kako sam zavoljela svoj PMS?

Kako si danas? Kako si stvarno? Ja se upravo približavam najveselijoj fazi menstrualnog ciklusa – ovulaciji, kad se obično osjećam vedro, spremna za ljude i akciju i prepuna ideja. No, ovog je puta malo drugačije. Obzirom da imam male klince koji su zadnjih mjesec dana više bolesni nego zdravi, nisam si dopustila proći kroz faze menstrualnog ciklusa poštujući svoje potrebe i raspoloženja. Tako da ovog puta nalet energije jednostavno nedostaje. No ionako ću ti danas pisati o drugoj fazi, fazi PMS-a ili bolje rečeno predmenstrualnoj fazi. Nekako mi ta riječ predmenstrualni sindrom više ne sjeda jer me potiče da mislim o toj fazi kao o nečem lošem, a ta se faza često lošom i naziva u svakodnevnoj komunikaciji. A zapravo je predivna i može biti jako moćna. Zašto volim PMS?…

koliko si i kako u kontaktu sa svojim tijelom?

Koliko si i kako u kontaktu sa svojim tijelom? Osjećaš li da se tijelo mijenja ovisno o tvojim osjećajima, životnoj situaciji ili količini stresa kojem si izložena? Tijelo stvarno ne zna i ne može lagati. Ono iskreno priča priče o našim traumama, o tome što za nas jest a što nije dobro, kao i o tome kako se trenutno osjećamo. Ono priča priče koje mi ne možemo i ne znamo izgovoriti. Priče o progutanoj tuzi, o neprožvakanom bijesu i neizraženoj radosti. Priče neispričane još od malena, kad su nam rekli: Nemoj se ljutiti, bit ćeš ružna. Nemoj plakati, to nije razlog za tugu. Zašto se smiješ tako glasno, smetaš susjedima. Daj teti pusu, ona te voli. Priče neispričane od malena kad su dopustili da nas netko grli kad ne želimo,…

o istinskoj ženstvenosti i patrijarhatu

Tekst preuzet iz newslettera “Brutalno Svoja” by Ivka Armanda Todorović na koji se besplatno možeš prijaviti ovdje. Kak’ si? Jel’ uživaš već u ljetu? Ja definitivno da. I radim i ne spavam, ali ne dam se jer volim ljeto usprkos nenormalnim vrućinama. Ono što ne volim jest kad se ženstvenost pokušava strpati u neke čvrste i malene okvire tako da odgovara nekoj patrijarhalno nametnutoj slici žene i ženstvenost onda postaje jednodimenzionalna. Ženstvenost je individualna, kao i sve ostalo. Nismo svi jednaki u društvu, nismo svi jednaki sami, nismo svi jednako ambiciozni niti jednako smireni. Tako nismo ni sve mi – jednako ženstvene. Ne znam jeste li popratile situaciju na društvenim mrežama oko koje se digla bura. I baš mi je drago da jest. Naime, prije nekog vremena ja sam dobila…

ove se godine želim zaljubiti u sebe

Odupirem se bilo kakvim velikim odlukama od siječnja i od 1.1., ali ako me već netko vuče za rukav da opišem kakvu godinu želim, rekla bih da želim sebičnu, protočnu i ljubavnu novu godinu. To sam neki dan i napisala na Instagram story-u. Želim se ponovno zaljubiti u sebe jer sam opet drugačija nego prošle godine i želim doista češće govoriti NE stvarima, ljudima i razgovorima koji me ne ispunjavaju. Želim više govoriti DA stvarima koje volim i koje me pune čak i onda kad mi se čini da bih radije odspavala. Jer odmor je super i važan, ali vjerujem da treba biti izbalansiran i prošaran aktivnostima koje nam zapravo daju energiju. Jedna od tih aktivnosti za mene je definitivno ples. Osobito ples u Angels-u. Osobito na način da mi…

zašto imamo potrebu biti savršene žene, supruge i majke?

Malo sam već i sama sebi dosadna kad pišem o tom nevidljivom teretu kojeg žene i dalje nose, ali naprosto me uvijek nešto trigerira ili podsjeti na tu tematiku. Sklona sam poravnavati nepravde, pa me tako ova nepravda uvijek kopka. A ono što me kopka još više jest to da smo si tu nepravdu same natovarile na leđa. I rado je nosimo. Zašto pričam o nečemu što je apsolutno normalno? U našoj kulturi, u našoj svijesti u našim obiteljima, pa čak i onim progresivnima, gdje su se muško ženske uloge približile i maksimalno izbalansirale? Zato što imam kćer i imam sina. I oboje su savršeno sposobni za emocije, za brigu o drugima, za rad i za empatiju. Sigurna sam u to. Sigurna sam jer su mi došli bez uvjetovanih reakcija,…

zašto neke mame kukaju (više od drugih)?

Zadnjih nekoliko tjedana osjećam kompletnu zasićenost svojom majčinskom ulogom. Šmrkavi nosevi, pokakane guzice, usisavač, krpa i kuhinja uzimaju puno previše od mojih 24 sata. Puno više nego ja to želim i puno više nego je meni to podnošljivo. Jedan dan sam stavila bebu u sigurno okruženje, sina montirala pred tv, zatvorila se u kupaonu i plakala. Totalni overload. Pričala sam o tome prijateljici preko telefona. Iako me slušala, osjetila sam da ne razumije. Odnosno, prihvaća da je meni tako, suosjeća, ali ne razumije. Znam da je i ona imala teških dana dok su klinci bili mali, ali nisam sigurna je li se baš ovako osjećala kako se osjećam ja. Ponekad. Ma, budimo iskreni – često. To me natjeralo na razmišljanje. Kako to da se neke žene, ma koliko majčinstvo bilo…

što zapravo znači kad žena kaže da je ona sebi ispred djece i muža?

Nedavno sam pročitala naslov nekog članka u kojem je jedna žena izjavila: na prvom mjestu ja, pa muž, pa djeca. Nisam čitala članak, ali mi je pogled skrenuo na komentare. Sve mahom žene, počele su prosipati otrov. Da što ona sebi ima biti prva, da što je uopće rodila djecu, da takve žene svoju djecu zanemaruju, oštećuju itd. Jedna je čak rekla kako je vidjela životinju da je skoro umrla od gladi jer je hranu svu davala djeci. Što znači staviti sebe na prvo mjesto? Ja uvijek izjavljujem istu stvar. Prvo ja. I to se potpuno ne odnosi na bilo kakve vanredne situacije. Da smo gladni i imamo koricu kruha, dala bih je djeci. Da smo žedni i imamo kapljicu vode, dala bih je djeci. Da je hladno i imamo…

sjećaš li se tko si bila kad nisi bila – mama?

Neki dan mi je moja najbolja prijateljica rekla da sam drugačija. Manje se smiješ, rekla je, i u meni pokrenula motivaciju. Ne za smijeh, nego za tugu, suze i zbunjenost koju osjećam već dvije godine, a koja se s tim riječima u meni natopila još većom snagom i energijom. Manje se smiješ, rekla je. I da, bila je u pravu. Oduvijek sam bila sklona premišljanju, analiziranju i naizgled bezrazložnom osjećaju tuge i zabrinutosti, ali nikad, baš nikad mi nitko nije rekao da se ne smijem. Moj osmijeh je bio moj zaštitni znak, čak i u teškim situacijama pronalazio je razloge da se pojavi. Sjećam se i jednog od najljepših komplimenata koje sam dobila. Bio je to kompliment mog prijatelja koji je jednom sasvim spontano kad sam došla u kafić izvalio…

kako sam prestala tražiti savršenstvo i počela živjeti roditeljstvo

Danas sam intenzivno razmišljala ili čak bi bolje bilo reći – osjećala kako još nisam spremna biti mama dvoje djece i kako nisam ni sada, u sedmom mjesecu trudnoće, sigurna jesam li to ikad željela. Jasno, jesam na onoj idealnoj razini, u kojoj sretna obitelj ima dvoje djece – curicu i dečka, ali kad sam iskrena… Kad sam skroz iskrena prema sebi, zapravo bih rekla da to nisam željela, da nisam spremna i da mi je jedno dijete zapravo dovoljno. Takvo priznanje najčešće prethodi i uzrokuje osjećaj krivnje i grižnje savjesti jer uopćeno je mišljenje da bebe u trbuhu osjećaju sve, a osobito osjećaju da nisu željene. A tko želi da se njegovo dijete osjeća neželjeno? Baš nitko. Zbog toga puno mama ovakve emocije proguta i potrpa ispod tepiha, misleći…

flow ili “hustling”

Danas sam ujutro sjedila na terasi pitajući se što zapravo želim. Kao i svatko tko je na svojoj koži osjetio što zapravo znači biti osjetljiva osoba i kakav je osjećaj anksioznost, znam da je trenutak u kojem se osjećam loše zapravo trenutak u kojem od loših misli ne vidim ljepotu trenutka i da je izlaz iz toga uvijek – prisutnost. Kroz ovo putovanje koje sam prošla zadnjih nekoliko godina jednu sam lekciju definitivno usvojila. A to je lekcija prolaznosti. Sve, dobro ili loše, prolazi. I kad samo gledamo, analiziramo i proučavamo kako se osjećamo, što mislimo, što zapravo trebamo, prođu nam trenuci poput tog mog jutrošnjeg, kad ptičice pjevaju, kava je topla, sunce lagano grije i svijet je na svom mjestu. Rekla bih, prođe nam život. Većinu svog života ponosila sam se…