Prošle su naše dvije godine. Svaki dan, samo ona i ja.

Došao je i taj trenutak kada ona kreće u vrtić, a ja nazad na fakultet. Pripremala sam se, o da! Pripremala sam se mjesecima na sve što će me dočekati s tom promjenom, ali priznajem…nisam bila spremna. Njezina malena glavica odjednom je u grupi punoj drugih i kada dođem po nju nekako mi se čini tako malena, kao da se odjednom smanjila u tih par sati dok me nije bilo.

“Mama!”, a moje je srce odjednom preveliko i guši me, ne mogu disati kako treba. Grli me i gleda kao da me nije vidjela danima i priča dok mi ne ispriča svaki događaj do zadnjeg detalja. Mislila sam da sam spremna. Krenuo je i fakultet i sada više nemam izbora, moram je ostaviti i otići, a ona plače jer ne želi biti tamo. Želi biti doma, s nama. Želim i ja, mrvo moja.

Što sam se više udaljavala od nje, to su mi noge bile teže. Udahni – izdahni.

Moj fakultet nalazi se uz tvornicu u kojoj je radio moj tata. Skoro svaki dan otišla bi njemu nakon predavanja, a onda bi zajedno išli doma. Nekada autom, a nekada motorom. Tik uz tvornicu nalazi se mali dućan u kojem je uvijek kupio čokolade, keksa, bombona ili bi mu teta ispod pulta izvadila zapakirane nove čokolade koje još ni nisu u prodaji – da probamo. Izbjegavam taj dućan jer me boli. Boli jer nije više tu, a vidim ga! Vidim ga kako čeka sa dvije kacige ispred rampe i smije se. Vidim ga…ali ga nema.

Prvi dan fakulteta, prvi dan da je Julia plakala kada ju je Davor ostavljao u vrtiću, prvi put da sam otišla u taj mali dućan nakon što je tata zauvijek otišao. Kupila sam kekse i smoki – za Juliju. Zamislila sam da joj ih kupuje dida koji nikada nije dočekao unuke. Zamislila sam i kako joj ih donosi i kako zajedno grickaju. Zamislila sam i kako šeću i kako sjedi na njegovom motoru, a onda sam stala. Nisam više mogla. Udahni – izdahni.

Julia je ostatak dana bila nasmijana i prepričavala sve događaje iz vrtića dok je grickala smoki. Rekla je i da će sutra ići u vrtić i igrati se sa djecom i tetama. Tako mala, a tako dobro podnosi promjenu. Za razliku od mene.

Pitam se – koliko jedna mama može podnijeti? Previše, rekla bih.

Kod ovakvih “velikih” događaja sjetim se svog tate i kako smo u autu sami uvijek pričali o životu. Pričala sam mu najveće gluposti koje su meni u tom trenutku bile najveće brige, a on je slušao i uvijek imao neko rješenje – nekada poučnu priču, a nekada i red psovanja i obećanja kako će prebiti onog tko me bude za*ebavao. Nadam se da ću jednoga dana biti baš kao on.

Nakon svih tih događaja, misli, sjećanja i promjena u jednom danu, večer je bila rezervirana za jedno dugo kupanje i plakanje. Kako to već mame rade.

Udahni – izdahni, možeš ti to mama!

Objava udahni – izdahni, možeš ti to mama! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ovaj recept pao mi je na pamet kada je Julia krenula sa dohranom. Primijetila sam da zob voli u kombinaciji sa gotovo svim namirnicama, a najviše sa mlijekom, bananom i žlicom bademovog maslaca. Jedno jutro ubacila sam u blender upravo te sastojke kako bi napravila kašicu, ali sam pomislila zašto ne bi napravila malo gušću smjesu i probala ispeći male palačinke, samo za nju? Ispale su savršene! To joj je i dalje najdraži doručak. Nema mi slađeg nego kada je Davor ujutro presvlači, ja u kuhinji pečem, a onda ona veselo dotrči i još se iz druge sobe uzbuđeno veseli: „Činke, činke činke!“

Pribor

Blender

Tava za palačinke

Žlica

Šalica

Sastojci

Zobene pahuljice

Mlijeko*

Banana

*U početku sam dodavala AD ili bademovo mlijeko koje sam sama spravljala, a nakon godine dana sam počela sa kravljim. Vrsta mlijeka ne utječe na konačni rezultat.

Priprema:

Šalicu zobenih pahuljica ubacite u blender.

Manje od pola šalice mlijeka dodajte i izmiksajte.

Narežite bananu i dodajte je smjesi.

Ostavite da smjesa odstoji dok vi grijete tavu za palačinke. Kada nemam tu tavu, „običnu“ tavu za svaki slučaj premažem kokosovim uljem kako se palačinke ne bi zalijepile.

Nakon par minuta smjesa bi se trebala malo zgusnuti i biti nešto gušća od smjese klasičnih palačinki. Žlicom izvadite smjesu na zagrijanu tavu. Žlica je dobar omjer za količinu smjese jer će se palačinke raspadati budu li veće od toga.

Kada vidite da se u smjesi rade rupice, okrenite na drugu stranu i kratko pecite.

Poslužite!

Julia ih najviše voli jesti sa bademovim maslacem i jogurtom, Davor sa kikiriki maslacem i medom, a ja sa dobrim, starim džemom.

Želim vam dobar tek i puno umrljanih ručica i obraščića!

Objava brze palačinke za male i velike od tri sastojka pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Sigurno ste već negdje vidjeli jednu od urnebesnih ilustracija o majčinstvu iskrene i domišljate australske mame Paule Kuke @common_wild. Kako je započela sa ilustracijama, čime se inače bavi i kakvo je njezino iskustvo poroda i dojenja u Australiji saznajte u našem razgovoru!

Paula, reci nam nešto više o sebi. Dolazim iz zapadne Australije gdje sam studirala krajobraznu arhikteturu. Poslije fakulteta, zbog posla, preselila sam se u Sydney. Nakon toga otišla sam u London gdje sam upoznala svog muža Ray-a (koji je također Australac). Odlučili smo se zajedno vratiti u Australiju no dobili smo priliku preseliti se u Shanghai, Kinu gdje smo ostali godinu dana. To je za nas bilo jedno intenzivno no u isto vrijeme čarobno iskustvo. Nakon toga vratili smo se u Sydney, vjenčali i dobili dijete. Sad živimo u Perth-u, blizu naše obitelji. Moj je muž televizijski novinar, ima jako zanimljiv posao, ali i zahtjevan. Obožavam svoj vrt (očito!) i u njemu provodim najviše vremena.

Sjećaš li se trenutka kad si odlučila nešto nacrtati i to objaviti na Instagramu? Da. Već sam imala Instagram koji sam koristila za svoj posao gdje sam prodavala art printeve. Dok sam bila na porodiljnom sa svojim drugim djetetom nisam smjela raditi jer sam dobivala 16 tjedana porodiljnu naknadu od vlade. Htjela sam svejedno održati interakciju sa svojim pratiteljima i na svom Instagramu pa sam odlučila crtati za sebe (bez ikakve namjere da prodajem ilustracije). Htjela sam zabilježiti odrastanje i trenutke svoje djece jer se nisam baš pretjerano trudila ažurirati njihove radosnice. S vremenom sam sve više objavljivala o sebi i svojim emocijama jer sam shvatila da sam pomagala mnogim drugim ženama u njihovim svakodnevnim i majčinskim izazovima.

Je li te majčinstvo promijenilo? Sigurno te je inspiriralo. Nisam baš sigurna. Osjećam se kao ona ista osoba od prije. Dok sam davala sebe 100% u majčinstvo nisam se osjećala potpunom. Tek kad sam u sebi probudila onu kreativnost iz života prije djece bila sam puno zadovoljnija kao majka.

Koliko je vremena potrebno za jednu ilustraciju? Ovisi. Neke ideje mogu realizirati u sat do dva vremena. Za neke druge mi je potreban cijeli dan.

Možeš li nam opisati jedan svoj uobičajen dan kao majke koja radi od doma? Koje su prednosti? Izazovi? Kaos. Kad su djeca doma zaista ne mogu raditi. Popodne moje najmlađe dijete spava otprilike dva sata, a drugo malo pogleda televiziju tako da mogu napraviti par stvari za sebe. Nakon toga ne stignem ništa napraviti sve dok ne odu na spavanje oko 20h. Navečer pokušam raditi barem 2 sata. Moj je sin u vrtiću 2 i pol dana na tjedan, a kćerku u to vrijeme čuva moja mama. Tako da imam dva jutra tjedno za neometani rad. Nije puno i zaista proleti. Često me ometaju kućanski poslovi i veš. Mrzim onaj osjećaj kad ne stignem sve napraviti! Također radim jedan cijeli dan u tjednu dok je moj muž s djecom. Iako, čim me vide, žele biti sa mnom! Prednost rada od kuće je taj što mogu ostati sa svojim sinom doma kad je bolestan, bez pritiska nadređenih.  Ali jako mi nedostaje više vremena kako bih se mogla skoncentrirati samo na posao. 

Planiraš li jednog dana ponovo raditi kao krajobrazni arhitekt? U biti još uvijek povremeno radim kao krajobrazni arhitekt. Radim manje poslove svakih mjesec do dva. To je jedan veliki dio mene i ne mogu zamisliti da to prestanem raditi.

Tvoja su djeca glavni karakteri tvojih ilustracija na temu majčinstva, reci nam nešto više o njima! Moj sin ima 4 godine. Osjetljiv je, emocionalan, sramežljiv, jako nježan i ljubazan, i voli kad je sve po planu. Voli biti uz mene i ne može zaspati ako netko nije s njim u sobi. Nikad ga nismo pokušali odviknuti od toga jer znamo da neće trajati zauvijek. Moja kćerka ima 16 mjeseci. Samostalna je, avanturistica, otvorena i totalna je suprotnost od mog sina. Voli se sama igrati i istraživati. Svog sina još uvijek ja oblačim svaki dan, dok se moja jednogodišnjakinja pokušava već sama obući. Sviđa mi se ta njihova različitost!

“Jilt the guilt” je jedna divna kampanja koju si započela na Instagramu. Koja je tvoja najveća krivnja? Što bih ponekad, dok se igram s njima, htjela radije raditi. Što sam premalo zabavna i energična. Što im dopuštam da gledaju TV kako bih mogla nešto napraviti. Što im ne izmišljam jela od nule. Definitivno osjećam manje krivnje otkad sam započela kampanju no svejedno me ta grižnja savjesti uvijek pronađe.

Kakvi su bili tvoji porodi? Imala sam dva vrlo različita poroda. U Australiji možemo izabrati između privatnog i javnog sistema. S prvim sam se odlučila za privatno gdje imate mogućnost izabrati doulu koja je uz vas na dan poroda i koja se za vas brine tijekom trudnoće. Nadala sam se prirodnom porodu no završila sam sa primaljom koja mi nije bila nimalo podrška i koju nisam nikad upoznala što je na kraju utjecalo i na sam porod. Na kraju sam dobila epiduralnu, imala epiziotomiju, a moj se sin rodio vakuum estrakcijom i pokazivao znakove fetalnog distresa. Epiduralna me držala više od 10 sati tako da se nisam mogla ni dići ni hodati niti tuširati pa smo noć proveli u sobi za porod. Bili smo u bolnici 4 noći i bilo mi je zaista ugodno u privatnoj bolnici gdje su se jako dobro brinuli za mene i pripremali nam ukusnu hranu tako da je s tog gledišta privatni sistem odličan izbor. Za svoj drugi porod htjela sam da bude drukčije pa smo se prijavili preko javnog sistema za specijalni program gdje sam imala istu primalju kroz cijelu trudnoću. Također sam uzela i doulu koja mi je bila podrška taj dan. Porod moje kćerke bio je baš onakav kakav sam željela. Jako brz i bez komplikacija. Otišli smo u bolnicu poal sata nakon što sam osjetila prve kontrakcije. U roku jednog i pol sata bila sam u vodi i tiskala, izašla je u dva truda. Moj ju je muž primio i stavio na prsa. Nitko drugi osim mene i mog muža ju nije dodirnuo u prvom satu njezinog života. Bilo je mirno i spokojno. Četiri sata nakon što se rodila odveli smo ju doma. Brzo sam se oporavila. Primalja me posjećivala svaki dan puna dva tjedna nakon poroda. Nevjerojatno je kako dobra podrška čini veliku razliku.

Jesi li imala podršku za dojenje? Da. Dojenje se jako podržava u Australiji. S mojim sinom dojenje je bilo iz snova. Nismo imali nikakvih problema i dojila sam ga 18 mjeseci. S druge strane, dojenje moje kćerke bila je prava noćna mora. Imala je krivi položaj jezika, histerično je vrištala i svaki sam put bila u agoniji. Posjetili smo razne specijaliste i nakon 4 mjeseca napokon nam je krenulo. Da se ona rodila prva sigurno ne bih bila tako uporna, ali znala sam da će jednom kad krene biti lako. Nakon nekog vremena došli smo i do toga.

Za kraj nam reci što bi voljela da si znala prije nego što si postala mama? Ne moraš voljeti svaku minutu majčinstva da budeš dobra mama.

IVANA @cupoftea.mama

Supermama čija je glava uglavnom u oblacima. Vječno je neodlučna, sve joj brzo dosadi i stalno je u potrazi za promjenama, a za to krivi Blizanca u horoskopu i Vagu u podznaku. Dizajner interijera, a u lovu na diplomu Krajobrazne arhitekture. Žena najslađem mužu na svijetu i mama plavooke Julije skandinavski plave kose. Njezino rođenje potaknulo ju je da napokon započne sa pisanjem bloga. U njemu piše o događajima, razmišljanjima, novim spoznajama i emocijama kroz koje prolazi kao novopečena mama. Naziv bloga je Letters to Julia jer svaki post sadrži pisma koja piše kćeri kako bi se u budućnosti prisjetila svih osjećaja i razmišljanja koje je u tim trenucima imala. Na instagramu je poznajete kao Cup of Tea Mama jer kofein ne podnosi pa nju, kao i svaku mamu, umjesto hladne kave svakodnevno čeka jedan nepopijeni hladni čaj.

Blog: Letters To Julia

Objava AUSTRALKA PAULA SVOJIM ILUSTRACIJAMA ISKRENO PRIKAZUJE MAJČINSTVO pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Vjerujem da sve mame znaju taj osjećaj krivnje koji osjećamo gotovo svakodnevno dok nismo sa svojom djecom. Odlazeći na posao već osjećate tu nelagodu koja će s vremenom nestati, ali tu je baš svaki dan dok ostavljate dijete u vrtiću. Nije lako ni mamama koje rade od doma dok im djecu čuva dadilja jer se često na njih gleda kao da zapravo ne rade i trebale bi stići obaviti sve svakodnevne obaveze vezane za dijete, kuću, odnose, a i posao koji pridonosi jednako kao i posao supružnika koji radi u uredu.

Koliko puta ste samo osjetile taj ružan osjećaj dok ste viknule na dijete jer ste premorene i gladne? Odreagirale ste „krivo“ u određenim situacijama, niste pripremile izbalansirane obroke već par dana, upalile ste crtiće jer više niste mogle držati tempo i što je najteže u cijeloj priči – osjećate se krivo kada uzmete vremena za sebe.

Vi ste najbolja mama što možete biti upravo zbog te krivnje. Ona pokazuje da vam je toliko stalo da u većini slučajeva potpuno zanemarite sebe jer želite da sve bude najbolje što može biti za vašu obitelj. Ne možete protiv toga jer se taj osjećaj nalazi duboko u nama, odmah uz ljubav.

Zastanite malo i razmislite o ovoj rečenici: Mi stvaramo ljudska bića.

Zar to nije dovoljno? Udaljite se od sebe i sagledajte situaciju u kojoj ste. Sjetite se kako ste vi zaduženi za održavanje malog čovjeka živim. Kako raste brinete da postanu pažljivi, dobri i samostalni odrasli ljudi koji će sami donositi odluke. Zato kada razbijate glavu odlukama, probajte se opustiti jer radite najbolje što možete, a vaše vas dijete bezuvjetno voli jer vi ste Mama.

Zahvalite osjećaju krivnje zbog kojeg rastete i razvijate se u bolju verziju sebe. Zbog njega svakodnevno slažete prioritete i raspored. On vas tjera da postanete obazrivi prema sebi i prihvatite sve emocije i promjene jer što se više opirete osjećaju, on postaje jači i teži. Svakodnevno radite male pomake iako to možda niste ni osvijestile jer svemu što mislite da radite „krivo“ sada tražite rješenja i svaki novi dan korak je do ljepšeg iskustva.

Nisam sigurna od kuda mi dolaze tolika velika očekivanja mene kao mame, ali mislim da su dobar motivator da ne odustajem. Nakon godinu dana mogu reći da polaganim, ali sigurnim korakom rastem kao osoba jer sam se našla u toliko neočekivanih situacija koje su me dobro prodrmale i razbudile. Svakodnevno naučim jednu lekciju od svoje male učiteljice koja me tjera da razmislim o svakoj reakciji, slušam sebe, ali slušam i nju koliko god premorena bila.

Imamo sada i ovdje i upravo to pokušavam iskoristiti što bolje mogu. Što više brinem i vrtim neki film u glavi to sam manje prisutna, a primjetila sam da se takvim danima najviše mučimo. Zato svako jutro ustanem malo ranije da probudim tijelo i dušu pa svjesno krenem u novi dan spremna i za osjećaj krivnje.

IVANA @cupoftea.mama

Supermama čija je glava uglavnom u oblacima. Vječno je neodlučna, sve joj brzo dosadi i stalno je u potrazi za promjenama, a za to krivi Blizanca u horoskopu i Vagu u podznaku. Dizajner interijera, a u lovu na diplomu Krajobrazne arhitekture. Žena najslađem mužu na svijetu i mama plavooke Julije skandinavski plave kose. Njezino rođenje potaknulo ju je da napokon započne sa pisanjem bloga. U njemu piše o događajima, razmišljanjima, novim spoznajama i emocijama kroz koje prolazi kao novopečena mama. Naziv bloga je Letters to Julia jer svaki post sadrži pisma koja piše kćeri kako bi se u budućnosti prisjetila svih osjećaja i razmišljanja koje je u tim trenucima imala. Na instagramu je poznajete kao Cup of Tea Mama jer kofein ne podnosi pa nju, kao i svaku mamu, umjesto hladne kave svakodnevno čeka jedan nepopijeni hladni čaj.

Blog: Letters To Julia

Objava MAJČINSKA KRIVNJA I ZAŠTO JE DOBRA? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Bilo je to jutro nakon poroda. Donijeli su mi moju Juliju. Odmah sam joj dala cicu i čekala.

Što sam čekala?

Baš kao i dan danas, nakon skoro 8 mjeseci, da Julia bude zadovoljna pa da se posvetim sebi. Ne sjećam se kada sam zadnji put pojela tek skuhan topli obrok, a i ako sam ga krenula jesti, morala sam prestati pa nastaviti jer je nešto bilo bitnije kao recimo podignuti sve igračke koje je Julia pobacala sa hranilice kako bi još kratko bio mir u kući. Uhvatim se kako nisam ništa konkretno pojela, a zvoni mi podsjetnik u 16 sati popodne da uzmem par minuta i dišem zatvorenih očiju.

Kako da se opustim kada sam od jutra posvećena svojoj malenoj bebi? Nisam se stigla počešljati, oprati zube, a kamoli pojesti obrok koji nisu suhi krekeri i jogurt u hodu.

Često čujem savjete da odradim sve poslove dok beba spava. Što ako beba ne spava? Što ako beba spava 20 minuta? U tih 20 minuta najčešće ništa ne obavim jer sam zauzeta sjedenjem i postojanjem dok Julia ne otvori svoje lijepe plave oči. Najzanimljiviji dio je spremanje za izlazak. Koliko puta mi se samo dogodilo da sam obukla majicu, sredila kosu, lice i krenula obući cipele kada sam shvatila da imam donji dio pidžame. Često sam takva i izašla van jer mi je najbitnije da Julia ima suhu pelenu i osmijeh na licu.

Pitam se nekada hoće li i moje spavanje zauvijek biti na rate? Smijala sam se priči o jednoj maminoj kolegici koja je potiho šapnula mojoj mami kako ju je buđenje zbog bebe kroz noć promijenilo zauvijek. Smijala sam se, ali histerično jer razumijem što govori. Gubiš se između sna i stvarnosti, između hranjenja i nošenja dok ne zaspi. Gubiš se dok sjediš u pola noći pored krevetića i gledaš hoće li se ipak pomaknuti, a onda shvatiš da si sjedio i zaspao sjedeći.

Gubiš se, ali i pronalaziš. Najteže i najdivnije iskustvo u mom životu. Životu na rate.

IVANA

Supermama čija je glava uglavnom u oblacima. Vječno je neodlučna, sve joj brzo dosadi i stalno je u potrazi za promjenama, a za to krivi Blizanca u horoskopu i Vagu u podznaku. Dizajner interijera, a u lovu na diplomu Krajobrazne arhitekture. Žena najslađem mužu na svijetu i mama plavooke Julije skandinavski plave kose. Njezino rođenje potaknulo ju je da napokon započne sa pisanjem bloga. U njemu piše o događajima, razmišljanjima, novim spoznajama i emocijama kroz koje prolazi kao novopečena mama. Naziv bloga je Letters to Julia jer svaki post sadrži pisma koja piše kćeri kako bi se u budućnosti prisjetila svih osjećaja i razmišljanja koje je u tim trenucima imala. Na instagramu je poznajete kao Cup of Tea Mama jer kofein ne podnosi pa nju, kao i svaku mamu, umjesto hladne kave svakodnevno čeka jedan nepopijeni hladni čaj.

Blog: Letters To Julia
Instagram: @cupoftea.mama

Objava ŽIVOT JEDNE MAME NA RATE pojavila se prvi puta na SUPERMAME.