Jer ljeti svi trebamo odmor od “teških tema“. Jer ljeti i najdraže portale čitamo na plaži. Jer ljeti  želim nasmijati ljude i „oplakati“ samu sebe. Jer ljeti, na tom toliko očekivanom godišnjem odmoru želite pronaći koji trenutak za sebe. Jer ste umorni i samo želite spavati. Ma ne, želite samo tu jednu, jedinu noć. Jer ZNAM da će mi na taj način oprostiti puristi (ili iole pismeni, hrvatski svijet) kojima se diže svaka dlaka na glavi poradi ovog „jer“ na početku rečenice.

Krenimo. Kako umoriti živahnog dvogodišnjaka u deset koraka:

1. Duga, jutarnja izležavanja u krevetu dok vas „miluje“zvuk zrikavaca i valova u daljini su precijenjena. Vi imate misiju i vrijeme je da ustanete zajedno s malim nestaškom u sam cik zore. Uostalom, kad ste zadnji puta imali priliku vidjeti izlazak sunca i još k tomu na moru? I ja mislim. Na noge lagane i trk u kuhinju.
2. Ukoliko ste se nadali da ćete u kuhinji uživati u velikoj šalici crne turske, gadno ste se prevarili. Zašto je pobogu izmišljena instant kava? Sam naziv vam otkriva sve. Tu „kavu“ miksate istovremeno s kajganom/ smjesom za palačinke/ chia sjemenkama ili čime god ćete već nahraniti vašeg mladunca. Nemojmo zaboraviti važnost zdravog obroka. Topli savjet je da ovog puta odaberete nešto „konkretnije“ kako bi mladac imao potrebu što kvalitetnije „potrošiti“ konzumirane kalorije (npr. panceta i rajčica, svinjska mast i kruh, omlet s minimalno tri vrste povrća i sl.).
3. Kada se malac kvalitetno nahranio, a vi iskapili vašu „so called“ kavu, vrijeme je za plažuuuuuu! Prednosti ranojutarnjeg kupanja su nebrojene. Slabije sunčevo zračenje, manja količina ljudi na plaži koja će nervozno kolutati očima na vašu dreku i djetetovu vrisku, otvoreni lokalni dućani ukoliko vam hitno zatreba štogod poput sladoleda, sokića, još jednog sladoleda ili kakvog modnog časopisa koji ćete kupiti u nadi da ćete isti barem prelistati, a vaš će ga malac cijelog poderati u točno dvadesetipet sekundi koliko vam je potrebno da odete do kante za smeće (udaljene ravno metar od vašeg tabora) baciti omot od sladoleda. I rest my case!
4. Po povratku kući, vrijeme je za drugi najvažniji obrok u danu iliti ručak. Molim vas, nemojte biti uporni i pokušavati ga skinuti s vaše noge dok pripremate isti. Vjerovale ili ne, njega umara to skakanje po vama (što vam u konačnici ide u prilog), a vi trošite dodatne kalorije jer, budimo realni, na nozi vučete teret od minimalno dvanaest kilograma. Avanturistima preporučam da klincu dopuste da kuhaju s njima.
5. Nakon što su se svi lijepo najeli (osim vas, jer ste vi molili, kumili, hranili, brisali, prali), vrijeme je za popodnevni odmor. Ne okrećite očima. Nisam rekla da će biti lako. Naravno da neće htjeti spavati. Naravno da će vam jedno sat vremena skakati po glavi (nije preneseno značenje) i čupati vam kosu. Ipak, jednom će zaspati. I da, znam da ćete tada skuhati kavu i uživati u miru i tišini i ŽELJETI, zaboraviti na vrijeme, ali NIKAKO ne smijete. Vrijeme je ključno. Ne dopuštajte da popodnevni odmor traje dulje od sata. Probudite ga i nahuškajte starijeg brata, muža, baku ili kakvo dijete iz ulice da se s vašim malcem, npr. zalijeva vodom po dvorištu. Bazenčić ili slično pomagalo je isto dobrodošlo. Bitno je da se trči. Volimo kada trče.
6. Nakon igre, vrijeme je za novu igru iliti drugi odlazak na plažu. Mazanje kremom, stavljanje zaštitnih šešira, naočala, šatora… Naporno je vama, ali i vašem podmlatku koji će plakati, pokušati se sakriti, možebitno vas i fizički napasti radi te bijele bočice s brojem pedeset. Ne zaboravite, sve to umara, a umor nam ide u prilog. Osmijeh na lice i u akciju.
7. Na plaži toplo preporučam što više kupanja, prskanja, ronjenja, kopanja, loptanja, interakcije s drugom djecom. Opasan je povratak kući ukoliko uključuje vožnju automobilom. Malac će pokušati zaspati, a na vama je da mu nikako ne dopustite. Uzmite mu dudu, škakljajte ga, pustite mu Bravo Hits 15, nema milosti. Ne smije zaspati!
8. Kada smo stigli kući, vrijeme je za tuširanje. Ne zaboravite oprati kosu, to najviše vole. Dobro, odmah nakon mazanja s hranjivim losionom za tijelo…
9. Mislili ste da je tu kraj i vrijeme za spavanje? Nikako. Vrijeme je za večeru. Vrijeme je za večeru vani. Izaberite neko opušteno mjesto na kojemu će klinac moći trčati i skakati bez da ste na nišanu starog norveškog para preko puta vašeg stola. Ako restoran možda ima i trampolin, ne zaboravite ostaviti barem petnaestpostotnu napojnicu. Ukoliko maleni barem petnaest minuta proboravi sjedeći na stolici, znajte da ste na dobrom putu. Umoran je. (zvuk otvaranja šampanjca u daljini)
10. Prije ulaska u automobil, skinite mu cipelice i potencijalno neudobne komade odjeće.  Sad može u sjedalicu. Da „zacementirate priču“, uzmite mu dudu na pet minuta. Plakati će on, plakati ćete i vi, ali nakon što je dobije natrag, dogoditi će se ono što ste čekali cijeli dan. Uz zvukove Coco Jambo-a, maleni tone u san. Kad pristignete kući, lagano ga premjestite u krevetić i zagarantirano će spavati do jutra iliti idućeg. Bome ćete i vi! Nema na čemu!

Objava jer je ljeto iliti deset koraka kako umoriti dvogodišnjaka pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Oduvijek sam iznimno cijenila i učitelje i odgajatelje. Smatram ih važnim karikama svakog društva, kojima se vrlo rijetko i vrlo teško priznaju zasluge. U konačnici, upravo kako mi odrasli – najveći dio dana provodimo na poslu, naša djeca ga provode s učiteljima ili odgajateljima. Ne znam je li do sreće ili nečega drugog, ali ja uistinu ne mogu reći niti jednu negativnu stvar vezanu za vrtićke godine moje djece. Prošli smo i kroz privatni i gradski vrtić te, jedino što mogu reći jest veliko “hvala” tim divnim ženama koje su nam uvijek bile na raspolaganju i pomoći kroz sve faze koje je moje dijete prolazilo, a drugo još uvijek prolazi.

Upravo zbog te visoko postavljene “vrtićke” ljestvice, jako sam se bojala škole. Sjećam se tog dana kada su se djeca grupirala po razredima. Puna dvorana roditelja i djece s jedne i novih lica – budućih nastavnika, s druge strane. Plašili su me pozadinski komentari roditelja – “…samo da dobije ovu” ili “… nadam se da neće dobiti onu.”

I ovoga je puta moje dijete dobilo jednu izvanrednu ženu. Ženu koja, bez lažnog pretjerivanja, za mene predstavlja pojam osobe koja živi svoju profesiju. Koliko god mi je taj cijeli prvi razred pružio mnogo frustracija, neočekivanih izazova, sumnji, strahova i propitkivanja, utjehu sam uvijek pronalazila u tome što se s druge strane jednadžbe nalazila osoba od koje sam u svakom trenutku mogla očekivati podršku.

Sve vam ovo pišem kako biste ukratko shvatili kontekst odnosno situaciju u kojoj smo se nalazili prije ove epidemije.

Prvi je razred, sam po sebi, stresan svakom djetetu i roditelju, a onda možete samo zamisliti što se dogodi kada, nakon mjeseci i mjeseci rada, napokon uđete u neku  koliko-toliko uhodanu rutinu i dogodi se sve ovo.

Ne bih komentirala učenje preko TV-a. Barem za prvi razred, program nije imao nikakvog smisla. S druge pak strane, naša je učiteljica pokrenula web stranicu s gradivom koje se treba proći s djetetom određenog dana. Prati se raspored kao da smo u školi. Svaki predmet je popraćen videom u kojemu ona objašnjava materiju. Zadan je plan bilježnice te zadaci koji se trebaju proći u knjizi i/ili radnoj bilježnici. Svaki dan imamo i domaću zadaću te interaktivne dodatne zadatke, neke obaveznog, a neke neobaveznog karaktera. Imamo i virtualnu ploču na kojoj možemo u ime naših klinaca ostavljati poruke podrške jedni drugima te objavljivati fotografije. Zadaća se predaje učiteljicama (učiteljica iz boravka pregledava zadaće) na ispravak kroz aplikaciju na mobitelu. Fotografiramo i šaljemo. Provjere znanja su također u virtualnom obliku uz zamolbu roditeljima da ne pomažu djeci više nego je potrebno. Ukoliko se vrednuje čitanje, snimamo video djeteta kako čita te šaljemo učiteljici…

“Posao” je odrađen na stvarno maksimalno visokom nivou. Jasno mi je da učiteljica pokušava održati disciplinu i nekakav uzlazni trend intelektualne izvrsnosti te tako nešto podržavam u potpunosti. Druga je strana medalje ta što vam moram priznati da je TEŠKO. Svima je jasno da je ovaj dodatni teret pao na roditelje. Koliko god se učitelji trudili, mi roditelji smo ti koji svaki dan, uz svoj regularni posao, moramo  provoditi i školski program.

Naporno je i umorni smo. Svaki je dan jednostavno suviše kratak za sve što se “mora” napraviti.

Naš sin još nije u potpunosti savladao čitanje i pisanje te mu treba pomoć. Treba mu vrijeme da svaki zadatak prvo pročita, pa pročita s razumijevanjem, pa tek onda i izvrši zadatak. Dva do tri sata dnevno, ovisno o danu, mi moramo raditi s njim. Tu je naravno i mlađi klinac koji zahtjeva svoje vrijeme i svoju pažnju.

Znam da ima puno roditelja koji i dalje svakodnevno odlaze na posao. Puno je i onih koji rade u zdravstvu i dolaze kući tko zna kada i u kojem stanju. Puno je i onih koji imaju više školaraca. Postoje i mnogi koji možda nemaju tehničke uvjete za provedbu ove cijele online avanture.

Moramo se složiti da je nekim roditeljima sve ovo palo teže, a nekima lakše. Neki uživaju u cijeloj priči, a neki proklinju koronu, školstvo i organizaciju. Istina je i da neki imaju vremena za mnoštvo aktivnosti dok drugi nemaju vremena ni udahnuti.

Nerazumijevanje i osuda je zajednički nazivnik za kojim je najlakše posegnuti. Ali nemojmo. I profesori i roditelji i djeca, svi se trudimo koliko možemo. Kao i prije svega ovoga, imamo boljih i gorih dana. Dana kada imamo energije i volje da okrenemo svijet naglavačke, ali i dana kada želimo pobjeći s razlikom što sada nemamo gdje.

Ipak, ako ičega sada imamo, imamo vremena. Dan za danom, pokušajmo imati više razumijevanja kako jedni za druge tako i sami za sebe.

Objava školovanje u doba korone pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ne sjećam se kada sam sam zadnji put nešto napisala za Supermame. Davno sam prestala, ne iz razloga što nisam više imala što reći, već iz razloga što nisam pronalazila neke “prave riječi”. Iako živimo u samoproklamiranom, liberalnom vremenu, više nego ikada mi se čini da ta “sloboda”  u biti ne postoji. Čini mi se da ljudi vrlo teško prihvaćaju dijalog kao formu razgovora i često se vrte oko međusobnih monologa s naglaskom na upiranje prstom u onog koji ne razmišlja kao ti. No to je tema o kojoj nisam željela pisati, barem ne ovog puta.

Posljednji su dani, vjerujem, stresni za sve nas. Još jučer, bili smo više ili manje sretno ušuškani u naše rutine, već danas – pitamo se hoće li ikada doći kraj ovom kaosu u kojem se trenutno nalazimo. Ne znam za većinu, ali u meni su se rodile neke emocije za koje nisam ni znala da postoje.

Ako bih samu sebe morala okarakterizirati, okarakterizirala bih se kao “racionalnog idealista”. Volim činjenice, volim istraživanja, volim znanje, volim staviti stvari u svrhovitu perspektivu s jedne strane dok pak s druge, volim vjerovati da plemenite i iskrene emocije mogu i moraju pobijediti svako loše na svijetu. Možda upravo zbog te osobine, posljednjih mi dana iz glave ne izlaze određena pitanja o nama ljudima.

Naime, koje god se suvremene problematike dotakli – stučnjaci smatraju da ključ uspjeha leži u edukaciji i informaciji.

Djecu se treba educirati, ljude se treba educirati. Trebamo im pružiti pravu informaciju u pravo vrijeme. Trebamo ih naučiti da može drugačije. I sama sam duboko vjerovala u to, neovisno o tome radili se o zaštiti okoliša, ugroženih vrsta, pravima ljudi… Edukacija je ključ.

I onda se dogodi koronavirus. Moramo se složiti da je od prvog dana našao svoje mjesto u svim svjetskim i domaćim medijima. Da, većina nas je u početku odmahivala rukom i podsvjesno vjerovala – neće to do nas, Kina je daleko. Nažalost,  vrlo smo brzo shvatili da NIJE tako.

Krenule su kampanje. Da, bilo je upitnih sadržaja, ali ukoliko si želio pratiti relevantne medije, mogao si. Nije bilo pomaka. Bile su tu i lokalne Vlade te zdravstvene organizacije koje su na dnevnoj bazi upozoravale na moguće katastrofalne posljedice. Nije bilo pomaka. Malo po malo, krenula su nešto “agresivnija” upozorenja i upute. Nije bilo pomaka. Zatvorile su se škole, vrtići i fakulteti. Nije bilo pomaka. Virus se “odnekud” širio sve više i više. Nije bilo pomaka. Pjevači su počeli snimati edukativne pjesme. Sportaši slati viralne molbe. Mreže su svakodnevno gorjele od heštegova, molbi, prijetnji, uputa. Liječnici su preklinjali, gradonačelnici psovali. Nije bilo pomaka.

I onda je došla vojska i policija. Došle su drakonske novčane kazne. Policijski sat. Zatvaranje granica. Izdavanje propusnica za izlazak. Dogodio se pomak. SILOM smo “shvatili” da nema dalje. Da nema drugog načina.

Što nam to govori o nama samima? Što nam to govori o ljudskoj prirodi? Zašto informacija nije bila dovoljna? Zašto snimke, članci, studije, primjeri iz drugih zamalja nisu bili dovoljni? Zašto brojke nisu bile dovoljne? Zašto mrtvi nisu bili dovoljni? Zašto briga za drugoga nije bila dovoljna? Zašto ljubav prema nama samima nije bila dovoljna?

Zašto reagiramo samo i isključivo na silu?

Ne znam zašto je trebalo doći do svega ovoga i ne znam hoće li nas ovo iskustvo promijeniti. Neke pojedince zasigurno hoće. Veliku većinu neće i u to sam, nažalost, duboko uvjerena.

Unatoč svoj podršci koju nacije pružaju jedne drugoj, unatoč ohrabrujućim porukama koje svakodnevno izmijenjujemo putem društvenih mreža, unatoč dirljivim videima koji su nastali u ovim teškim danima, unatoč mojoj ili vašoj ljutnji i razočaranju. Možda je po prvi puta u mom slučaju razum u potpunosti pobijedio osjećaje. Da, uvijek ću plakati i biti iskreno dirnuta svakim aspektom ljudske dobrote, snage i milosrđa, ali sumnjam da ću ikada više vjerovati da je jezik ljubavi onaj koji čovječanstvo razumije.

Objava prave riječi pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Sve do sada već davne 2012. godine, nisam bila svjesna koliko su žene-majke „svesrdna i gorljiva“ socijalna skupina s tendencijom ulaska u kategoriju „opasnih“. Žene-majke su redom sve bez mane te strah i trepet muževa, teta u vrtiću, zdravstvenih djelatnika i (ta-ta-ta-ta) DRUŠTVENIH MREŽA.

Čvrsto vjerujem da ni raspad naše Vlade, ne može izazvati toliku „gungulu“ koliko jedan“ bezopasan“ i (naizgled) „nevin“ post na Facebooku.

Tako je nedavno post jedne majke, na već spomenutom Facebooku, izazvao pravu malu bujicu prozivki, podrške, krajnosti, osude, veličanja i drame. I sve to zbog „dijeljenja“. Naime, dotična je majka, odvela svoga sinčića u park te doživjela ono što ona naziva neugodnom situacijom u kojoj su malenome prišla nepoznata djeca želeći se igrati njegovim igračkama. Maleni to nije želio te ga je ona svesrdno podržala uz objašnjenje da djecu od najranije dobi treba poticati da izraze svoje mišljenje i stav kako bi se pravovremeno izbjegle dublje traume (da dijete od malena nauči reći „NE“). Navela je i paralelu sa svijetom odraslih. Ukoliko bi ona krenula jesti sendvič na klupici u parku, zasigurno joj nitko ne bi prišao tražeći od nje taj isti sendvič, a da netko to i učini, ona sendvič ne bi podijelila.

U vrlo kratkom vremenu, dotična je majka skupila pozamašan broj pozitivnih i negativnih komentara dok je cijela priča, mene osobno, ostavila zatečenom.

Odrasla sam u okruženju u kojem smo sve dijelili. Mama mi nikada nije kupila Kena, jer je Marta imala tri „pa će jedan sigurno oženiti moju Barbie“. Osobno sam voljela dijeliti igračke te mi isto nije predstavljalo  neki problem. Kada je moje dijete ušlo u fazu socijalizacije, učila sam ga da podijeli s drugima, pogotovo ukoliko ima više od drugih. Ukoliko on sam želi nešto od nekoga drugoga, obavezan je pitati i poštivati odluku te osobe kakva god ona bila.

Puno nam se puta u parku dogodila identična situacija u kojoj mi dođemo s tri vrećice igračaka pa moj mali ostane na jednom autiću. Uvijek mi bude smiješno kada mi nezadovoljno dotrči i tuži „da mu je onaj dečkić uzeo bager, a da ga nije pitao.“ U takvim situacijama, moj je odgovor da treba reći dečkiću to što je rekao meni. Lijepo je dijeliti, ali je pristojno i nužno pitati za dopuštenje. Vrlo brzo oni nađu zajednički jezik i moram vam priznati da mi srce puca od sreće kada vidim njih pet ili šest koji se zajedno igraju i valjaju po pješčaniku kao da se znaju cijeli život, zaboravljajući na to što je tko donio i čije je što. Većina majki ili teta-čuvalica s kojima sam se ja susretala, bila je sličnoga stava i sve se uvijek nekako podijelilo bez velike drame i pitanja.

U potpunosti poštujem stav te majke te ga dijelom mogu čak i razumijeti. Ipak, ne mogu se oteti dojmu da je cijela priča malčice pretjerana i bespotrebno izdramatizirana. Hoće li uistinu dijete doživjeti duboke traume zbog djece koja će mu uzeti kamiončić u parku? Hoće li takvi trenuci ostaviti duboke posljedice na njegovu mladu psihu da zbog istih neće znati reći „ne“ bilo kome drugome u životu? Je li usporedba sa sendvičem uopće na mjestu? Ne vjerujem. Vjerujem da se djecu ne treba prerano uvlačiti u svijet odraslih te da se naša „mjerila“ i „standardi“ ne bi trebali uspoređivati s njihovima. Ponavljam, poštujem stav, ali se ne mogu u potpunosti složiti s njim. Da sam je osobno susrela, vjerojatno bih joj rekla da pusti djecu da budu djeca, a ona neka drugi put, „just in case“, kupi i drugi sendvič, ukoliko naiđe netko gladan.

Objava dijeliti ili ne, pitanje je sad pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Posljednjih mjeseci intenzivnije razmišljam o svojim navikama vezanim za kupnju odjeće i obuće. Cijela je priča započela selidbom u novi stan kada sam (nakon jako dugo vremena) na jednom mjestu vidjela koliko odjeće i obuće zapravo posjedujem. Treba li mi uistinu toliko? Zasigurno da ne, ali me veseli. Gotovo svaku ženu veseli, zar ne?

Selidba je donijela i novi, znatno veći ormar od onog u podstanarskom stanu, ali i još jedno pitanje – trebam li uistinu toliko? Ne, ali me veseli. Sve dok jedan dan nisam shvatila da me i ne veseli onoliko koliko sam mislila. Ipak, unatoč svjesnoj činjenici da nosim svega četrdesetak posto ormara, nešto jače od mene me tjeralo da konstantno „zvirkam“ po ovoj ili onoj stranici u potrazi za nečim novim što bi me (iznova, iznova i iznova) moglo razveseliti. Bezuspješno.

Paralelno s vlastitim unutarnjim previranjima, sve više sam se počela zanimati i za samu psihologiju kupovine pa tako i za kanale, blogove i dokumentarne filomove koji se bave konceptom brze mode (eng. Fast fashion) te njenog utjecaja ne samo na našu psihu već i na ekološki i etički aspekt iste.

Lagala bih kada bih tvrdila da je ovo bio moj prvi susret sa spomenutom problematikom. Svatko od nas je barem jednom u medijima naišao na vijest o pretjeranom konzumerizmu, hiper produkciji, zatrovanim vodama ili nehumanim uvjetima rada u tzv. sweatshopovima. Šok i nevjerica bi trajale par sati, a onda bih nesvjesno (ili svjesno) slegnula ramenima uz zaključak da „neka mala ja“ ne može promijeniti svijet i poredak.  Ovoga puta nije bilo tako. Niti jednom, sve do sada, nisam danima razmišljala o ovom novom konceptu s aktivnom željom da naučim više, da ispitam detaljnije, da donesem vlastite zaključke i odluke na temelju onoga što sam pročitala ili pogledala. Dani su se pretvorili u tjedne sve dok se u glavi nije dogodio svojevrsni preokret i trenutak kad sam donijela odluku. Želim nešto promijeniti.

Spremna sam odreći se kupnje. Vjerujem da sam u ovoj fazi života spremna prestati vjerovati da su Leonardo Di Caprio i par desetaka tisuća aktivista oni koji se trebaju pobrinuti za mjesto koje svi mi zovemo domom. Moju savjest više ne može zadovoljiti činjenica da postoje ti neki tamo ljudi čiji je posao da se brinu i da jedna, „mala ja“ – ne mogu nikako utjecati na onečišćenje nekih tamo voda ili nekih tamo zatrovanih polja pamuka ili pak na nehumane uvjete rada nekih tamo žena (jer je primarno riječ o ženama) u nekim tamo dalekim zemljama. Vjerujem da svaka dobra i velika promjena počinje od nas kao pojedinaca i mislim da svatko od nas može, ukoliko želi, uistinu učiniti razliku. Ako tako mislim i vjerujem, zašto bi bilo toliko teško donijeti odluku o promjeni ponašanja i navika?

I ne, smisao nije u tome da zapalimo svoj cjelokupni ne-etični ormar ili organiziramo prosvjed ispred Zare, Manga ili H&M-a. Smisao nije u tome da agresivno napadamo ljude koji misle i rade drugačije od nas. Smisao nije u tome da zaboravimo na novu odjeću te se prisilimo na obilazak second hand dućana iako nam taj vid kupnje nikada nije bio previše primamljiv. Smisao nije ni u tome da je nešto nekome zabranjeno.

Smisao je u osvještenosti i informaciji. Smisao leži u našoj odluci da nešto promijenimo i svjesnosti zašto nešto uopće želimo promijeniti. Smisao je u načinu na koji svatko od nas, sukladno željama, mogućnostima i potrebama provede u djelo nešto što smatramo  ispravnim i dobrim.

Spremna sam odreći se impulzivne kupnje iz jednostavnog razloga što imam i više nego dovoljno.  Spremna sam nositi i voljeti ono što već imam. Spremna sam odgovornije se ponašati prema onome što već posjedujem. Spremna sam racionalnije i kvalitetnije kupovati. Prilikom nekih budućih kupnji, spremna sam podržati one koji posluju sukladno mojim etičkim i ekološkim standardima.

Spremna sam sama, korak po korak, činiti razliku, a ne očekivati od drugih da to čine umjesto mene dok ja kolutam očima na šokantne vijesti ili srčano plješćem na inspirativne TED-ove i ne činim apsolutno ništa.

IVANA

Uvijek sređena, naspavana, racionalna, odmjerena #supermama dvojice dječaka koja će na našem portalu dijeliti savjete kako biti sve to. ? Ili NE!? Idemo ispočetka… tridesetdvogodišnja Zagrepčanka i ponosna mama dvojice malih muškaraca koja (nekad manje, nekad više uspješno) pokušava “žonglirati” između majčinstva, posla i mrvice slobodnog vremena za sve one male, ženske radosti koje ovaj život čine ljepšim. Zaljubljenica u modu, kavu, čokoladu, dvorce i Instagram. Na našem će portalu pisati o svim onim pitanjima s kojima se susreće gotovo svaka današnja žena i majka. Ivanine dogodovštine možete pratiti na @5foot7andbambieeyes

Objava NOVOGODIŠNJE ODLUKE KOJE TO NISU pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kad si dijete, Božiću se veseliš radi poklona i zimskih praznika. Kao tinejdžerica, veseliš mu se radi praznika i sladunjavih božićnih filmova. Kao odrasla žena, veseliš mu se radi kuhanog vina, možebitnog „spojim-spojiš“ godišnjeg odmora i sladunjavih božićnih filmova. Znam da znate da ne mislim ozbiljno i da je Božić puno više od ovoga, pogotovo kada postaneš mama, ali sam čvrsto odlučila da ovo ne može i ne smije  biti ozbiljan tekst, tako da ću vas beskrupulozno vratiti na – sladunjave božićne filmove.

Ukoliko, na samo jedan tren, na stranu stavimo ljubav, obitelj, zajedništvo, nadu i zahvalnost ilitiga uistinu bitne komponente božićnih blagdana, s druge nam strane ostaje kuhano vino, pokloni i sladunjavi božićni filmovi. Od svih sporednih i nebitnih božićnih, konzumerističkih „svetkovina“, ovi zadnji su mi oduvijek, bez ikakve konkurencije bili najdraži. Moram vam priznati da je blago zabrinjavajuća činjenica da na iste reagiram danas, s trideset i četiri kao i s četrnaest – s paketom maramica u ruci oplakujući sudbinu kletu zbog koje sam u stanju osjetiti nešto drugo doli gnušanja na samu sebe što me zabavlja nešto toliko glupo. No, to je također tema za koju ozbiljniju psihološku evaluaciju, a rekli smo da ovo neće biti ozbiljan tekst.

Ove sam se godine, junački, i za sve vas majke koje jedva pronađete vremena popiti jutarnju kavu u dvanaest sati poslijepodne, odlučila žrtvovati i pogledati sve raspoložive sladunjave božićne filmove na Netflixu i šire te vam sastaviti listu od – pazite ovo – „najboljih“ pet. Ovo najboljih je smisleno stavljeno pod navodnike. Razumijemo se. Kako god, nadam se da ćete cijeniti moju „žrtvu“ te da da ćete u božićnom ludilu možda pronaći koji sat ili dva samo za sebe i dozu te iritantno-neodoljive sladunjavosti prekrivene snijegom, božićnim kolačićima i ljubavnim čudima. Cheers! Krenimo redom:

The Holiday Calendar 

Moj ovogodišnji pobjednik u apsolutno svim kategorijama. Ukoliko može postojati imalo originalnosti u ovakvoj vrsti filmova, mogla bih reći da ga ima ovaj film. Divna kemija između glavnih glumaca, sasvim pristojan zaplet praćen sa svim onim pravim božićnim vrijednostima plus ona zdrava doza „božićne čarolije“, natjerala me da pogledam i druge Netflixove božićne, ovogodišnje uzdanike. Topla, topla preporuka.

The Princess Switch

Ovaj je film dokaz da nekada i priča ispričana već stotinjak puta (isto toliko puta i ekranizirana), uz pokojeg  simpatičnog glumaca, pokojeg princa, snijeg i pregršt božićnih kolačića, može uroditi nečim, nećemo reći originalnim, ali toliko simpatičnim da nećete moći odoliti. Oduševio me jedan od komentara na internetu koji u potpunosti dočarava ovaj film: „The Princess Switch is a fun piece of nonsense to watch during the holidays when the classics feel tired.„ Ni sama ne bih mogla bolje reći. Vanessa Hudgens je neodoljiva u glavnoj ulozi (ulogama) ukoliko zanemarimo preglumljeni britanski naglasak dok je Sam Palladio iz „Nashville-a“ odličnu utjelovio uštogljenog princa koji to nije. Zaintrigirane? Znam da jeste! Čaša crnog i uživat ćete.

A Christmas Prince

Ovaj sam „pronašla“ zahvaljujući The Princess Switch-u jer ga glavna glumica gleda na tv-u kao svoj najdraži božićni film. Ponovno u igri imamo iritantnog princa koji je (naravno) na kraju balade sve ono što mislimo da nije. Izbor glumaca mi baš i nije bio pun pogodak, za razliku od prethodna dva… nedostaje mi ona neka kemija koja je prijeko potrebna u ovakvim filmskim ostvarenjima, ali eto. Film je sniman u pravom dvorcu, dvorcu Peles u Rumunjskoj pa ako ništa drugo, možda upravo Rumunjska bude vaša iduća turistička destinacija. Priča je dovoljno zanimljiva da ćete ga željeti pogledati do kraja, a ukoliko vam se ovaj film svidio toliko da ste poželjeli nastavak – lijepe vijesti. Postoji i nastavak. Da, pogledala sam ga. Nije na listi. Ne odgovaram za posljedice..

Christmas Inheritance

Svi ljubitelji serije „100“ (ta sam), neće vjerovati kada neustrašivu Clarke ilitiga Elizu Taylor ugledaju u ulozi sirote, male bogatašice koja selu i ljudima mora dokazati da je spremna upravljati očevim financijskim imperijem i to tako da se uputi u njegov rodni grad(ić). Javno je mijenje ljudi na internetu da je izbog glumaca jako loš (pogotovo glavnog glumca) iako ja osobno nemam zamjerki na tu temu. Ukoliko želite vidjeti Andie MacDowell  van L’Orelovih reklama (i bez fotošopa), svakako pogledajte ovaj film. Još uvijek ima onaj stari sjaj u očima.

The Spirit Of Christmas

Duh, misterijozno ubojstvo (u drugoj sceni znate tko ga je ubio, ali sam željela biti dramatična), do bola glupa priča i zaplet, ali – glavni glumac. Da, pogledajte ovaj film zbog glavnog glumca. Dobro, i taj Inn u kojemu se odvija radnja je presladak pa će ljubitelji lijepih interijera uživati…ali, glavni glumac. Shvatile ste. Glavni glumac.

Za kraj, moja je topla preporuka da nikako, ali nikako ne gledate najave za ove filmove na internetu, jer je u svakom „ispričan“ gotovo cijeli film (ne znam zašto to rade!!!). Ovakva vrsta filmova općenito ima „slabiju“ radnju i zadnje što vam treba je da sve saznate već u najavi. Topla preporuka broj dva je da pripremite čašicu kuhanog vina te da filmove nipošto ne gledate u društvu gore polovice niti u blizini iste. Rugati će vam se. Besramno. Ne krivite ih, oni jednostavno ne razumiju, već filmove gledajte SAME.

Izvor fotografija: imdb.com

IVANA

Uvijek sređena, naspavana, racionalna, odmjerena #supermama dvojice dječaka koja će na našem portalu dijeliti savjete kako biti sve to. ? Ili NE!? Idemo ispočetka… tridesetdvogodišnja Zagrepčanka i ponosna mama dvojice malih muškaraca koja (nekad manje, nekad više uspješno) pokušava “žonglirati” između majčinstva, posla i mrvice slobodnog vremena za sve one male, ženske radosti koje ovaj život čine ljepšim. Zaljubljenica u modu, kavu, čokoladu, dvorce i Instagram. Na našem će portalu pisati o svim onim pitanjima s kojima se susreće gotovo svaka današnja žena i majka. Ivanine dogodovštine možete pratiti na @5foot7andbambieeyes

Objava UZ ČAŠICU KUHANOG VINA pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Prije nekoliko sati, prijateljica – također majka dvojice sinova, me pitala koji mi je od moje dvojice sinova „slađi“. Pogledala sam je u nevjerici, jer sam se nedavno na poslu našla u centru slične rasprave.  Zašto u centru? U centru jer nisam željela „priznati“ da preferiram jednog sina više od drugog.

Kolege su mi predočili par studija koje navodno jasno pokazuju da svaki roditelj više preferira jedno dijete. Majke su navodno sklonije najmlađem djetetu, ali unatoč tome, bolju emocionalnu povezanost ostvaruju  s najstarijim potomkom. Djeca „u sredini“, po studijama, najgore prolaze. Par kolega je bez susprezanja  priznalo da vole svu svoju djecu, ali da imaju određene, jasno vidljive, preferencije prema jednome. Oni koji su odrasli s braćom i sestrama, svi od reda su tvrdili kako su roditelji više „voljeli“ nju/njega  ili sestru/brata. I tako sam odjednom ostala sama.  Ona koja ne želi „priznati“ da jedno dijete voli  više.

Prijateljičino pitanje me ponovno vratilo na početak balade. „Naravno da voliš obojicu, tvoja su djeca…ali ono, koji ti je slađi? Prema kojemu si ipak malo popustljivija i mekša? Meni je N. Zato jer je mlađi i bebastiji. Ne znam hoće li biti tako kad i on još malo naraste. A i on je više mazniji tip.“

Ne mogu se ne pitati je li uistinu moguće da roditelji iz nekog razloga više vole jedno dijete od drugoga? Predstavlja li glagol „voljeti“ možda ipak presnažnu emociju u ovom kontekstu  te koliko bi zamjena istog s „preferirati“ bila „politički korektnija“? Predstavlja li cijela ova gungula samo nešto poput urbane legende među ljubomornom braćom ili uistinu sav taj dim indicira da u teško oborivim tezama ovoga tipa ima itekako  i vatre?

Teško je poreći činjenicu da sam kroz život susrela samo jednu osobu koja je tvrdila da su roditelji i nju i brata voljeli jednako. Ostali su ili spadali u kategoriju onih koji su smatrali da su se roditelji trudili ne raditi razlike te da su im svima u materijalnom smislu pružili jednako, ali su ipak, vrlo često znali osjetiti različitu količinu naklonosti od strane jednog ili drugog roditelja naspram brata/sestre. Preostala  su kategorija bili oni koji su bez razmišljanja jasno „znali“ da su roditelji više voljeli brata ili sestru te im isto i dokazali na tisuću i jedan više ili manje konkretan način.

Pošto sam jedinica, ne mogu tvrditi koliko je nešto takvo uistinu moguće. S druge pak strane, moji se klinci na svakodnevnoj bazi svađaju koliko više volim jednog odnosno drugog. No, je li to uistinu tako, barem u  mome slučaju?

Smatram da je upotreba „ljubavi“  u ovome kontekstu stvarno kriva. Naravno da postoje izuzeci i da postoje ljudi, nekadašnja djeca koje roditelji nisu voljeli na onakav način koji je njima bio potreban. Ipak, volim vjerovati da dobra većina roditelja jednako VOLI svoju djecu. Ipak, vjerojatno postoji i to nešto poput veće naklonosti  ili sklonosti prema jednom djetetu. Ista se može javiti iz jednostavnog razloga jer ti je jedno dijete možda karakterno sličnije te s njime lakše pronalaziš „zajednički jezik“ nego možda s drugim djetetom. Kasnije, tijekom odrastanja, mogu vas vezati ili razdvajati neki različiti svjetonazori ili životne odluke. S druge pak strane, lako je pronaći kakvo takvo opravdanje za tu neku, možda naizgled veću, naklonost prema mlađem djeteu,  jer je maleno, nezastićeno, neiskusno… Vjerojatno se „krivca“ može tražiti i u samoj djeci. Neki su rođeni kao svojevrsni vođe ili samostalni individualci dok su drugi nešto pasivniji „igrači“ koji su od malena naučili da ih „gura“ i „štiti“ majka ili stariji brat/sestra.

Nepobitna je činjenica da je svaki roditelj priča za sebe kao i svako dijete. Vjerujem da postoje trenuci kada nam je s jednim djetetom možda lakše ili teže ili da s jednim imamo kvalitetniji odnos nego s drugim. Nekada možda odnosa neće niti biti. Ipak, važno je pronaći balans u kojemu nećemo povrijediti niti jedno od naše djece. Ne bismo ih svjesno smjeli „stavljati u isti koš“ odnosno, ophoditi se s njima na isti način ukoliko oni nisu isti. Također, ne bismo trebali vrednovati ili osuđivati postupke vlastite djece sukladno našem sustavu vrednovanja.

I na kraju pitanje za milijun dolara – kojeg klinca vi trenutno preferirate ili pak smatrate da takvo što nije moguće?

IVANA

Uvijek sređena, naspavana, racionalna, odmjerena #supermama dvojice dječaka koja će na našem portalu dijeliti savjete kako biti sve to. ? Ili NE!? Idemo ispočetka… tridesetdvogodišnja Zagrepčanka i ponosna mama dvojice malih muškaraca koja (nekad manje, nekad više uspješno) pokušava “žonglirati” između majčinstva, posla i mrvice slobodnog vremena za sve one male, ženske radosti koje ovaj život čine ljepšim. Zaljubljenica u modu, kavu, čokoladu, dvorce i Instagram. Na našem će portalu pisati o svim onim pitanjima s kojima se susreće gotovo svaka današnja žena i majka. Ivanine dogodovštine možete pratiti na @5foot7andbambieeyes

Objava KOJE DIJETE VIŠE VOLIŠ? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Zahvalnost je, uz ljubav, vjerojatno najviše opjevana emocija koja postoji. Vjerujem da ne postoji životni-trener koji imalo drži do sebe, a da u svoje postulate nije uvrstio tu divnu zahvalnost. Zahvalnost za ono što imaš. Zahvalnost za ono što nemaš. Zahvalnost za ono što jesi ili zahvalost za ono što ćeš tek postati. Zahvalnost za ono što nisi postao, a mogao si. Za svaki novi dan, udisaj, korak. Beskrajno je važno i bitno biti vječno zahvalan. I ne, unatoč mojoj beskrajnoj skeptičnosti kada su gore spomenuti  treneri u pitanju, važnost te predivne i VELIKE zahvalnosti im nikako ne mogu osporiti. Pokušajte uistinu biti zahvalni na svemu. Nije lako, ne. Teško je gotovo kao i lakiranje noktiju one ruke koja vam je primarna. Ipak, garantiram da se može naučiti.

Druga je slabost. Živimo u tim nekim vremenima kada (za)moliti nekoga za nešto samo i isključivo biva interpretirano kao slabost. Nisi uspio sam i sada trebaš moju pomoć. Želiš nešto od mene i sada me moliš za to nešto. Tražiš uslugu. „Molim“. Tako podcijenjena od svijeta i neshvaćena od većine, a tako lijepa.

Uzimanje i davanje. Davanje nečega što pripada tebi, nekome drugome. I nije toliko teško ukoliko je riječ o kakvoj materijalnoj stvari. Problem nastaje kada trebaš (pro)dati emociju. Kakva god ona bila, samo da je iskrena. Kada trebaš dati konstruktivni sud ili pokazati empatiju. Koliko se lako ili teško želimo odvojiti od nečega što nepobitno pripada nama? S druge pak strane, zašto smo uopće tu ukoliko ne želimo podijeliti ono što jesmo s drugima?

S četvrtom uvijek neki problemi. Tanka je ta granica između jesmo li uistinu mi ti koji se trebaju ispričati ili možda ipak druga strana. Košta puno taj „oprosti“ pa se ne treba s njime rasipati kao s kakvom psovkom koja nam puno lakše izađe kroz usta. Ne da se samo teško daje, taj se“oprosti“ i teško prima. Mudro se važe tko nam ga je poklonio i zašto. Postoje li skriveni motivi poput želje da nas se podlo uvjeri u kajanje iako izostaje? Nekada se poklanja i suviše lako. Samo da se zadovolji forma ili izgladi neka situacija, a nije ti bitan i ne osjećaš ga na onaj način na koji bi trebao. „Oprosti“  je korak do oprosta, a opet miljama daleko.

Te četiri čarobne riječi: HVALA, MOLIM, IZVOLI, OPROSTI. Nakon „mama i tata“, prve su koje učimo našu djecu. Možda im kupimo i poster za sobu. Sretni smo kada ih tete uvrtiću nauče i popularnu pjesmicu. Ljutimo se kada ljubaznom konobaru ne odvrate s „hvala“ kada im donese sok ili se ispričaju prolazniku u kojeg su se nehotice zaletjeli u jurnjavi parkom.

Ponavljanje jest majka znanja, ali važno je i ne zaboraviti da djeca najviše  nauče gledajući i oponašajući svoje roditelje. Pokažimo im vlastitim primjerom koliko su te četiri čarobne riječi nešto puno, puno više od pristojnih poštapalica i nekih, naizgled puno mudrijih životnih lekcija. Biti roditeljom ima jednu veliku prednost. Poklonjena  nam je mogućnost da mnogo puta  „ponovimo gradivo“ bez da će nas itko ikada više negativno ocijeniti za (ne)naučeno. Osim,  možda život. Pa kako vam drago. Uvijek ima vremena za popravni. Dobro je ukoliko izgubimo samo jedno ljeto.

IVANA

Uvijek sređena, naspavana, racionalna, odmjerena #supermama dvojice dječaka koja će na našem portalu dijeliti savjete kako biti sve to. ? Ili NE!? Idemo ispočetka… tridesetdvogodišnja Zagrepčanka i ponosna mama dvojice malih muškaraca koja (nekad manje, nekad više uspješno) pokušava “žonglirati” između majčinstva, posla i mrvice slobodnog vremena za sve one male, ženske radosti koje ovaj život čine ljepšim. Zaljubljenica u modu, kavu, čokoladu, dvorce i Instagram. Na našem će portalu pisati o svim onim pitanjima s kojima se susreće gotovo svaka današnja žena i majka. Ivanine dogodovštine možete pratiti na @5foot7andbambieeyes

Što za tebe znači biti majka?Cjeloživotni poziv u kojemu daješ sve od sebe da dijete odgojiš u Čovjeka s velikim Č. 

Koji savjet bi dala sebi da se možeš vratiti u vrijeme prije nego što si postala mama? Duže spavaj, češće idi u kino, više putuj, više riskiraj i ranije postani mama. ? 

Kako bi jednom riječju opisala svoju obitelj? Ljubav!

Objava ČETIRI ČAROBNE RIJEČI pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nedavno se u jednom društvu, povelo pitanje kakav je tko karakter. Živ, glasan, povučen, zatvoren, otvoren, egocentrik. Zanimljiv je detalj čije priče što sam ja, sebe samu, u hipu smjestila u kategoriju „povučenijih“ na što sam kao odgovor dobila salve smijeha. Kada sam shvatila što sam rekla, i sama nisam mogla vjerovati u kojem se to trenutku dogodila moja osobna preobrazba s obzirom da sam uistinu, većinu života provela kao takva. Znate, onaj tip – gdje ga ostaviš, tu ga i pronađeš. Stava vječito zadržanog samo za sebe ili ostavljenog u prvoj ladici pisaćeg stola djevojačke sobe. Nikad glasna, neprimjetna, šutljiva. Zašto bi pobogu ikada izrazila svoje mišljenje ili argumentirala svoj stav o nekoj popularnoj temi? Što ako se netko ne složi sa mnom? Što ako dođe do kakve rasprave ili možda svađe, što ću onda? Ne mogu „dobiti“ raspravu. Nisam toliko pametna/elokventna/ zanimljiva. Da, bolje je šutiti i glupavo se smješkati. Ili manje glupavo. Onako, kada klimaš glavom gore dolje uz blagi  „mudri“ osmijeh. Definitivno najbolja opcija.

I danas kada pišem o tome, ne mogu vjerovati da sam većinu svog života bila uistinu takva. Teško vjeruju i oni koji su me upoznali unatrag koju godinu.

Što se to dogodi da iz jedne tihe, nesigurne i povučene, odjednom postanete „agresivnom i direktnom“ ?

Nisam psiholog pa ne mogu ništa tvrditi sa sigurnošću ili ponajmajnje sama sebi postavljati dijagnoze (što ne isključuje mogućnost da mi je netko drugi postavi ;)), ali ja bih navedeno pripisala godinama i svojoj djeci. Dio s godinama je valjda svima jasan. Naravno da je osamdeset posto žena nesigurno s dvadeset i dvije. Ili je to samo bila boljka mojeg doba? Zapisujem kao temu za neki budući tekst. Ali majčinstvo? Djeca? Što oni imaju s tim?

Naime, nakon što (doslovno) devet i kusur mjeseci svakodnevno sisaju život iz vas, neminovno je da će biti jako puno dana, mjeseci i godina kada ćete zapitati što ste i tko ste više VI. Ono kad nepomično sjedite na kauču u pola dvanaest navečer gledajući u neku imaginarnu točku na zidu bez imalo snage da se dovučete do kupaonice ili kreveta je više manje nusprodukt tog trenutka kada ste svoj mladi život položili u ruke tog malca. Ili više njih. No, unatoč takvim danima, mjesecima i godinama, u konačnici, dobivate jako puno toga zauzvrat. To vam je nešto kao početak vježbanja. Znoj, suze, odricanje, pitanja – što je meni ovo trebalo, ali kada nakon šest mjeseci napipate prvi mišić, jasno vam je da nije bilo uzalud.

Tako to nekako bude i s majčinstvom. Vi ste ona koja puno daje, ali dobivate toliko toga zauzvrat. Pritom ću ljubav, privrženost i zahvalnost ostaviti po strani. Dobivate novu priliku. Novi početak s jednom sasvim novom verzijom sebe. Postoji to nešto čarobno što se dogodi ženama kada postanu majke. U jednome trenu, uspiju se srušiti svi ti zidovi koje ste godinama pobožno gradile, kamen po kamen. Shvatite da ste i bez tog zida sposobna pružiti primarno-svome djetetu, a posljedično i cijelome svijetu, najbolju moguću verziju sebe. Onu koja nikada više neće biti ušutkana od svojih vlastitih strahova. Ona koja zna koliko vrijedi i potvrdu za isto ne mora i ne želi tražiti u strancima. Potvrda onog što ona jest je ispred nje svakoga dana.

Možda daleko od one koja tek treba postati, ali sasvim blizu one o kakvoj je nekada mogla samo sanjati. Da, život čini čuda od ljudske prirode. Situacije, ljudi, iskustva. I na kraju oni. Ti maleni ljudi koji će iz vas izvući ono najbolje.

Sjetite se toga kada idući put budete sjedile na kauču, masne kose, zagledane u nepostojeću točku negdje u daljini.

IVANA

Uvijek sređena, naspavana, racionalna, odmjerena #supermama dvojice dječaka koja će na našem portalu dijeliti savjete kako biti sve to. ? Ili NE!? Idemo ispočetka… tridesetdvogodišnja Zagrepčanka i ponosna mama dvojice malih muškaraca koja (nekad manje, nekad više uspješno) pokušava “žonglirati” između majčinstva, posla i mrvice slobodnog vremena za sve one male, ženske radosti koje ovaj život čine ljepšim. Zaljubljenica u modu, kavu, čokoladu, dvorce i Instagram. Na našem će portalu pisati o svim onim pitanjima s kojima se susreće gotovo svaka današnja žena i majka. Ivanine dogodovštine možete pratiti na @5foot7andbambieeyes

Objava NAJBOLJA VERZIJA TEBE pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nedavno sam naišla na zanimljiv You Tube video u kojem je poznata američka glumica iznijela svoj stav na, danas iznimno popularnu parolu iz naslova – „Živi i pustidruge da žive“ (Live and let live). Vjerujem da će se većina vas složiti da se dotična rečenica uvukla u gotovo sve sfere društvenog života te da je vrlo primjenjiva bilo da je riječ o političkim, vjerskim, intimnim preferencama ili pak u onim, sasvim svakodnevnim, trivijalnim komentarima tuđih odjevnih kombinacija. Živi i pusti druge da žive. Točka. Ili možda uskličnik.

Ukratko, gore spomenuta glumica, u svom je videu odlučila obrazložiti stav kojim nam pokušava ukazati da takvo što ni na koji način ne čini ništa dobro ni za nas niti za druge ljude oko nas. Te, koje puštamo da žive. I koji nas također puštaju da živimo kako živimo. Ukoliko na bilo koji „problem“ o kojem želimo diskutirati ili na stav koji zauzimamo po kakvom pitanju, od druge strane (sugovornika – mase) dobijemo odmahivanje rukom – Živi i pusti druge da žive – kao da govorimo da je u biti sve nebitno i relativno. A nije. I nikako ne bi trebalo biti. Smatra da takav stav zaustavlja zdravi dijalog među ljudima i mogućnost da o običajima, navikama, praksama drugih, možda znatno drugačijih ljudi od nas, naučimo nešto novo. Nešto što će možebitno s vremenom utjecati na naše mišljenje ili stav o kakvom problemu, situaciji, obrascu ponašanja.

Unatoč mnogobrojnim oprečnim i negativnim komentarima, moram priznati da me tema zaintrigirala pogotovo jer sam nedavno i sama promišljala o tome kako npr. puno puta ne želim ostaviti komentar odnosno, izraziti svoj stav o nekoj temi jer posjedujem svojevrsnu kočnicu kako ću biti strpana u koš tzv. „hejtera“. Budimo iskreni. Ukoliko u bilo kojem pogledu izraziš stav drugačiji od većine – koja živi i pušta druge da žive – ti si hejter. Ali jesi li uistinu? Može li se osoba drugačijeg stava ili npr.svjetonazora ili jednostavno – drugačijeg modnog izričaja samo zbog istog nazvati „hejterom“ ili su se ljudima u tolikoj čežnji da predstavljaju sebe za nešto što nisu, pomiješali lončići?

Zvuči toliko bezazleno taj – Živi i pusti druge da žive. Zvuči tako DOBRO i ispravno no koliko je nešto takvo uvijek primjenjivo? Jesmo li taj koncept shvatili previše olako? Zloupotrebljavamo li ga i koristimo i onda kada se NIKAKO i NIKADA ne bi smio koristiti? Kimnemo  glavom gore-dolje na sve i okrenemo  se u  drugom smjeru.

Što bi danas bilo s mnogim ženama da je jedna Lydia Becker i sve one koje su joj stale uz bok možda rekle – ma ne, pustimo sve? Živimo nas desetak kako želimo, a ostale neka žive ovako kao i do sada.  Što bi bilo s afroamerikancima da su svi ostali po strani. Zašto jedna Europska Unija donosi direktive o razvrstavanju otpada? Zašto svakome od nas pristojno ne dopusti da recikliramo ili možda ne. Zašto ne okrenemo glavu na ubijanje slonova zbog slonovače. Pa pustimo ljude da žive. Oni hrane sebe i obitelji na taj način. Što te briga?

Bilo bi divno kada bi život bio šareni instagramski feed nekog lifestyle blogera. Nije. Bilo bi super kada bi se sve sviđalo svima ili kada bi se svi složili oko svega. Nemoguće.

Nitko si ne bi trebao uzeti za pravo širiti mržnju ili nekoga vrijeđati, ali svi si trebamo uzeti za pravo biti ono što jesmo i ne bojati se, na civiliziran način opravdati ili iznijeti svoj stav. Jer svaka velika promjena počinje sa stavom. Svijet dalje sam odlučuje što će učiniti s istim.

IVANA

Uvijek sređena, naspavana, racionalna, odmjerena #supermama dvojice dječaka koja će na našem portalu dijeliti savjete kako biti sve to. ? Ili NE!? Idemo ispočetka… tridesetdvogodišnja Zagrepčanka i ponosna mama dvojice malih muškaraca koja (nekad manje, nekad više uspješno) pokušava “žonglirati” između majčinstva, posla i mrvice slobodnog vremena za sve one male, ženske radosti koje ovaj život čine ljepšim. Zaljubljenica u modu, kavu, čokoladu, dvorce i Instagram. Na našem će portalu pisati o svim onim pitanjima s kojima se susreće gotovo svaka današnja žena i majka. Ivanine dogodovštine možete pratiti na @5foot7andbambieeyes

Objava ŽIVI I PUSTI DRUGE DA ŽIVE pojavila se prvi puta na SUPERMAME.