Autor: Ivka Armanda Todorović

prvo ću ti reći što to činiš krivo, a onda ću ti prodati svoj lijek za tvoje krivo

Danas je popularno biti stručnjak za mentalno zdravlje – djece, odraslih, majki, poslovnih žena. Popularno je stalno naglašavati svima, a osobito ženama, što je to što s njima ne valja, što treba popraviti, kako same sebe sabotiraju i što je to sve gdje griješe, nisu dovoljno dobre i štete same sebi, svojoj djeci, svom biznisu. Ja to zovem trigger marketing. Prvo ću ti reći što to činiš krivo, a svi činimo svašta “krivo”, a onda ću ti prodati svoj lijek za tvoje krivo. I da se razumijemo, ja vjerujem u osobnu odgovornost. I primjenjujem je na sebi, možda čak i previše jer sam iznutra i izvana zatrovana onim stalnim osjećajem nedovoljnosti. No, taj osjećaj nije nešto što treba gurkati i poticati. Već se usmjeriti na ono dobro u nama, na…

kako zavoljeti tijelo koje ti se ne sviđa?

„Meni to kako vidim svoje tijelo još uvijek teško pada. Još uvijek se vidim ružnijom nego me drugi vide i koliko god dugo radila na tome, opet se pojavljuje.“  Rekla mi je to prijateljica nedavno dok smo se dopisivale oko neke njene fotke. I potpuno sam je razumjela. Iako i sama radim na svom body image-u već dugo i iako taj dio učim i druge žene – kako to promijeniti, kako se gledati na drugi način, kako sama sebi biti bolja – i dalje mi se potkradaju ružne misli o mom tijelu. Kako tužno. Kako krivo. I kako normalno. Zašto normalno? Zato što je to ono što nas uče od malih nogu. Neke su to naučile iz riječi upućenih njima, a neke su to naučile iz primjera. Ako si žena…

predrasude o plesu oko šipke i ženskoj seksualnosti

Osim što sam istraživala zašto nas žene godinama prate i tek se onda odvaže doći i probati, istraživala sam i kakvi su stavovi okoline i društva o ženama koje plešu oko šipke i, rekla bih, o ženskoj seksualnosti i slobodi općenito. Budući da se krećem u malim krugovima osviještenih žena, a muškarcima ni ne dopuštam vrijeme za komentiranje onoga čime se bavim, iznenadilo me da je to još uvijek tabu, bauk i nedopušteno za jednu „normalnu“ ženu, majku ili nedajbože čak baku. Najčešće pitanje koje sam u ovih petnaest godina dobivala od muškaraca jest – “a di se to može doći pogledati?” Nisam čak imala ni srca reći im koliko su neoriginalni. Muškarci u mom bliskom krugu ne slušaju puno o tome jer se meni uglavnom ne da ni govoriti….

zašto bi svaka žena trebala zaplesati oko šipke?

Plesom oko šipke bavim se već preko petnaest godina. Nikad nisam bila u atletskom pole danceu, niti težila velikim elementima. Ono što me prvo privuklo jest osjećaj seksipila koji sam imala kad sam se kretala oko šipke i plesala polagane kružne pokrete. Sjećam se da se tada taj pokret zvao S Faktor i čim sam probala, znala sam da sam na pravom mjestu. Bila sam tada u svojim dvadesetima i bila sam daleko od razumijevanja što sve kretanje u polaganom kružnom plesu, a kasnije i sve ostalo što dolazi, može donijeti ženi. Meni je donosilo zabavu, prijateljstva i osjećaj slobode koji mi je nedostajao. Otkad znam za sebe plešem, ali taj pokret me oslobodio ljepote mog plesa, zavođenja nekoga pokretom i skrivanja moje istinske „plesne“ prirode. Kad sam plesala –…

koliko je ljepote u emocijama

Stvarno vjerujem da postoji neka podjela u emocijama. I ona ovisi o našim iskustvima, našem djetinjstvu i našoj strukturi osobnosti. Najčešće emocije dijelimo na pozitivne i negativne, no istina je zapravo da su emocije ugodne i neugodne. Može li tuga biti ugodna? Može, ali ne uvijek. Ljutnja? Isto tako. Sreća, radost i uživanje uvijek su ugodne. Ali isto su emocije. Dolaze i prolaze. Učili su nas da se djevojčice ne ljute, a dječaci ne plaču. Učili su nas da je važno da smo uvijek nasmijane. Uvijek meke. Uvijek odmjerene i ugodne. Učili su nas da budemo savršene. No kako savršenstvo ne postoji, imamo nedostižan cilj kojem zauvijek stremimo, zauvijek nezadovoljne sobom, zauvijek u popravljanju. Biti žena znači biti gotovo savršena. I to ne samo rođenjem, već i ponašanjem i prezentiranjem….

jesam li ja previše?

Jesam li ja previše? Pitala sam se jutros dok sam, po tko zna koji put, nakon napornih dana imala potrebu za plakanjem, spavanjem, pažnjom i samoćom istovremeno. Pitanje mi je reflektiralo jedno od moje djece, dok sam grlila drugo usred meltdowna. Nije ništa rekao, ali vidjela sam u njegovim očima. Prokletstvo samosvijesti je to da vidiš neizrečeno. Jesam li ja previše? Pitale su me njegove oči nakon što su jučer oboje, pardon nakon što smo jučer svi troje istovremeno imali emocionalni ispad. I jutros je, kao jučer, krenula kula od karata kad je ona krenula u meltdown. Jesam li ja previše? Pitao je samo njegov pogled kad je vidio koliko mi snage treba kad je prva stvar nakon ustajanja – smirivanje, regulacija, tješenje i pokušaj da sve to napravimo prije…

zašto se sramimo reći da je majčinstvo teško?

Tek odnedavno, čini mi se, žene su istinski progovorile o tome kako je majčinstvo (nekad) teško. I sad kad se veo tajne i iluzije napokon podigao, odmah se stvorio veliki val onih koji su te iste mame pokušali poklopiti i zataškati pričajući o tome kako majčinstvo nije teško, ne bi trebalo biti teško i kako smo mi mame koje govorimo o tome kako je teško zapravo – razmažene sebičnjače. A sad ću ti reći jednu istinu. Majčinstvo je teško ako ga radiš kako treba. I ponovit ću to milijun puta. Jer, ako si ti osoba koja kopa po svojim programima i istražuje svoje dubine, onda te dubine vidiš u svojoj djeci i svjesna si što sve tvoje podsvjesno čini njihovom podsvjesnom. I tu sad uopće ne govorim o težinama koje…

tko sam ja ispod svih moranja?

Nedavno sam razmišljala o tome kako je to s nama ženama. Kako je stvarno ponekad teško i naporno biti žena. Od malih nogu kad se od tebe očekuje da budeš slatka i poslušna. Preko školskih dana kad otkrivaš da je tvoje tijelo nešto loše, nešto sramno, nešto što se ne smije pokazivati jer je opasno. Onda onih ludih tinejdžerskih dana kad ponovno pristojnost dolazi na tron, a hormoni bi najradije divljali i plesali i skakali po glavama svih odraslih koji ti se nađu na putu. Završi faks. Nađi frajera. Pod svaku cijenu jer…tko si ti ako si sama? Rodi dijete. Najmanje dvoje. Najviše troje. Jer ako nemaš dijete, jesi li zapravo žena? Ako imaš više od troje, što je s tobom, ne znaš držat noge skupljenima? I nastavlja se u…

biti mama poduzetnica

Kako je to doista biti mama i poduzetnica? Jesu li stvari doista tako divne kao što se čine? Koji je teret poduzetništva (osobito u Hrvatskoj)? Koliko mi (zapravo) imamo slobode? Nedavno sam pričala s jednom prijateljicom koja je zaposlena u struci za stalno, sretno udana i mama troje djece. Žalila mi se na putovanje vlakom na posao i odvođenje djece u vrtić i školu prije nego svane dan. Potužila mi se na to koliko ih malo vidi i koliko malo prostora ima za planiranje svog dana. Žalila se na svoje obaveze. Na šefa i direktoricu. Žalila se na vlastito pregorijevanje. Jedino rješenje vidi u tome da se otisne u poduzetničke vode. Tada bih, rekla je, imala više vremena za sebe i obitelj. Tada bih, rekla je, imala više slobode, bolje…

zašto je nova godina najgore vrijeme za donošenje odluka?

Posvećujem se sebi jer želim uživati u onom što jesam…… Zašto je nova godina najgore vrijeme za donošenje odluka? Zašto to nije ni idealno vrijeme za velike promjene navika? Zašto se sve navike i nabrijani ciljevi doneseni tada izjalove? Ako te zanima moja teorija, nastavi čitati… Nekad mi je nova godina bila vrijeme kad pokušavam napraviti novu sebe. Znaš ono – new year, new me? E, to. Ne sjećam se da sam ikad uspjela izgraditi novu sebe baš na 1.1. neke godine, ali se sjećam da sam bila vrlo drastična. Velike promjene, veliki ciljevi, potpuna suprotnost onog što sam bila 31.12. Kakva notorna glupost. Zašto bi uopće htjela biti potpuna suprotnost sebi? Zato što se nisam zapravo voljela. I tu je odmah prvi razlog zašto ne uspijevaju ta “new year,…