Subotnje jutro započinjem odlaskom na tržnicu. Tako je već godinama. I moram priznati da ne znam drugačije i da mi je subota bez pije – prazna. Kao da nešto nedostaje. Volim koračati tim mjestom jer sam i sama, kroz obiteljski OPG, bila dio tog mjesta koji me mnogo čemu naučio.

“Povedi priju na piju” projekt je koji se dugo razvijao unutar mene, a zadnjih par mjeseci i na mnoštvo fragmenata papira. Često sam na društvenim mrežama znala podijeliti kako subotnjim jutrima odlazim na piju, što i od koga kupujem, što kuham taj tjedan. Bilo mi je zanimljivo koliko pažnje u tom trenutku upravo te objave dobivaju, ali i pitanja koja mi se postavljaju. Ne tako rijetko, dobivala sam i one negativne. Posvećivala sam im jako puno vremena i energije kako bih barem omekšala, ako ne i skinula nepravedno zalijepljene etikete na sve lokalne proizvođače. Nije ni to bez razloga. Sjećam se, dok sam radila u roditeljskom OPG-u, koliko puta smo se susretali s raznim problemima.

Sjećam se njihovih umornih lica, zabrinutih i razočaranih. Boljela su me. Htjela sam nešto poduzeti, ali svaki puta bi roditelji rekli da jednostavno to sve pustim, da ne pridajem tome toliko pažnje jer “ne možeš ti tu ništa”.

Sjećam se i svoje ljutnje što ne mogu pustiti glas. Što ne mogu barem pokušati ljudima približiti što znači rad na zemlji i što znači kada neumorno, mjesecima radiš kao crv pa onda gledaš kako dio toga jednostavno propadne. Pa se krpaš, pa izvlačiš iz vrećice teško stečenu ušteđevinu.

Primijetim te osjećaje i na licima drugih proizvođača dok u ovim hladnim vremenima stoje iza svojih klupa, često od 6 ujutro, na niskim temperaturama i kako svima poklanjaju osmijeh i guraju više u vrećice u nadi da će barem dio svog truda isplatiti, a kupce zadržati.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Marko & Ivana (@fitkapule)

Želja je u meni bila sve jača, ali znala sam da to sve ne mogu iznijeti sama. Nemam kredibiliteta niti stručnosti za mnoge teme koje bi dodatno dale na važnosti kupovanja i podrške lokalnim proizvođačima. Javila sam se Angelini Paić, koji mnogi znaju kao @nutricionisticaangelina. Nakon što sam joj iznijela svoje ideje i vizije, ona je samo rekla “Sviđa mi se. Može. Idemo!” I eto nas. Samo 2 mjeseca nakon naš prvi digitalni magazin je tu!

Ovim magazinom želimo približiti ljudima važnost kupovanja kod lokalnih proizvođača i OPG-ova pričajući njihove priče upotpunjujući ih stručnim člancima iz sektora poljoprivrede, povijesti i ekonomije.

Važnost sezonske prehrane i pripreme samih namirnica uz minimaliziranje bacanja hrane čini veliki dio našeg magazina u sklopu kojeg postoji puni plan preporuka za kuhanje cijeli mjesec.

Iako je priča potekla iz Osijeka i s naše pije, savjeti i teme o kojima progovaramo primjenjivi su generalno.

Tržnica je mjesto susreta, razmjene iskustva i dobara, temelj u stvaranju povjerenja i izgradnji boljeg društva. A to je ono što na kraju krajeva želimo svi i sebi i svojoj djeci, zar ne?

Cijena Magazina je 5 EUR, a možeš ga kupiti putem ovog linka: Povedi priju na piju

Objava ovo je počelo kao subotnja navika – završilo je kao projekt pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Koliko porod promijeni i formira ženu, često ne možemo ni zamisliti. Često, godinama nakon poroda dođemo do nekih odgovora na pitanja koja smo si same postavljale dok smo se tuširale pa su kapljice vode iz mlaza toplog tuša prigušavale život koji se odvijao oko nas. U tom trenutku ostajemo sa svojim najintimnijim pitanjima.

Prije nego što vam ih napišem, ispričati ću vam svoju priču…

Bio je kraj siječnja, kada sam išla na svoj prvi pregled na koji žene redovno idu 6 tjedana od poroda. Sjećam se da sam bila blago uzbuđena. Dijelom što sam se nadala da ću čuti kako je sve u redu, a dijelom i što ću se ponovo moći vratiti intimnim odnosima.
Naš je dogovor bio da pričekamo taj prvi pregled. Onako, za svaki slučaj. Barem smo to tako tada zamišljali. Kao što smo zamišljali i druge stvari nevezano samo za nas dvoje, ali to sada nije bitno…

Pregled jedva da je i počeo, a ja sam u mahu osjetila suho struganje, zatezanje i peckanje. “Sigurno sam suha od poroda i hormona…ˮ misao nisam ni dovršila – prekinula ju je oštra bol i pucanje. “Uh, malo je koža puknula pri pregledu, ali ne brini se, sada ću ti ja to namazati. Sve ostalo je u najboljem redu.”

Slušala sam doktora kako mi govori ono što sam u jednu ruku htjela čuti, dok mi je s druge strane odnekud došlo pitanje: “Jesu li oni to mene previše zašili?“.

Nisam to tada izgovorila na glas jer sam samu sebe poklopila idućom mišlju. “Nemoj pretjerivati, sve je ok.” Teško mi je u par rečenica opisati što sam sve osjećala i prolazila u sebi u malo više od godinu dana pokušavanja traženja odgovora i načina da si pomognem jer se toliko toga dogodi i odvija kada postanemo roditelji. Zatezanje, osjećaj suženosti, bol i pucanje pri odnosu su bili najprisutniji u tom
periodu. I psihički i fizički bila sam u kaosu. Odgovore i rješenja sam možda tražila na krivim mjestima, ne znam, ali ništa nije pomagalo. I zbog toga sam se osjećala – još gore, lošije.

Sve dok mi jednoga dana u goste nije došla moja Mateja. Prijateljica s kojom se ne vidim često, ali kada se vidimo, možemo si reći sve. Počele smo s lakšim temama, a završile na onim najbolnijim. Ispričala sam joj što me muči iako se odgovoru nikako nisam nadala. “Husband stitchˮ izgovorila je.
“Kod nekih ginekologa postoji praksa u kojoj žene nakon poroda zašiju malo više kako muškarci ne bi osjetili razliku u odnosu prije i poslije poroda.” rekla je.

Navala emocija i bijesa u meni eruptirala je poput vulkana. Svaka suza, svako stiskanje zubi, svaka pretrpljena sijevajuća bol za vrijeme odnosa – sve je taj dan izašlo iz mene dok sam te večeri stajala pod mlazom toplog tuša, a njegov zvuk prigušivao je ponovo zvukove svakodnevnog života iza vrata kupaonice i dopustio mi da ostanem sama sa svojim najintimnijim pitanjima i saznanjima.

Puno sam razgovora vodila tada u svojoj glavi u raznim prigodama- za vrijeme kuhanja dok je šum nape činio isto što i tuš, ali i u najsitnijim noćnim satima kada je tišina vanjskog svijeta bila najglasnija, a misli mi nisu dale zaspati. Razgovori su bili puni ljutnje, bijesa, ranjenosti i nemoći. Svašta mi je prolazilo glavom, svakakvi su završeci tog razgovora bili.

Uporno sam sam u svojoj glavi vrištala “Zašto mi nitko nije rekao da će me dodatno zašiti? Zašto me nisu upozorili na moguće posljedice i komplikacije?” I dan danas mi nije jasno – zašto?

Zašto nitko ne objasni što je napravljeno i što se može očekivati? Zašto se žene, nakon svega što prođu kroz porod i svega što ih nakon njega čeka, jednostavno “malo više zašije” i pusti da se same bore za odgovor i rješenje, često ih uvjeravajući da je to tako i da je sve u redu.

Znala sam, da ću jednoga dana i taj razgovor u sebi završiti te da će doći trenutak da ga ispričam javno. Za svaku od vas koja je ovo prošla, ali i za svaku koja će tek proći u nadi da će vas nakon poroda barem priupitati – slažete li se s jednom dodatnim šavom ili ne?

Mene nakon drugog poroda također nisu pitali. Zapravo, nisu ni morali niti stigli. Sve sam im sama rekla. Sve. Tada sam se napokon prestala pitati to pitanje. Tada sam napokon dobila i odgovor i rješenje.

Objava koliko porod formira ženu? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Odgađala sam drugo mišljenje za dva madeža pa – dobrih pola godine. “Sad ću.ˮ i “Evo sad ću.ˮ ponavljala sam sama sebi kao i Konstrakta u svojoj pjesmi. Sve dok nisu došli topli, sunčani dani pa sam si rekla “Ok, ovo je sada stvarno zadnji rok!ˮ Nazvala sam i dobila termin za 10 dana. “Ma super!ˮ pomislila sam i prstima prošla preko svoja dva madeža koja čekaju odgovor. Pogledam u Cvitinu točkicu na licu koja također čeka pregled, poljubim ju i pomislim “Ma bit će to sve dobro.ˮ

Pola sata prije pregleda, vozimo se autom i djeci objašnjavam gdje idemo i što nas čeka. Juraja pregled ne čeka, ali neka ide, vidi i navikava se. Izlaganje svakakvim situacijama je meni skroz ok i često ih vodim sa sobom na razna mjesta i kroz razne situacije. “Hoćemo biti hrabre?ˮ pita me Cvita. “Hoćemo. Ok je ako te strah ili ti je neugodno, ali doktori su tu da nas pregledaju i pruže nam pomoć ako je potrebno. Ja ću prva da možeš vidjeti što će i tebi doktor raditi, može?ˮ, “Može, mama! Super! To će mi biti lakše!ˮ

Doktor nas poziva u ordinaciju i na njegovo pitanje zbog čega smo točno došli, ja mu objašnjavam i u mom objašnjavanju, on automatski kaže Cviti da sjedne pa će ju prvu pogledati. Cvita sjeda na stolicu i fiksira me pogledom. Nasmijem joj se i namignem – znam, ljubavi, nismo se tako dogovorile, ali bit će sve ok. Odradila je to junački i sva je bila sretna kada je doktor rekao “Ma nije to ništa. Pukla je kapilarica, zgrušala se krv od uboda insketa jer je vjerojatno pustio nešto putem sline pa se nije uspjelo razgraditi. Totalno je benigno, budite bez brige.ˮ Moram li reći koliko olakšanje sam osjetila u tom trenutku? “Izvolite, gospođo, sjednite, dajte da sada Vaše madeže pogledam.ˮ

Sjedam na stolicu i pokazujem madež na vratu i u kosi. Doktor ih pregledava i prvo što je izustio “Da li je netko od Vaše bliže obitelji umro od malignih bolesti?ˮ Mozak mi se smrznuo, želudac stisnuo. “Nije.ˮ Progovaram dok rujem po fajlovima u svom mozgu. Valjda. “Ova dva madeža zbog kojih Ste došli, nisu madeži. To su virusne bradavice koje tako izgledaju. Totalno su benigne. Međutim, ovi madeži po vratu koje vidim, oni su u kategoriji madeža koji prvi mogu dovesti do razvoja malignih tvorevina. Skinite se. Obavit ćemo kompletan pregled tijela.ˮ

Ustajem se sa stolice i počinjem se skidati. Djeca me gledaju, smijulje se jer je djeci k’o djeci smiješno to što moram skinuti majicu i grudnjak u totalno nesvakidašnjoj situaciji. Dok se skidam, gledaju me ta dva para nasmijanih okica, a u meni bubnji. Bubnji spomen maligne bolesti. “Diši. Diši. Bit će sve ok.ˮ govorim sama sebi pokušavajući smiriti bubnjanje unutar sebe. Centimetar po centimetar, madež po madež, doktor pomno pregledava. Kod nekih zastaje pa ih dodatno pregledava i promatra. Nisam sigurna je li ok dok doktor šuti i fokusira se ili bih voljela da od madeža do madeža govori “Ovaj je ok, ovaj je ok, ovaj je ok…ˮ “Možete se obući. Svi madeži su za sada uredni. Međutim, morat ćete napraviti fotokartu svojih madeža i poštovati ono što ću Vam sada reći: zabrana solarija, zabrana sunčanja, faktor 50. Ako se ne varam, puno madeža Vam se pojavilo unutar 5 godina i ti madeži su izrazito opasni ukoliko se ne budete pridržavali naputaka. Sve ću Vam napisati.ˮ

Odahnem. Dobro je. Dobro je sve. Sve je uredu.

Doktor kreće kuckati nalaz, ja dovršavam oblačenje. “Da Vas pitam još jednom: Nitko od Vaše bliže obitelji nije preminuo od malignih bolesti?ˮ, “Nije.ˮ Odgovaram, iako i dalje ne sto posto sigurna pa ponovo prekopavam informacije u svojoj glavi.

Izlazimo iz ordinacije uz Cvitin povik “A sadaaaa IGRALIŠTEEEEE!ˮ Nasmijem se i zahvalim što je sve uredu i što se stvarno možemo bezbrižno igrati. Prilazimo igralištu, a u mojoj glavi se pojavi informacija – prabaka je preminula od maligne bolesti. Uzimam mobitel da javim Marku i svojima da je sve ok, vidim notifikaciju na Instagramu i kliknem ju. Ma samo neki lajk. Otvori mi se homepage i na njemu reklama za summer body.

Gasim mobitel, ubacujem ga u torbu i mislim si “Ma odj…te više sa tim summer bodyjem i pripremama za ljeto! Pozovite ljude na preglede i prevenciju kao stvarnu pripremu za ljeto!ˮ I zaista, žene drage, ljudi dragi, pregledajte madeže, pregledajte grudi, odite na ginekološki pregled jer to su pripreme koje su od životne važnosti.

Fotografije: unsplash.com

Objava ljetne pripreme – one zaista bitne pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

“A što ako napravim neku grešku?” je rečenica za koju sam sigurna da si je izgovorilo 99% poduzetnica i poduzetnika. Nisam napisala 100% jer uvijek postoji mogućnost pogreške i odstupanja. Kužiš? Uvijek postoji mogućnost da ćeš pogriješiti. Uvijek postoji mogućnost da nešto napraviš, iz tko zna kojeg razloga, i naknadno shvatiš da si napravila/napravio grešku. Pa što? PA što ako pogriješim? Ispričaš se, pokušaš ispraviti (ako je moguće) i ideš dalje.

Otvaram Instagram uz prvu, jutarnju kavu i vidim Sonjin story. “Što se dogodilo?” pomislim jer nisam možda sve popratila. Kliknem jer vidim da je dijeljeno sa Supermame profila. Tražim grešku, ne vidim ju. Idem post po post i skužim na jednom hrpu komentara. “To je to” pomislim jer odskače od uobičajenog broja komentara na objavama. Čitam komentare i zapitam se kako nisam to doživjela na
taj način. Pročitam dva koja su konstruktivne kritike uz malu dozu izbacivanja frustracija. “Ajde dobro, kužim sada”. Dignem pogled od mobitela i pomislim “Je li moguće da kada treba nekoga “kamenovati” imamo snage napisati komentar, a kada ga treba podržati, nemamo snage stisnuti ni lajk?”

Vrtim film: imale su izložbu, trebalo je to sve pripremiti, dogovoriti, fizički odraditi, putovati iz Padove i Zagreba prema Splitu i Trogiru pa nazad, trebalo je pripremiti i u obitelji možda šta će se jesti, posložiti malo stan, robu, dogovoriti što-ako-nešto-dok-me-nema, pripremati sadržaj i tekstove za društvene mreže, objavljivati druge članke, slagati newsletter… I u svemu tome (a vjerujem još puno toga) dogodi se – greška. Greška koja možda i nije tolikih razmjera, ali društvo ju je tako detektiralo.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Supermame (@supermame.hr)

Je li se i tebi dogodila greška, za koju možda nisi ni pomislila/pomislio da će se krivo interpretirati i pokrenuti niz ružnih reakcija koje će zaboljeti jer – nisi ništa loše mislila/mislio?

Je li netko u tvojoj bližoj okolini napravio/la grešku zbog koje si izbacila/o kritiku bez filtera? Kako si se osjećala/o? Kako se osjećala osoba kojoj si to izgovorila/o?

Što kažeš svom djetetu kada napravi grešku? Iskritiziraš li ga ili mu pokušaš objasniti zašto misliš da nešto nije ok, zagrliš ga/ju i kažeš “Bit će sve ok. Tu sam za tebe. Svi griješe.”

Stani. Razmisli. Ako nekoga cijeniš, nemoj ga na prvu grešku ispljuvati kao da dosadašnji rad ništa ne vrijedi zbog – te jedne greške. Budimo tu jedni za druge. Budimo si podrška.

Naslovna fotografija: unsplash.com

Objava (p)a što ako pogriješim? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nedavno je izložbom “Nevidljiva” pažnja bila usmjerena na neke od nevidljivog tereta koje majčinstvo nosi. “Idem.” Ni trunke nisam dvojila jer sam svjesna koliko je bitno pričati o svemu što majčinstvo nosi, poglavito ono što se kod nas “etiketira” i svako je kadar dati svoje “stručno” mišljenje.

Svaku od priča pažljivo sam pročitala, svaku sliku promotrila. Suza u oku zbog svake. Nerazumijevanje društva toliko boli. Sonja mi je skuhala kavu, koju sam ponijela zajedno sa svim emocijama u sebi, do jedne od stolica. Priča uz kavu je krenula, emocije su se polako smirivale, a svaka tema naišla je na razumijevanje.

“Nikad ne valja. Tako bi se mogla zvati sljedeća izložba”, našalila sam se sa ženama u svom okruženju “jer što god da napravimo, netko će nas osuditi.”.

U trenutku primanja onog malenog bića u svoje ruke, počinješ raditi korake u različitim smjerovima. “Jesi rodila prirodno ili carski?”. Ako si rodila carskim rezom navodno nisi ni rodila. “Jesi primila epiduralnu?”. Jer ako jesi, ti nisi ni osjetila što pravi porod znači. “Jel ti nadošlo mlijeko? Jel dojiš?”… Jer ako nije još, možda nešto nije u redu jer već je trebalo i nemoj slučajno dati sestrama u rodilištu da bebi daju adaptirano jer ako beba osjeti adaptirano – ma nema šanse da više dojiš!

Nižu se savjeti, koje vjerojatno nisi ni tražila, sami od sebe. Poruke stižu sa svih strana čak i od rodbine s kojom se inače ne čuješ. Ako si slučajno u nekoj grupi postavila pitanje, imaš šta čitati cijeli dan. Šećer na kraju je sestra na odijelu u kojoj ima empatije manje nego u epruveti krvi – u tom slučaju razne komentare dobivaš uživo. Nijedan potez koji si napravila u prvih tjedan dana djetetova života vjerojatno ne valja.

Kako beba raste, svakim njezinim danom, dobiješ barem jedan “Nemoj, ne valja, ni slučajno.”. Sjećate se one igrice s bombama i brojevima? Pojma nemaš gdje sljedeće da klikneš/zakoračiš jer se bojiš da ćeš naletjeti na bombu/ne valja ti to
komentar.

Ako imaš jedno dijete – premalo je, sebična si, odrast će sam, bit će razmažen…

Ako imaš dvoje djece (poželjno bi bilo muško i žensko) – razmisli o trećem…

Ako imaš troje djece – e tu si već rubna za većinu, a za nekolicinu si taman.

Četvero, petero – vjerojatno niste baš svoji, trebali biste potražiti stručnu pomoć.

Ako se prebrzo vratiš na posao – jadno to dijete, ima nemajku samo takvu jer najbolje bi bilo da si s djetetom do njegove treće godine života.

Ako si s djetetom do treće godine života – e onda nikako da se vratiš na posao, pa šta čekaš, neće mu ništa biti u vrtiću.

Ako si odlučila biti majka i brinuti se o kućanstvu – lijena si, ideš linijom manjeg otpora, zapostavila si sebe.

Ako pokušavaš gurati karijeru uz djecu – sebična si jer si sebi na prvom mjestu, a djeca ionako prebrzo odrastu pa bi bilo poželjno da uživaš s njima u svakom trenutku.

Ako poželiš promijeniti donešenu odluku oko bilo čega – istrpi, sama si tako odabrala.

Ako slučajno odeš frizeru, na neki tretman – tko joj čuva djecu?

Ako kažeš da ti je odlazak u nabavku svojevrsni “spas za glavu” – zapustila si se nisi svjesna što govoriš.

Ako kreneš na neki oblik tjelovježbe relativno brzo nakon poroda – samo na izgled misliš.

Ako odeš na psihoterapiju jer se ne osjećaš dobro – šta ti misliš da je drugima bilo lako?

Ako si poželiš kupiti štikle – šta će ti, ionako nigdje ne ideš.

Niz je predugačak i što god da napraviš netko iz okoline nađe razlog da ti dokaže da tvoja odluka nije ispravna. Previše je situacija na koje nailaziš na svom životnom putu, a vezano je za to što si žena, što si majka, u kojima ćeš na svojoj koži osjetiti da ti netko pokušava dokazati da nisi dobro odlučila i da ne ideš dobrim putem. Uvijek si nekome previše. Iako se trudiš ponekad održati zlatnu sredinu, shvaćaš da ni ona ne postoji jer i u toj zlatnoj sredini nisi dovoljna i ne trudiš se dovoljno jer uvijek može biti bliže savršenstvu. Savršenstvo ne postoji. Kao ni ta zlatna sredina.

Savršena i zlatna postaješ sama za sebe onda kada si u miru sa sobom i svojim odlukama, ma kakvi god te tada komentari susreli.

I zapamti – često će ti se činiti da je svaki tvoj izbor drugima vidljiv, no iz njihove reakcije možeš iščitati da zapravo nije.

Izložbu Nevidljiva možeš pogledati kroz mjesec prosinac u kazalištu Mala Scena.

Više informacija potraži na OVOM LINKU.

Objava nikad ne valja… pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Precijenila sam se. Ta misao često mi se znala javljati u glavi kada sam bila iscrpljena i premorena, a i najmanja sitnica me izbacivala iz takta. “Nisam ja “materijal” za majku” zakucavala sam sama sebe dublje nego je to itko mogao. Ti neki dani bili su preteški. Težina kojom bi se kretala kroz njih bila je neopisiva. Dan nikako da prođe, ja nikako da se smirim. Pogled u ogledalo bacao me u očaj.

“Propala si. Pogledaj se na šta ličiš.” Gledala sam se i gadila se sama sebi. Neoprana kosa, zubi. Dlake na nogama, nokti s neskinutim lakom po mjesec dana. Nisam si bila prepoznatljiva i to me istovremeno rastuživalo i razbješnjivalo.

Umivam se, perem zube, zalizujem kosu u rep i oblačim trenerku na sebe. Nakon 20 minutnog presvlačenja, oblačenja, previjanja, provjeravanja, stavljam dijete u kolica, kačim i psa pa izlazimo van. Van na zrak jer to je jedino što mi koliko toliko bistri um. Šetnja. Oduvijek me opuštala šetnja. Ali ne ona s prekidima plačem, nunanjem, prekopčavanjem u nosiljku.

Bilo je tih teških dana kada me ta ovisnost malenog bića o meni razarala. Željela sam samo otići, nestati. Pobjeći. Maknuti se od svega i uhvatiti mir.

Precijenila sam se. Nisam ja za ovo. Ne mogu ja podnijeti ovu količinu ovisnosti i odgovornosti. “Ma normalno je da si nervozna. Pa neispavana si, malo dijete traži puno. Šta bi ti? Kao da je drugima bilo lakše. Uživaj dok su mali, ni ne znaš šta te TEK čeka!”.

Dobivala sam ovakve i slične savjete od kojih mi se želudac stiskao. Nisam željela ni pomišljati šta me TEK čeka jer ni TAD nisam uživala. Al nimalo. Previše se toga gura pod “normalno kada si mama” da nisam htjela ni govoriti što sve osjećam kako o tom “normalnom” ne bih morala slušati. Znala sam da to nije normalno. Osjećala sam to. Nisam to htjela ni prihvatiti. Ali me i dalje osjećaj o precijenjenosti progonio. Svjesna da nazad ne mogu, a naprijed ne ide. Bila je korona i svi smo bili u neizvjesnosti, napetosti, nervozi. Ništa mi tada nije pomagalo, dapače, samo mi je odmagalo.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Marko & Ivana (@fitkapule)

Žao mi je što tada nisam znala prepoznati vapaj u sebi.

Žao mi je što tada u ogledalu nisam prepoznala depresiju i prisilne misli.

Žao mi je što sam mislila da sam se precijenila, a nisam prepoznala da samo trebam potražiti pomoć.

Čitam Ivkin tekst u Jutarnjem i shvaćam koliko to sve nije bilo normalno. A gura se pod normalno. Shvaćam i da je depresija, prisilne misli, anksioznost zapravo prolazna. Želim i tebi da shvatiš da se nisi precijenila, nego samo trebaš pomoć. Potraži je.

Fotografije: Freepik

Objava nisi loša mama, samo trebaš pomoć pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Znate one slike gdje je jedna osoba u fokusu, a sve ostale su mutne? Ta jedna osoba je stajala mirno. Stajala je mirno dovoljno dugo da ju je fotograf uspio fokusirati, izoštriti, dok su se svi drugi kretali. Jeste li ikada imali osjećaj da stojite u mjestu dok se svi drugi kreću? Da konkretnije pitam: drage žene, majke, je li vam poznat taj osjećaj za vrijeme porodiljnog ili možda odluke da ostanete uz svoje dijete duži period?

Sjećam se sebe, svojih misli, svojih želja dok sam bila trudna. Sjećam se što sam sve zamišljala i planirala. Nasmijem se i dok pišem ovaj tekst, ali ne podrugljivo i bezobrazno nego sjetno i sretno. Bilo je prilično idilično, rekla bih iz ove perspektive. Bilo je iskreno i neiskvareno, pomalo naivno. Naivno jer sam se vodila onima “kako drugi”, pa tako ću otprilike i ja. Dojam je bio taj da kada dijete stigne u obitelj, malo se tu nešto promjeni, ali dijete se uklopi s vremenom u tvoje planove pa ideš dalje, hrabro stazama kojima si planirala. Kakva je to fasada. Predivna, barokna, puna predivnih detalja. I svaki od njih skreće ti pogled sa onog realnog, bitnog, izazovnog.

“Heeeej, pa ti si rodila! Pa zato tebe ne vidim nigdje? Pa kako si? Jesi živa? Kad se vraćaš raditi?”, pitanja su to na koje bih često dala neki nedefinirani odgovor jer zaista je tako i bilo – nedefinirano.

Nisam imala pojma kada se vraćam raditi (full time jer ipak nešto honorarno odradim, ali nije to to). “Ma najljepše ti je doma s djecom, uživaj i šta te briga!”. To je neki suma sumarum savjeta i pouka na koji se svedu dobronamjerni savjeti.

Moja odluka jest bila da ću otvarati obrt tek kada djeca krenu u vrtić, tek kada malo stasaju da nisu stalno bolesna, tek kad… Tek kada traje već skoro 5 godina. Bilo je tu korone, svega, da se razumijemo, što uz moju struku nikako nije išlo ruku pod ruku. U međuvremenu smo se proširili za još jednog člana i ta moja odluka se produžavala i produžavala.

A ja sam imala osjećaj da stojim. Stojim u fokusu svojih misli, ispred svog objektiva iza kojeg je ona Ivana od prije tih 5 godina i čeka pravi trenutak da napravi klik.

Ja stojim, svi se drugi kreću. Svi rade, ostvaruju se, svi se educiraju, svi su u 4-5 brzini, a ja imam osjećaj da sam pod ručnom. Pod ručnom svoje odluke da ostanem i budem tu za svoju djecu.

Nemojte me krivo shvatiti, ja bih vjerojatno opet istu odluku donijela, ako ne i sličnu jer sam takva. Volim biti tu za druge i volim davati sebe koliko god mogu. Ali želim da znate, da bih voljela često i tu odluku promijeniti. Voljela bih da “od sutra” mogu naći dobru tetu čuvalicu ili dobiti vrtić pa da svaku svoju ideju koja mi se mota po glavi zapišem, razradim, realiziram.

Voljela bih da mogu lakše promijeniti tu svoju odluku, baš kao što sam nekada i mogla. Nekada dok neko malo biće nije ovisilo o meni, dok nisam bila ovoliko odgovorna. U redu je željeti promijeniti odluku. U redu je imati težak period kada ti je dosta svega i kada požališ što si neke odluke donijela. U redu je imati težak period. U redu je imati i teške misli. Govorim si to svaki puta kada mi je teško. Nekada to upali, nekada ne, ali i taj teži period prođe jer koliko god sam ja sa slike s početka mirno u fokusu dok su svi ostali u pokretu, toliko se ja u tom trenutku vidim obrnuto – svi su drugi jasni, s ciljem i na putu do ostvarenja dok sam ja mutna i u mjestu sa svojim mislima, željama i težinom koji ovaj period donese.

Foto: unsplash.com

Objava imaš li osjećaj da stojiš u mjestu dok svi drugi žive punim plućima? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

…koliko puta ste čule ovu rečenicu? Ili još bolje pitanje – koliko puta ste ju SAME izgovorile? Prva dižem ruku, priznajem da jesam i to – nebrojeno puta! Nedavno sam bila na jednoj večeri u društvu desetak mama. Same. Bez djece i muževa. Treba se opustit – to smo si rekle. Ali naravno, kako to obično biva, pričalo se o djeci većinu vremena iako smo se dogovorile da je to zabranjena tema.

Spoznaš u tim razgovorima puno toga. Ono što mi je zapelo u uhu je bila rečenica, koju sam i sama izgovarala, a ide ovako “S prvim djetetom pogriješila sam…” i onda krene nabrajanje. U jednom trenutku sam zastala, utišala sve glasove oko sebe i čula svoj unutarnji “Ma nisam ja ništa pogriješila! Radila sam u svakom trenutku najbolje kako sam mogla i znala!” Izgovorila sam to i na glas.

Pogledale smo se nas par i nastavila sam: “Pa je li moguće da si i tu same predbacujemo? Kako smo mogle pogriješiti ako smo radile najbolje što smo mogle i s najboljom namjerom? U novonastaloj ulozi, koju prolazimo po prvi puta u životu, milijuni savjeta su stizali, milijune smo ih pročitale, trudile se, nespavale, odricale da bi same sebe posrale rečenicom koju počinjemo – pogriješila sam!” Stvarno mi nije jasno KAKO uspijemo same sebi podmetnuti nogu?

Je li to zato što smo navikle da kritika može stići iza svakog ugla, pa onda bolje da odmah same sebe udarimo ispod pasa i po mogućnosti se za to ispričamo cijelom svijetu?

Uvjerena sam da je to sve na nekoj podsvjesnoj razini. Moram priznati da nisam to na taj način ni sama osvijestila do tog trenutka, kada smo se samo nadovezivale “Ma i ja sam pogriješila… I ja sam isto pogriješila…” Sve smo pogriješile, a svima su djeca sretna, zdrava i živa. Zamislite to. Šta bi tek bilo da nismo griješile… Bismo li uz tu istu sretnu, zdravu i živu djecu i mi bile sretnije, opuštenije, neopterećenije? Apsolutno da! Ali – nismo znale jer smo uz nesigurnost i iskustvo bile prestroge prema sebi.

Moram priznati da sam se puno češće propitkivala i analizirala kroz korake, nego što sam se potapšala po ramenu i rekla “Ma bravo!”.

Ili još bolje – samu sebe zagrlila. Imala bih puno veći mir unutar sebe da jesam. Imala bih i puno više ljubavi prema sebi da jesam. Ali – nisam. Spoznaju koju sam te večeri osjetila, uhvatila sam za ruku kao pravu prijateljicu. Ostaje ona ovdje sa mnom, u meni. To jesam. Na to sam ponosna. Ponosna jer sam osjetila da su i druge mame tu istu spoznaju uhvatile za ruku i barem zbog tog saznanja, otišle mirnije svojim domovima. Mirnije i samopouzdanije.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Marko & Ivana (@fitkapule)

Lakoća odgajanja drugog, trećeg, četvrtog djeteta leži upravo u iskustvu. U ničem više. Dakako, ovo sve govorim ukoliko su djeca dobrog zdravstvenog stanja, te je njihov fizički i psihički razvoj u granicama normalnog. Samo kada osvijestimo taj iskustveni proces, koji prolazimo kroz različite faze naših života, i kada si dopustimo opustiti se, osvrnuti i razumjeti što smo sve prošli da bi do neke točke došli, samopouzdanje i mir eksplicitno rastu. I to je ono što je divno.

Nisam ja ništa pogriješila. Nisi ni ti.

Ne možemo griješiti ako radimo svim srcem najbolje što možemo. Možemo napraviti drugačije, možemo reagirati drugačije,
možemo procesuirati drugačije. Ali dokle god to ispred nas raste i razvija se u pozitivnom smjeru – do tada sigurno nismo pogriješile! Osvještavanjem ovakvih spoznaja i dijeleći ga s drugima, naglas i javno, pružamo ruku jedni drugima. Uvjerena sam da i ti meni možeš ispričati nešto. Slušam te i pružam ti ruku.

Fotografija: pexels.com

Objava s prvim djetetom pogriješila sam… pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Zagazili smo u drugu polovinu travnja naglim padom temperatura. Svima olakšanje. Kako prirodi, tako i nama. Tjedan prije, počela sam vaditi vakuum vreće s ljetnom odjećom jer nas je sve onih 30 stupnjeva sašilo. Raspakiravala sam odjeću i pomislila kako se, kao i svake godine doduše, nisam najbolje “pripremila za ljeto”. Čitaj – nisam otišla na maderoterapiju da malo potaknem tu limfu i razdrmam celulit. A bome si nisam uskratila ni užitke kada mi se prohtjelo. “Ma jebeš to sve”, nadovezala mi se misao, “kao da je ikog briga za moj celulit, imaju oni svoj.”

Daleko od toga da ne bih voljela imati ga manje (ili po mogućnosti uopće). Lagala bih kada bih rekla da ne želim izgledati bolje. Želim. To me i motivira da se hranim zdravo u većini, da se krećem i brinem o sebi. Kako fizički, tako i psihički. Uvijek može bolje. Ali isto tako, kada dođem do tog bolje, obično želim još bolje. Tako da je to neki začarani krug, ali nećemo sada o tome.

Ono što me nagnalo da napišem ovakav naslov je nešto što sam pročitala jučer skrollajući po Instagramu. Prvo sam naišla na Ivanin program “Samopouzdana na plaži” i pomislila koliko je bitno zauvijek prerezati tu omču koja nam se steže svake
godine u ovo neko doba. Svjesna sam da će sada krenuti ti brzi programi za “topljene masnoća u samo mjesec dana”, “savršeno tijelo za ljeto u samo 2 mjeseca”, “izgubite 10kg u 2 tjedna” i slično. Obzirom da aktivno 10 godina vodim pilates, mogu reći da sam dio zajednice koja brine o ljudskom tijelu i pokretu.

Diplomirani sam fizioterapeut i tu ljubav prema pokretu i kvaliteti života koja se zadržava istim, samo nadograđujem iz godine u godinu. Ono na što ne mogu zažmiriti jest upravo taj instant način trigeriranja ljudi. Guranje vanjštine kao nečeg superbitnog u narednim mjesecima je stvarno loše.

Loše jer kod mnogih to može izazvati osjećaj panike jer – nisu spremni. Pada samopouzdanje, volja i motivacija. Pogotovo ako nakon tih instant rješenja ne uspiju kao modeli prikazani na slikama i videima istih.

Dok mi misli lutaju, prebacujem se na storyje i naletim na Unine. Žena je u bolnici. Priznaje da je umorna, u strahu, ali se ne predaje. Zbog svih i svega, a ponajviše zbog djece koja joj nedostaju. Sjetim se u trenu moje mame. Završila je u bolnici prvi puta kada sam ja imala 3 godine, a brat 6 mjeseci. I ona je, kao i Una, ali kao i mnoge (i mnogi) od njih prolazila strahove i previranja zbog ozbiljnih zdravstvenih problema. “To je ono zbog čega se vrijedi zabrinuti, a ne celulit!”.

Koliko je u ovoj sekundi ljudi kojima celulit ili višak kilograma nije ni na kraj pameti?

Koliko je njih koji osjete sreću samo pri pomisli da će sve biti u redu i da će ovo ljeto gledati djecu kako se gromoglasno i sretno smiju izvrčući se u plićaku po tko zna koji put na nekom napuhancu? Jest će se prijepodne krofna, a popodne sladoled i umuljani će se slikati za one najblesavije i najljepše uspomene kojih će se rado sjećati godinama! I tako će ih boljeti briga za celulit! Jer su iznutra dobro.
Jer uspješno vode svoje bitke, a ono na površini, što se malo nabora nije vrijedno te pažnje.

I baš zato sam napisala da je celulit srećonoša – dokle god nam fokus pada samo na malo naborane kože izvana, do tad možemo biti sigurni da smo iznutra dobro i da se krećemo bez bolova i živimo život punim plućima!

P.S. U srpnju ionako više nitko ne priča o celulitu, a u kolovozu tek. Uživajte u toplim danima i zdravlju koje nije zdravo za gotovo!

Foto: pexels.com

Objava celulit kao srećonoša pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Za vrijeme trudnoće naslušala/i smo se svega: što jesti, što ne jesti, na što paziti, što raditi, kako raditi, što radi tata, što radi mama, gdje završavaju tatine obaveze a što su isključivo mamine – jer mama je nezamjenjiva. O porodu da i ne pričam. Svega i svačega se naslušaš, neke stvari usvojiš, o nekima žustro raspravljaš braneći svoje osobne stavove, a za treće vrijedi “na jedno uđe a na drugo izađe”. Što prije počnete prakticirati ovo zadnje – to bolje za vaše mentalno zdravlje. Ali što sa svim tim savjetima nakon što to malo biće dođe na svijet? Jesu li nam stvarno svi sve rekli ili neke stvari ostaju na nama “da ih otkrijemo”? Voljela bih da su mi neke stvari ipak bile rečene i da nisam toliko morala proispitivati samu sebe, Marka i nas.

1. Ok je ako to malo biće pri “prvom pogledu ne voliš najviše na svijetu”

Jedna od prvih misli koja mi je prošla kroz glavu je upravo bila ova. Svi su mi govorili da ću vidjeti što znači prava i neizmjerna ljubav čim ugledam to malo biće, neopisivo iskustvo od kojega nema dalje ni više. Sjećam se da mi se znalo vrtjeti po glavi koliko snažno osjetiš upravo tu navalu enormne ljubavi o kojoj ti svi pričaju gladeći te po stomaku. Kada je došao TAJ trenutak – nisam osjetila ništa spektakularno a očekivala sam vatromet života. Gledala sam u nju, onakvu malu, krhku nakon što su je stavili na mene i razmišljala upravo o tome. I kako da ja sad svima njima kažem da nisam proživjela to što su mi oni govorili da hoću? Je li sa mnom sve ok?

Jesam li ja uopće za majku ako to nisam osjetila tako kako svi pričaju?

Jesam. Sada nakon određenog vremena čvrsto tvrdim da je to ok. Ok je dati si vremena za ljubav. Ok je dati si vremena za sebe i gledati u to malo biće da uopće shvatiš što se u tvom životu dogodilo. Prvi puta kada su mi rekli da im je bljedunjava i da će joj izvaditi krv da vide je li sve ok, osjetila sam u sebi onu navalu emocija i adrenalina koju osjetiš kada je netko tebi bitan ugrožen. To je to. Tada sam shvatila da je sve ok sa mnom i da mi treba vremena za te emocije o kojima svi pričaju.

2. Nije ništa sramota ni guglati ni pitati

Osim što puno toga čuješ, puno toga – htjela ili ne – pročitaš jer ti se puno toga samo nameće putem društvenih mreža. No možemo li sve čuti ili pročitati? Naravno da ne. Trebamo li uzimati to isto zdravo za gotovo? Naravno da ne. Ne znam ni koliko bi trudnoća trebala proći da budem “sveznalica”. Od prvog dana vrte ti se po glavi razna pitanja gledajući u bebu pored sebe i ok je pitati i sestru i doktoricu u bolnici sve što te zanima i muči jer zato i jesu tu. Ok je čak i guglati ako ti je na prvu neugodno pitati ali u tom guglanju filtriraj stranice na kojima ćeš pročitati informaciju. Ali po meni je bolje upitati nekog stručnog jer svatko od nas ima nekoga ili zna nekoga tko će ti dati pravi savjet.

3. Ne žuri kući iz bolnice

Želja za svojom komocijom, krevetom, stanom/kućom je prisutna kod svih nas i gledajući žene koje su u sobi po drugi ili treći put, koje govore „ma samo polako, ne žurimo mi kući” bilo mi je par upitnika nad glavom. Što mislite koliko mi je upitnika bilo kad sam došla kući i shvatila da je sa mnom i to malo biće koje je ležalo u krevetiću pored mene? Koliko sam se samo puta sjetila one sestre koja mi je rekla „Odmorite se, imat ćete se prilike ustajati noću kad dođete kući.” Slijedeći put ću sigurno boravak na odjelu iskoristiti kao što bih koristila hotel s 5* sa doručkom, ručkom i večerom te zlatnim sestrama koje uzmu bebu od 2 do 6 ujutro da se malo odmoriš i odspavaš.

4. Short horror story – a nije porod

Porod. Porod boli. Kad prođeš porod, sve će ti drugo biti smiješno. Porod ovo, porod ono. Pripremila sam se na najgore kasapljenje u životu kojemu nikad kraja. Znate što ću vam reći? Porod prođe. Relativno brzo. A dojenje? Na to me nitko nije upozorio. Nitko mi nije rekao da to zna prilično potrajati. A trajalo je mjesec dana. Mjesec dana suza od bolova i rana. Nisam odustala samo zato što sam čvrsto odlučila da želim dojiti i da će i tim bolovima sigurno doći kraj. Nitko me nije mogao gledati dok dojim, a meni se glava ježila od svake pomisli da moram dojiti. Ali isplatilo se i prošlo je. Prošlo je kao i grčevi kao i sve do sad, čak bih se sad usudila reći da je i proletjelo jer smo svi skupa to zaboravili, ali tada mi se činilo da nema kraja toj cijeloj priči. Samo budite hrabre, odlučne i čvrste.

5. Ništa nije hitno – osim bebe

Jedan sam od onih „slučajeva” koji mogu sve sami i koji vole red. Vjerujem da će se mnoge majke nasmijati na ovo – i ja se sad smijem dok ovo pišem. Iz bolnice sam došla kući na Badnjak. Iako su nam na Božić rekli doći samo roditelji na 5 minuta, ja sam odlučila pobrisati pod. Zašto? Zato što sam tako navikla a to što sam nakon te navike imala osjećaj da sam odradila Iron man i što mi je trebalo sat vremena odmora, to je drugi par rukava. Zašto nisam zamolila Marka da to napravi? Zato što ja to mogu. Ok, mogu i mogla sam, ali jesam li morala? Nisam. Ništa nisam morala. Pružali su mi pomoć, a ja sam bila „pametna”. Ne budite „pametne” kao i ja.

6. Ne odvajaj robicu od robe

Štošta mi prvomajke radimo i mislimo da treba. Ovo je jedna od stvari koja ne olakšava život. Kupila sam i superprirodni deterdžent i omekšivač i poseban koš za robicu i sve ektra ekstra. Pri prvom posjetu patronažna sestra me pitala zašto to radim. Rekla sam da mislim da to tako treba. Nakon toga mi je patronažna uputila slijedeće pitanje: Mama, stavljate li dijete na svoj krevet? Naslanjate li dijete na sebe kada ga podižete? Odgovor je naravno bio potvrdan. Nakon toga mi je patronažna objasnila da sve bebine stvari koje iskuhavam, slobodno mogu prati s pamučnim našim stvarima koje se jednako tako iskuhavaju jer je kontakt djeteta s našim stvarima neminovan i da nema smisla odvajati, pogotovo jer ih nakon toga peglam parnom peglom. Dva i dva su uvijek bila četiri. Od tog ne perem njezina 3 bodića i 2 gazice odvojeno od naše 2 jastučnice. A sumnjam i da mame koje imaju 2, 3 ili više djece, odvajaju robicu od svakog djeteta posebno.

Moj mali savjet – iako robicu ne morate prati odvojeno, posebnu opreznost obratite ne samo na sredstva za pranje robice nego i za njegu bebine kože. Nisam se pripremila na to da će Cvitina koža biti toliko osjetljiva i da će zahtijevati dodatnu pažnju. Osim što smo izbacili omekšivač i robicu stavljamo na dodatno ispiranje, nedavno smo otkrili posebno blagi Nivea Baby micelarni gel i šampon koji su neizostavni dio naše večernje rutine.

7. Ne brini ako se tata boji uzeti dijete u ruke

Razgovarali smo Marko i ja više puta o toj temi jer je njega (a i mog brata i dosta drugih muškaraca) bilo strah uzeti tako malo dijete u ruke. Patronažna rješava puno toga. Između ostaloga i ovaj strah. Izvrtila je Cvitu kao pekar koji mijesi kruh i pogodite što – ostala je čitava a ni ruka i noga joj nisu zamijenile mjesto, niti je išta puklo jer male bebe nisu od porculana. Nakon što smo zatvorili vrata za patronažnom sestrom, Marko me samo pogledao i rekao: „Brate mili, ja ne znam čega se ja bojim! Izvrtila ju je ki moja mater pitu!”  Lijek za taj strah zove se patronažna sestra. Marko je izliječen momentalno.

8. Uživaj dok je mala, vidjet ćeš poslije

Ovo je jedan od onih nesavjeta, prijetnji ili kako god koji mi je često išao na živce jer na neki način utjerava lagano strah. Strah od čega? Od odrastanja koje smo svi mi sa svojim roditeljima prošli? Mene je osobno svaki dan sve manje bilo strah i sve sam više uživala. I sad uživam svakim danom sve više i više jer svaki dan sve više razumiješ to svoje dijete, sve ti je lakše iako se javljaju nove faze i novi izazovi s kojima se suočavaš ali ga razumiješ. Znaš kada plače jer želi pažnju, a kada ju/ga nešto boli, znaš kada je gladno, a kada je samo nervozno jer je pospano.

9. Ne boj se tog poslije jer ćeš u tom poslije uživati više nego u onome prije

Sve ovo što sam napisala nisu savjeti kojih se trebate slijepo držati niti se smatram kompetentnom da dijelim savjete drugima jer tek sam na početku svog majčinstva, ali su dobronamjerni savjeti koje govorim i svojim prijateljicama jer bih voljela da su upravo meni izrečeni. Vi sami odaberite što ćete prihvatiti a što ne jer svatko od nas je individua za sebe baš kao i naše bebe. Sretno svim budućim mamama i samo hrabro.

Supermame preporučuju:

NIVEA Baby Micellar gel za pranje pobrinut će se da koža vašeg djeteta ostane čista i mekana. Sadrži prirodne sastojke i njegujuću formulu za čišćenje i njegu bez iritacija. Proizvod ne sadrži parabene, sapun, alkohol ni boje. Podnošljivost za kožu klinički i dermatološki dokazana. Nježno čisti osjetljivu dječju kožu, održavajući pritom njezinu prirodnu pH-vrijednost. 

NIVEA Baby Micellar šampon nježno čisti i štiti bebinu kožu od iritacija. Posebno blaga formulacija s kamilicom njeguje i održava prirodnu pH vrijednost kože glave. Nježno čisti bebinu kosu i osjetljivu kožu glave. Štiti od isušivanja i iritacija – tokom i nakon kupanja. Ne sadrži alkohol, parabene i boje. Za kupanje bez suza.

Objava 9 stvari koje bih voljela da su mi rekli o majčinstvu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.