“Ako smo uistinu u sebi skladni i razumijemo vlastite granice, mogućnosti i nedostatke i radimo na sebi onda smo u isto vrijeme sposobniji to vidjeti i dopustiti u vlastitoj djeci. I to je konstantan rad i proces potreban za njihov i naš rast i razvoj.”

Kada bi barem bilo istinito da se sjećamo samo onoga lijepog, ugodnog, sretnog. Kada bi to posebno bilo u odnosu na našu djecu i na roditeljstvo – sve one dane i trenutke u kojima je iskonski divno i neproblematično. Možda bi to u isto vrijeme značilo da neki od nas ne bi imali više od nekoliko takvih trenutaka, možda bi to značilo da bi mozak uspio napraviti još veću zabludu i pojačati lijepa iskustva.

No nije važno što bi bilo kada bi bilo, važno je ono što zapravo jest.

Kada se prisjetim čega sam se bojala, ili barem brinula oko, prije nego sam postala mama bile su to one stvari svima negdje spomenute, pročitane, rečene: kako ću roditi, hoću li moći dojiti, hoće li mi dijete spavati i naravno najvažnije hoće li biti zdravo i napredovati…

Ono što se nikada nisam brinula prije nego je naša prva kćer došla na svijet je bilo kako ću se osjećati i kako će moje vlastite emocije utjecati na moje dijete i na naš odnos.

Nisam mislila da ću biti jedna od onih koja će napraviti bezbroj pogrešaka, da, puno pogrešaka, ali ne toliko koliko u stvarnosti jesam. I nisam ni u najluđem snu mogla zamisliti koliko će mi vlastito dijete biti ogledalo i okidač za sve ono što je u meni ostalo potisnuto, neprobavljeno, neriješeno, bolno.

Zašto bih uostalom? Oduvijek sam mislila kako sam prosječna žena i osoba, sposobna, pametna (u granicama normalnog), obrazovana i s mogućnostima da nađem odgovor na pitanja i nedoumice oko kojih nisam znala puno ili uopće išta. Ali prije nego postanemo roditelji, ili u ženinom slučaju majke, zapravo ne znamo ništa o tome kakvi smo roditelji. Možda se educiramo, čitamo, pitamo, opredjeljujemo, možda si i govorimo rečenice kao: “Ja sigurno neću kako su mene odgajali”, ili “Ja ću biti bolja/bolji od mojih roditelja” i slično. Ali prije nego dok dođemo do tog trenutka ne možemo ništa.

Ono što je mene uistinu ostavilo mobiliziranu veliki dio godina bila je moja nemogućnost da sebi budem sve potrebno i da u isto vrijeme drugome mogu biti mama sa svime što uistinu ta uloga nosi.

Sjećam se trenutka kada sam svojoj šogorici nakon nekoliko mjeseci majčinstva rekla kako mi najteže pada biti uz moje uplakano dijete. Nisam mogla nikome, možda ni sebi, opisati intenzitet osjećaja koji su se u meni javljali svaki put kada je plakala, a da se razumijemo nije bila plačljivo dijete čak ni kao beba. Ali svaki plač za mene je bio okidač. Tek ću mnogo mnogo godina kasnije razumjeti pozadinu toga, pozadinu vlastitih neiskazanih osjećaja vezanih za plakanje.

Bit će mi potrebno mnogo godina i emocionalnih trenutaka, oluja vlastitih trauma i jedan burnout da shvatim da sam došla do zida. U tom trenutku bit ću mama ne jednom djetetu već njih troje.

Ali bit će to jedan od najvažnijih trenutaka u mojem roditeljstvu, ako ne i najvažnijih od svih: da spoznam da unatoč svim vrlinama, snagama, sposobnostima nisam dostatna sebi biti ono što se trudim biti svojoj djeci – pa ako nisam to sebi onda nije čudo da padam konstantno na ispitu da to budem i njima. I onda kada padam na tom važnom životnom ispitu zapravo se konstantno vrtim u krug grižnje savjesti i poraza, a suprotnom tome treba mi ljubav, suosjećanje i podrška.

Ono što me je dovelo do tog trenutka spoznaje bio je put svega onoga za što sam prirodno i intuitivno osjećala da nije dobro u odnosu na moju djecu, pa i mog partnera, ali ono što me je kočilo da si to priznam bio je sram i tabu povezan s “negativnim” emocijama.

Mislim da je velika većina nas odrasla sa spoznajom da postoje dobre i loše emocije: one koje su poželjne kao sreća, radost, ljubav, empatija…i one koje nikako ne trebamo: ljutnja, tuga, bijes, ljubomora….I tako se ono što se gledalo kao “dobro” promicalo, a ono što je bilo “loše” potiskivalo, branilo, distrahiralo, ponižavalo. I ponovno, trebat će mi dugi niz godina da shvatim da sve to što je u nama povezano, nije ničija krivnja. U trenutku kada sam prije 3 godine potražila stručnu pomoć znala sam dovoljno o traumama, psihi i dječjem razvoju, da sam znala da ono što u meni dolazi kao ljutnja i bijes, frustracija i nemoć i koje iskazujem vikanjem, prijetnjama i emocionalnim manipulacijama, nije nečija krivnja nego manjak istih onih podrški i sposobnosti o kojima sam ranije pričala.

Svi mi nosimo traume. Divni Gabor Mate traume dijeli u “velike T” i “male t “- one velike su vidljive i svima jasne: rat, potresi, gubitak voljene osobe, zlostavljanje, itd., ali one male t su nekada nejasne i neopipljive, a zapravo puno više prisutne u našem odrastanju: nezadovoljene potrebe za pažnjom, prihvaćanjem, kritike, bulling u školi i slično.

Često upravo te male traume stvaraju male nevidljive ožiljke duboko u nama svima i gomilaju se s godinama.

Ja sam na primjer spoznala, a imam najdivnije roditelje na svijetu i veliku ljubav i zahvalu za to što jesam upravo njima pripisujem, da su moje vlastite potrebe za plakanjem i najviše ljutnjom bile potisnute jer su to bili nepoželjni osjećaji koje moji roditelji u sebi nisu mogli otpustiti jer ni njih nitko nije naučio niti im dopustio iskazivati ih kada su oni bili djeca. Nije se vrednovalo i dopuštalo  da ljutnju, bijes i suze iskažu i puste na prirodan i voljen način na površinu i van iz svog sustava. I onda kada nisam bila u stanju sebi pružiti potporu da se isplačem, da se ljutim ali ne u isto vrijeme to iskaljujem na drugima, da budim sa svojim frustracijama, a ne da u isto vrijeme kažnjavam, to se uvelike odražavalo na moj odnos(e), a onda i na daljnje izazove i probleme u odgoju moje djece.

Od prvog dana roditeljstva sam čitala, informirala se i primjenjivala povezujuće i nježne odgojne metode, znala sam što nije dobro i što može štetiti djetetovom psihološkom i emocionalnom razvoju, ali sam se često u isto vrijeme spoticala na to što ne bih trebala raditi ne znajući što zapravo umjesto toga mogu i trebam raditi. I mislim da tu često leži ključ i odgovor na pitanje zašto padamo na ispitu roditeljstva, zašto ova ili neka druga roditeljska filozofija ne daje željene rezultate: zato jer u isto vrijeme dok radimo sa svojom djecom i na odnosu s njima, moramo raditi na sebi i odnosu s nama samima. Ako ne možemo trpjeti dijete u tantrumu ili sama pojava suza u nama budi otpor ili iritaciju, onda je veći problem u nama samima.

Ako djetetu ne možemo reći “ne” na nježan način i u isto vrijeme vrednovati njegovu reakciju na naše postavljene granice, onda je problem u nama, ne u djetetu.

Ako nas dječje reakcije dovode do ludila ( što je naravno normalno) i u isto vrijeme mi ludimo na dijete jer nemamo kapacitet za vrednovanje vlastitog unutarnjeg djeteta onda je problem u nama, ne u djetetovoj reakciji…mogla bih nastaviti u nedogled.

Čitam u zadnje vrijeme kritike na nježno, povezujuće, demokratsko odgajanje djece jer se navodno takvim filozofijama i metodama odgajaju generacije sebičnjaka i dira me to jer mislim da nježno i povezujuće roditeljstvo koje uistinu gleda na dijete kao sposobnu jedinku koja je u svojoj srži neiskvarena i uvijek spremna na suradnju, jedino pravo. I vjerujem to zato jer vidim da to donosi najdivnije plodove: djecu koja su spremna surađivati, jedinke koje u kolektivu obitelji i izvan nje pokazuju empatiju, suradnju, mir i harmoniju. Ali, jer uvijek ima taj “ali”, to ne znači da u našem odnosu s djecom ne postoje granice, ne postoje sukobi i svađe, ne postoji cijela paleta osjećaja koji dolaze i prolaze, jer sve je to dio ljudskog bivanja, rasta i razvoja.

Ako smo uistinu u sebi skladni i razumijemo vlastite granice, mogućnosti i nedostatke i radimo na sebi onda smo u isto vrijeme sposobniji to vidjeti i dopustiti u vlastitoj djeci. I to je konstantan rad i proces potreban za njihov i naš rast i razvoj.

Moja najstarija kćer mi je nedavno u krevetu prije spavanja rekla kako se sjeća kako sam prije bila mama koja samo viče i koliko sam danas smirena i dobra. Pogodilo me i u isto vrijeme dirnulo njezino zapažanje. Bila sam mama koja je većinu vremena vikala i sankcionirala, mama koja je u izgubljenosti i očaju nekada koristila “time-out” i ostale disciplinarne metode, mama koja je konstantno bila u fight ili flight modu, mama koja nije mogla brinuti o drugima jer nisam znala brinuti o sebi.

Moja kćer je to zapažanje rekla nakon večeri u kojoj je naš najmlađi sin u navali bijesa počeo vikati i bacati stvari na pod. I dok je naša kćer gledala iz kuhinje njegovu reakciju na moje nježno postavljanje granice i provedbu istog, on je divljao, a ja sam ostala smirena brinući da se ne ozlijedi ili nešto razbije, krajem oka sam primijetila plastičnu času s vodom za koju sam posumnjala da bi mogla završiti s ostalim stvarima na podu, ali sam ocijenila da će šteta biti minimalna. Isto se pokazalo istinitim, on je odivljao i onda napustio sobu u suzama i tu je naša kćer ušla kao saveznik i na najdivniji nježan način pružila mu utjehu i ogledalo za ono što se u njemu odigralo – sve na moje vlastito divljenje. I onda je on smireno došao u sobu, sjeo u moje krilo i plakao i kada je to završilo ispričao mi se za prolivenu čašu vode. Naš sin ima 4 godine, kćer 10 i umjesto vikanja i kazne, mi koristimo prirodne posljedice, razgovor, granice, i odražavamo njihove osjećaje i držimo ih prisutnima u trenutku kada se osjećaj pojavi. Za mene nije važno kako se takav odgojni stil zove.

I da se nadovežem na ono kako postoje “dobri” i “loši” osjećaji – to je jedna velika laž, postoje samo osjećaji i svaki, ali baš svaki ima svoj razlog i ulogu za svaku jednaku. Prvi korak u mijenjanju toga je dopustiti sebi da osjećamo i budemo u našim osjećajima, a onda i našoj djeci da budu u tome s nama i mi ćemo onda polako biti sposobni biti u tome s njima.

Uz to trebamo jednom i zauvijek izbrisati zabludu o tome da postoje savršeni roditelji i da težimo biti “savršeni”…u čemu god.

Savršenstvo takve naravi ne postoji, postoji potreba da budemo dovoljno dobri, ili ako baš želite, najbolja verzija sebe i da tome težimo i u odnosu s našom djecom, ali jednako svjesni da griješimo i da ćemo nastaviti griješiti unatoč konstantnoj težnji suprotnom.

I to je dio toga da smo ljudi i da odgajamo druge ljude. Radeći na sebi nećemo spriječiti prenošenje malih trauma na vlastitu djecu, ali osvješćivanjem i radom na sebi, možemo ih umanjiti. Možda. Ono što bih nadodala i što svakodnevno svjedočim, je da takav način daje više mira, slobode i sretnih trenutaka – onih koje je uistinu vrijedno pamtiti.

Foto: pexels.com

Objava kako sam prestala biti mama koja samo viče? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Imala sam 17 godina kada sam jednu predvečer, kao toliko puta do tada, prolazila našom ulicom od naše kuće do kuće moga strica i strine. Oni koji me znaju, znaju također da dolazim iz malog grada, male zemlje. U našem naselju svi su poznavali svakoga. Čak u našem gradu u to vrijeme nije postojalo puno ljudi koje mi ili naši roditelji nisu poznavali. U to vrijeme, tada u mom malom gradu, malom mjestu, maloj ulici u kojoj sam odrasla, nije postojalo ništa što me je zabrinjavalo u smislu vlastite sigurnosti. Tu predvečer prolazio je auto, kao toliko puta prije, ali se te večeri auto odlučio zaustaviti pored mene i vozač kojeg nisam poznavala spustio je prozorsko staklo. U prvom trenutku pomislila sam kako je sigurno zalutao, krajičkom oka primijetila sam strane registracijske oznake. Na moje čudo, nije me tražio smjer, pitao je doduše jesam li odavde na što sam odgovorila “da”. Mislim da je ostatak razgovora išao u stilu njegovog ljubaznog, ali upornog nagovaranja da dođem s njime u Njemačku gdje ću raditi. Inzistirao je bez odustajanja dok je meni sve više postajao jasan razlog njegovog nagovaranja. Ne znam kako je odustao, niti kako sam tada prešla zadnjih stotinjak metara do stričeve kuće. Sjećam se panike koja je polako, ali sigurno počela pritjecati u moje tijelo, sjećam se ubrzanog kucanja srca i sjećam se, iznenađujuće od svega: KRIVNJE.

Bez da sam znala zašto, preplavio me je osjećaj krivnje: mora da sam ja na neki način izazvala taj susret, njegov poziv, njegovo inzistiranje. Ja sam odgovorna za to što mi se dogodilo. Tko drugi nego ja?

Ne znam što sam radila ostatak te večeri. Sjećam se da sam danima nakon toga razmišljala hoće li se vratiti, hoće li me strpati u auto bez da itko zna što mi se dogodilo. Mučilo me je pitanje zašto me zapravo nije stavio u auto te večeri jer u tih desetak minuta ili cijelu vječnost (kako se meni činilo) nitko nije prošao ulicom. Bi li uopće itko vidio da me je odlučio odvesti?

Sram i krivnja koji su me preplavljivali bili su dovoljan faktor da o tome nikome ne ispričam.

Nisam shvaćala od kuda dolaze moje emocije, ali su bile dovoljno jake i stvarne da u njima prešutim nešto što me je u srži duboko potreslo. Sigurna sam da sam se i bojala i da sam sumnjala u namjere onih koje nisam poznavala. Dugo nakon toga u šali sam prepričala događaj svom tadašnjem dečku i nekim prijateljicama.

Prošlo je, nije bilo važno što je u meni izazvalo.

Proći će godine da shvatim što je sve utkano u srž mojih emocija. Proći će skoro jedan život da shvatim cijeli obujam onoga što je generacijama uvjetovano, što je utkano u onaj magični DNA koji određuje da se rodimo kao žene.

Mi za čija su se prava borile tolike, mi čiju snagu skrivaju maternice spremne da dočekaju generacije novih, mi čija prava snaga ima toliko nijansi i slojeva duboko utkanih u epitele svih stanica ikada satkanih u mreži kozmosa, mi koje smo više od naših grudi, bokova, tajni onih dubokih, tamnih dijelova naših rodnica i vagina – mi, žene, smo generacijama svedene na seksualne objekte onih koji svoju moći potenciraju i povećavaju svojim testosteronima, veličinom svojih bicepsa, baritonima kojima šibaju strijele kojima označuju svoja prava – nas.

Odrasla sam “skoro” na zapadu, živjela sam u civiliziranim društvima i zemljama u kojima se naoko na žene ne gleda kao objekte koje pripadaju “jačem” spolu, ali koliko je to zabluda – prividna istina pokazivat će se kroz sve godine moga bivanja.

Uvijek je bilo i ostalo muškaraca koji su osjećali da im nešto dugujem, da samim time što sam žensko imam određenu ulogu, da samim time što imam vaginu, imaju pravo polagati vlasništvo nad mojim tijelom.

Možda jesmo emancipirane i slobodne u zemljama Europe, ali kako na nas gledaju ima mnoge nijanse. Zapitajte se samo kako očevi gledaju na svoje sinove, a kako na kćeri. Koje poruke im šalju u svome odgoju ovisno o njihovom spolu, koje uloge im daju, čega se pribojavaju kada im postane jasno da se približavaju spolnoj zrelosti, kako se još uvijek zbijaju šale na račun sinova koji trebaju “osvajati” ženske i po mogućnosti što više njih, i kako se kćeri trebaju zatvarati u samostane.

Otišla sam živjeti na Zapad kao udana i donekle ostvarena žena, sa svojim pravima, pogledima, vizijama, osjećajima. I tada sam mislila kako smo sve iste, ravnopravne u tim pravima da budemo žene: slobodne i moćne da budemo i radimo što god želimo. I na Zapadu postoje muškarci koji smatraju da su žene, samim time što su žene, njihovo vlasništvo. I na Zapadu postoje oni koji će svojom snagom, samo zato što su drugog spola, pokušati umanjiti tvoju snagu.

Radila sam s djevojkama, ženama, muškarcima, koji i dalje na žene gledaju kao objekt posjedovanja i one koje se u tome rađaju prihvaćaju to kao dio svoje sudbine. Postoje tolike kulture i u svakoj toliko nasljeđa prenesenog na one koji dolaze da se više o tome ni ne razmišlja kao nešto što je stvoreno da se kontrolira, da se uspostavlja neravnopravna podjela moći u svrhu kontroliranja.

I onda ostaje ta krivnja.

Krivnja na čijim se bokovima čuvaju tajne Majke zemlje i onoga što je stvorila da nam prenese. Krivnja koja je toliko duboka da joj ne vidimo kraja. Ponire u nas, preplavljuje nas, obuzima nas.
Ja sam kriva.
Ona je kriva.
One su krive.
Žene.

Jer otkrivaju dio gole kože, jer te pogledaju na neprimjereni način u prolazu, jer svojim osmijehom izazovu pažnju, jer provociraju samim tim što im se grudi ocrtavaju ispod prozračnih košulja, jer im bokovi imaju ritam izazova, jer su tu gdje jesu – zato su krive.

Pitam se koliko godina unatrag moramo ići da dođemo do prve žene koja je osjetila krivnju bivanja ženom. Ona koja je sigurno to tražila, bila je silovana. Ona koja se nametnula, bila je iskorištena.
I njezin sram i krivnja bili su opravdani, bili su preneseni na drugu i na druge iza nje i na tolike druge koje su dolazile.

I mi smo se pokušale osloboditi, emancipirati, nametnuti svoju moć i zahtijevale poštovanje, ali jesmo li uistinu u tome uspjele?

Prije nekoliko mjeseci, živjeli smo u vili u Dominikanskoj Republici. Tamo smo upoznali ljude koji su, kao i mi bili gosti, ali i one koji su u vili radili: čistačice, kuhare, čuvare, vrtlare…Ljude koji su bili ljubazni i koji su željeli s nama imati interakciju: družiti se, razmijeniti pokoju riječ, učiniti ti uslugu jer su bili dragi ili su trebali koji novac više.
Naša djeca još uvijek sa sjetom i ljubavlju pričaju o teti Carmen, samohranoj majci, koja je prala suđe, koja im je donosila mango i banane i nazivala ih najljepšim imenima.
Tamo je bilo, kao i svuda u svijetu, ljudi vrijednih upoznavanja, poznavanja i druženja. Iskrenih i toplih ljudi koji ti svojom pojavom izazivaju najdivnije osjećaje. Ja bih rekla da na svakih stotinu, možda tisuću ili više, dođe jedan koji će te uskratiti za nešto, prevariti i na drugi način povrijediti.

Ja nikada ne bih bila bez tih divnih ljudi koji te dirnu u srce i dušu samo zato jer postoji rizik da će među njima biti jedan ili jedna iz one druge grupe.
Ono što želim reći je da svuda postoji taj rizik i da bez obzira na njega, ja i dalje želim živjeti u interakciji sa svijetom i onima koji u tom svijetu susrećem.

Ali nažalost u nekoliko mjeseci zaredali su se oni zbog kojih pišem ovaj tekst. I to ne radim kao veličanje njihovih pojava i onoga što su u moj život donijeli, nego kao podsjetnik da još uvijek živimo gdje postoje oni koji prava nas žena umanjuju samo zato jer smo žene.

Svi znaju za reputaciju latino muškaraca. Isto je istinito na ovim područjima, ali ono gdje je vrlo tanka crta između latino šarma i neprimjerenog ponašanja je moj podsjetnik da su žene još uvijek na onoj razini prve koju smo osudili samo zato što je bila žena.

U vili u kojoj smo živjeli radio je vrtlar koji je, naizgled, sa svima bio ljubazan. Donosio je voće iz vrta, ćaskao o vremenu, održavanju vile, svojoj obitelji. Meni je ujutro nudio svoju kavu i uz šalicu kave bi ćaskali o prijašnjim gostima, djeci, našim kulturama. Puno puta je pomogao i meni i drugima u popravku stvari, u savjetu oko jestivih bilja iz vrta, izorganizirao je večeru uz logorsku vatru na plaži, donosio je stvari koje su nama turistima prodavali po visokim cijenama.
Kada mi je jedno dopodneva u zajedničkoj kuhinji, na jeziku koji sam tada jako slabo razumjela i još manje mogla govoriti, ponudio da odemo na susjednu plažu, na mjesto gdje bi mogli imati spolni odnos i kada je još uz to objasnio da ne može prestati misliti i sanjati o meni i da razmišlja da ubije moga supruga, stvari su u jednom trenutku dobile sasvim drugi izgled. Od prijateljskog odnosa s moje strane, odjednom sam postala objekt nečijeg maštanja. U šoku i prividnoj zabludi, na lošem španjolskom, odgovarala sam ga, prebacujući sve na šalu, inzistirajući da prestane. No, njegove namjere su bile jasne, njegova želja da dobije ono što je želio nije ga zaustavila ni pod cijenu gubitka posla koji je imao.

Ne znam kako sam ga odbila, voljela bih da sam bila odlučnija i da pobogu nisam imala onu vječnu potrebu da ostanem ljubazna. Ponekada se pitam zašto sam u tolikoj mjeri pristojna, zašto uvijek pokušavam ugoditi drugima? A onda sam u šoku sve pokušala zanijekati sebi, opravdati.

I opet krivnja. Moja krivnja. Ja sam ga sigurno na to potaknula, ja sam bila previše ljubazna, ja sam se smješkala na krivi način, ja sam ujutro hodala u odjeći za yogu koja nije bila primjerena, ja sam možda nešto rekla kada nisam u potpunosti razumjela njegov španjolski. Pa da, ja sam pobogu, odgovorna.
I tri dana sam hodala u sramu i krivnji vlastite svijesti.

Iz tih istih razloga nikome nisam rekla, dok me u jednom trenutku apsurdnost te situacije da su drugi na mene i njega gledali kao na prijatelje, nije dovela da sve priznam vlastitom partneru i našim prijateljima koji su me uvjerili u moju nedužnost i njegovo neprimjereno ponašanje što je na koncu izazvalo uključivanje menadžera vile i vlasnike, njegovo otpuštanje kao sankciju. Ali zamislite to: drugi su me morali uvjeriti jer sam sama vjerovala u suprotno.

No ono što je ostalo bila je spoznaja ugrožavanja mene kao osobe i onoga što sam dala. Sumnja u vlastito ophođenje prema drugima, sumnja u to što jesam i kakve poruke odašiljem, sumnja u moje postupke, moj izgled, sve ono što u konačnici jesam. I onda ta jeb…krivnja koja me je preplavljivala, pa osjećaj izdaje, tuga i ljutnja i sve pomiješano u jedno. Čak mi je bilo žao što je zbog mene ostao bez posla.

Zbog mene – tako sam to objašnjavala, duboko svjesna da je to bilo zbog njega. Ali i dalje sam se osjećala odgovornom.

Jer sam žena. Jer mi je netko to usadio u gene, u stanice, u sve ono što jedna žena nosi.

I to je onda prošlo.
Plakala sam. Ljutila se, meditirala, procesirala i dopuštala sebi da se vratim u povjerenje koje imam u samu sebe i svijet u kojem živim. Sve ono što jesam i na čemu sam zadnje dvije godine radila u vlastitom osobnom razvoju i terapiji koju sam prolazila, sve to sam ponovno morala osvijestiti i integrirati. Prije nekoliko tjedana imala sam, u sklopu kakao treninga u kojem sam bila, i iscjeljenje maternice -jedno divno i toliko snažno iskustvo koje i sama želim dati drugim ženama.

I onda sam prije tjedan dana, vraćajući se s yoge, usred dana doživjela novu situaciju.
Bila je nedjelja, sunčana i vruća, yoga kojom se ovaj mjesec bavim je intenzivna i naporna i puno se znojim, preko ramena sam prebacila svileni šal da me zaštiti od sunca, u ušima sam ubacila audio knjigu i hodala sam putem kojim uvijek idem, prepun auti i ljudi. U jednom dijelu, malo prije kuće u kojoj sada boravimo, postoji prečac, nekoliko desetaka metara dug. Skrenula sam na njega koncentrirana na knjigu u ušima i nisam ni čula kada mi je s leđa prišao. Bio je na biciklu, mlad, jakih ruku, u bijeloj majici. Prestrašio me je, skočila sam u stranu. Ispričao se zbog toga. Mislila sam da je samo prolazio i ne sluteći da će me prestrašiti s leđa. No onda je počeo pitati jesam li sama i jednom rukom me odvlačiti u stranu. U trenu sam shvatila da on zapravo nije prolazio nego je skrenuo da me zaustavi. Rekla sam “ne”, nastavio mi je presijecati put i vuči me u stranu znajući što želi. I pobogu opet sam u prvu ruku bila ljubazna, ali mi je nešto dalo snagu da odrješito kažem ne, gurnem ga na stranu i potrčim do izlaza iz tog prečaca. I onda sam nastavila trčati ne okrećući se više iza. Srce mi je lupalo, panika me je preplavila.

I onda je očekivano došla krivnja: bila si neprimjereno obučena, hodala si sama, vidjelo ti se rame kad ti je vjetar otpuhnuo maramu, smiješila si im se i pozdravljala u prolazu (uvijek to radimo), vjerovala si da si sigurna…
Ovaj put mi nije trebalo vrijeme da ispričam svome suprugu što se dogodilo. Ali me je jednako pogodilo: činjenica da samo zato što sam žena, nekoga to provocira, nekome je to dovoljno da se osjeća pozvanim da mi priđe, da mi se nametne, da prekrši moja prava i granice.

I onda me je pogodila tuga te spoznaje: tuga da će i moje kćeri jednoga dana osjetiti isti poraz samo zato što su rođene kao žene.

Netko me je pitao, nakon moje Instagram objave, ne osjećam li strah za njih, ovdje.

Osjećam, iskreno osjećam strah ovih zadnjih dana. Opravdano, naravno. I ne želim da me taj strah odredi, ograniči, niti da ostane. Želim ga pobijediti, razgraditi, procesirati. Ne želim ostati u njemu zarobljena i uskraćena svih mogućnosti.

Jednom sam rekla kako vjerujem i želim živjeti oslobođena strahova onoga što nam budućnost nosi.
Život je prepun rizika. Putovanja su prepuna rizika. Čak i u malom mjestu iz kojeg sam došla, postoje rizici življenja. Ali ne želim i odbijam uskratiti sebe svih mogućnosti i divnih prilika, koje rizici mogu ugroziti.

Ne bojim se hodati svijetom, putovati, živjeti. Ne bojim se biti ja. Imam 38 godina, zadnje dvije radim toliko na sebi da konačno prihvaćam i volim sve što ja jesam: biti žena, biti privlačna, biti radosna u srcu i nositi se sa svime onime što mi život povremeno postavlja kao izazov, volim svoje tijelo (koje sam konačno prestala mučiti i kažnjavati samo zato što ne prati neku normu nametnutu izvana), volim to što jesam i ne želim se toga odreći. Odbijam biti žrtva u isto vrijeme znajući bolno da to jesam – da sam to postala ne tražeći, niti provocirajući da to postanem.

Želim o ovome govoriti u svoje ime, u ime mojih kćeri i svih žena koje su jednom osjetile ugroženima, prekršenima, povrijeđenima, krivima bez da su to uistinu bile. Žene smo. Jake smo, ali i ranjive jer smo žene.

Ja sam romantičar, sanjar i idealist.
Ja sam majka dviju kćeri koje odgajamo da budu otvorene, ljubazne, osjećajne i empatične. One su pametne, drage i pune ljubavi. Nadam se u njihovo ime i ime svih drugih djevojčica i žena, da će se osloboditi nametnutih naslijeđa naših mama i baka, naslijeđa u kojemu se muška moć koristi kao oruđe za njihovu kontrolu. Nadam se da se njihove vrijednosti neće iskorištavati niti uzimati kao pozivnice da ih se iskoristi.

Ja sam sanjar i idealist, ali jasno mi je da mi za život treba zrnce realizma i ponekada mi život daje više od toga. U isto vrijeme nadam se će moje želje za njihovu budućnost letjeti visoko do zvijezda i rasuti se kao zrnca magične prašine koja će postati realnosti. I nadam se da će naši sinovi odrasti u ljubavi koja ih uči nježnosti i tome da njihova moć ne leži u nametanju svoje snage i kontroliranju žena, već u veličanju ženske snage i vrijednosti. Nadam se da ćemo jednom prestati gledati na muškarce kao macho i dopustiti im da budu svjesni svoje ženske energije i nježnosti koja ima veću snagu od svih mišića koji mogu zarobiti i zdrobiti nečiju veličinu i snagu.

Pišem ovo da se oslobodim srama, tuge, ljutnje, razočaranja. I krivnje – te vječite krivnje koja nam ne služi i koja nije uistinu naša.

Samo zato što smo žene, nismo krive.

Foto: unsplash.com

Objava kriva jer sam žena pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Negdje sam jednom pročitala: Putovanje nije tvoje pravo, već tvoja povlastica u životu. Nekako se od tada toga i držimo – svijesti o tome da kada napustimo okvire vlastite kuće, grada i zemlje, sve ono na što smo navikli i što nam je sastavni dio života, više nije nužno dio života u koferima.

Ono što poznajemo iz svoje zemlje, vrlo često prestaje biti i ako se krećemo u novim kulturama i ljudima koje do sada nismo susretali, vjerojatno je da će puno toga imati drugačiju narav i oblik. Nemamo pravo imati iste beneficije kao kada smo u zemlji iz koje dolazimo, ali imamo pravo iz svega pronalaziti i uzimati najbolje.

naši kriteriji

Postoje zemlje i dijelovi zemalja koje sanjamo posjetiti i koje se nalaze na nekim fiktivnim listama, ali zapravo kada biramo kamo ćemo, biramo to po parametrima:

– koji su uvjeti za ulazak u dotičnu zemlju, te u svjetlu Covid pandemije koje su restrikcije i zahtjevi za ulazak unatoč pandemiji
– koliko je sigurna zemlja u koju idemo – ovdje mislim i na geološke uvjete, životinje i biljke koje mogu predstavljati opasnost, kriminal (sukobi unutar zemlje), zarazne bolesti i zdravstveni sustav
– koliko je toga u zemlji zanimljivo i nama i djeci
– koliki su troškovi života gdje ćemo biti – od smještaja, hrane, prijevoza do atrakcija i ostalih sadržaja
– koliki su troškovi putovanja: aviokarte, transferi, gorivo i slično.

Da pojasnim. Često pričamo o kulturama, klimi, jeziku i tek onda o povijesti, znamenitostima i onome što u određenoj zemlji možemo iskusiti i naučiti.

Nama je važno da su nam putovanja polagano kretanje i življenje u zemlji u koju idemo, a ne aktivno korištenje svog vremena.

To je naša privilegija jer imamo neodređeno vrijeme (skoro) na raspolaganju u odnosu na one koji imaju svega par tjedana ili mjeseci na raspolaganju.

Od kada smo otkrili slow travelling promijenila nam se cijela filozofija putovanja. Prije toga putovali smo na godišnji: kako bi se odmorili od života, posla, stresa i kako bi se maknuli od svakodnevice. I tada je bilo važno iskoristiti svo vrijeme na najefikasniji način: jesti dobro, kupovati, zabavljati se svakodnevno, vidjeti sve atrakcije. Kada smo prvi puta na Mauritiusu samo bili i živjeli našli smo sporost i užitak u predasima između aktivnosti. Ostajanje na istom mjestu duži vremenski period daje slobodu da se istraži sve dostupno baš tu gdje jesmo i da se stres putovanja, pakiranja i mijenjanja mjesta boravaka svede na minimum.

Mi često ostajemo na istom mjestu, u istom smještaju, najmanje mjesec dana što i finiancijski ima svoje dobrobiti: airBnB i drugi iznajmljivači često daju popuste na duže boravke.

Kada biramo odredište, osim uvjeta koji su potrebni za ostvariti ulazak u zemlju: kao viza, formulara, cjepiva i ostalog, tu je također i trošak putovanja. Aviokarte se mogu često naći jeftinije ako niste ograničeni datumima putovanja. Na www.skyscanner.com ili drugim internet travel portalima često možete pronaći najjeftinije letove, listu trenutnih restrikcija i na taj način uštedjeti i vrijeme i novac prilikom planiranja svog putovanja.

sigurnost

Sigurnost boravka u nekoj zemlji nam je, pogotovo uz djecu, jedan od najvažnijih kriterija, ali pri tome također treba ostati realan i znati da je svako putovanje izlaganje rizicima. Često kada pretražujete internet o rizicima u određenoj zemlji treba ostati pribran i znati da se na internetu stvarno može naći neopisiva količina smeća i buke koja zaglušuje realnu sliku stvari. Na primjer, Dominikanska Republika u kojoj se trenutno nalazimo i u kojoj smo proveli zadnja 3 mjeseca, česta je destinacija američkim turistima pa ćete o rizicima u DR-u često čitati s američkih portala koji uzimaju najgore primjere. Kada u isto vrijeme saznate da DR dijeli otok s Haitijem odmah ćete se zapitati koliki je rizik od potresa. Nažalost, nećete odmah naći na pojašnjenje oko ubojstava u hotelima ili nestalim osobama kao izuzetnim slučajevima, niti informaciju da se tektonski rascjep nalazi ispod Haitija i ne prolazi niti jednim dijelom DR.

Nećete odmah naći ni na informacije o ljubaznim ljudima, o osposobljenim privatnim klinikama i doktorima koji su i više nego kvalificirani da pomognu i liječe, kao i niskim troškovima lijekova i postupaka.

Također, ovdje nema opasnih životinja, malarija i slične tropske bolesti nisu česte i zapravo po nekim našim kriterijima ova zemlja ima nizak rizik. Niti u jednom se trenutku ovdje nismo susreli s prevarama, krađama i sličnim popratnim rizicima boravka u stranoj zemlji.

troškovi

Troškovi života s druge strane su ovdje jako visoki. Kako je sve usmjereno na američke turiste, ovdje se jako trude izmusti i zadnji dolar iz vašeg džepa. Istina da je ovo otok pa su troškovi hrane jako skupi, ali zato se lokalne namirnice, kao što su voće i povrće, još uvijek mogu kupiti relativno jeftino. Prijevozna sredstva su skupa, ali nužna za kretanje jer ne postoje kolnici i čak do bliskih destinacije nije moguće pješačiti. Lokalni autobusi, zvani gua gua, su jeftini, ali se ja osobno u njima osjećam kao u vlaku smrti: sigurna da mogu preživjeti, ali i s druge strane izići poprilično oštećena.

Oko troškova života mogu pisati još puno. Mi se trudimo putovati jeftino i izbjegavati turističke atrakcije. Za one koje se čine stvarno vrijedne glasamo i zajednički odlučujemo isplatili se. Smještaj ovdje je također skup, ali ako se nađu lokalni ljudi i agencije, može se uistinu puno uštedjeti. Ja informacije nalazim kroz worldschooling grupe na Facebooku i kroz njih često nađem savjete i osobe koje nam pomognu naći jeftinija rješenja.

S obzirom da putujemo s djecom i mali komfor nam još uvijek predstavlja važnost, biramo jeftine letove, ali one koji nemaju previše presjedanja i prevelika čekanja između letova. Također, kada je to moguće, biramo letove u večernjim, noćnim satima jer na taj način barem djeca spavaju koliko mogu.

Naša djeca apsolutno ne vole putovanja, samo kretanje od odredišta do odredišta. Svo troje imaju mučnine u različitim prijevoznim sredstvima, ali u našim očima podnose sve bolje nego bismo mi ikada mogli željeti ili očekivati. U slučajevima presjedanja, čekanja i dugih letova uvijek imamo mogućnost da nešto gledaju na svome tabletu, grickalice, vodu i eteričnih ulja za olakšavanje tegoba u prijevozu. Za našu vlastitu sigurnost uvijek imamo vrećice za povraćanje, ekstra odjeću za presvući, eventualno tanku dekicu za pokriti kada spavaju. Dok su bili manji, tkane marame i dojenje bilo je sve što nam je bilo potrebno.

prtljaga

U ostalim segmentima trudimo se putovati minimalistički, samo s osnovnim stvarima potrebnim i svemu što se lako može odbaciti i zamijeniti. Moj osobni san je kofere zamijeniti ruksacima i jednoga dana u potpunosti imati slobodu kretanja bez velikih luksuza i potreba. Za sada to ostaje samo na snovima i polaganom odbacivanju nepotrebne prtljage.

Naša iduća destinacije je Kolumbija.

Što i koliko biste toga voljeli čitati o odabirima, praktikalijama i sličnom vezano za putovanje i boravak u Kolumbiji?

Kako izgleda nastavak putovanja možete vidjeti i na Ig profilu @ivanapetersen.dk

Foto: pexels.com

Objava praktična strana putovanja – naši kriteriji za odabir destinacije, što nosimo i koliko trošimo? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Stajali smo u kuhinji krajem travnja prošle godine. Gotovo na rubu snaga nakon godine borbe s problemima s kućom koji su na svjetlo dana izbacili puno više od samo osiguranja, troškova, manjka radne snage i ostalih nužda koje nepobitno nose više od samo praktičnih i logičnih rješenja.

Tjedan dana prije odlaska u Hrvatsku pred nas je pala ponuda da otputujemo idućih 10 mjeseci. Odluka da iznajmimo kuću, napustimo sve na čemu smo do tada radili, došla je kao katarza i prikazanje. Nitko od nas nije znao na što pristajemo i koliko će nas naša odluka daleko dovesti.

Ali bila je to odluka koju smo morali donijeti. Da otputujemo. Zbog sebe, zbog svega što smo sanjali, što smo osjećali i čemu smo se nadali.

Prošlo je 8 mjeseci od tada. Osam mjeseci od kada sam kroz suze preispitivala svoja uvjerenja i strahove u razgovoru s mojom terapeutkinjom. Danas bih se gotovo mogla smijati na svoje nesigurnosti, ali neću jer znam da su bile legitimne meni od prije 8 mjeseci.

Sjedim u kući u Dominikanskoj Republici u kojoj živimo već 2 mjeseca. Pojam doma je već odavno postao upitan, dezintegriran i seciran na najmanje dijelove. Postoji dom, ali o njemu ću drugom prilikom.

Postoji i ovo mjesto u kojem se mi krećemo polako, putujemo u sebi i izvan sebe nalazeći neke nove dijelove i integrirajući u sebe sve to novo. Živimo u zajednici s drugim ljudima, odraslima i djecom, u konstantnoj interakciji, u davanju, primanju, oduzimanju i gubljenju. Živimo drugačije nego smo mogli zamisliti, a opet baš onako kako trebamo u ovom trenutku.

Odabrali smo Dominikansku republiku zbog restrikcija u kojima smo mogli navigirati, zbog sunca i topline koja ne dolazi samo od klime. Upoznali smo prijatelje, ljude koji su nam dirnuli srca, koji su nam pokazali neke nove svjetove.

Naporno je nekada živjeti u zajednici, ali opet imati djecu koja se igraju gotovo po cijele dane, prijatelje do vrata koje uvijek možeš naći kada ti trebaju i mali komad vlastitog prostora gdje se možeš sakriti kada ti je potrebno – nama je više nego dovoljno.

Naučili smo praktične stvari: jezik, nove kulture, navigirati na otoku koji nije najviše razvijen, u novoj valuti, u troškovima i načinima kako da uštedimo novac.

Naučili smo više od praktičnih stvari: da nam putovati leži, da su naša djeca prilagodljiva, da sve ono što smo ulagali zadnjih godina u nas same i u razvoj naše djece ima neopisivo veliku dobrobit.

Prošlih je 8 mjeseci proletjelo kao u jednom danu. Odluka da se vraćamo u Dansku 1. ožujka već je odavno dio prošlosti.

Naše putovanje nije gotovo: ni ovo fizičko niti osobno.

Ljudi nas često pitaju kako smo mogli izabrati život u koferima pogotovo kada znaju od kuda dolazimo i kako smo prije toga živjeli. Često život u koferima povezuju s manjkom stabilnosti.

Ja na to nemam dobar odgovor, tj. ne znam je li dovoljno dobar. Ali, za mene je jedini odgovor koji ima smisla: stabilnost ne dolazi iz adresa, kuća, stvari koje poznajemo i rituala koje svakodnevno izvodimo. Naravno i da sve navedeno može imati ulogu u osjećaju stabilnosti vlastitog života, da ne pričamo o pojmu ekonomije, ali stabilnost nije fizičke naravi.

Stabilnost je za nas promjena koju život svakodnevno nosi, stabilnost je osjećaj da si baš tu gdje trebaš biti u sadašnjem trenutku, stabilnost je neiščekivati ono što dolazi, niti žaliti za onim što je prošlo.

Stabilnost je u nama kada osjećamo da imamo sebe u svakom trenutku života.
Mi imamo stabilnost putujući, živimo s malo materijalnog, ali s puno svega ostalog što sada imamo.

Vidim stabilnost u očima naše djece, osjećam je kada ih uspavljujem, kada sjedimo zajedno povezani dubokim nitima svega što smo si dali zadnjih godina: rad na sebi, slobodu i vrijeme da budemo.
Ništa više ne očekujem niti nam zadajem.

Nedostajanje je sastavni dio života: kada smo u Danskoj nedostaje nam obitelj u Hrvatskoj, kada smo u Hrvatskoj nedostaje nam ono što volimo u Danskoj, sada kada smo daleko i od jednog i drugog imamo dana u kojoj nostalgija prerasta radost putovanja, ali bez nje ne bi mogli cijeniti niti ono što smo ostavili niti ovo što sada imamo. Više od nostalgije ispunjava nas mir, zajedništvo nas petero i jake veze koje gradimo jedni s drugima, sve drugo je bonus: a i njih ima toliko puno da ću to ostaviti za neki drugi post.

O praktičnoj strani putovanja s djecom donosim u jednom od idućih tekstova.

Do idućeg čitanja…

Foto: unsplash.com

Objava život u koferima peteročlane obitelji – Dominikanska Republika pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Danas je jedna od onih nedjelja kada poželim prespavati dan u krevetu. Jedna od onih nedjelja kada imaš ideje i planove i želje i trudiš se svim snagama i na kraju se opet zapitaš gdje je krenulo u krivom smjeru. Mada ja ne vjerujem u pravo i krivo i dopuštam svim emocijama da budu koliko god vremena trebalo, ne sudim dane na loše i dobre, i samo trenutke vidim kao teške, ispunjene, radosne, tmurne, svejedno mi nekada dođe da pobjegnem.

Znate, danas je jedan od onih dana u kojemu ne bih,  da ste me promatrali sa strane, vjerovali da sam ja jedna od onih koje svo svoje vrijeme provodi zajedno sa svojom djecom.

Danas mi ih je naprosto došlo dosta u više navrata bez da su išta posebno bili naporni, pogotovo ne gledajući koliko to inače mogu biti.

Ali ova hladna, kišovita nedjelja za mene je bila kao rođena za stiskanje pod dekicom uz šalicu toplog napitka, sate filmova, kokice, miris svježe ispečenih kolača, tišinu prekinutu kapima koje udaraju u prozore, neometano čitanje knjiga…

Nekada sanjamo dane koje ne možemo dobiti, kao što bi nekada željeli djecu kakvu nemamo.

Možda bi se trebali posramiti, ali ja sam prva koja će dignuti ruku na pitanje: jesam li se tako ikada osjećala? Osjećala da bih voljela da su moja vlastita djeca drugačija, barem u nekim pogledima.

I kao što je ovaj dan donio potvrdu da rad na sebi zahtjeva životni vijek introspekcije, tako mi je u isto vrijeme donio dašak olakšanja što si mogu priznati upravo to: da nije uvijek sve onako kako mi to zamišljamo i kako je za mene najteži dio roditeljstva učiti prihvaćati vlastitu djecu onakvima kakva jesu. Bez iznimke, 100 % prihvaćati to što donose. I ne uspoređivati ih u odnosu jedni na druge niti u odnosu na to kakvi smo mi kao osobe.

U redu, ljudski je u drugima tražiti ono što nam se sviđa. Ali ljudski je priznati da bez obzira koliko nešto želimo, često se moramo odreći iluzija kako bi shvatili da je upravo ono što imamo savršeno takvo kakvo je.

Da je barem manje energičan, da ja barem više otvorena, da barem ima dara za crtanjem, da se barem može sama zadubiti u neku igru, da barem ima više prijatelja, da barem nije toliko ovisna o ekranu, da barem govori 3 jezika, da barem dijeli svoje igračke kao druga djeca u parku, da barem nije tako glasan, kada bi samo voljela knjige, da ga barem zanimaju sportovi, da barem…

Možete li nastaviti niz, možete li sjesti i pitati se koliko puta ste nešto slično pomislili, osjetili duboko u sebi i je li vas zateklo, iznenadilo, pokosilo, rastužilo, frustriralo…?

Jeste li imali hrabrosti ikada se vratiti tom osjećaju povezanom sa činjenicom da biste željeli nešto drugo za svoje dijete – makar to bilo i jedan mali, najsitniji detalj koji bi u djetetu voljeli promijeniti?

Rekla sam suprugu danas u razgovoru oko razumijevanja naše djece da je najlakše biti s osobama koje su nam slične, koje razumijemo, s kojima dijelimo većinu toga, ali biti primoran biti s nekim tko ti u određenim trenutcima stvara neugodu, ili te čak dovede do ludila, je unutarnja borba. S ovim prvima uživaš, ali te oni ne potiču na promjene i rast, ovi drugi te natjeraju da se zapitaš zašto ti dolaze sve te emocije kada si s njima, koji dio sebe prepoznaješ, što ti stvara neugodu, gdje ima prostora za vlastiti rast i promjenu. Njima na koncu zahvaljuješ što su te doveli tu gdje jesi.

Za mene je to bila u najvećoj mjeri naša najstarija kćer. Ovo dvoje mlađih su toliko svoji da s njima znaš na čemu si i prihvaćaš to nekako prirodnije, mada su mi i oni bez sumnje svakodnevni učitelji. S prvom, sve je došlo kroz terete, pitanja, trud i muku. Toliko puta sam se zapitala zašto me trigerira, što to u meni bode svojim reakcijama, riječima, postupcima?

Odgovor nije došao preko noći i često sam, prije nego sam bila u stanju krenuti dalje, morala sjesti sa svojim emocijama, dopustiti im da me razdiru dok ne bih pronašla djeliće svoga unutarnjeg djeteta kojemu je trebalo, najčešće – prihvaćanje.

Zato je za mene to ujedno i najvažniji zadatak: da ih prihvatimo čak i kada nam nisu dragi.

Ja ću prva reći: “Evo me, mene koja bih voljela da vole knjige, čitaju satima stisnuti uz mene, da su samostalni kada meni treba trenutak mira, da su druželjubivi, velikodušni, empatični, da su pametni (životno) i skromni, da vole prirodu i da je paze više od samih sebe i da velikodušno dijele ono čega imaju napretek.” Ali znate što, i onda kada me frustriraju i tjeraju na suze, jednako i kada me nasmijavaju, diraju u srce, ostavljaju u čuđenju ili iscrpljuju, i onda znam da oni nisu ja – i nisu mi dužni biti ništa osim onoga što jesu.

Prihvaćanje je isto dio učenja.

Objava poželite li nekada da su vaša djeca drugačija i što to govori o vama? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Pisala sam puno o unschoolingu koji između ostaloga podržava djetetovu autonomiju, slobodu donošenja odluka i biranja onoga što je za dijete važno. Često kada pričamo o unschoolingu javljaju se ona pitanja: a što s pisanjem, a što s matematikom? MI koji smo produkti školskog sustava, često ne možemo apstraktno zamisliti svijet u kojem se matematika uči na drugačije načine od onog standardnog iz udžbenika.

Ali matematika je svuda oko nas i ako samo malo otvorimo oči i svjetonazore, možda nam se dogodi da počnemo matematiku gledati kao nešto potrebito i zabavno, a ne kao teško i mučno.

Mogla bih o konkretnim primjerima kako matematiku učimo kroz život pisati puno i to mi je nekako ideja za nastavak ovih kolumni – da na jednostavan i praktičan način opišem kroz primjere iz naših svakodnevnih interakcija kako se matematika usvaja bez napora.

Prvi dio je ovaj o financijama i osvješćivanju moći i vrijednosti novca.

Dolaskom u Hrvatsku početkom svibnja naša se starija kćer jako zainteresirala za pojam valute i različitih vrijednosti koje novac u svakoj zemlji predstavlja. Prvo smo pričali o kunama, novčanicama i njihovim specifičnostima. U jednom trenutku sam skupila sve novčanice različitih vrijednosti koje imamo u kunama. Onda je pitala za kovanice pa kada su kovanice iz kune prešle u lipe pričali smo o dijelovima većih cjelina, koliko lipa treba da bi imao jednu kunu, što se može kupiti za koju kovanicu ili novčanicu. Primjeri koje koristim da im dočaram različite vrijednosti uvijek su konkretni i u odnosu na ono što njih zanima i što vole: sladolede, žvakače, voće, igračke. Na taj način im nešto apstraktno kao npr. 10 kn počinje predstavljati jedan smoothie iz Bio&Bio, 5 kn dvije lizaljke, itd.

No priča o novcu ima i drugu stranu, upravo onu meni puno važniju  – o vrijednosti novca i kako do njega doći i što s njime raditi.

Ideju za početnu priču o financijama dobila sam iz jednog podcasta. Ideja je jednostavna: s oko četvrte godine (možda malo kasnije, nikako ranije) počne se s djetetom pričati o novcu. Djetetu se odredi simboličan iznos, kod nas je to 20 kuna tjedno (ili kruna kada smo u Danskoj, vrijednosti su iste). S djetetom se naprave tri staklenke ili posude ili čaše i na njih se napiše: „Štednja“, „Za dobrotvorne svrhe“, „Novac za trošenje“. U prve dvije se od tih 20 kuna u svaku stavi po 5 kuna. Smisao je i osvijestiti da se dio novaca može i treba u štedjeti za nešto što više košta, ili jednostavno novce ostaviti za crne dane, također se s djetetom razgovara o pomoći onima koji nemaju toliko koliko i mi – obje teme se mogu proširivati i nadograđivati ovisno o djetetovom interesu i razumijevanju. Ostalih 10 kuna je na djetetu da potroši na što i kada želi. Tih 20 kuna dijete dobiva svaki tjedan – kod nas svakog ponedjeljka. S vremenom uče koliko im treba da uštede za nešto što vrijedi više, s vremenom nauče raspodijeliti novac, počele su i pregovarati oko posuđivanja jedna drugoj i vrlo često se na konstruktivan način dogovore: „Ti meni kupiš xy sada, ja ću tebi drugi put xx“. I tih se dogovora drže.

Također, pravilo je da za stvari koje koštaju više od 100 kuna imaju tjedan dana da pričekaju i razmisle žele li to uistinu i treba li im to zapravo – ako nakon tjedan dana i dalje to žele, imaju pravo svojim novcem kupiti željenu stvar.

Ideja o plaćanju džeparca za poslove koje obavljaju u kući smo odbacili prije nego smo je proveli u djelo. Nekako mi nikako nije sjedalo da ono što radimo u zajednici i za zajednicu trebam plaćati. Također naišla sam i na podatak kako često kod te djece osjećaj da zarađuju kod kuće ne stvara taj osjećaj o uzajamnoj pomoći i cijenjenju onoga što jedni za druge radimo i onda kada dijete bude dovoljno veliko da novac zaradi negdje drugdje, jednostavno prestanu raditi kućanske poslove i roditelji ostanu poraženi.

Mi smo još uvijek u Hrvatskoj i kune apsolviramo do najmanjih detalja. Iduća destinacija nam je Dominikanska Republika i Meksiko i onda ćemo se s kuna prebaciti na pesose, jer jedna kuna onda iznosi 9 pesosa u DR ili 3,6 pesosa u Meksiku. A stvari koje za te svote mogu dobiti sigurno imaju drugačije vrijednosti nego u Europi.

U svakom slučaju bit će zanimljivo.

Foto: pexels.com

Objava djeca, novac i matematika – kako naučiti dijete vrijednost novca? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Htjela sam ovaj tekst napisati u nekoliko navrata zadnjih nekoliko mjeseci, ali naprosto ga nisam mogla uobličiti. Ono što je nekada jako jednostavno, isto tako nekada ima svoje razloge da ne dođe od prve (nekada ni od stote). Ali zadnjih dana intenzivno razmišljam kako da vam najbolje dočaram odluku koja je došla iznenada i za koju je trebalo i hrabrosti i spremnosti da je se donese.

Pišem ovaj tekst u hladu smokve dok slušam zrikavce kako pjevaju. Uskoro će biti 3 mjeseca od kada smo napustili Dansku. Ono što je trebao biti kratak predah od problema i izazova koje nam je prošla godina donijela (u našem slučaju to je bilo vrlo intenzivno razdoblje renovacije i poteškoća s kućom) doslovno se preko noći pretvorilo u pustolovinu koja će trajati možda godinu, možda i duže.

Nama je to bio logičan potez, ali što više to prepričavam prijateljima i poznanicima, što više gledam njihova lica u čuđenju i slušam komentare divljenja, zabrinutosti i oduševljenja, shvaćam da to nije nešto na što bi se mnogi odlučili.

I možda mi je zato teško pohvatati sve konce u klupku razmišljanja, vjerovanja i osjećanja u kojima živimo i djelujemo zadnje dvije godine od kada smo izišli iz normi sustava i živimo prema svojim intuicijama i uvjerenjima.

Ali evo prvo činjenica: iznajmili smo kuću u Danskoj, na godinu dana. Odjavili smo adresu prebivališta. Ispisani smo iz svih sustava koje većina ljudi prihvaća za gotovo. Nemamo adresu, imamo okvirni plan i želje, ali nemamo ništa trajno i sigurno. Donijeli smo odluku putovati svijetom idućih godinu dana, svih petero. U dva dana, pet dana prije nego smo samo trebali doći u Hrvatsku na kratko, odlučili smo iznajmiti i potpuno isprazniti kuću. Umjesto da pakiram za mjesec dana putovanja, odjednom sam trebala spakirati za cijelu godinu. Ono s čime se mnogi muče kada idu na ljetne godišnje -pakiranje za sebe i djecu u nekoliko kofera za nekoliko tjedana –  ja sam obavila za cijelu godinu. Trudila sam se predvidjeti što nam najviše treba, bez čega nećemo moći, što nam je lijepo za imati, ali i smanjiti sve nepotrebno. U pet dana pozdravili smo se sa svime što znamo i s autom prepunim stvari odvezli smo se u jednom dahu do Hrvatske. Djeca su prespavala cijelu noć, ujutro smo stali pojesti i protegnuti noge i nastavili dalje. Bilo je surealno znati da odlazimo na tako dugo, bilo je čudno voziti gotovo potpuno praznim cestama Njemačke, Austrije, Slovenije i doći iz korona zatvorene Danske na ulice Zagreba koji se kretao, živio, disao.

Nije nam trebalo naviknuti se biti u tuđim stanovima, živjeti iz kofera i živjeti u trenutku. Život u sadašnjosti je ono što već dugo prakticiramo. Nije da je uvijek lako i da život u kretanju nema svoje izazove. Mi smo svi jedinke za sebe i različiti smo, imamo različite želje i potrebe i umjetnost je naći kompromis i osjećati da nitko ne ispašta.

Naša djeca su slobodna, ne pripadaju sustavu i sada im je školska scena svijet u kojem se krećemo, ali i dalje imaju trenutaka kada im nedostaju određene stvari i ljudi iz Danske. Ali da nije tako, ne bi bilo normalno, možda bih se tek onda zapitala što nije u redu s nama.

Meni nedostaju rutine, stalnost i predvidljivost onoga što svakodnevica ima: jutarnja kava iz najdražeg automata, kupovina organskih proizvoda za koje ne trebam čitati etikete, dumpster diving (kako sam drastično smanjila troškove hrane), mir šume iza naše kuće. Njima najviše nedostaje naš pas i kokoši koje nismo mogli ponijeti sa sobom. Prihvaćam njihove tuge i sjete, držim ih u sigurnoj prisutnosti i trudim se biti potpora u trenutcima kada je teško. Nekada i meni treba potpora. Odjednom istrgnuti se od sigurnog, znači pogledati u vlastite nesigurnosti i strahove.

Povratak u Hrvatsku za mene je donio dimenziju povratka jednom dijelu mog identiteta. Zna biti intenzivno, ružno, teško, ali u isto vrijeme je toliko ispunjeno, bogato i zadovoljavajuće.

Naš plan je za sada ostati u Hrvatskoj do kraja kolovoza (moj muž je dobio dozvolu boravka u trajanju 10 godina). Nakon Hrvatske idemo za Španjolsku gdje bi htjeli istražiti povijest i kulturu od Barcelone do juga. U La Herraduri se nalazi Worldschooling hub – mjesto gdje se nalaze i okupljaju drugi svjetski putnici koji školuju djecu putujući i tamo planiramo provesti mjesec dana pa se krajem listopada polako vratiti do Danske kako bi ostavili auto i stvari i onda odletjeli za Centralnu Ameriku u studenom. Imamo povratnu kartu za Europu u ožujku iduće godine, ali hoćemo li je mijenjati ili ne otvoreno je pitanje.

Je li ludost odvažiti se u ovo vrijeme putovati s djecom, mijenjati adrese, zemlje i okružja? Je li ludost dati im uvid i iskustvo života koje nikada ne bi doživjeli u okružju koje im Danska daje? Je li ludost imati svo vrijeme ovoga svijeta koje dijelimo u dobru i zlu, 24 sata dnevno, sve dane u tjednu?

Ima li itko sigurni odgovor na išta što život jest?

Prije dvije godine čula sam u jednom podcastu o digitalnim nomadima, čovjeka koji će mi često doći u misli. Pričao je što ih je navelo da žive u autobusu, školuju djecu od doma i uopće pomisle na tako radikalnu promjenu. Ono što je rekao bilo je nešto u stilu: ljudi često žive za predahe, za odmore, godišnje, blagdane. Kao da im treba predah od svakodnevnog života, ali ja ne želim živjeti u predasima, ja ne želim uzimati godišnji od svog života kako bih se osjećao živim.

Ima jedan danski pisac i pjesnik koji se zove Dan Turell i koji je u jednoj svojoj poznatoj pjesmi napisao stihove: “Ja volim svakodnevicu” (“Jeg holder af af hverdagen”), koja u meni duboko rezonira s onim u što ja vjerujem. I zato se trudim živjeti život (čak i zajedno u petero) kao da mi je svaki dan godišnji.

Objava zašto smo odlučili sve napustiti i putovati svijetom idućih godinu dana? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Motivirana komentarima na moj zadnji tekst gdje sam pisala o predrasudama o homeschooling-u s kojima se svakodnevno susrećem, voljela bih se više osvrnuti na socijalizaciju i mitove o istom, ali kako o tome postoji brojna literatura, samo bih navela kako ja u detalje iste neću ovom prilikom ulaziti.

Preporučila bih uvijek sjajne G. Neufelda i G. Matea: Hold onto your kids – za razbijanje mitova o vršnjačkom pripadanju i potrebi djece da budu više s vršnjacima nego roditeljima. I isto tako fantastičnu knjigu Petera Greya: Free to play u kojoj se on između ostalog osvrće na moderan fenomen dobne segregacije u vrtićima i školama i kako zapravo ista ima više štete nego koristi.

Ono o čemu ovaj put želim pisati je o osobnim iskustvima i praktičnim aspektima našeg socijalnog života. Zato jer me je zatekla spoznaja kako u zemlji u kojoj homeschooling ne postoji, ne može ni postojati jasna slika o tome kako u praksi on izgleda. Pa mi je onda nekako jasnije skepsa, osude i negativni komentari.

I još jednom ću se ograditi od generaliziranja, jer isto svake vrste ne podnosim, ali želim naglasiti da naš život nije isto što i životi drugih niti neko opće mišljenje niti slika o životu homeschooler-a.

U Danskoj nas je mali, ali rastući broj. Od sve djece školske dobi vjerojatno nas ima malo više od 1%. Kako je homeschooling ustavom zajamčen, sigurno da je oduvijek bilo onih koji su se obrazovali alternativno. U Danskoj postoji savez koji ujedinjuje i radi u ime svih registriranih homeschooler-a. Rade tako što posreduju kontakte, pružaju pravnu pomoć, savjetovanja, ali i praktično pružaju i mogućnost kupovine materijala, udžbenika i online portala za učenje nas koji snosimo sve financijske troškove za našu djecu kod kuće.

Kroz taj savez, njegovu Facebook grupu i manje odjeljke grupe homeschooler-i se pronalaze, nalaze, organiziraju i sastaju: na tjednoj, mjesečnoj, godišnjoj bazi. Ima nas svuda, Danska je veličinom slična Hrvatskoj i zadnje dvije godine od kada smo krenuli radijus naših kontakata i svakodnevnih najbližih prijatelja se proširuje.

Prije skoro dvije godine kada smo krenuli istraživati i propitivati homeschooling i mogućnosti znala sam sa sigurnošću da sam u novodoseljenom mjestu jedina s takvim statusom djeteta. Od malo poznanika, nitko iz mjesta u kojem smo živjeli nije ni znao što homeschooling jest. Tada sam krenula kopati i tražiti, jer koliko je mojoj djeci trebao socijalni kontakt, toliko je meni trebala podrška u odluci koja nije došla najlakšim putem.

Tako sam krenula s djecom na organizirana okupljanja, izložbe, susrete i upoznala raznoliki spektar odraslih i djece. Kao bilo gdje drugdje tako i u ovom segmentu postoje osobe s kojima odmah klikneš i one s kojima nemaš ništa zajedničko osim činjenice da su vam djeca kod kuće. Ali smatram se sretnom jer je vrijeme društvenih medija uistinu približilo mogućnosti i učenja i druženja.

Posljednja dva mjeseca u Hrvatskoj promatrajući djecu i roditelje na igralištima u njihovoj interakciji, nisam primijetila ništa posebno. Neki se poznaju pa se druže, neki dođu zajedno, velika većina drži se sebe i svoje djece.

U tom kontekstu razumijem da je teško zamisliti kako izgleda socijalan život djece koja ne idu u školu. Ali da još jednom naglasim – on nije ništa siromašniji niti lošiji od života djece koja idu u školu. Moja djeca ne žive izolirano, ispod zemlje i socijalni kontakt imaju na dnevnoj bazi. Ponekada nam je toga bilo i previše i morala sam naći način kako da sve dovedem u neku ravnotežu.

Prvo smo se družili s 4-5 drugih mama i njihovom djecom u najvećoj gradskoj knjižnici, koja se ne može usporediti s većinu knjižnica u Hrvatskoj jer i veličinom i sadržajem pokriva puno. A naša djeca bila su tada u dobi od 1-10 godina. I slagala su se super. Igrala su se uključujući svakoga, pazili su jedni na druge, učili jedni od drugih, čitali smo, koristili sadržaje i aktivnosti tamo.

Onda smo ubrzo počeli ići i na druženja privatno kod jedne obitelji na selu. Imali su veliku zemlju, natkriveno mjesto oko logorske vatrice, igralište i staklenik s radionicom. Tamo smo svaki petak zajedno spremali obroke, ispijali čaj stisnuti oko vatre zimi, djeca su trčala i po zimi i po blatu i kiši i snijegu, obrazi su nam bili crveni, mirisali smo na dim još tjedan dana poslije i nikada nismo bili sretniji.

Tamo smo upoznali cijeli spektar djece i njihovih roditelja. I onda je došla pandemija i sve je stalo. Trebalo je pola godine da išta polako ponovno krene, ali i dalje smo imali prijatelje i druženja s onima koje smo upoznali kroz ta druženja. U međuvremenu neki su se vratili u škole, neki odselili, drugi otputovali, a novi ušli u naš život.

U tjedan dana logorovanja i kampiranja s novim licima homeschooler-a, vidjela sam novi smisao slobode, dječje, one koje se sjećam iz svog djetinjstva iz vremena prije škole, iz vremena ljetnih praznika. Tako smo došli i do lokalne grupe koja se nalazi svaki utorak 60 km od našeg grada. Zadnju godinu dana vozila sam uzduž i poprijeko kako bi bili s onima do kojih nam je stalo. Utorkom smo u šumi, auta prepunog ekstra odjeće i hrane. Od 10 ujutro do kasno popodne. Svaka obitelj organizira na smjenu jednu aktivnost. Kada se okupimo u 10 ujutro nađemo se u krugu u kojem sve poimenice pozdravimo, pjevamo zajedno 1-2 pjesme, odigramo neke pripremljene igre (npr. lovice i slično). I onda krene aktivnost tog dana. Aktivnosti mogu imati bilo kakav karakter (jer znanje se može naći u svemu) pa smo tako imali: preživljavanje u prirodi, izradu rampe za lansiranje vodenih raketa, dan o paucima, orijentacijsko trčanje, pripovijedanje priča, kreativne radionice i puno toga drugog. Na kraju završimo ručkom i onda se djeca igraju.

Razlika od škole je što na tim susretima djeca pronalaze sami jedni druge, sklapaju se prijateljstva, veliki se brinu o malima, mali rastu u njihovim stopama, konflikti su rijetki i uvijek ih se rješava jedan na jedan uz prisutnost odraslih kojima se djeca usude povjeriti (jer su to njihovi roditelji), ne postoji pressing, tjeranje na nešto i sve je stvar izbora i slobode. Pišem ovo konkretno da dočaram samo dijelove onoga što je u Danskoj već dobro etablirano i što se u našim homeschooling krugovima uzima za gotovo. Od popuštanja restrikcija ovog proljeća upoznali smo još više novih, otvorile su se nove grupe i nakon zime u totalnoj hibernaciji, sada imamo previše toga.

Ali prednost homeschooling-a je što se sve uvijek da prilagoditi, što je fleksibilan tijek života, dani i sadržaj kojim ih punimo. I to je po meni jedan od najvećih pluseva. Izvanškolske aktivnosti naše djece nisu nikada u danima kada se umorni i iscrpljeni vrate kući iz škole, odlasci u muzeje, predstave i događanja događaju se izvan gužvi, a privatno se možemo nalaziti bilo kojim danima i za to ne moramo čekati vikende. I u razdobljima kada imamo previše toga, jednostavno otkažemo i ostanemo doma odmarati i biti zajedno.

No kako više nismo u Danskoj, a o tome u nekom od idućih tekstova, i naš ritam je izmijenjen i mnogo toga što smo ostavili, nam nedostaje. Dani “on the go” su drugačiji, ali i dalje jednako fleksibilni. Evo ovo je samo ukratko o praktičnoj strani socijalizacije homeschooler-a.

Objava socijalni život nas homeschooler-a pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Jeste li jedna od onih osoba koja ne može nego suditi o životima drugih? Jeste li ona mama koja misli da je njezin izbor i način jedini ispravan? Uhvatite li sebe ikada kako razmišljate o tuđim odlukama kao o ludosti za koju ne možete naći opravdani razlog?

Mislim da, iako ne želimo isto uvijek priznati, velika većina nas je bila ta koja je u nekim trenutcima odmahivala glavom i propitivala tuđe izbore i odluke. Sigurno smo se svi u nekom trenutku osjetili bolji, vrjedniji i superiorniji od drugih. Mame nisu u tome izlika.

Priča o osuđivanju drugih za mene je dobila jednu sasvim novu dimenziju kada sam se našla u epicentru istoga. I moram priznati da me je iznenadilo. Jer Danska naizgled nije jednako otvoreno kritična, ljudi se puno manje miješaju u živote drugih i ne pronalaze se tako olako prozvanima da komentiraju i daju vlastite uvide u tuđe odluke. Vrlo rijetko, ako ne i nikada, da će vam neki stranac u prolazu reći da griješite radeći to i to.

Ali kada birate alternativno, kada živite na margini društvenih normi i kada još k tome o tome javno govorite onako iskreno i bez zadrške, mnogi će se (čak i u Danskoj) naći pozvani da sude.

Predrasude oko neslanja djece u jaslice, vrtiće i školu su mnoge – čak i na Sjeveru. Ovo je rezime onih s kojima sam se najviše susretala. Lista sigurno može biti dopunjena i nije konačna. Razlika od prije i sada za mene je što sam se navikla i naučila da tuđe mišljenje nema veze s mojom stvarnošću.

U Danskoj sve više i više mama odlučuje ostati s djecom doma dok ne krenu u vrtić (s oko 3 godine) ili školu, ali još uvijek je jako malo onih koji se odlučuju za homeschooling.

Dakle, naš život u kojem u bilo kojem trenutku svakog dana možemo imati interakciju s prolaznicima, nasumičnim radnicima, bakicom kojoj je moja kćer plijevila korov u vrtu svakog tjedna nekoliko mjeseci, promatrati slijetanje i polijetanja labudova na obližnjem jezeru, odlaziti na izložbe, predstave, igrališta i  druženja različitih vrsta, nije stvaran, ali ono što je čovjek umjetno stvorio prije nekoliko stotina godina je više stvarno življenje? Pri tome mislim na zidove vrtića i škola i ograđena igrališta u kojima većina djece provodi najveći dio svog vremena.

U Danskoj se polaže velika važnost na danski jezik kao primaran djetetov jezik. Kada sam prije mnogo godina u sklopu studija Fonetike na Filozofskom fakultetu slušala predavanja o bilingvalnoj (multilingvalnoj) djeci, sjećam se jako puno pozitivnih kognitivnih aspekata koje su takva djeca posjedovala. U Danskoj se zanemaruje značaj višejezičnosti, a pojam dvojezičnih ljudi (djece) koristi se u negativnim konotacijama. Tako se učvrstio i mit o tome kako djeca koja govore druge jezike kod kuće (u obitelji) moraju biti dio vrtićkog (jasličkog) kolektiva kako bi se od najranijih dana izlagala danskom jeziku. U tome leži i kritika kako moja djeca sigurno manje (lošije) govore danski jer su kod kuće.

Naša djeca govore 3 jezika i danski im nije nimalo lošiji u odnosu na hrvatski i vrlo lako se prebacuju s jednog na drugi. Štoviše, naše kćeri preferiraju danski između sebe dok se bratu obraćaju isključivo na hrvatskom.

Mnogi misle i kako naša djeca nemaju prijatelje jer su kod kuće. Mnogi su nam savjetovali da pod hitno vratimo najstariju u školu jer će izgubiti sve kontakte koje je imala. Nije da nije izgubila neke od kontakata, ali malo je reći da imaju puno više novih poznanstava i pravih prijatelja nego prije.

Također sam se naslušala o tome kako sam posesivna mama koja ih ne želi pustiti od svojih skuta. Vjerujem kako mnogi misle kako svoju djecu ograničavam jer sam im primaran oslonac, vodilja, utjeha, društvo i organizator. Teško mi je uopće ostati objektivna kada se zalažem da odgovornost o njihovim životima ima malo (ako uopće išta) s potrebom da ih držim kod sebe. Zapravo oni koji nas znaju, znaju da je jedna od osnovnih vrijednosti koje gradim i ulažem njihova sloboda i autonomnost nevezana za mene i moje potrebe.

Isto tako sam nemali broj puta bila pitana o vlastitom intelektualnom radu: nisam li stagnirala ili se unazadila što sam odabrala djecu umjesto karijere. Kada gledam na zadnje godine rada, sjećam se nerijetkih dana i trenutaka u kojima sam radila već dobro naučeno i onako kako je meni bilo lakše u stresnim periodima. Danas ne postoji segment koji me ne intrigira, o kojem ne želim više naučiti: od astro i kvantne fizike, trikova na skateboardu, periodičkog sustava, prirodnih fenomena, rasplođivanja rakova, jedrenja, sportova, zemljopisa… U svemu se pronalazim i na divno čudo mnogo toga mi bolje polazi za rukom nego u danima kada su mi drugi diktirali što mogu i moram.

Kako sam mogla potratiti sve fakultete, svo znanje koje sam stjecala i mukotrpno ulagala nauštrb djece? Kako sam mogla dobar posao ostaviti “za nerad”, kućanske poslove, ljenčarenje?

Kako sam sigurno manje radišna i vrijedna kada ostajem kod kuće.

Kako bi mi bilo bolje i sigurnije da radim.

Kako nije normalno stalno biti s vlastitom djecom.

Kako nešto ni sa mnom možda nije u redu kada sam ih odabrala i nakon što su napunili godinu dana?

Sve to su samo oni najčešći komentari i pitanja iza kojih se nesumnjivo kriju mnoge predrasude.

Kako gledate na mame koje ne rade (iz bilo kojih razloga) ili čiji život primarno predstavljaju djeca?

I da se razumijemo, ja sam prva koja brani pravo na izbor pojedinca, kakav god on bio.

Objava predrasude s kojima se svakodnevno susrećem otkad sam ispisala djecu iz škole pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nemojte mi zamjeriti što pišem iz danske perspektive, evo ide mi već trinaesta godina života ovdje. Znam, slijepa sam za mnoge stvari koje se događaju u Hrvatskoj. Znam slijepa sam i za životne prilike zemlje koju sam napustila. No kako Hrvatska često gleda prema Danskoj s jednom vrstom divljenja i želje da dosegne neke danske standarde, možda nije loše demistificirati neke danske fenomene.

Jer naime kada prođeš prvobitan šok preseljenja i kulturološke razlike (da ne pričam o mentalitetu koji vjerojatno nikada u potpunosti neću prožvakati), kada prođeš fazu lude zaljubljenosti i onda neopisivu zahvalnost za sve mogućnosti koje si dobio, shvatiš da postoje i crne strane te realnosti i da niti jedna zemlja niti jedan sustav nije savršen, pa onda počneš kritički gledati na neke naizgled normalne pojave, a onda se taj unutarnji kritičar počne glasno buniti i odjednom je dio tvoje normale da propituješ norme i zašto uistinu postoje običaji, pravila i procedure.

Bio je jednom jedan danski program, u mom slobodnom prijevodu, pod nazivom: “Eto tako je to”, koji se bavio problematikama Danske i Danaca u kojoj stvari funkcioniraju kako se to čini oduvijek jer eto to je tako. I kako se u vrlo rijetkim prilikama Danci bune protiv istoga. Znate, Danci jako vole svoj uređeni sustav u kojem se država naizgled uvijek pobrine za sve. S razlogom, jer sigurnost je jedna velika stavka koja nam je svima bitna, Danci vjeruju da će se uvijek sve riješiti ako vjerujemo sustavu i radimo za njega.

Možda se baš zato rijetko bune na politiku, na zakone, na strahovito visoke poreze i prireze, na kvalitetu škola i odgojnih institucija…

Tako je to eto.

Ali je li sve u Danskoj savršeno ili je i nešto trulo, kao što reče Hamlet?

I koja je to cijena koju plaćamo za sve to silno dobro?

Kritična sam kada moja prava da budem žena, osoba, majka, expat, državljanka neke druge zemlje s trajnom dozvolom boravka, ugrožava neka veća sila zbog kolektivnog dobra.

Pisala sam prije kako mi je bilo strano i teško razdoblje kada sam cure morala poslati u jaslice. 

Bilo je to s obje kada su imale 11 mjeseci. Nešto na što većina Danaca neće ni trepnuti. Danska je zemlja u Europi s najvećom stopom djece koja se čuvaju u jaslicama i vrtićima (i kod teta čuvalica zvanih “dagpleje”). U Danskoj se vjeruje kako se djeci ponajprije, a onda i svim drugima, čini velika usluga kada ih se pošalje u jaslice. Djeca trebaju drugu djecu, profesionalnu skrb, stimulacije, aktivnosti… “Za dječje dobro” – postao je slogan ili kako se meni čini argument za smiriti grižnju savjesti.

2013. kada sam svoju prvu kćer upisivala u jaslice, nitko nije govorio o drugim opcijama, drugih opcija nije bilo na papiru. Znam da mnogim ženama bude teško ostaviti dijete u početku. Meni nije bilo samo teško početno razdoblje, meni je najteže padala ta grižnja savjesti ne znajući oko čega se točno grizem.

No odgovor je došao mnogo kasnije. 

Ni 2016. kada sam se vraćala na posao i slala drugu kćer u jaslice, nije mi bilo ništa lakše. Dapače, nekako sam još bolnije postala svjesna da je ono što me boli vrijeme koje sam provodila razdvojena od njih, umor nakon posla koji me je sprječavao da budem išta više od robota koji automatski obavlja praktične poslove i jedva čeka da se baci na sofu. Bezbroj sam se puta pitala: zašto sam željela svoju djecu kada s njima provodim minimalno vremena? I bolno me je zapekla istina kada sam pri prebacivanju mlađe kćeri u drugi vrtić, na poklon od jaslica dobila knjigu punu njezinih slika iz tog vremena u kojem je bila čuvana. Svi ti trenutci koje sam propustila od trenutka kada je još bila beba do tada. 

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Ivana Petersen (@ivanapetersen.dk)

Vrijeme ne mogu vratiti, ali da sam znala tada sigurno bih donijela drugačije odluke.

Moja djeca nikada nisu bila problematična, ali se na njima vidno osjetio stres i umor od boravka u institucijama (pod tim mislim jaslice i vrtići). Strašni su bili periodi bolesti zbog kojih sam morala izostajati s posla bojeći se hoću li imati dovoljno dana da budem s njima kod kuće. Ovdje su rijetke pomoći od strane baka i djedova (jesam li rekla kako Danci jako cijene svoje vrijeme i slobodu?). 

Bilo je svakako, ali onda kada u jednom trenutku postaneš kritičan i zapitaš se može li se drugačije, shvatiš da neki mehanizmi funkcioniraju, a da ih u konačnici uopće ne želiš podržavati.

Danski sustav je uređen tako da se od tebe dobije maksimalna korist.

Za njega je važno da radiš, puno radno vrijeme i iz tog razloga da se majka na posao vrati čim prije može. Nerijetki su slučajevi kada se žene na posao vraćaju i prije isteka porodiljnog (radila sam u jednim jaslicama prije mnogo godina gdje je bila jedna beba od 4 mjeseca). Boli me srce kad se sjetim prizora svih tih beba koje traže ruke, a nitko ih ne prima.

Istraživanja su pokazala kako svako dijete u danskim institucijama ima oko 8 minuta dnevno pažnje i vremena provedenog s odraslom osobom. 8 minuta!!! I onda se navode argumenti kako je to za opće dobro djece, kako djeca koja dolaze iz lošije socijalne situacije kod kuće, imaju priliku napredovati. Kako je to moguće sa 8 minuta dnevne pažnje odgajatelja, nitko ne pita.

Kako bih vam ilustrirala koliko Danska cijeni obitelji u kojoj oba roditelja rade, donijet ću vam izračun koliko jedna obitelj koja se odluči da jedan od roditelja (najčešće majka) ostane s djetetom kod kuće, financijski gubi u odnosu na obitelj gdje oba roditelja rade i djeca se čuvaju izvan kuće – ovo je moj slobodni prijevod izračuna jednog danskog konzulenta iz Centra za političke studije: 

Dvije obitelji, ista primanja

Obje obitelji imaju dvoje djece s jednakom dobnom razlikom između djece. Obje obitelji zarađuju isto kada se gleda na cjelokupna primanja po kućanstvu. Razlika je što obitelj broj 1 ima djecu kod kuće, dakle samo jedan roditelj zarađuje, dok kod obitelji broj 2 oba roditelja rade i djeca se čuvaju u jaslicama od napunjenih 11 mjeseci.

Obje obitelji zarađuju godišnje 650.000 dkk brutto. 

Razlike: Obitelj broj 1 kod koje samo jedan roditelj zarađuje 650.000 dkk plaća nešto što se zove top porez (sva primanja u Dk koja premašuju 544.800 kr godišnje, dodatno se oporezuju za 15% više).

Kod obitelji broj 2 oba roditelja zarađuju 325.000 kr i time plaćaju samo “normalnu” stopu poreza od oko 40%.

Ako žena u obitelji br.1 ostane trudna za vrijeme dok kod kuće čuva prvo dijete, neće imati pravo na porodiljnu naknadu. 

Porodiljna naknada se stječe ako si u radnom odnosu ili sustavu naknade za nezaposlene.

Prva obitelj neće dobiti nikakvu naknadu za čuvanje djece kod kuće, druga obitelj će dobiti oko 15.000 dkk naknade za jaslice koje država isplaćuje za svako dijete koje se čuva van kuće. 

Kada se sve zbroji i oduzme: obitelj br.1 platit će oko 150.000 kr više poreza dok će obitelj broj 2 još k tome “zaraditi” oko 800.000 kr više u smislu naknada (porodiljna i za jaslice/vrtiće).

I zašto o svemu tome pišem? Jer sam umorna od mitova, floskula, loših izlika u dobrobit nekih velikih mašinerija. Umorna sam i od toga da se to često radi u ime prava žena. Nedavno je bio Dan žena i svima nam je bilo važno to pravo da kao žene možemo slobodno izabrati, reći i raditi ono što same želimo.

Radila sam prije s djevojkama i ženama iz kultura i religija u kojima su odgajane kao vlasništvo muškaraca od prvog dana. Znam koliko je teško, neshvatljivo i bolno nama kojima je sloboda dana kao “naravno” pravo, uopće zamisliti da budemo podređene tuđim silama i naređenjima. Ali što kada su ti neki drugi, sustav koji misli da smo njegovo vlasništvo, što kada se probudimo i shvatimo da država svojata djecu koju smo nosili 9 mjeseci pod srcem i koju ćemo čitav život nositi u srcu u vidu ljubavi, brige i pažnje koju ćemo im dati. 

Što kada opće dobro nije toliko dobro da ga kupujemo pod normalno? I možemo li onda reći: dosta, prestanite! Prestanite me tjerati, u ime ravnopravnosti i emancipiranosti, da idem protiv sebe i biram ono što mi nije u cilju. Prestanite mi govoriti kako obrazovanje, karijera i plaća trebaju biti moje pravo, ako nemam pravo prije svega izabrati srcem u ime sebe i svoje djece. Na stranu sve moje kritike, ja znam da postoje žene i majke koje žele suprotno od mene, i zahvalna sam i u ime njih i svih između moje realnosti i moje sušte suprotnosti, da postoji pravo izbora. Stvarno jesam, ne osuđujem ničije izbore i odabire. Samo se ne želim osjećati manje vrijednom, manje ženom, manje pametnom, manje snalažljivom…zbog izbora da ostanem kod kuće, da prije svega budem ja – majka. 

Eto to su samo neka pitanja koja si svakodnevno postavljam u svijetlu priča, spoznaja, iskustava koja sam stekla i još svakodnevno susrećem. Boli me kada političari kroje neke zakone po kojima se djeca automatski upisuju u jaslice po rođenju pa se onda roditelji trebaju pobuniti. Boli me kada je politika usmjerena na useljenike i druge, treće, pete generacije čije blagostanje ne može biti zajamčeno ako im djeca nisu integrirana (ja bih rekla i asimilirana) u srž danskog društva. 

U čemu je problem, pitat će mnogi? Pogotovo oni kojima je danski standard nedostižan san. Razumijem.

Nekada cijena koju plaćamo za sve te povlastice, premašuje dobrobit svih aktera koji su za nju zaslužni.

Ja sam privilegirana da mogu stati sa strane i suditi bez da moram biti dio te igre. Ali cijena, ta cijena koju plaćaju mnogi, po meni je više nego upitna. 

obrnuta matematika ili o tome kako sam drastično smanjila troškove hrane – SUPERMAME

Objava druga strana medalje: je li Danska idealna zemlja za život? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.