Autor: Ivka Armanda Todorović

biti mama poduzetnica

Kako je to doista biti mama i poduzetnica? Jesu li stvari doista tako divne kao što se čine? Koji je teret poduzetništva (osobito u Hrvatskoj)? Koliko mi (zapravo) imamo slobode? Nedavno sam pričala s jednom prijateljicom koja je zaposlena u struci za stalno, sretno udana i mama troje djece. Žalila mi se na putovanje vlakom na posao i odvođenje djece u vrtić i školu prije nego svane dan. Potužila mi se na to koliko ih malo vidi i koliko malo prostora ima za planiranje svog dana. Žalila se na svoje obaveze. Na šefa i direktoricu. Žalila se na vlastito pregorijevanje. Jedino rješenje vidi u tome da se otisne u poduzetničke vode. Tada bih, rekla je, imala više vremena za sebe i obitelj. Tada bih, rekla je, imala više slobode, bolje…

zašto je nova godina najgore vrijeme za donošenje odluka?

Posvećujem se sebi jer želim uživati u onom što jesam…… Zašto je nova godina najgore vrijeme za donošenje odluka? Zašto to nije ni idealno vrijeme za velike promjene navika? Zašto se sve navike i nabrijani ciljevi doneseni tada izjalove? Ako te zanima moja teorija, nastavi čitati… Nekad mi je nova godina bila vrijeme kad pokušavam napraviti novu sebe. Znaš ono – new year, new me? E, to. Ne sjećam se da sam ikad uspjela izgraditi novu sebe baš na 1.1. neke godine, ali se sjećam da sam bila vrlo drastična. Velike promjene, veliki ciljevi, potpuna suprotnost onog što sam bila 31.12. Kakva notorna glupost. Zašto bi uopće htjela biti potpuna suprotnost sebi? Zato što se nisam zapravo voljela. I tu je odmah prvi razlog zašto ne uspijevaju ta “new year,…

ako se ne izmoriš ovog Božića, jesi li doista – mater?

Sjećam se razdoblja kad sam ulazila u brak, ili odnos u kojem nismo samo cura i dečko, nego smo i partneri i živimo zajedno i kad sam počinjala neku drugu, novu fazu svog života. Iako nikad nisam bila tipična domaćica, trudila sam se nekako biti ta koja nosi tri ugla kuće jer… pa to sam cijeli život gledala. Tako se mora. To se očekuje. To je moja uloga. Ispod svih tih rečenica stajale su dvije istine. To je bila ranjenost željna ljubavi, žena koja je u dubini sebe usvojila postavku da je vrijedna voljenja, samo ako se dovoljno potrudi. Sjećam se da se nisam osjećala dobro ako nisam znala odgovor na pitanje što je za ručak. Da se nisam smatrala vrijednom ženskog bića ako nisam imala čisti stan. Ja, ne…

roditeljstvo je teško ako ga dobro radiš

“Generacija infantilnih majki koje si dopuste izlazak u klub u degutantnoj odjeći i ne vide da je majčinstvo predivna stvar.” U jednoj rečenici sumirano sve što sam pročitala u posljednjih nekoliko dana, a jedan dio rečenice izrekao je renomirani psihoterapeut kao odgovor na pitanje što jest ili nije ljubav. A nije prava ljubav i pravi kontakt, kaže, ako majci briga o djetetu nije effortless. Što god to značilo. Majčinstvo i roditeljstvo, kao i većina dobrih i vrijednih stvari u životu zahtijeva neki trud. Trud često dolazi sa žrtvom. Do koje mjere ta žrtva ide dakako ovisi o nama. Ako smo uvjerene da je dobra žena i dobra majka ona koja šuti i trpi onda je to za nas to. Ali, ako malo raspakiramo to što nam je postalo intrinzično u…

tijelo, emocije i mentalno zdravlje

Kad uđeš u tijelo nemaš se više gdje sakriti. Svi su osjećaji tu. Ja sam čvrsti pobornik psihoterapije. Obožavam taj način rada na sebi i donio mi je puno toga dobroga. Najveći blagoslov je promjena načina na koji razgovaram sama sa sobom. No ipak, neke se stvari ni osvještavanjem, ni promjenom, ni razgovorom nisu razriješile. To su stvari koje nosimo sa sobom čitav život. Jako sam puno čitala na temu trauma, no sve se knjige, teorije i tekstovi uglavnom fokusiraju na ono što zovemo ranom traumom, one rane koje su nastale u samom početku našeg života, u onom vremenu za koje kažemo prve tri su najvažnije. Traume koje su nam zadali distancirani, toksični ili nesvjesni roditelji. No istina je dakako, kao i obično, puno dublja od toga. “Naime, mislim da…

tvoje tijelo – savršeno ili voljeno?

Kakav odnos imaš sa svojim tijelom? I ne, pritom te ne želim uopće osuđivati niti te tjerati da si zaljubljena u svoj odraz u ogledalu – pitam te jer me doista to zanima. Jer želim s tobom podijeliti kakav ja odnos imam sa svojim tijelom i kako ga ja doživljavam. Jer za mene to je još uvijek „ongoing proces“. Da, iako učim žene kako da zavole svoje tijelo, moj odnos s njenim izgledom nije savršen i nekako sam prihvatila da savršen ni ne treba biti. Počela sam činiti nešto što mi je maknulo fokus s toga da moram biti zadovoljna sa svakim djelićem svog odraza u ogledalu. Mogu voljeti svoje tijelo, a pritom biti nezadovoljna s time kako neki njezini dijelovi izgledaju. Mogu voljeti to što moj trbuh čini, i…

kako se riješiti srama?

Namjerno sam stavila ovaj blesavi naslov – kako se riješiti srama jer zapravo duboko vjerujem da se srama ne možemo riješiti niti ga se rješavati trebamo. Sram je naš drug i sjena koju ćemo zauvijek nositi sa sobom. Otkad smo prvi puta čule – sram te bilo od svojih roditelja. Skupi noge od svojih baka. Zakopčaj se od svojih kolega. Budi pristojna, nevidljiva i tiha – od društva. Sram smo onda ponijele u svom tijelu. Sram od toga kako izgledamo, tko jesmo i kako napredujemo. Sram zbog toga što nikad nećemo biti dovoljno dobre. Dovoljno mame, dovoljno kćeri, dovoljno poslovne, dovoljno sestre, dovoljno žene, dovoljno ljudi. Sram je u svima nama, čak i ako ga nismo svjesne. I, iako sam duboki pristaša klasičnih terapeutskih metoda i educiram se za Geštalt…

ja ne želim cvijeće. ja želim drugačiji svijet!

Ja ne želim cvijeće. Ja ne želim karanfile. Ja ne želim bezlične parade lažnjaka od muškaraca i žena koji s nekim floskulama potvrđuju ono što ja odavno znam. Žena je vrijedna kao i muškarac. Ženske su osobine vrijedne kao i muške. Ženski način funkcioniranja vrijedan je kao i muški. Da, razlike postoje. Da, mislim da smo drugačiji, različiti, da imamo neke stvari koje su nam kemijski ili fizički ili psihički ovako ili onako položene. I što sad?! Pa eto, probali smo živjeti po isključivo muškom principu. I gdje nas je to dovelo? Tisućljeća ratova, patrijarhat, paljenje, gušenje, kapitalizam i novac kao jedina vrijednost. Obitelji iscrpljene previše da bi se posvetile same sebi. Ja želim da više niti jedna žena ne kaže da smo si to same napravile. Koji k….? Nismo…

kako sam zavoljela svoj PMS?

Kako si danas? Kako si stvarno? Ja se upravo približavam najveselijoj fazi menstrualnog ciklusa – ovulaciji, kad se obično osjećam vedro, spremna za ljude i akciju i prepuna ideja. No, ovog je puta malo drugačije. Obzirom da imam male klince koji su zadnjih mjesec dana više bolesni nego zdravi, nisam si dopustila proći kroz faze menstrualnog ciklusa poštujući svoje potrebe i raspoloženja. Tako da ovog puta nalet energije jednostavno nedostaje. No ionako ću ti danas pisati o drugoj fazi, fazi PMS-a ili bolje rečeno predmenstrualnoj fazi. Nekako mi ta riječ predmenstrualni sindrom više ne sjeda jer me potiče da mislim o toj fazi kao o nečem lošem, a ta se faza često lošom i naziva u svakodnevnoj komunikaciji. A zapravo je predivna i može biti jako moćna. Zašto volim PMS?…

koliko si i kako u kontaktu sa svojim tijelom?

Koliko si i kako u kontaktu sa svojim tijelom? Osjećaš li da se tijelo mijenja ovisno o tvojim osjećajima, životnoj situaciji ili količini stresa kojem si izložena? Tijelo stvarno ne zna i ne može lagati. Ono iskreno priča priče o našim traumama, o tome što za nas jest a što nije dobro, kao i o tome kako se trenutno osjećamo. Ono priča priče koje mi ne možemo i ne znamo izgovoriti. Priče o progutanoj tuzi, o neprožvakanom bijesu i neizraženoj radosti. Priče neispričane još od malena, kad su nam rekli: Nemoj se ljutiti, bit ćeš ružna. Nemoj plakati, to nije razlog za tugu. Zašto se smiješ tako glasno, smetaš susjedima. Daj teti pusu, ona te voli. Priče neispričane od malena kad su dopustili da nas netko grli kad ne želimo,…