niti funtu. Mi smo posjetili National History i Science muzeje, stvarno su ogromni i u svakom bez problema možete provesti po nekoliko sati. Jako je puno toga interaktivno, klinci sve mogu sami pogledati, ispipati i isprobati, tako da im nikako neće biti dosadno, a uz to će i puno toga naučiti. Svaki muzej ima dio gdje možete pojesti hranu koju ste donijeli sa sobom, restoran i kafić, te suvenirnicu, u kojoj ćete sigurno ostaviti malo bogatstvo jer su im stvari tamo stvarno genijalne.

Od atrakcija koje se plaćaju, na kraju smo otišli samo u Tower of London. Uz popust, ulaznice za nas 4 smo platili 45 funti (cca 380 kn). Planirali smo i na London Eye, no kako prvi dan kada smo došli nismo imali voucher (bez njega cijena bi za nas četvero bila 106 funti, a sa njim oko 60 funti), a kada smo došli s voucherom zatvorili su za taj dan. Tip: uvijek provjeriti radno vrijeme, vikendima neke atrakcije rade dulje nego radnim danima.  Ako želite možete London Eye kombinirati sa kartama za Maddame Toussauds, Shark adventure i London aquarium, te vožnjom brodom po Temzi, detaljnije pogledajte na linku : London Eye.

iće i piće

Ako niste pretjerano izbirljivi, u Londonu sa zaista može dobro i povoljno pojesti. Uz klasične fast food restorane poput MacDonaldsa, KFC-a, Burger Kinga, koje ćete naći na svakom koraku i u kojima su cijene više manje jednake po svuda, ima zaista puno cjenovno razumnih i finih restorana. Pubovi su nama bili otkriće, osim što su stvarno po svuda, cijene i ponuda su također u svima jednaki. Veliki fish & chips koji smo komotno podijelili ja i malac, košta oko 15 funti, a sva im je hrana uglavnom u cjenovnom rasponu 10-15 funti.  Cuga je nešto skuplja, recimo ja sam gin & tonic platila 50kn, dok u noćnom klubu u Zagrebu isti košta 45 kn, tako da i nije neka velika razlika u odnosu na kod nas. Nas četvero u pubu smo uglavnom hranu plus nešto za piti plaćali između 250-300kn.

U kineskoj četvrti hrpa je all you can eat i običnih kineskih restorana. Malo je problem što su dosta često velike gužve, no cijene su pristojne a hrana je sasvim ok. Mi smo jeli neke unaprijed složene menije, mislim da je bilo oko 9 funti po osobi. Jeli smo i u maloj talijanskoj pizzeriji gdje smo pizze platili po cca 8 funti. (Franco Manca ).

No moja najveća preporuka su ulične tržnice. Camden market i Borough market stvarno su prepuni odlične hrane, a cijene su super. Porcije su uglavnom od 6-8 funti, a izbora imate hrpu, od španjolske, talijanske, turske, vijetnamske, venezuelanske, tajlandske kuhinje….Mi smo jeli paellu, mac & cheese, špagete bolognese, falafele, te se sladili baltičkim kolačima i mini waflima s voćem i nutellom. Sve je stvarno fino, izbor je ogroman a doživljaj još veći. Plus ima stvarno i ogroman izbor za vegetarijance i vegane.

shopping

Za suvenire su najbolji Camden i Notting Hill (Portobello road), te kvartovski dućani. Najveća shopping ulica je Oxford street – tu ćete naći Primark, Adidas, SportsDirect, Marks & Spencer, John Lewis, Sainsburys sa ogromnim dijelom sa igračkama te Disney store. Posjetili smo i Westfield Shopping centre gdje stvarno ima ogroman raspon dućana za sve – doslovce od Primarka do Jimmy Chooa. Covent Garden ima također fora malenu tržnicu te one baš stare antikvarijate sa ful starim izdanjima knjiga, u Camdenu ćete naći odjeću apsolutno svih stilova odijevanja, dok će Notting Hill šarmirati malim vintage dućanima.

Evo to je nekako ono najbitnije što se Londona tiče. Ja sam očekivala da će sve biti turbo skupo, ali stvarno smo na kraju prošli sasvim ok financijski. Sve se može organizirati online, gotovo sve su karte za što god želite dostupne online, kartice prolaze svugdje i za sve, doslovce i ovu hranu na marketima plaćate karticama, tako da vam je keš zaista minimalno potreban. Generalno je grad siguran, jednostavan za snalaženje iako je velik, a ljudi su stvarno susretljivi. Jedino što je stvarno velik i samo za proći jedan kvart malo bolje potrebno vam je po 3-4 sata. Mi smo prohodali oko 15 kilometara svaki dan, a ako uzmemo u obzir da smo bili sa malom djecom, još smo i puno uspjeli proći.

I da, ako imate dijete koje još spava popodne, preporuka – ponesite kišobran kolica. Jer moje je spavalo po svuda, od restorana i muzeja, sve do busa i aviona.

Objava london – što, gdje, kako…i koliko? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kad smo bili klinci, imali smo sasvim drugačiju predodžbu o tome tko je star. Oni od 40 su bili stari. Ozbiljni, odgovorni, pametni. Sa posloženim životima i jasnim prioritetima. Ili smo možda to samo mi mali i zbunjeni tako vidjeli.  Sada da me netko pita, stari su oni od 70. Ovima od 70 su to valjda oni od 90. Hoće to tako u životu, percepcije se iz promijenjenih okolnosti sasvim preslože. Tako i sa onim dijelom o ozbiljnim, odgovornim ljudima i posloženim životima. Možda bi izvana to netko i rekao. Imamo poslove, imamo stanove/kuće, imamo aute i klince. Imamo ljetovanja i zimovanja, obiteljske vikende i stabilna primanja. No unutra? Unutra je kaos.

U nekom se periodu života zaljubiš, pa se krene to kotrljati. Oženite se, odlučite na klince. Jedno, drugo, treće, četvrto…Ne znam kako je muškima, no dok jednom uđeš u taj mama svijet pelena, dojenja, nunanja i guranja kolica, izbijanja zuba, nespavanja i druženja po parkovima, teško je iz njega izaći. Pa riješiš još to koji put, jer, nećemo se lagati, sada je to tvoj život i naučena si na to. To poznaješ, tu se snalaziš. Dođe i taj dan povratka na posao kojeg se svi groze. I jaslica/vrtića/teta čuvalica. Pa nekako proguraš tu godinu. Pa se riješiš kolica, pelena, duda, kašica. Skužiš da su neke stvari sve lakše. Da možeš otići na posao bez da 8 sati razmišljaš o tome plače li u vrtiću. Da muž može ponekad preuzeti djecu, a ti možeš otići na kavu s frendicama. Da mogu zaspati i bez tebe. Ponekad prespavati i kod bake. I shvatiš da život ide dalje. Da nisu više toliko ovisni o tebi. Da im je dobro i s drugima. I onda skužiš da si negdje po putu izgubio 5, 6, 8 godina. I da si najednom prešao 35tu., a 40ta je iza ugla. I onda krene panika. 

Skužiš da one prve borice oko očiju nekako kao da su svaki dan sve veće (i prevrneš cijeli internet za efikasnom kremom za lice i omg – podbradak). Muž se najednom iz hot daddyja pretvori u srednjovječnog frajera. Možda se dobro drži, ali vidi se da su i kod njega godine napravile svoje.  Nećemo lagati, gravitacija je i kod tebe imala priličan učinak (a da ne govorimo o slučaju ako si imala nekoliko malih sisavaca za redom). Većinu vremena se od umora onesvijestiš na kauču i prije nego uspiješ dobro vidjeti drugu polovicu, a kamoli porazgovarati s njim. Miljama ste daleko od onog mjehurića ljubavi koji vas je držao do rođenja prvog djeteta. Svađe oko toga tko je više spavao koju noć. Tko više radi i tko se više žrtvuje također su odradile svoje. Posao radiš isti već neko vrijeme. I skužiš da nema više djece. Da nema više novih početaka i novih mjehurića.  Parkića, pelena i šetnji. Da te ovo što sada imaš čeka sljedećih  20, 30 godina. I zaključiš da je vrijeme za promjenu. Vrijeme da se posvetiš sebi. Sebi koju si zanemarivala toliko da se ne sjećaš kada je prošlo 10 godina. Mužu kojeg pozdravljaš negdje u letu, a zapravo bez njega ništa ovo ne bi bilo moguće. Pa kreneš vježbati, čitati, šetati.  Izlasci s frendicama postaju katalizator sreće jer te podsjećaju na onu staru tebe, onu koja ima 20 i kusur godina i u potrazi je za avanturom života. I skužiš da je zapravo, tvoja avantura života upravo sada. Da nisi za baciti, da imaš još puno za iskusiti, puno za ponuditi. Puno za promijeniti. Jer sada imaš pamet, imaš iskustvo, imaš neke financije a i zaštitnu mrežu. Upravo zato nije ni čudno da ljudi u 40tima masovno daju otkaze na poslovima i kreću u neke nove smjerove. Da ispunjavaju one želje o kojima su davno maštali a nekako se nikako nisu usudili ostvariti ih dok su bili mlađi. Jer, nećemo lagati, svi smo svjesni da vremena nema još puno. A ako nećemo sada – kada ćemo?

I zato se nemojte čuditi ako vani naletite na hrpu ludih baba koje plešu cijelu noć na muziku 80tih. Ili rolaju. Planiraju solo putovati Europom. Idu na lude ženske vikende. Upisuju tečajeve za maserku.  Nemojte se čuditi niti ako vam muž jednog dana dođe sa idejom da ode na Machu Pichu. Ili počne pjevati lead vocal u punk rock bendu. Baviti se brdskim biciklizmom. Podržite ga koliko god vam se luda ideja činila (osim ako je nešto totalno suludo poput kupnje 200 tarantula).  Ako vam se sve to čini jako smiješno i mislite da se vama neće nikada desiti, varate se. Pitanje nije hoće li, nego samo kada. Jedan je život, nećemo ga provesti u pranju i slaganju veša. Bar ne ja.

IVANA

Bivša balerina, danas učiteljica baleta, instruktorica joge, PR-uša, domaćica, supruga….ali prije svega MAMA. Putovanja i knjige su joj velike strasti, pisanje hobi, a shopping i velika šalica kave lijek za neprospavane noći   Kako je biti majka i preživjeti tornado života sa dva dječaka, čitajte na njenom blogu Tutus&Sons.

Facebook: Tutus & Sons

Objava KAD STARCI PROLUPAJU pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Šest godina. Ne mogu vjerovati da će za par mjeseci biti šest godina od kada sam prvi put primila štrucu od 3.610 g u ruke.  Prvi put od kada sam se našla u tom novom svijetu zvanom majčinstvo.

Prvi period je težak. Svakom na svoj način. Najednom se nađeš s malenim bićem za koje nemaš pojma što želi i što treba, svi drugi su najednom strašno pametni i puni savjeta, a ti se često osjećaš kao najgora mama na svijetu. Ali vjeruj mi, nisi – čim se tako osjećaš znači da se trudiš biti najbolja mama svom djetetu. A da bih ti olakšala, evo par stvari koje sam ja sa iskustvom naučila:

1. Vjeruj u sebe i vjeruj svom instinktu. Poslušaj savjete drugih, ali informiraj se i napravi onako kako ti misliš da je za tebe i tvoje dijete najbolje. Ako imaš osjećaj da nešto nije u redu, radije provjeri nego da se kasnije lupaš po glavi. Mama osjeti kad nešto nije ok, uvijek.
2. Co-sleeping je ok. Da beba spava u svom krevetiću je ok. Sve što odgovara i tebi i bebi je ok. Ako spavate u šatoru u svom dvorištu, i to je ok, dokle god je djetetu dovoljno toplo i susjedi se ne bune.
3. Dojenje je super. Teško- da, ponekad iscrpljujuće – da. Ali je najbolje što možeš pružiti svojoj bebi. Potrudi se, nemoj odmah odustati, vrijedi truda. Ako ne ide, pitaj za pomoć. Ako ni onda ne ide, nema veze. Nisi ništa lošija majka zbog toga.
4. Padovi se dešavaju. Čim prije to shvatiš tim bolje. Neka digne ruku kome dijete nije nikad palo s kreveta. Pojedincima čak i iz ruke (#checked). Ako dijete plače, normalno reagira, nije pospano, sve je u redu. Žilavi su to mali čovječuljci. Što tek dolazi s hodanjem i trčanjem, ovo je samo priprema.
5. Nemoj se opterećivati markama i raznovrsnim proizvodima za klince koji se reklamiraju po svuda. Dijete će jednako dobro spavati u najmodernijem Noona krevetiću i tvojoj staroj kolijevci. Hrana se jednako dobro kuha u starom mini lončiću i u parnom kuhalu. Dobro je uzeti štapni mikser, ali će i vilica sasvim solidno odraditi stvar.
6. Kolica izaberi po onome što tebi odgovara (Kolica – jedna od milijun) a ne po posljednjoj modi.
7. UVIJEK vozi dijete u AS. Sigurnost na prvom mjestu. I na putu do vrtića 100m od kuće se može budala zaletjet u tebe. Jednom je dosta.
8. Poveži se s drugim mamama. Svima ponekad treba zaštitna mreža i netko prolazi isto. Kad ti dijete urliče kroz pola grada u šetnji i najradije bi propala u zemlju od srama ili kada ne spava noćima jer ga muče zubi,a ti se osjećaš kao hodajuća izdajalica, utješno je znati da vas ima još u istom sosu.
9. Bebe uglavnom vole rutinu, pa nije loše uspostaviti neki dnevni ritam i držati ga se. Ali ima i onih obrnutih, koji skuže kad nešto radiš po rasporedu i na uobičajeni način (npr. uspavljuješ), pa se krenu protiviti. Onda kreće varijanta – snađi se druže. Ako ništa, pozitivno djeluje na kreativnost majke, govorim iz iskustva.
10. Nemoj se bojati tražiti pomoć od muža. I on je važan dio cijele priče i mora biti uključen. Nema veze što ne zna jednako dobro kao ti – naučit će. I dobro je da stvari radi na drugačiji način, koristiti će vam kasnije u odgoju.
11. Nemoj se živcirati zbog gluposti. Ako se djetetu ne spava, ne mora spavati. Ako pljuje hranu, jesti će kasnije. Ako se valja u blatu, oprati ćeš ga. Keep it simple. Odite u šetnju, razgovarajte, smijte se. Vrijeme proleti, a sigurno nikad nećeš reći da ti je žao što ga nisi više tjerala da spava.
12. I za kraj, ali ne i manje važno – nemoj dati djetetu da jede Jaffa kekse sa 6 mj. Nemoj, molim te.

Photo: Unsplash

IVANA

Bivša balerina, danas učiteljica baleta, instruktorica joge, PR-uša, domaćica, supruga….ali prije svega MAMA. Putovanja i knjige su joj velike strasti, pisanje hobi, a shopping i velika šalica kave lijek za neprospavane noći   Kako je biti majka i preživjeti tornado života sa dva dječaka, čitajte na njenom blogu Tutus&Sons.

Facebook: Tutus & Sons

Objava Kako preživjeti prvu godinu majčinstva – savjeti jedne ne tako savršene mame pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Oduvijek sam maštala kako ću imati žensko dijete (u ono malo vremena u kojem sam uopće i razmišljala o mogućnosti da bih imala djecu). Jer, da budemo iskreni, nije me to baš puno privlačilo dok sam bila mlađa. Ali imala sam film u glavi da ako to bude ostvareno, da ćemo se igrati sa Barbikama koje sam  tako brižno sačuvala, da ću joj pustiti dugu kosu i raditi pletenice kao što je to meni moja mama radila, da ćemo otići na kavu i sladoled, da ćemo gledati romantične filmove zajedno kada bude starija. Da ću imati društvo za shopping i trač partije i jednom kad odraste.

I, kako to obično biva, život ti se nasmije u lice. Pa je mene podario sa dva dječaka. Dva divna, plavokosa, živahna dječaka. ŽIVAHNA. Da, to je ta riječ koje samo mame dječaka u potpunosti razumiju. Dva u kombinaciji su posebna priča, vjerujte mi na riječ. Dupla doza testosterona množi se s tisuću, pa kada su zajedno to je tornado svjetskih razmjera.  Pa ajde, da vam ukratko opišem, kako je to biti majka dječaka…

Prvo. Energija. Energija nepresušnih razmjera. Ponekad zaista imam osjećaj da su kao perpetum mobile. Ne staju ni kad su gotovi. Onda samo pojačaju intenzitet pa je sve na entu. Znate one slike kad djeca zaspu na čudnim mjestima? Moji nisu nikad. Nikad njih ne skrši toliko da bi stali i zaspali. Prije će žmirećki trčati okolo ako već ne mogu gledati. Znam reći da ih ujutro vodim na istrčavanje. Jer kad prođu nešto kilometara, onda možeš nekako s njima izaći na kraj. Kad izbace taj višak koji im se valjda nakupi kroz noć deset je puta lakša komunikacija.

Drugo. Muške igre. Postala sam stručnjak za aute, staze, tračnice, prometala i tehnikalije svih vrsta, a i superjunake. Kako je krenulo, još ću i fiziku savladati, za koju sam totalni tudum.  Jer mog starijeg baš zanima kako funkcionira turbina. I kako se pokreće motor automobila. I kako se asfaltira cesta. A ja sam totalno žensko koje nema blage o tim stvarima. Još me čeka psihička priprema na akcijske filmove i sport na tv-u. Srećom pa imam još vremena, za sad su broj 1 edukativni crtići sa Kockice koji su čak i zanimljivi (braća Kratt, mali Einsteinčići, Miki Maus Clubhouse i naravno, nezaobilazni PJ Masks).

Pa hrvanje. Non stop skaču jedan po drugom. Muž mi se smije kad ja u sekundi problijedim jer je mali preleti pol sobe u žaru igre. Kaže, ti to ne razumiješ, to ti je normalno za dečke da se tako igraju. Kako normalno? Kakoooo? Meni je normalno sjesti i crtati. Lijepiti šljokice po svemu. Izrezivati slike iz časopisa. Igrati se s lutkama. Definitivno mi u definiciju normalne igre ne ulazi natjecanje tko će napraviti bolji kolut naprijed u skoku sa kauča. Tko će naslagati više kutija na kup i onda skakati s toga. Koji će dulje visiti naglavačke s tate…

Da ne bi bilo, nisam ni ja bila cici mici kao klinka, ali iz ove uloge danas, samo gledam kada će koji sletjeti na glavu, okinuti u radijator i sl. Kad oni krenu skakati, ja instant uzgojim tri sijede. Ali pustim ih neka skaču, u kontroliranim uvjetima, naravno.

Treće. Odjeća. Šta je to? Da ih pustim, oni bi bili najsretniji kada se ne bi ni morali oblačiti i kada bi dane mogli provoditi samo u gaćama. O urednosti neću pričati, jer kako sam krenula, uskoro ću otvoriti vlastitu praonicu specijaliziranu za skidanje svih mogućih vrsta fleka. Imam doma arsenal sredstava za skidanje fleka kakvog bi se i pristojne drogerije mogle posramiti.  Shopping? Super stvar za jurnjavu među policama, skrivanje među jaknama i ulaženje u izlog. Opametila sam se pa sam odustala davno od tog sporta, internet shopping rules kad su klinci u pitanju.

Četvrto. Rječnik. Nedavno smo uveli u rječnik pojmove kakica, guzica i slične ljepote. Znaju oni dobro da je to nepristojno, da se tako ne razgovara, ali najsretniji su kada jedan s drugim uhvate koju minutu za ‘specijalne razgovore’.  A tek je počelo sa tim tematikama, bojim se šta me sve još čeka.

I tako. Privikne se čovjek na sve. Uz sve navedeno, oni su bistre male osobe koje gledaju na svijet totalno drugačije od mene. Ali ima nešto u toj njihovoj živosti, vrckavosti i razigranosti, imaju taj sjaj u oku koji pokazuje koliko su neopterećeni, koliko uživaju u pokretu, koliko ih to sve strahovito veseli. I iako neću život provesti u haljinicama i lutkicama, iako ću se naslušati svega i osijedjeti uz njihova divljanja, ne mislim da sam time nešto izgubila. Dapače, imam totalno jedan novi pogled na svijet  i još jako puno toga za naučiti.  A i potajno guštam u činjenici da su dečki ipak mamine maze. Može tata biti naj prijatelj za igru, ali kad zagusti, mama je uvijek mama.

IVANA

Bivša balerina, danas učiteljica baleta, instruktorica joge, PR-uša, domaćica, supruga….ali prije svega MAMA. Putovanja i knjige su joj velike strasti, pisanje hobi, a shopping i velika šalica kave lijek za neprospavane noći . Kako je biti majka i preživjeti tornado života sa dva dječaka, čitajte na njenom blogu Tutus&Sons.

Facebook: Tutus & Sons

Objava kako je biti mama dječaka? puta dva pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nedavno sam, čisto iz znatiželje, napravila malo istraživanje na Instagramu. Pitala sam ljude bi li upisali svog sina na balet, te par razloga za koje mislim da bi možda bili krivci za upis, odnosno ne upis djeteta. I otprilike mi je 65% njih odgovorilo da bi upisalo. Super je to brojka i ako je tako, mogu stvarno biti sretna da naše društvo kreće u nekom novom smjeru. U smjeru gdje se podržavaju dječje odluke, afiniteti i želje, bez obzira na sve.

No, je li to zaista tako? Da li bi i tata tog dječaka jednako tako podržao vaše razmišljanje što se upisa na balet tiče? Znamo da su muški posebno osjetljivi na svoje sinove i njihove izbore. Da li bi, uzmemo li kao vjerojatno da bi se on protivio, i dalje bili za balet? Ako i bi, kada bi vam jednoga dana dijete došlo u suzama da ga svi dečki zezaju, da li bi promijenili razmišljanje?

Ne znam jeste li ikad bili na baletnoj predstavi, no često se u onima koje se održavaju za škole, u gledalištu začuje hihot u onom momentu kada na scenu izađu muškarci, najčešće u tajicama. I većina njih ne vidi dalje od toga. Kada se spomene balet u društvu, djevojke će biti graciozne, elegantne, sa dugim nogama i predivnim kostimima. Muški će uvijek biti oni frajeri u tajicama. Zamislite da ste upoznali tipa u kafiću, započne razgovor, zezate se i baš vam je simpatičan…Kako biste reagirali da vam na pola večeri kaže da je baletan? Vjerojatno biste ga prvo zamislili u tajicama, a onda pobjegli glavom bez obzira. Jer, halo, pa nitko neće hodati sa tipom kojem je posao plesati. Bolje je da si nađete nekog odvjetnika. Ili doktora. Ako baš mora biti umjetnik, onda bar da bude glumac.

Ali pitajte balerine. Muškarci u tajicama su zakon. Svaki muški plesač može ravnopravno stati uz bok bilo kojem sportašu. Vrijeme koje provedu vježbajući tehniku, plus teretana (jer ipak treba imati snage dizati i nositi sve te ženske), plus probe i nastupi, itekako se vidi na njihovim tijelima. A svatko voli vidjeti lijepo definirano tijelo, zar ne? Danas čak i američki sportaši odlaze na satove baleta. Toliko je cool.

Osim fizičkog aspekta, muškarcima se u baletu puno lakše probiti. Malo ih je, i svaki potencijalan kvalitetan plesač već u ranoj dobi dobije priliku raditi sa najboljim profesorima, a nerijetko i dobiju stipendije za vrhunske akademije. Kod djevojaka je konkurencija prilično žestoka, pa jedna od tisuću dobije takvu šansu. Znači, osim što super izgledaju, rade što vole, još imaju i odlične uvjete za razvoj i napredovanje. Pa tko ne bi tako nešto poželio svom djetetu?

No, nažalost, rijetki su takvi roditelji. Kod nas je još uvijek prejaka spolna diskriminacija i neke tradicionalne/ zastarjele vrijednosti. Jer zna se, dečki igraju nogomet ili rukomet, vole kontakne, ekipne i grube sportove, vole akcijske filmove i ne plaču. Zar ne? Ples je za curice, ili one koji se tako osjećaju. Sve što je van kalupa, nije dobro. Umjesto da učimo djecu da rade ono što vole, da prepoznamo njihove potencijale i pravilno ih usmjerimo, mi ćemo radije ići lakšim putem i upisati ih tamo gdje svi idu. Radi društva, radi toga jer je to sada popularno, radi toga jer je možda tako i nama zgodnije.

A što ćemo zapravo dobiti sa time? Nesretno dijete, dijete koje neće ostvariti ono što bi moglo, jer naravno da u onom što ne voli ili što mu ne leži ne može dati 100% sebe.  Pa neka imamo ženske nogometašice, pilotkinje i vatrogasce, neka imamo muške plesače, kuhare i frizere. Neka mi budemo onaj stup kojem će se obratiti kada ih okolina krene gušiti svojim kalupima, neka mi budemo ti koji će im biti primjer i pokazati da treba biti ponosan svojim izborom. Pa ćemo možda i napraviti neki pomak u društvu i odgojiti nešto drugačije ljude. Plus, ne možemo ne primijetiti da su najuspješniji i najsretniji upravo oni ljudi koji rade ono u šta su se dali cijeli, ono što 100% osjećaju. A koliko znam, to je upravo ono što svi želimo vlastitoj djeci – da budu sretni.

IVANA

Bivša balerina, danas učiteljica baleta, instruktorica joge, PR-uša, domaćica, supruga….ali prije svega MAMA. Putovanja i knjige su joj velike strasti, pisanje hobi, a shopping i velika šalica kave lijek za neprospavane noći   Kako je biti majka i preživjeti tornado života sa dva dječaka, čitajte na njenom blogu Tutus&Sons.

Facebook: Tutus & Sons

Objava MOGU LI DJEČACI PLESATI BALET? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Za početak, bitno je reći da sam ja optimist. Vjerujem da sami kreiramo svoj život i svoju okolinu. Na neke stvari možemo utjecati, na neke ne. Ne možemo utjecati na mjesto rođenja, na primjer. Ponekad mislim kako bi baš bilo super da sam rođena u SAD-u, ili na nekom egzotičnom otoku. Toliko stvari bi mi bilo jednostavnije, dostupnije… Ali džabe mi sanjarenje, kad sam rođena u Lijepoj Našoj. Ali ok, tu sam gdje jesam, i zadovoljna sam. Većinom.

Ponekad maštam da živimo u svijetu u kojem nije bitno tko koliko ima, što tko nosi i kako se ponaša. Kod nas, nažalost, još uvijek je. Nekako sam se intenzivno primila razmišljanja o toj tematici zadnjih dana. Muči me što se djeca već od malih nogu na svakom koraku susreću sa predrasudama, čak i u dobi dok niti sami to ne razumiju.

”Joj, imaš curicu, pa šta je šišaš tako kratko, izgleda ti kao dečkić.”

”Šta ćeš mu kupovati lutku, to nije za dečke.”

”Ide ti na nogomet? Pa znaš da to nije sport za cure?”

Koju od tih rečenica ili varijacije na temu niste barem jednom čuli do sad? Spolna diskriminacija kod nas je evidentna na svakom koraku. Počinjemo od izbora odjeće za djecu. Neutralne boje za bebe gotovo ni ne postoje. Ili ćeš rozo ili ćeš plavo. Gotova priča. A tako se nekako i nastavlja. Kada uđeš u dućan sa odjećom/obućom za djecu, prvo ćeš primijetiti da je 2/3 prostora sa odjećom za djevojčice, od tila, šljokica, šoseka, haljinica, kaputića, dezena, dizajna i varijacija tri milijuna. Dečki se stisli tamo na tri police i imaš izbor želiš li kupiti nešto plavo, sivo, crno i možda ponekad crveno ako imaš sreće. Za ostale boje treba već biti snalažljiv, pretražiti pola interneta i pripremiti koju kunu više. Jer, različitost košta, zar ne? I to što je neki strani dizajner ipak zaključio da bi žuta možda i mogla proći kao boja za dečke.

Igračke? Oh, nećemo niti počinjati. Pa čak su i crtići već podijeljeni na crtiće za cure i za dečke. Ajmo za primjer, momentalno najpopularniji crtić za vrtićke klince, PJ Masks. Dva muška lika i jedan ženski. Planirano pokrivaju sve. Ali ako bolje promotrite, složeno je tako da su za dečke dva muška lika, a za curice jedan. A moj sin baš najviše voli ženski lik. Ako poželi kostim za maškare, moram kupiti negdje na ženskom odjelu. Ako želi majicu sa njenim likom, opet su to ženske majice. Mene ne smeta, ako si želi staviti i krunu na glavu, neka ju sa ponosom nosi. Uvijek ću stati iza njega i podržati svaku njegovu odluku.

Zanimljivo je kako su djeci sve igračke jednake, sve boje lijepe, svi ljudi isti. Moj sin za curicu sa Downom u njegovoj grupi kaže da je ista kao i svi njegovi prijatelji, on na njoj ne vidi da je drugačija. Vidi jedino da joj smeta buka, da joj treba pomoći namazati namaz na kruh i da je ona sretna kad ju zagrli. I prihvaća to kao takvo. Jednako je tako i sa stvarima. Autić, lutka, njemu je zaista svejedno, bitno je da mu je zanimljiva igračka. Odjeća? Sve prolazi.

Puno puta kada sam započinjala rasprave na tu temu komentari drugih su bili kako je lako jedno raditi doma, no da je problem kada dijete dođe u društvo u kojem će ga ismijavati, omalovažavati, vrijeđati, jer se igra sa drugačijim igračkama, jer nosi drugačiju odjeću. To već spada u jedan drugi koš, ali mislim da se sve to nosi od kuće. Jer ako dijete nigdje ne čuje da netko kaže da roza nije za dečke, on to neće znati. Njemu će to i dalje biti boja kao svaka druga. Ako ne čuje da lutke nisu za dečke, neće ismijavati druge dečke koji se igraju s lutkama. A ako se svi mi potrudimo širiti našoj djeci vidike a ne ih sužavati, možda ima nade da jednog dana dijete koje je po nečemu drugačije i ne bude čudak u društvu.

Ja sam pola života provela među umjetnicima pa sam nekako naučena prihvatiti sve i svakoga. I stati ću iza svoga djeteta ako on poželi raditi nešto drugačije. Uvijek i svuda. I ispravljati krive drine za njega ako treba. Ne želim zažmiriti i pognuti glavu nad sterotipima, učiti ga da se pokori društvu jer je lakše, učiti ga da radi ono što drugi od njega očekuju umjesto onoga što želi. Pomoći ću mu da bude jak, da bude svoj. I da zna da je to vrijedno. Kako da ostane svoj i slijedi neki svoj put jedan je od najtežih i najvažnijih zadataka nas kao roditelja, bar po meni. I mislim da što više nas odluči tako učiti djecu, da će i problema u društvu biti manje. Klasa optimist, kažem ja.

IVANA

Bivša balerina, danas učiteljica baleta, instruktorica joge, PR-uša, domaćica, supruga….ali prije svega MAMA. Putovanja i knjige su joj velike strasti, pisanje hobi, a shopping i velika šalica kave lijek za neprospavane noći   Kako je biti majka i preživjeti tornado života sa dva dječaka, čitajte na njenom blogu Tutus&Sons.

Facebook: Tutus & Sons

Instagram: @tutus_and_sons

Objava PREDRASUDE I STEREOTIPI pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nekako kao da nam je preko noći došla ova zima…Jakne, kape, šalovi i tople cipele već čekaju spremni (ponegdje su već i u upotrebi), a dućani s dječjom odjećom popunili su se posebnom poslasticom kojoj rijetko koja majka može u potpunosti može odoljeti – dječjim božićnim kolekcijama. Bilo da se spremate na obiteljsko fotkanje, o čemu ćemo malo detaljnije u sljedećem postu, bilo da želite imati uspomenu dječice u procesu kićenja bora ili otvaranja poklona, ili ih samo želite malo urediti da se više osjeti taj blagdanski duh (a možda i samo jer volite modu kao ja), koji god razlog bio, vjerujem da će barem jedan takav detalj ili odjevni komad pronaći put i do vaših ormara. Kako bi vam olakšala traženje, prošvrljala sam malo dostupnim online i in store kolekcijama, te izdvojila par favorita.

Općenito govoreći, imam osjećaj da su ovi veći i poznatiji lanci ove godine malo podbacili. Prošlih godina znalo se pronaći puno ljepših i dostupnijih komada, sada nekako prevladava opće šarenilo i milijun uzoraka, što ponekad i nije baš oku ugodno. A ako to kažem ja koja voli šarenilo, znate koliko je sati.

Pa ajmo redom.

Nekako najljepši izbor prigodnih pidžamica pronašla sam na GAP-u (www.gap.eu). Modeli su slim fit, što je super jer nema onog ružnog podizanja gornjih dijelova do pazuha, pa dječica ne završe polugola ukoliko nemirno spavaju.

Next mi se čini da je također malo podbacio ove godine. Jako šarene veste za dečkiće i haljinice za curke, ipak su malo previše čak i za blagdane. Ima slatkih pidžamica i kompletića za bebe, a haljina sa pingvinom nekako je najveći ‘must-have’  cijele njihove božićne kolekcije. Novost su ove godine kompleti za mame i kćeri te očeve i sinove, te čak i setovi piždamica za cijelu obitelj. Što sve točno nude, pogledajte na http://www.nextdirect.com

Jedno od ugodnih iznenađenja ove godine, pogotovo što se tiče božićnih komada za dečkiće, je George (www.direct.asda.com). I inače oni imaju zanimljive kolekcije, a ako uzmemo u obzir odnos cijene i kvalitete, možemo reći da su zaista pun pogodak. Majica sa busom definitivno je jedan od najtraženijih artikala ove sezone, a super je jer je nosiva i tokom cijele zime.

Još jedno od ugodnih iznenađenja ove godine je M&S, odnosno Marks & Spencer. Njihove interaktivne majice oduševljavaju klince, majice sa prozorčićima koji se otvaraju, dijelovi koji se izvlače ili vire iz majice kod djece su hit, a dodamo li tome i božične motive….ma tko ne bi pokleknuo?

Dok su George i M&S ove godine rasturili u kolekcijama za dječake, pobjedu što se ženskog dijela tiče, za mene definitivno odnosi Boden (od nama dostupnih trgovina, inače što se dijela za cure tiče božićne haljine Hanne Andersonn su vrh, ali na žalost, nedostupne u Hr). Nisu standardne boje božića, ali sa božićnim motivima i neizostavnim donjim dijelom od tila, mislim da bi svaka curica bila i više nego zadovoljna ovakvom haljinicom.

Ukoliko vam je sve ovo ipak previše, ali htjeli biste neki maleni detaljčić za klinca, trk do H&M-a, tamo ćete naći raznih sitnica koji će podići cijeli outfit. Od rajfova, špangica, leptir mašni i kravata, sve do tregera i prigodnih kapica.

A šta smo mi kupili?? Na vama je da pogodite!

IVANA

Bivša balerina, danas učiteljica baleta, instruktorica joge, PR-uša, domaćica, supruga….ali prije svega MAMA. Putovanja i knjige su joj velike strasti, pisanje hobi, a shopping i velika šalica kave lijek za neprospavane noći   Kako je biti majka i preživjeti tornado života sa dva dječaka, čitajte na njenom blogu Tutus&Sons.

Facebook: Tutus & Sons

Objava BOŽIĆNI ONLINE SHOPPING ZA MODERNE KLINCE pojavila se prvi puta na SUPERMAME.