Sedam mjeseci nakon došlo je vrijeme za nastavak priče o tom legendarnom porodu u Japanu. All natural stvar ako se sjećate. Primijetila sam da jedan dio čitateljstva nije shvatio da all natural nije bio moj izbor nego da je to jedini izbor.

Spremno sam dočekala i taj dan, “termin”. Nije bilo lako, znate kako kažu: “svaki mjesec u prosjeku traje 30-31 dan, samo zadnji mjesec trudnoće traje 1453 dana”. Tako je i bilo, samo što je moj dječak odlučio da može trajati i 2453 dana. Prošao je 37. tjedan, to je to, od sada se porod smatra “u terminu”. Ali prošao je i 38., 39., 40., krenuo je 41. Spavanje je postajalo sve teže. Odlazak doktoru svakih nekoliko dana, ali bez promjena. Odlučeno je, prije ulaska u 43. tjedan – inducirani porod. Svaki dan sam se nadala nekakvom pomaku, svaku malu bol pokušala sam shvatiti ozbiljno, svaki odlazak u zahod bila je nada da ću tamo nešto ugledati. Ništa. Nisam se psihički pripremila na indukciju ali nije to sad važno, samo da sve već jednom krene.

Sigurna sam da je veliki dio žena koji ovo čita i koji ima iskustvo induciranog poroda prvo pomislio na “drip”. I ta pomisao na “drip” često izaziva “o ne” reakcije ali…kakvo “iznenađenje” ne ide priča u Japanu tako. Posebni u svemu pa što bi onda “drip” koristili, prilično dosadno, ne? Moja noćna mora krenula je kada su mi objasnili da će se moj inducirani porod sastojati od Foley-evog balona, ne jednom nego dva puta, a tek onda koja kap “dripa” bude li to potrebno. Jer…opet ako se sjećate prethodnog teksta, Japan nastoji zadržati tijek poroda što je više moguće u prirodnim okvirima, pa čak i onda kada je očito da prirodni tijek nije opcija, probat ćemo prisiliti prirodni tijek. Nekako mi se čini da cilj opravdava sredstva, mučenje žene je ono što se ovdje valjda smatra “prirodnim”. Pročitala sam sve forume, članke i znanstvene članke na temu Foley-a. Ovaj čovjek izumio je kateter za urin/mjehur, a naravno da ga je neki drugi koji nema maternicu, rodnicu ni vaginu odlučio isprobati u svrhu otvaranja grlića maternice i ne može ni približno zamisliti kakav je to osjećaj. Skratimo priču, u moje misli nastanio se Foley (uskoro i negdje drugdje). Što mi preostaje? Ponovno koristiti metode kontrole anksioznosti i zadržati mirnoću najbolje što mogu. I tu je a tko drugi nego nada, još samo koji dan, možda ipak malac odluči da je vrijeme.

Foley vs Nada!

Nada je čekala sa mnom do kraja, danima je bila sa mnom, čak mi je obećala ostati i ako to nije potrebno. Izgubila je bitku protiv Foley-a. Jedan ponedjeljak na sami kraj listopada zaprimljena sam na odjel porodništva sveučilišne bolnice. Foley me je strpljivo čekao. A ja sam ga mrzila i prije nego smo se “upoznali”. I bila sam potpuno u pravu. U prvi tren, nakon što se Foley doselio u moj grlić maternice i nakon što su to došli vidjeti studenti na koje nisam pristala niti me je itko išta pitao, pomislila sam da i nije tako strašno, trajalo je manje od jedne minute, malo se osjećam čudno dok hodam ali … hodam. Kako sam se prevarila, nakon sat-dva ležanja u krevetu počeli su bolovi. U tišini i mraku bolničke sobe, samo uz zvuk otkucaja srca mog malo dječaka pomislila sam da je to to, kreće prvi stadij. Koncentrirala sam se na svoje pozitivne misli, koristila sam metode koje sam naučila, disala sam opušteno. Iako je bilo bolno, veselilo me što su krenuli trudovi. Misao da ću u roku od 48 sati gotovo sigurno upoznati svoj dječaka izazivala je leptiriće u trbuhu (osim njegovih nožica), ne znam sada ni kako je to bilo moguće ali djeca imaju tu moć. Ne znam koliko dugo sam uspijevala biti mirna i trpjeti bolove koji su stizali u razmacima zbog čega sam mislila da su trudovi. Osjetila sam da je nešto iz mene „ispalo“ i bila sam sigurna da je Foley odradio svoj posao, otvorio me na koji centimetar i sad bi trebalo zvati doktora. Pozvala sam sestru koja je pozvala doktora, ali na moje iznenađenje apsolutno ništa se nije događalo, niti sam se otvarala niti me je Foley napustio, samo su se cjevčice pomaknule. Bolovi su postajali sve gori, a sestra mi je ponudila tabletu za spavanje. Prihvatila sam ponudu. Probudila sam se u 6 ujutro uz obavijest da idem u dio rađaone gdje će me pregledati i gdje će me upoznati sa Foley-em koji je veći od onog prethodnog. Sami proces umetanja bio je jedan od gorih iskustava u mom životu, a rezultat je opet bio -ništa! Nisam se otvarala uopće, a beba se nije spuštala. Ležala sam u rađaoni slušajući vrištanje drugih žena. Moram priznati da sam bezbroj puta u životu zamišljala porod, sigurno par tisuća puta tijekom zadnjeg mjeseca trudnoće, ali iznenadio me intenzitet tih zvukova, ma što iznenadio, šokirao. Nakon nekoliko sati agonije i uvjeravanja osoblja da ja nemam trudove već da su moji bolovi rezultat prokletog Foley-a pristali su to izvaditi iz mene. Iste sekunde bolovi su prestali. Imala sam dvije opcije, ponoviti sve ovo ili carski rez. Odabrala sam carski rez.

Carski rez bio je na rasporedu sljedeće jutro.

Pokušala sam odspavati, nakon više od 24 sata potpuno iscrpljena, fizički i psihički, otuširala sam se i presvukla u bolničku haljinu. Došao je i moj muž, dozvolili su mu da dođe u operacijsku dvoranu samo na koju minutu kako bi mi preveo sa japanskog na engleski sve rizike carskog reza. Izraz na njegovom licu kada je ušao unutra bio mi je dovoljan da se uplašim još više, ali uspjela sam zadržati osmjeh na licu. Kroz glavu su mi počele prolaziti statistike epiduralnih u Japanu, loših ishoda i manjka educiranih anesteziologa pa je taj osmjeh ubrzo i nestao.
Sljedećih nekoliko sati izredale su se sve vrste emocija. Ali baš sve!

Čega se najviše sjećam? Sve mame složit će se: plača svoje bebe i trenutka kada sam ga ugledala. Jedan dio mama će reći da je sve drugo zaboravio, a drugi dio će reći da su i oni najgori trenuci ostali duboko urezani. Ja sam ona što se sjeća baš svega.

U bolnici se nakon poroda u Japanu ostaje 7 dana. Iako sam ovo smatrala odličnim jer par dana odmora i sna u bolnici nije loša ideja, uz pomoć i savjete oko dojenja, moram priznati da bi odabrala otići kući nakon carskog reza. Jer 24 sata nakon poroda i ustajanja iz kreveta, morala sam sama prati svoje posuđe, svoj veš i hodati na drugi kraj odjela kako bi dojila. Nimalo lijepo iskustvo nakon tako ozbiljne stvari kao što je carski rez. Osoblje je bilo tu samo da provjerava moje stanje. I neka mi oproste žene koje su rodile vaginalno, ali pomalo sam ih mrzila gledajući ih kako se dižu iz kreveta, poskakuju okolo, uživaju svoj tjedan „odmora“, maženja i upoznavanja bebe. Dok je meni trebalo nekoliko minuta da se dignem, pritom mi se često vrtjelo ili povraćalo, bolovi dok se nastojim bezuspješno uspraviti, injekcije u trbuh nekoliko puta na dan, neugodno pregledavanje rane od 17cm, strepnja od mnoštva komplikacija koje carski rez donosi i dojenje u položaju gdje beba leži na toj svježoj rani. Ponavljam, oprostite mi na ovoj izjavi, porod je težak kojim god putem krene. Svega ovoga sjećam se sada kada pogledam unazad, ali u tom trenutku nitko i ništa drugo osim moje bebe nije bilo važno. Rodila sam 3985g čudo! Zaboravila sam Foleya, epiduralnu, rezove, vriskove, ultrazvuke, lokve krvi u kojima sam se budila i teške prve dane dojenja – baš kao i svaka mama.

Da li su mi pomogle metode i knjige koje sam čitala i o kojima sam prethodno pisala? I jesu i nisu. Na neke stvari se možete pripremiti, ali uvijek postoje stvari na koje se ne možete pripremiti, a ponajviše na porod za koji nema recepta kako će se dogoditi dokle god se ne počne događati. Čitala sam i o tome pa sam bila spremna na ne predvidivost. Ovaj dio na koji se možete pripremiti može vam itekako mentalno olakšati teške trenutke. U mojih gotovo 48 sati muke sa Foley-evim balonom bilo je puno trenutaka u kojima sam koristila tehnike naučene iz “Hypnobirthing-a”. Sve drugo bilo je izvan moje kontrole.

I tako je moj dječak umjesto listopada rođen u studenom. Jesam zaboravila reći da je Japan još uvijek bio pod strahom COVID-a? Da, dok je Europa zaboravila na maske i izolacije, jedna Hrvatica u Japanu rađala je potpuno sama, bez mogućnosti prisustva supruga/partnera i uz, o da, maske na licu!

foto:unsplash.com

moj porod bez lijekova za olakšavanje boli i kako se na njega pripremam

Objava moj potpuno prirodni porod…u Japanu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Porod bez lijekova i epiduralne – u Japanu!

Već neko vrijeme želim pisati o ovoj temi. Ne uključuje nekakvu japansku ceremoniju ili pustolovinu, ali opet me je trudnoća u Japanu potaknula na razmišljanje i istraživanje o toj temi. Iako je svaka trudnoća drugačija, svaka boljka doživljena drugačije, svako tijelo drugačije, ipak nam je svima zajednički = strah od poroda. Opet, i taj strah se doživljava drugačije. Ali tu je, i svakim tjednom raste. Kakav je stav o porođajnoj boli, prirodnom porodu bez lijekova ili porodu kod kuće u drugim krajevima svijeta? To su pitanja kojima, sigurna sam, ne bi posvetila toliko svoje pažnje da ne živim ovdje gdje su pravila, opet, malo drugačija. Puno toga je u Japanu paradoks, mnoge žene izvan Japana s kojima sam pričala o ovoj temi su bile šokirane. Meni je preostalo da prvotni šok zamijenim planom kako se nositi s neočekivanim pravilima, kako si olakšati i kako se mentalno i fizički pripremiti na iskustvo poroda. Želja mi je to podijeliti ovdje s vama jer možda ima žena koje razmišljaju o istome. Koliko me je strah toliko sam i uzbuđena pisati o ovoj temi prije i poslije poroda.

Neka druga pravila

Otkako živim u Japanu nisam imala puno prilika pričati o trudnoći ili porodima, ali imala sam mali broj poznanika i prijatelja koji su imali djecu pa sam ponekad čula kako opcije ublažavanja boli u većini slučajeva ne postoje. To sam naravno čula od ne-japanskih prijatelja koji su bebe donijeli na svijet u ovoj zemlji jer mislim da Japancima ova informacija nije neobična pa ju nitko nije spominjao. Dakle, i prije nego sam pomišljala imati dijete znala sam da epiduralna analgezija u Japanu nije popularna opcija, ali do koje mjere nisam ni slutila. Čak ni na početku trudnoće se nisam toliko zamarala tim informacijama koje sam ‘negdje usput čula’. No sredinom trudnoće oko 20-og tjedna kada se počne javljati strah od poroda bacila sam se na istraživanje opcija. Ili bolje reći na otkriće da opcija nema. Svjetska zdravstvena organizacija kaže da se “epiduralna analgezija preporučuje zdravim trudnicama koje traže ublažavanje boli tijekom poroda, ovisno o ženinom izboru”. Prema istraživanju Japanskog ministarstva zdravstva samo 6.1% žena u Japanu ima pristup epiduralnoj analgeziji (da, pročitajte ponovno), dok taj postotak u Francuskoj iznosi 83.8% i 73.1% u SAD-u¹. Općenito, anestezija tijekom poroda u Aziji je manje zastupljena u odnosu na Europu ili SAD, ali ipak, Japan prednjači čak i u usporedbi s drugim azijskim zemljama (Kina 10%, Sjeverna Koreja 40%, Singapur 60%). Koji su razlozi? Ukratko:

1. Kulturološki = porod se smatra prirodnim fiziološkim procesom, ne patologijom. Većina žena se odlučuje na prirodne metode ublažavanja boli kao što su pravilno disanje, relaksacija, masaža, yoga i briga o svom zdravstvenom stanju i snazi tijekom trudnoće prije poroda.
2. Jedinstveni zdravstveni sustav = u Japanu je konvencionalna medicina bazirana na znanosti povezana sa tradicionalnom medicinom i oboje je pod zdravstvenim osiguranjem.
3. Manjak anesteziologa = prema podacima Svjetske federacije anestezioloških društava broj anesteziologa u Japanu je trećina broja većine drugih OECD zemalja¹.

A kako ću ja to?

 Prvo i najlogičnije pitanje koje sam si postavila kada sam doznala da opcija nemam: a kako ću ja to? Ustanova u kojoj vodim trudnoću i gdje sam odlučila roditi nema opciju epiduralne. Ali nije to sve. Uz tu misao s kojom se moram pomiriti dolazi još jedan problem. Japan još uvijek nije popustio mjere protiv COVID-a i suprugu nije dozvoljeno ići sa mnom na porod niti nas posjetiti. U Japanu se nakon poroda ostaje u bolnici tjedan dana kako bi se žena odmorila, kako bi joj se pružila pomoć s dojenjem, kako bi naučila osnove života s novorođenčetom. To i nije loše, zar ne, ali to znači da nas muž neće vidjeti tjedan dana. Ok, u redu, rodit ću sama, bez podrške nekog bližnjeg, bez ublažavanja bolova, s maskom na licu, okružena ljudima koji ne govore moj jezik. A kako ću ja to? Moja jedina opcija jest prihvatiti stvarnost i pronaći najbolji mogući način za mene da ostanem prisebna, snažna i sposobna doživjeti porod i dolazak bebe na svijet najbolje kako mogu.

Kroz malo istraživanja o prirodnom porodu jedna od prvih stvari na koje sam naišla i koja mi se svidjela je “hypnobirthing”. Što mi se zapravo svidjelo a što ne, što je osnovna ideja “hypnobirthing-a”, pokušat ću ukratko opisati.

Hypnobirthing iliti porod pod hipnozom

Ako krenete istraživati o prirodnom porodu sigurna sam da je hypnobirthing prva stvar na koju ćete naići. Iako sama riječ predlaže da se radi o nekakvoj vrsti hipnoze to nije ni približno tako i ne radi se o apsolutno nikakvoj hipnozi. Ova tehnika korijene vuče još iz 1930-ih kada je britanski opstetičar Dr. Read opisao bol kao rezultat straha. Prvi hypnobirthing program razvila je Marie Mongan 1989. Ideja sa zasniva na činjenici da strah i tjeskoba pojačavaju iskustvo i doživljaj boli.

Ono zbog čega sam krenula čitati na ovu temu i educirati se jest činjenica da hypnobirthing nije neka vradžbina i vjerovanje nego se zasniva na znanstvenim činjenicama, psihologiji i biologiji.

U moru knjiga i aplikacija koje se danas mogu pronaći ja sam se odlučila za knjigu: Hypnobirthing, Practical Ways to Make Your Birth Better čija je autorica Siobhan Miller, osnivačica The Positive Birth Company. Knjiga mi se jako svidjela jer je jednostavna i nudi ne samo objašnjenje kako ova tehnika funkcionira, nego i ono važno a to je kako vaše tijelo funkcionira tijekom poroda, kako se mentalno pripremiti i još puno korisnih vježbi i savjeta. Naime, da bi se uspjeli pripremiti na nešto, moramo znati na što se točno pripremamo, moramo vladati informacijama i znanjem i to je neko općenito pravilo u životu, ne samo u slučaju poroda. Ova knjiga će vam objasniti faze poroda, mišiće koji sudjeluju u kontrakcijama maternice i kako omogućavaju porod, hormone koji taj proces pospješuju i još važnije one koji to usporavaju i onemogućuju.

Da nadodam, vidim i jasnu sličnost između ove filozofije i razloga pod brojem jedan kojeg sam gore navela kao jednog od zašto epiduralna analgezija nije izbor u Japanu.

Što mi se svidjelo kod hypnobirthing-a?

Mogla bih malo duže o tome što mi se sviđa kod ove tehnike ali spomenut ću onaj glavni, najveći aspekt koji je u mojoj glavi rezultirao mišlju: “ima smisla”. Naime, glavna tema hypnobirthing-a je ta da relaksacija, vizualizacija i otklanjanje straha rezultiraju pozitivnim iskustvom poroda. Svi se možemo složiti da nas društvo, mediji i okolina od malena uče strahu od poroda. Opisuju to iskustvo kao najgoru bol koju čovjek može iskusiti, traumu koju ne zaboravljate. Nema filma u kojem porod nije prikazan uvijek isto – žena oblivena znojem koja leži na leđima i vrišti. Vaša rodbina i prijatelji koji prepričavaju svoje porode kao najstrašnije horore. I sve je to nekako podsvjesno usadilo strah i paniku tijekom cijelog života. Jednog dana ste trudni i gledate takav film ili slušate prijateljicu koja je jedva čekala da vam ispriča sve strahote vlastitog poroda i odjednom vam sine da ste to uskoro vi. Ne sve žene, ali velika većina dočekat će porod u strahu, panici i želji da što prije sve zaboravi. Sasvim normalna reakcija. No porod i dolazak vašeg djeteta na svijet ne bi trebao biti zapamćen kao nešto takvo, zar ne? Bilo bi lijepo da može i drugačije. Hypnobirthing kaže da može. Porod je prirodni proces, vaše tijelo zna kako roditi, bol koja dolazi s kontrakcijama je prirodna bol, nije patološka pojava koja dovodi vaš život u opasnost. Već shvaćanje ove jednostavne informacije je prvi korak ka opuštenijem stavu. Ono o čemu se najviše govori tijekom hypnobirthinga je neprekidan ciklus zvan “strah-napetost-bol”. Ako zavirite u psihološke i biološke aspekte straha i napetosti vrlo je jasno da je njihov rezultat pojačana, ponekad i nerealna percepcija boli. Ono što strah i napetost rade vašem tijelu je u potpunoj suprotnosti onome što radi glavni hormon odgovoran za cijeli porod a to je oksitocin. Sigurno ste čuli za oksitocin, kao hormon sreće ili ljubavi. Proizvodi se u hipotalamusu i luči hipofizom. Stimulira kontrakciju maternice i laktaciju. Znate li onaj “drip” o kojem pričaju žene koje su išle na inducirani porod ili kojima je “drip” trebao da bi ubrzao porod koji je u zastoju? E taj drip je upravo sintetički oblik oksitocina. A što se događa tijekom straha i napetosti? Adrenalin! Adrenalin je neprijatelj oksitocina, adrenalin rezultira potpuno suprotnim događajima u vašem tijelu od onih koje stimulira oksitocin. Strah i napetost = lučenje adrenalina koji negativno utječe na lučenje oksitocina, preusmjerava krvotok pun kisika u ruke i noge dajući vašem tijelu informaciju da ste u opasnosti dok oksitocin ima drugačiji cilj = kontrakciju maternice, opuštenost i usmjeravanje krvotoka sa kisikom prema mjestu gdje je tijekom poroda najpotrebniji, prema maternici. Doživljaj boli se znatno povećava preusmjeravanjem krvotoka na kriva mjesta i osjećajem panike. Upravo zbog ovoga tehnike disanja su najpotrebnije i nisu ništa drugo nego način da opustite zgrčene dijelove tijela, dopustite tijelu da odradi ono što točno zna kako. Osim tehnika disanja, potrebno je usvojiti neku rutinu i poznavanje onoga što vas čini opuštenima, vježbati vizualizacije pozitivnog poroda, prirodnog poroda, sreće kada prvi puta primate bebu na prsa. Izbjegavati negativne priče i stavove. Kroz sve to knjiga vas vodi, predlaže razne načine relaksacije, a na kraju nudi i vježbe koje možete prakticirati svaki dan. Osim prirodnog poroda, tehnike možete koristiti i za carski rez ili jednostavno samo za opuštanje. Također, pronaći ćete zašto se rađanje na leđima smatra najlošijom opcijom i kako vam različiti položaji i gravitacija mogu znatno olakšati i smanjiti potrebu za intervencijama. Jako su mi se svidjela objašnjenja koje imaju uporište u znanosti i koja su me uspjela staviti u neko bolje mentalno stanje i osjećaj da je porod nešto pozitivno, a ne jedna velika planina straha, boli, horora i trauma.

Što mi se nije svidjelo kod hypnobirthing-a?

Jedna je stvar koja mi se nije svidjela učeći o ovoj tehnici. A to je previše govora o tome što žena može i treba zahtijevati tijekom poroda. Slažem se da svaka žena mora imati pravo izbora, pravo odlučiti što želi da joj se radi tijekom i prije poroda a što ne. Pravo odlučiti kako želi roditi i pravo da ne bude tretirana kao samo još jedan pacijent na traci nego kao individua sa potrebama i željama za sebe i svoju bebu. Ali stvarnost dosta često nije takva. Ne samo da još uvijek nemamo ustanove i djelatnike spremne na takvu suradnju s pacijentom nego i činjenica da kulturološki takav način ne postoji u mnogim zemljama. To može dovesti do osjećaja da ste vi ne kompetentni i nesposobni izboriti se za sebe, do osjećaja da u nečemu niste uspjeli ili da se niste dobro pripremili.

Konkretno, navest ću dva primjera:

1. Knjiga od vas (iako joj to zaista nije namjera) dosta često traži da sami donosite odluke za i protiv procedura tijekom poroda, jesu li potrebne ili ne. Da zahtijevate od doktora objašnjenje pozitivnih i negativnih strana procedura i sami donosite odluku jesu li potrebne ili ne. Zašto? Osjećaj kontrole nad situacijom daje vam samopouzdanje, panika i strah od nepoznatog su svedeni na minimum. Shvaćam, ali isto tako shvaćam da ukoliko niste osoba obrazovana u ovom smjeru jednostavno ne možete znati bolje od doktora je li neka procedura potrebna ili ne i time možete dovesti u opasnost sebe ili bebu ili oboje. Rađanje u bolnici, bio to vaš prvotni izbor ili ne, je jasan izraz potrebe da vam netko stručan pomogne u tome. Nije sve crno-bijelo, naravno da ima procedura koje očito nisu potrebne i koje zaista nisu od životne važnosti a vi ih jednostavno ne želite. U tom slučaju, svakako se borite za sebe i svoje želje.

2. Povezano s prvim primjerom  -aspekt prostora u kojem rađate. Knjiga navodi kako treba imati pravo na organizaciju prostora u kojem rađate prema svojim potrebama tj. organizirati prostor koji će vas relaksirati. Ako se već niste odlučili za porod kod kuće, kako pretvoriti strogu bolničku sobu ili čak operacijski teatar u prostor ispunjen opuštenom atmosferom. Aroma terapija, mirisne svijeće, prigušena svjetla, izbor glazbe, partner uz vas i slično. Svaka čast klinikama i bolnicama koje ovo dozvoljavaju, postoje. Ali ipak mislim da u većini jednostavno nema nikakve šanse da zahtijevate prigušena svjetla. Zapravo, ne mogu ni zamisliti da taj zahtjev ili pitanje postavim mom trenutnom doktoru i babicama. Prvo, nisam sama u predrađaoni, drugo pitati doktora da ugasi svjetlo kako bi ja koristila svoje svijeće nisam sigurna kako bi bilo dočekano. (Glasno se smijem, možda bi me hitno prebacili na neki drugi odjel).

Ovo je jedini aspekt tehnike (u slučaju poroda u bolnici) koji mi se nije svidio, ne zato jer nema smisla, itekako ima smisla, zaista ima smisla, postoje moderne klinike diljem svijeta koje omogućavaju ovakva iskustva i sigurna sam da su uvijek pozitivna, ali neprekidno ponavljanje kroz knjigu da je ovo vaše pravo uvijek i svugdje jednostavno proizvodi jedan negativan učinak na vas, potičući vas na razmišljanje kako niste dovoljno dobro organizirali svoj porod, niste dovoljno agresivni u zagovaranju svojih prava i u nečem ste podbacili. Ja sam taj dio nekako zanemarila, smatram da se pripremam najbolje što mogu, da sam uložila puno truda u svoje mentalno stanje pred porod i da je sve drugo zaista izvan moje moći.

I na kraju…

Za kraj bih rekla da budete oprezni ako se odlučite na hypnobirthing. Danas u digitalno doba i masu informacija iz svakakvih izvora, postoje metode i objašnjenja koje nisu povezane s pravim učenjem ove tehnike ili imaju aspekte koji jednostavno nisu realni. Tako sam naišla na neke koji tvrde da hypnobirthing garantira bezbolan porod. Nerealno je očekivati da će bilo kakva metoda ukloniti bol poroda. Uvijek provjerite izvor i reputaciju metode o kojoj želite učiti.

Završavam ovaj tekst točno na dan kada sam napunila 40-ti tjedan trudnoće. Uzbuđena sam uskoro podijeliti s vama moje iskustvo prirodnog poroda ako se tako dogodi, i jesu li mi tehnike koje sam usvojila hypnobirthingom doista pomogle. Najvažnije je da sam pozitivna, da sam strah koliko je god to moguće zamijenila nekim drugim osjećajima i da je rođenje moje bebe tako blizu!

P.S.: U knjizi možete pronaći osim samih vježbi relaksacije: vježbe disanja, linkove na videe, predloške plana poroda, izvore informacija i aplikacije koje možete kupiti (za vrlo male cijene) kojima možete pratiti kontrakcije i slušati afirmacije tijekom poroda.

Referenca:

1. Maeda Y, Takahashi K, Yamamoto K, Tanimoto T, Kami M, Crump A. Factors affecting the provision of analgesia during childbirth, Japan. Bull World Health Organ. 2019 Sep 1;97(9):631-636. doi: 10.2471/BLT.19.230128. Epub 2019 Jul 17. PMID: 31474776; PMCID: PMC6705500

Fotografija: pexels.com

Objava moj porod bez lijekova za olakšavanje boli i kako se na njega pripremam pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Da je naslov “Dan pasa” mogao bi se možda krivo shvatiti kao “Dan struka”. Pseći dan je jasnije jer mislim na pse, naše najbolje prijatelje. Kakve to sad veze ima sa trudnoćom? Pa da nastavim o svojim pustolovinama u Japanu. Inu no hi ili Pseći dan je važan ritual ili obred u Japanu za sve trudnice i njihove obitelji. Moram priznati da do tog dana nisam znala da se pseće trudnoće (ili skotnosti ako im ne priznate ljudski izraz) smatraju jednima od najlakših, s najmanje komplikacija i problema. Upravo iz tog razloga pas je simbol lakog, bezbrižnog i sigurnog poroda i plodnosti.

Ovaj dan ostao mi je u posebnom kutku srca i sjećanja dok se “Pseći dan” iz čudnog pretvorio u jedan nježan izraz pažnje, brige i nade da ću imati zdravu trudnoću i porod.

što je točno Pseći dan?

Pseći dan proizlazi iz kineskog tradicionalnog kalendara na kojem se bazira i japanski tradicionalni kalendar. Prema budističkoj legendi uz svaku godinu veže se jedna od dvanaest životinja, a svakih dvanaest godina ciklus se ponavlja. Međutim, nisu samo godine vezane uz životinje nego i dani koji se također ponavljaju u ciklusu od 12. Prema tome, ovisno o kalendaru, Pseći dan se može pojaviti dva ili tri puta na mjesec. Iako većina budućih roditelja želi posjetiti hram ili svetište baš na taj dan, to nije strogo pravilo. Ipak, važno je kada izabrati svoj Pseći dan. Dok se u većini slučajeva prolazak 12-og tjedna trudnoće smatra ulaskom u sigurnije razdoblje i tada se žene često osjećaju slobodnijima da podijele tu vijest sa drugima, u Japanu to nije slučaj. U Japanu se smatra da je najkritičnije razdoblje trudnoće završilo prolaskom 16-og tjedna. Također, nakon tog razdoblja postaje i vidljivije da ste trudni. Dakle, vaš Pseći dan i odlazak sa obitelji na ceremoniju bira se nakon ulaska u peti mjesec trudnoće. Inu no hi kalendari se mogu lako pronaći online kao i na mnogim web stranicama i dućanima za buduće majke.

Na ceremoniju ćete ponijeti svoj trudnički pojas kojeg ćete dati svećeniku na posvetu i molitvu. U nekim hramovima ćete nakon ceremonije čak i dobiti jedan pojas, uz još puno sitnica koje čuvate za sreću i zdravlje obitelji i sigurnost kuće. Neke žene će obući kimono, neke ne. Cijena ovog obreda ovisi o hramu ili svetištu kojeg ste odabrali. Oni prestižniji imaju, naravno, i veće cijene.

A zašto stalno govorim ‘hram ili svetište’? Tema za sebe, ali za one koji ne znaju, u Japanu su najzastupljenije dvije religije: budizam – od toga hram, i shintoizam – od toga svetište. Pseći dan ne proizlazi iz nekog strogo religijskog običaja nego kalendara, tako da su obje otvorene i jednake za ovu ceremoniju.

moj pseći dan

Moj Pseći dan bio je u svibnju ove godine kada sam napunila točno 16 tjedana i 2 dana. Iako na prvi pogled niste mogli zaključiti da sam trudna, moj unutarnji svijet sjajio je s tim svibanjskim suncem. Prešla sam i taj sigurnosni prag od 16 tjedana i ovaj dan posvetit ću svojoj bebi, zahvalna i u nadi da će nas zdravlje i sreća pratiti. Muževi roditelji su iz Shizuoke za ovu prigodu stigli u Kyoto. Odabrali smo Shimogamo svetište koje se nalazi u blizini naše kuće. Ovo svetište jedno je od najstarijih shinto svetišta u Japanu, povijest mu seže i preko dvije tisuće godina, i jedno je od 17 mjesta UNESCO svjetske baštine u Kyotu.

Zaputili smo se pješke prema svetištu. Iako sam do 16-og tjedna imala više od nekoliko pregleda kod doktora ipak odjednom postaje sve stvarnije. Po dolasku u svetište predala sam svoj trudnički pojas i svoje podatke, ime i prezime, adresu i u kojem sam stadiju trudnoće. Bilo je tamo još budućih roditelja i njihovih obitelji, kao i malih beba. Naime, sličan obred se ponavlja nakon što je beba rođena, ali prije trećeg mjeseca života. Nakon skidanja obuće i kratkog čekanja na naš red, ušli smo u jedan dio glavnog svetišta. U ovaj prostor se inače regularno ne može ući. Trudnica sjedi prva, muž (partner) do nje, a zatim roditelji.

Svoj trudnički pojas vidim na jednom malom uzvišenom stoliću. Shinto svećenik (shinshoku), kojeg u tom trenutku možemo samo čuti ne i vidjeti, započinje molitvu nakon što se mlada shinto svećenica (miko) odjevena u najraskošnije crvene i bijele haljine i ukrase na glavi, pobrinula da smo svi zauzeli svoje mjesto i da smo pognuli glave. Iako većinu molitve ne razumijem (ne samo ja nego i Japanci), jasno razaznajem svoje ime i adresu koji se spominju nekoliko puta. Nisam sigurna da je dovoljno dobar opis reći da se osjećam tako posebno, čarobno! Mislim na svoju bebu i borim se sa suzama radosnicama, svu sreću tu je maska da upije višak tekućine. Molitva traje oko 20 minuta. Po završetku dolazi i svećenik koji nam se nakloni i predaje nam poklone svetišta. Mogu primijetiti da mi je upućen duži pogled i osmjeh nego ostatku moje japanske obitelji i uzvraćam naklonima brojnijim nego je to potrebno. Moj trudnički pojas kojeg sam predala po dolasku sada ima žig svetišta.

Slikanje ili snimanje same ceremonije nije dozvoljeno. Ali i tako se telefon ili kamera u ovom okruženju i situaciji čine kao neki drugi, grubi svijet. Osim različitih natpisa koji se stavljaju na zid u kući za zaštitu i blagoslov, dobili smo i mnoge tzv. „lucky charms“ za porod, sake za familiju i jedan tradicionalni trudnički pojas. Iako je ovaj pojas bez dodataka za provlačenje i kopčanje kao kod modernih pojasa i zahtjeva jednu vrstu vještine da bi ga uspjeli pravilno nositi, ipak je prelijepa uspomena na ovaj dan.

I tako je prošao moj Pseći dan. Sunčani, svibanjski, proljetni dan, kao iz neke tradicionalne bajke, uz šuškanje kimona, molitvu, pokoju suzu i srca puna uzbuđenja i nade. Čak je i moja slika o psima dobila neku novu dimenziju. Uz sve te misli i osjećanja nikako nisam zaboravila na svoj dom, svoju zemlju i svoju religiju. Kakve god tradicije poštivali, koje god Bogove molili, toliko različiti svi na kraju priželjkujemo isto – zdravu trudnoću i laki porod zdrave i vesele bebe.

trudna u Japanu – SUPERMAME

Foto naslovna: unsplash.com

Objava “pseći dani” – japanski obred za zdravu trudnoću i lak porod pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Biti trudna jedno je od najuzbudljivijih, najčarobnijih i najčudnijih razdoblja u životu, ma sve odjednom. Skup strahova za koje nisi znala da postoje, skup emocija koje su ti bile poznate samo iz nečijih priča. Skup informacija o vlastitom tijelu za koje si do sada mislila da znaš, (ah kako si se prevarila), o budućnosti koja je bila zamisliva a sada je stvarnost. A kako je to biti trudna na jednom drugom planetu, daleko od kuće, daleko od svega što poznaš? Kako je to biti trudna u svijetu gdje su i najjednostavnije stvari iz svakodnevice zamijenjene nečim potpuno drugačijim. A kad kažem “potpuno drugačijim” mislim čak i na ginekološki pregled na kojem doktora…kako bih rekla…i ne vidiš.

Trudna sam 24 tjedna, ili možda da kažem šest mjeseci, jer znam da ima onih koji nisu trudni i okrenu očima kada se izraziš u tjednima jer onda moraju izvesti kratke računalne operacije u glavi da bi si predočili koliko si zapravo trudna (bila sam jedna od tih). Trudna sam u Japanu. Preciznije u prijestolnici japanske kulture, gradu koji je preko 1000 godina bio glavni grad, centar carske moći i religije Japana – Kyoto. Živim ovdje posljednjih 8 godina, svakodnevica zamijenjena nečim potpuno drugačijim i nije vise “drugačija”, ali sada sam trudna. Otvorila sam vrata jednog novog razdoblja u životu koje kao i svaka buduća majka – ne poznam. Odlično! Kako to kod mene obično biva, nije me uhvatila panika. Ne samo zato što nisam bila toliko sretna da budem trudna odmah kada sam to htjela, nego zato što me otkrivanje novih aspekata života i kulture uvijek privlačilo. Zamisli, sada imam 2 u 1, trudna u Japanu! Odabrala sam tri stvari koje bi izdvojila kao najzanimljivije prije i tijekom prvih tjedana trudnoće: testovi, pregledi kod doktora i bedž “nosim bebu”!

Strpljenje je majka mudrosti

Krenimo od početka. Ili bolje reci od sredine, jer preskačem sve ono što me je dovelo do “sada”. Ja bih sada htjela dijete, napokon smo spremni, i muž i ja. Budući da imam godina i da znam da to i nije baš samo tako, odlučila sam pristupiti ozbiljno, i to odmah. Koliko može biti težak put u ljekarnu po ovulacijski test ili test na trudnoću? Živim u Japanu dovoljno dugo da mogu pretpostaviti na kojim policama se nalaze, iako ih nikad ranije nisam primijetila. Sigurno zato što me to do sada i nije pretjerano zanimalo. Da budem još pametnija i spremnija, osim što sam pitala muža kako se kaže, naravno i googlam kako se piše ovulacija ili trudnoća na japanskom, tako da uz pomoć ekrana mogu naći bez problema. Živio Google translate! U prvih par minuta shvatila sam da to što testove nisam ranije primijetila i nije samo rezultat ne-zanimanja nego da ih eto…baš i nema. Prvo sam pronašla test na trudnoću, ali nije to baš ono što sam tražila. Što je ovo? 50 mIU/mL? Dva testa u kutiji? Zar moram čekati 5 dana izostale menstruacije da bi saznala jesam li trudna? Ok, možda imaju neki drugi brand, mora biti, ovo je Japan, napredno društvo. Čitala sam po europskim i američkim forumima, danas možeš kupiti test osjetljivosti 6.5 mIU/mL, saznaš da li si trudna već 6 dana nakon ovulacije. Da skratim priču, ne, u Japanu ih nećeš kupiti, niti u ljekarni, niti online. Osviještene Japanke koje govore engleski kupuju ih na online stranicama zapadnih zemalja ili Kine, a takve su da budemo iskreni, rijetke. U redu, možda ja pretjerujem, nemam umijeće strpljenja kao one, ja ću svoje “First response”, “pregmate” i “easy@home” testove kupovati online izvan Japana. Ovulacijski testovi? Ista priča, možda malo gora, ako imaš nagli i kratki porast LH (kao ja), hormona koji nagoviješta ovulaciju, šanse da ćeš ga propustiti su velike i nemaš drugog izbora nego kupiti testove istom metodom kao i gore navedena.

Zašto me je to iznenadilo, ima puno zemalja sa istom pričom. Istina, ali šokiralo me jer je Japan jedna od 3 najveće ekonomije svijeta, koja proizvodi gotovo sve. Uz to, Japan je zemlja s najvećim udjelom starog stanovništva na svijetu. Čak vise od 36 milijuna ljudi u Japanu je starije od 60 godina, što je 36% stanovništva. Ponekad mi se čini da je ovo zemlja koja postavlja prepreke ljudima koji žele obitelj, uz porast popularnosti samačkog života, pogotovo u mega gradovima kao Tokyo, uz činjenicu da sve više i više parova nema dijete prije 30te – dajte ženama barem ovulacijske testove!

Ne gledaj me u oči!

 Odlazak ginekologu je bio potpuno novo iskustvo. Iako sam bila kod ginekologa nebrojeno puta u životu, moj prvi put u Japanu me je obogatio za još jedno iskustvo – mogu reći da sam kod ginekologa bila prvi puta dva puta u životu. Moj muž je Japanac, nije mi mogao dati informacije kako to izgleda u Japanu jer osim što je muškarac, nisam mislila da je to pretjerano drugačije nego u Hrvatskoj. Ginekolog je ginekolog, žena je žena i što tu ima biti drugačije? Ali trebala sam pretpostaviti da kao i sve drugo u Japanu, i tu će se naći nešto. Spomenula sam na početku da doktora baš i ne vidiš, pa kako to mislim? Najčešće osoba koja te primi pri ulasku u ordinaciju koja uvijek izgleda kao labirint, nije doktor nego nešto slično pripravniku koji će obaviti kratki razgovor s tobom, zašto si došla, u kojem dijelu ciklusa si, da li te nešto muci i ta općenita pitanja. U nekim ordinacijama neće biti niti toga, nego kratki pozdrav s doktorom dok te sestra vodi u zasebni dio gdje se skidaš i kao i svugdje na svijetu ideš na dobro poznati ginekološki stol. Uz kratak i oštar zvuk povlačenja zastora koji me je na sekundu u tišini ordinacije preplašio, ležeći na stolu u ginekološkoj pozi moje oči susrele su taj zastor, na jedno 20 cm ispred mog lica. Zastor se rasteže od jednog do drugog zida meni točno ispred nosa, ne vidim ni svoje noge niti išta drugo. Čujem glasove, razgovor nekoliko osoba, doktora i sestre. Srećom nije mi prvi put kod ginekologa, srećom razumijem japanski do te mjere da sam shvatila što slijedi, ultrazvuk i PAPA test. Zar je moguće? Žene u Japanu ne žele da se njihove oči susretnu sa očima doktora dok drže raširene noge na ginekološkom stolu, ne žele vidjeti što će im se raditi niti tko su druge osobe u prostoriji. Da nisam nikad bila kod ginekologa za mene bi ovo bilo prilično traumatično iskustvo, ne vidim tko su ljudi okupljeni ispred mog međunožja niti što mi rade. Postavljanje pitanja također nije nešto što Japanke rade. Prvo zastor je tu, ignorirana si kao osoba, samo si predmet istrage, ili bolje reći tijelo bez torza, drugo taj zastor onemogućava normalnu komunikaciju, treće ne znam ni kome postavljam pitanje, četvrto po reakcijama doktora vrlo lako je zaključiti da nisu navikli davati odgovore. Ovdje je razina povjerenja žene u doktora fascinantna.

Postoje doktori koji znaju da zastor nije za ne-japansko stanovništvo, takvi su uvijek sestri rekli da ne povlači zastor, kod drugih sam ubuduće sama govorila da mi zastor ne treba (šokirani pogled sestre nije izostajao). U zemlji gdje se kupate potpuno goli s drugim nepoznatim ljudima, tijekom ginekološkog pregleda treba vam zastor jer doktor će zamislite, vidjeti vaše lice i vaše međunožje u isto vrijeme!

Pozor, nosim bebu!

Dvije godine testova, doktora, zastora, suza, boli, ljutnje na vlastito tijelo i jedne izgubljene bebe, trudna sam! Bilo je zaista teško ali čini se da je došao i naš dan te neopisive sreće i uzbuđenja, imam dvije linije na svom testu koji je stigao iz Amerike u Japan. Idem doktoru na test iz krvi da bi i službeno potvrdila trudnoću. Nakon nekoliko ultrazvuka od petog do osmog tjedna, sestra iz ordinacije mi je službeno čestitala i uručila svežanj papira, kataloga, prijedloga prehrane i uputstava. Na jednoj od brošura nalazio se crtež trudnice, majke i bebe. Kada sam ga primila u ruke i pogledala u crtež bebe, suze sreće nisam mogla sakriti. Postalo je stvarnije, dobila sam dokumente koje moram odnijeti u gradski ured gdje živim kako bi se registrirala kao trudnica. Tamo sam dobila još mnoštvo drugih uputstava i informaciju da će me gradske vlasti posjetiti u mom domu pred kraj trudnoće kako bi se uvjerili da smo tata, beba i ja dobro i da živimo u dobrim uvjetima. Također sam ispunila upitnik gdje me pitaju da li sam sretna što sam trudna, da li je tata sretan i imam li sa kime razgovarati o trudnoći.

Ali ono što sam najviše čekala dobiti, što sam tijekom dvije godine viđala na torbama drugih sretnih žena i sanjarila da ću jedan dan i ja biti jedna od njih je lijepi mali privjesak sa crtežom mame i bebe na kojem piše, doslovnim prijevodom: unutra imam bebu, ali da ljepše to prevedemo “nosim bebu”. Ovaj privjesak se nosi na torbama ili drugim vidljivim mjestima tako da i ostali znaju da ste trudni i mogu vam ustupiti mjesto u javnom prijevozu ili čekaonicama od samog početka kada vaša trudnoća i nije još očita a pomoć vam često treba. Osim službenog kojeg dobijete od gradskih vlasti, postoje razne boje i oblici koje možete kupiti ili dobiti na mjestima gdje kupujete potrepštine za bebu. Znak majke i bebe je uvijek isti i vrlo prepoznatljiv na javnim mjestima. Dočekala sam i ja svoga i imam čak 3, kojima ponosno dajem do znanja svima oko sebe: trudna sam!

Naslovna fotografija: unsplash.com

Objava trudna u Japanu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.