Danas je popularno biti stručnjak za mentalno zdravlje – djece, odraslih, majki, poslovnih žena. Popularno je stalno naglašavati svima, a osobito ženama, što je to što s njima ne valja, što treba popraviti, kako same sebe sabotiraju i što je to sve gdje griješe, nisu dovoljno dobre i štete same sebi, svojoj djeci, svom biznisu.

Ja to zovem trigger marketing. Prvo ću ti reći što to činiš krivo, a svi činimo svašta “krivo”, a onda ću ti prodati svoj lijek za tvoje krivo.

I da se razumijemo, ja vjerujem u osobnu odgovornost. I primjenjujem je na sebi, možda čak i previše jer sam iznutra i izvana zatrovana onim stalnim osjećajem nedovoljnosti. No, taj osjećaj nije nešto što treba gurkati i poticati. Već se usmjeriti na ono dobro u nama, na nježnost prema sebi i razumijevanje sebe prvo, a iz tog mjesta dolazi spontano razumijevanje drugih, kao i veći kapaciteti za razumijevanje sebe, svojih mehanizama otpora i mijenjanje istih. Većina žena koje znam (a znam ih stotine), već je dovoljno samokritična. Već dovoljno često ide drvljem i kamenjem na same sebe i već dovoljno, a rekla bih i previše, procjenjuje svoju vrijednost. I to kroz iskrivljene leće umještene u djetinjstvu, podržane u školstvu i unaprijeđene poslom, društvenim mrežama ali i društvom u cijelosti.

Zato te marketinške metode i pale na nama. Već mislimo da griješimo u većini svojih životnih uloga, već se smatramo nedovoljnima i već imamo glas u sebi koji nam servira okidače.

Ima onda smisla da padamo na to kad nas netko ukori. Kad nam ukaže na neke greške koje u ustima tih ljudi više nisu samo obična svakodnevna ljudskost i nesavršenost nego grozno i ogromno čudovište na kojem trebamo „raditi“ kako bi nas progutala i pretvorila u kompletna čudovišta. Sjedne to kao masaža koja te istovremeno boli i paše ti. Zaboli te jer u svakoj toj tvrdnji ima zrnce istine, ali ti i godi jer postoji rješenje – brzo i efikasno i po toj i toj cijeni.

Daleko od toga da ja mislim da nam stručnjaci za mentalno zdravlje nisu potrebni ili da nemaju pravo na novac i zaradu. Pa i sama sa ženama radim na njihovom mentalnom zdravlju kroz pokret i ples, a u skorije vrijeme i kroz Gestalt psihoterapiju. I da, i u jednom i u drugom pojavljuju se trigeri, pojavljuju se otpori i pojavljuje se vrijeme i mjesto gdje nastupa nelagoda i suočavanje. No važno je da je to vrijeme i mjesto sa mnom, ne u samoći pred ekranom i pogledom prikovanim za još jedan reel koji ti ukazuje na to što ne valja s tobom.

Otpori i suočavanje su tu da ih osvijestimo i da sebi damo prvo kapacitet za to suočavanje. Zato ja nikad ne želim biti još jedan glas u ženskim umovima koji im šapće – to što misliš da si lošija od drugih, to je točno.

Najveći rad koji dolazi prije bilo kakvog suočavanja je rad na tom unutarnjem glasu. Polagano i kroz vrijeme on postaje manje grub i manje nasilan prema osobi samoj. Polagano i kroz vrijeme moj je glas prvi nakon samokritike koji žena čuje “u redu je draga, razumijem da ti je teško”. Malo pomalo cilj je da taj glas bude njen – glas žene same koja na svoju grešku ne reagira odmah kao vlastita zločesta maćeha nego kao nježna i mudra mama. Mama koja zna kad je vrijeme za teške stvari, kad za suočavanje, a kad je naprosto vrijeme za odmor. Mama koja je blaga i nježna, jer ona arhetipski stroga već je u ženama i predobro razvijena.

I svjesna sam da je ovaj tekst prepun generalizacija, ali govorim na temelju vlastitog iskustva sa ženama. Ženama kojima sam okružena, a koje su najčešće one koje rade na sebi i koje brinu o svom mentalnom zdravlju.

Ujedno, upravo su one i te koje će pogledati reelove, tekstove i reklame koje im prodaju po principu trigger marketinga jer su one te koje su najviše zainteresirane za to kako biti bolja okolnost za sebe i za druge.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Ivka Armanda Todorović (@brutalnosvoja)

Živiš, učiš i mijenjaš se, pa tako i ja sama. Nekoć sam s manje iskustva i manje godina i ja bila gruba prema sebi pa stoga i grublja prema ženama oko sebe. Kad sam bila puno mlađa, a osobito negdje prije i oko tridesete, bila sam uvjerena da sebe trebam bičevati dok s kapljama krvi ne dosegnem sveti gral svoje najbolje verzije. Bljak. Danas znam da takva verzija ne postoji, ali postoji ona verzija mene koja se ne bičuje zbog svake najmanje greške, koja se njeguje i koja se prihvaća. Ma ne samo prihvaća već radikalno prihvaća čak i u onim trenucima kad sam anksiozna ili tužna, kad moje reakcije nisu adekvatne situaciji, kad nisam idealnog zdravlja ili kad besciljno skrolam po Netflixu ili Instagramu u potrazi za utjehom koja ne dolazi. Da, i to sam ja. Da, i to ću uvijek jednim dijelom biti ja.

Radikalno prihvaćanje ne izuzima me od odgovornosti, čak štoviše daje mi kapacitet da popravim ako mogu neke greške koje sam napravila, da se trgnem s kauča i prošećem i da ugasim telefon i budem prisutna s djecom.

Malo sam ovakva, malo onakva. Kao i većina mama. Odnosno, sve mame koje ja osobno poznajem, a koje iskreno dijele svoje borbe u našim malim, a i velikim krugovima. I zato svaki put kad čujem reel koji prodikuje upravo njima – mamama, poduzetnicama, ženama koje daju sve od sebe da izbalansiraju potrebe svih uloga u svom životu – gasim ekran. A kad slušam neko beskrajno jadno popovanje o tome zašto današnja žena /mama / poduzetnica nije uspjela u x ili y stvari (spoiler alert: sama je kriva), i onda još pročitam – ako te ova moja objava trigerirala, možda je vrijeme da pogledaš u sebe – istinski dobijem nagon za povraćanjem. Sve mi se lampice upale i svaku ženu koja u tom trenu pomisli kako ne valja, uzela bih u zagrljaj, pustila ju da se isplače na mom ramenu i nježno šapnula “daješ što možeš i koliko možeš, s onim što imaš – i to je dovoljno“.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Ivka Armanda Todorović (@brutalnosvoja)

Današnje mame su pod udarom više nego ikad prije (i tate, ali manje, a i to nije moja tema). Te moraš izgledati kao da ti je dvadeset, a ne četrdeset, a ako i uspiješ u tome opet ne valja jer si uložila previše vremena u sebe i svoje tijelo, umjesto da si bila s djecom. Nadalje, ako tvoj biznis ili tvoja karijera nisu top topova, onda sigurno ti ne valjaš jer evo ona može, ona je uspjela, ona ima karijeru i šesteroznamenkastu zaradu, a ti nemaš i ti ne valjaš. Ne pitaš se kako si odrasla, kakav imaš sustav podrške i je li tebi to uopće „u zvijezdama“. Ako pak imaš karijeru, hej ženo, a tko ti pazi na djecu? Kako imaš karijeru kad bi trebala biti doma s djecom, mijesiti tijesto za kruh i s radošću dočekivati svog muža. Ako ne izgledaš kao da ti je dvadeset, a imaš četrdeset, zapustila si se. Bora na čelu? Ne držiš do sebe, treba ti botox. Trbuščić? Evo ti novih 43 pravila što da jedeš i koliko da treniraš da nestane. I tako dalje, i tako dalje, i tako dalje.

Igra je to u kojoj ne možeš pobijediti. Ne pobjeđuju ni oni koji te tjeraju da je igraš.

I oni i one su prepuni i prepune svojih izazova, svojih nesigurnosti. Nikome nije sve sjajno svo vrijeme. Svi smo oštećeni i svi smo baš zato tako zanimljivi, tako živi i tako predivni.

U svijetu u kojem ti stalno žele pokazati što s tobom ne valja, ja želim biti svijetlo koje će osvijetliti ono dobro u tebi. I pojačati to.

Objava prvo ću ti reći što to činiš krivo, a onda ću ti prodati svoj lijek za tvoje krivo pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

„Meni to kako vidim svoje tijelo još uvijek teško pada. Još uvijek se vidim ružnijom nego me drugi vide i koliko god dugo radila na tome, opet se pojavljuje.“  Rekla mi je to prijateljica nedavno dok smo se dopisivale oko neke njene fotke.

I potpuno sam je razumjela. Iako i sama radim na svom body image-u već dugo i iako taj dio učim i druge žene – kako to promijeniti, kako se gledati na drugi način, kako sama sebi biti bolja – i dalje mi se potkradaju ružne misli o mom tijelu.

Kako tužno. Kako krivo. I kako normalno.

Zašto normalno? Zato što je to ono što nas uče od malih nogu. Neke su to naučile iz riječi upućenih njima, a neke su to naučile iz primjera. Ako si žena koja ima 35 godina ili više ( a vjerojatno je i s mlađima tako), onda si sigurno cijeli život gledala svoju mamu ili mnoge žene iz svoje okoline kako su na dijeti. Šareni i ružni krug izgladnjivanja i prejedanja sigurno ti je poznat.

Rečenice poput – moram smršaviti, vidi kako sam debela, jao premršava sam, ružna sam, ne sviđam se sebi – na ovaj ili onaj način pronašle su put do nas.

Dodirnuti sebe? Voljeti svoje tijelo? Mnogima od nas čini se nemogućim i zato kad vidimo drugu ženu opuštenu i sigurnu u svom tijelu, seksualnu i slobodnu, ne osjećamo radost ili ponos već čežnju izmiješanu s nelagodom. Otpor? Moguće. A moguće je i to da ti je toliko impregnirana slika žene kao nekoga tko je nezadovoljan sa sobom, aseksualan i sam sebi ružan, da ni ne pomišljaš da to može biti drugačije. Možda i može za nekoga. Ali ne za tebe.

I moguće je da nikad nećemo biti sasvim zadovoljne svojim fotkama ili odrazom u ogledalu. Moguće je da ćemo se zauvijek vidjeti ružnijima nego nas drugi vide. Moguće je da nikad nećemo skroz zadovoljno pogledati sebe u svim varijantima i reći sebi – top, to je to, izgledaš sjajno.

Moguće je da ćemo ponekad. Tad kad smo u svojoj najboljoj varijanti – na težini koju smo si priželjkivale ili našminkane ili u onoj savršenoj haljini za koju smo izdvojile mali milijonček.

No postoje i dobre vijesti.

Moguće je osjećati svoju ljepotu bez da je gledaš. Moguće je voljeti svoje tijelo bez da voliš potpuno njegov izgled. Moguće je promijeniti narativ.

Narativ koji kaže da je ženina najvažnija opisna kvaliteta – njen oblik i izgled.

Onda kad to uspiješ, osjetit ćeš i dalje ponekad da si nisi baš lijepa u ogledalu. Ali i dalje voliš svoje tijelo. Osjetit ćeš da nisi na idealnoj težini zamišljenoj u tvojoj glavi, ali da ni ne trebaš biti kako bi voljela svoje tijelo.

Najbrži put do toga je ples. Da osjetiš tu ljepotu, ženstvenost i snagu kao emociju, a ne kao izraz odraza u ogledalu. Poželjet ćeš se dotaknuti i nećeš pri tom osjećati sram. Kao Ana. Koja uživa u pokretu toliko da svaki put zaplače. Koja je zaronila u emocije zbog samo jednog kontakta prstiju i usnica. Koja je otkrila svoje tijelo – kao nešto ili nekoga koga vrijedi voljeti, dodirnuti, čuvati.

I kad je maknula sram i okove, spoznala je da je zapravo tijelo prelijepo i vrijedno. I to je spoznala pokretom, ne kognitivno. Zato je u meni uvijek osjećaj da nema istinskog rasta, pravog susreta sa sobom i na kraju „healinga“ – bez tijela. Ono priča priče koje mi ne znamo i/ili ne želimo.

Više informacija o Angles Body and Emotions studiju za tjelesni pokret potraži OVDJE ili nam se javi putem maila: maja.z@angels.com.hr

Fotografije: unsplash.com

Objava kako zavoljeti tijelo koje ti se ne sviđa? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Budući da se krećem u malim krugovima osviještenih žena, a muškarcima ni ne dopuštam vrijeme za komentiranje onoga čime se bavim, iznenadilo me da je to još uvijek tabu, bauk i nedopušteno za jednu „normalnu“ ženu, majku ili nedajbože čak baku.

Najčešće pitanje koje sam u ovih petnaest godina dobivala od muškaraca jest – “a di se to može doći pogledati?” Nisam čak imala ni srca reći im koliko su neoriginalni.

Muškarci u mom bliskom krugu ne slušaju puno o tome jer se meni uglavnom ne da ni govoriti. A žene su uglavnom otvorene ili pričaju o svojim nekim osobnim ograničenjima, nisam imala dojam da me bilo koja osuđuje.

No ipak, eto osude još ima. Predrasude su žive i vrište. Govorimo kako žena ima pravo biti ženstvena, seksualna, seksi, slobodna, ali kad jest – pitamo se je li drolja, što joj to treba i što će selo reći. Osim toga, u Angelsu stvarno nije samo do seksualnosti niti do šipke niti do skidanja, to je puno puno dublji proces. Proces koji masa još treba shvatiti i prežvakati. Slobodna žena je opasna žena. Zato postoje predrasude i osude. Da bi nas držale na lancu.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli ANGELS Body & Emotions (@angels_body_and_emotions)

Evo nekoliko izravnih komentara koje su mi žene pisale na našoj online grupi:

“Mene jedan kolega pitao nije li to ponižavajuće za žene.”

“Muški prijatelji su reagirali kao da mi je to buduće zanimanje i upitno pogledali mog muža – tipa – kako je on to dopustio?!”

“Mene su muški kolege pitali da im pokažem snimku, “ako to već nije nešto čega se treba sramit“.”

“Meni je svekrva rekla u poluzahebanciji ‘samo nemoj reć svekru jer ce mislit da si k.rva.”

“Muškarci zamišljaju da je to isključivo sexy ples oko “štange” i pitaju gdje se može vidjeti.”

“Ja sam došla sam jer me zanimao taj sportski dio šipke i bilo mi blizu. A dobila potpuno nešto neočekivano – emocije sama sa sobom i emocije dvorane žena oko tebe – nešto neopisivo. Imala sam podršku doma i to je mi je bilo bitno ostalo ne zanima me, nisu mi bitna tuđa mišljenja. Samo još da vam velim da jednako imam loše komentare jer trčim. Tak da ljudi su…”

“Dosta žena misli slično. Ne mogu zamisliti da bi se išta drugo osim seksipila moglo isplesati sa šipkom. I pri tome ih to većinom i privlači i odbija jer nisu one “za to”.”

“Meni je frend rekao da je to bezveze što plešemo “zbog sebe”, po njemu je poanta da muško gleda i uživa.”

“Moja bivša svekrva mi je jednom rekla  “zna se ko’ pleše na štangi, zar te nije sram radi djeteta barem?!”. Srećom je bivša.”

“Mene je uvijek sram reći da plešem na šipki zbog te osude. Zapravo samo odabranima se usudim reći. Dugo mi je trebalo da kažem i mami. Uvijek bih rekla idem na ples.”

“Nisam mama, nemam muža, uglavnom nisam  „tipična žena“ pa me onda prihvaćaju s više razumijevanja. Mislim da je više takvim ženama “dopušteno” to nego ženama koje su naprimjer majke.”

“Imam par prijateljica koje su praktične vjernice. Ok im je da ja plešem, nikako ne bi one došle. Vjerojatno je stvar da seksualnost vide kao nešto “sveto” ili tabu. A šipka je svima na prvu sinonim za neki seksi ples.”

“Na samom početku netko u mojoj okolini je komentirao da je to rade moderne dr.lje.”

“Radim u školi. Jednom sam komentirala s frendicom u zbornici kak bi bilo super to naučiti. Netko je to čuo i mjesecima kasnije sam saznala da je bio prijedlog da se na sjednici povede tema mogu li se djelatnici škole baviti nemoralnim aktivnostima.”

“Meni je moj bivši direktor rekao da je to super trening jer još i zaradiš na njemu.”

„Ono što sam osjetila na početku je kao što tako pametnoj obrazovanoj ženi triba da se sramoti kao neka drolja, šta dobivam od toga uopće, to je za glupače bez mozga koje ne znaju ništa drugo. E da…pa bolje da sarme spremiš nego se vrtiš oko šipke.“

“Ja sam doživjela predrasude i od cura s kojima sam trenirala pole (sportski), ali bi one nakon objašnjenja shvatile o čemu se radi. Sjećam se jedne koja je pomalo zgroženo komentirala da je čula da mi plešemo oko fotelje i da se skidamo. Njen ton me je baš iskreno nasmijao i da, skužila je o čemu pričam kad sam joj objasnila sto to skidanje znači.”

“Baš tužno sto je ženama postalo normalnije reći idem u teretanu nego idem na ples. Ja sam baš razmišljala kako sam više seksualnih aluzija i konotacija doživljavala u teretani i to svima znam reći kad pričam o Angelsu.”

“Što se tiče komunikacije s drugima, ja sam na početku imala osjećaj da moram dati pojašnjenje i objašnjenje pa je bilo: Plešem na šipci, ALI…. Sad mi je to postalo: Plešem na šipci. TOČKA.”

Interpretaciju ostavljam svakom na volju. Ako je netko zainteresiran možemo ući u priču. Ako ne, dajem mu tu info pa neka shvaća kako hoće. Ja znam svoju istinu, a za druge me nije briga. Oslobađajuće za puno stvari u životu.

Više informacija potraži OVDJE ili nam se javi putem maila: maja.z@angels.com.hr

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Ivka Armanda Todorović (@brutalnosvoja)

Objava predrasude o plesu oko šipke i ženskoj seksualnosti pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Plesom oko šipke bavim se već preko petnaest godina. Nikad nisam bila u atletskom pole danceu, niti težila velikim elementima. Ono što me prvo privuklo jest osjećaj seksipila koji sam imala kad sam se kretala oko šipke i plesala polagane kružne pokrete.

Sjećam se da se tada taj pokret zvao S Faktor i čim sam probala, znala sam da sam na pravom mjestu. Bila sam tada u svojim dvadesetima i bila sam daleko od razumijevanja što sve kretanje u polaganom kružnom plesu, a kasnije i sve ostalo što dolazi, može donijeti ženi. Meni je donosilo zabavu, prijateljstva i osjećaj slobode koji mi je nedostajao.

Otkad znam za sebe plešem, ali taj pokret me oslobodio ljepote mog plesa, zavođenja nekoga pokretom i skrivanja moje istinske „plesne“ prirode. Kad sam plesala – bila sam ja. Neko vrijeme sam više trčala po dvorani nego plesala, kao da je sve ono što sam prošla u svojem djetinjstvu i adolescenciji htjelo van iz mene.

S vremenom sam se educirala za instruktoricu, a onda i otvorila svoj studio. I tada, obzirom na svoju mladost i još uvijek nezrelost, nisam znala do kuda može doseći pokret. Da senzualnost i seksipil donose samo neki površinski sloj, koji kad žena osjeti potpuno slobodno, a zatim oljušti, postaje duboki ocean svega što žena može biti i što ona zapravo jest.

I divlja i mirna, i nježna i gruba, i snažna i slaba, i seksi i senzualna, i moćna i nemoćna, i muške i ženske energije.

I tako je nastao Body and Emotions. Kao prostor koji nudi ženama priliku da se ogole. Da kroz svoju ženskost postanu cijele. I ta ženskost nema formu jednaku za sve, svaka je drugačija. Zaboravite one priče kojima nas hrane – nježno, pristojno i namontirano žensko. Žensko može biti sve to, ali i još puno toga. Žensko je u tijelu. Žensko nema kućicu u koju se može gurnuti i zatvoriti poklopac.

Budući da često čujem žene kako kažu da nas prate već nekoliko godina, ali nikako se odvažiti, pitala sam svoje žene, koje plešu u Angelsu, s kojim su se predrasudama one susrele ili koje su same imale kad je u pitanju ples oko šipke, ali i ples u Angels Body and Emotions.

Evo što su rekle da su čule ili mislile:

Nije to za mene, ja sam prestara.

Doživljaj plesa oko šipke najčešće se povezuje s atletski građenim i često mlađahnim ženama koje izvode žestoke akrobacije. Stoga se stvorila neka stigma da je to za curice. Jest, za curice može biti, ali pravu dubinu ovog pokreta razumiju zrelije žene. Najveći benefit plesa u našem studiju pronalaze žene u tridesetim, četrdestim i pedesetim godinama (pa i starije)

Nije to za mene, nisam ti ja seksi.

Naravno da pokret koji izvode žene koje plešu neko vrijeme prvenstveno djeluje seksipilno. Zato jer su to kružni i polagani pokreti, ali i zato jer su to žene slobodne u svom kretanju i sigurne u svoje tijelo. Seksualnost je puno više od seksipila koji pokazujemo na van. I ona se može buditi samo pokretom – ona je životna energija. Zato, ne, ne moraš se osjećati seksi da bi plesala.

Nije to za mene, nisam u formi.

Najčešća predrasuda s kojom sam se ja susrela u razgovoru sa ženama. Nisam dovoljno u formi, dovoljno zgodna ili dovoljno privlačna da bi došla. Vjerujte mi da se osjećaj ljepote i privlačnosti razvija pokretom i kroz tijelo i mi to sve dobro znamo probuditi u ženama. Jer i mi same nismo uvijek zadovoljne pogledom na svoje lice i /ili tijelo u ogledalu, ali zato osjećamo duboko zadovoljstvo i ljepotu kao emociju. I to se onda na van i vidi.

Nije to za mene, predebela sam.

Još jedna česta predrasuda, koju čak i najbolje razumijem. Kao prvo, društvo nam je ispralo mozak da žena s viškom kilograma ne može biti privlačna, zadovoljna i senzualna. Što je gola laž jer taj osjećaj o kojem pričam nema nikakve veze s kilogramima. Kao drugo, ako razmišljamo o plesu oko šipke kao isključivo elementima u kojima visimo naglavačke držeći se malim prstom, logično da smatramo da je višak kilograma „kontraindikacija“. No u Angelsu elementi oko šipke prate tvoj razvoj i kako ti osjećaš svoje tijelo – treninzi razvijaju tvoju unutarnju snagu i povjerenje u tijelo, bez obzira na kilograme i ti postepeno izvodiš elemente koje i kada i kako možeš.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Supermame (@supermame.hr)

Nije to za mene, vi ste kao neka sekta.

Kad uđeš u studio ili gledaš neke od videa vidiš štikle, kratke hlačice i hrpu žena koje su uvjerene da su pronašle sveti gral. Normalno da ti izgledamo kao sekta na prvu. Ali kad dođeš, polako osjetiš da to što si vidjela kao sektu nije ništa drugo već zajednica žena koje se međusobno podržavaju. Simple as that.

Sramim se.

U svijetu u kojem se žene seksualizira, a istovremeno osuđuje njihova seksualnost, sramiti se je potpuno normalno. Sram je taj otpor koji na kraju postane tvoj najveći poguranac jer shvatiš da tvoje tijelo nije nešto čega se trebaš sramiti. Kakvo god ono bilo. I do toga dolaziš polako, poštujući svoje granice, tempom kojim ti možeš.

Nemam ja vremena za to, imam djecu.

„Lako za tebe, dok još možeš bit neozbiljna, kad krene ozbiljan život onda ti to i ne padne na pamet.“ – Ovo je realan komentar koji je dobila jedna žena koja pleše kod nas. Rekla bih samo – da, kad krene „ozbiljan“ život upravo ono što ti treba jest pokret, muzika, radost i ženska zajednica. Možda više nego ikad u životu. I sve to dobiješ u terminu jednom tjedno što je najčešće (ipak) izvedivo za većinu nas.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Supermame (@supermame.hr)

Ne znam plesati, nikad nisam znala.

Ovo je jednostavno. Ne moraš plesati. Samo se krećeš. Nema brojanja, nema forme koju moraš intenzivno pratiti i nema ritma. Ne plešeš, učiš se drugačije kretati. Stoga su i one koje plešu cijeli život i ti koja nikad nisi na istoj početnoj crti.

Imam celulit, nisam savršena, ne želim nositi hlačice.

Da se ponovim – plešemo u polumraku, nema ogledala, druge žene isto nisu savršene? Ili da ti objasnim da prvo nekoliko mjeseci pleše u tajicama ili trenirci? Ili da ti pak kažem da ja na slici vidim svoje bore, ali je uvijek objavim jer znam da drugi vide moje oči koje sjaje i moj veliki osmijeh? Odaberi.

Što će reći muž/roditelji/ djeca?

Svašta. Reći će svašta. Jer svatko ima svoju percepciju slobodne žene i skoro svatko misli da ima pravo nešto komentirati. Ja te potičem da plešeš i da o tome vrištiš na sav glas, ali isto tako možeš i šutjeti. To može biti i tvoja mala tajna ako ti je lakše. Dok ti ne osvijestiš svoje predrasude, baciš ih u smeće i odlučiš biti svoja do kraja.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli ANGELS Body & Emotions (@angels_body_and_emotions)

Nadam se da sam ti sad srušila sve argumente protiv. Ako ih još imaš, naći ćemo kontru. A ono što uvijek možeš je doći, probati bez obaveze i donijeti informiranu odluku.

Više informacija potraži OVDJE ili nam se javi putem maila: maja.z@angels.com.hr

Objava zašto bi svaka žena trebala zaplesati oko šipke? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Učili su nas da budemo savršene. No kako savršenstvo ne postoji, imamo nedostižan cilj kojem zauvijek stremimo, zauvijek nezadovoljne sobom, zauvijek u popravljanju.

Kad žena krene otkrivati pravu sebe, okolina se čudi, odbija, negoduje. “Gdje je ona mila djevojčica koja sve stavlja ispred sebe?”.

Sonjina priča

Objava koliko je ljepote u emocijama pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Jesam li ja previše?

Pitala sam se jutros dok sam, po tko zna koji put, nakon napornih dana imala potrebu za plakanjem, spavanjem, pažnjom i samoćom istovremeno. Pitanje mi je reflektiralo jedno od moje djece, dok sam grlila drugo usred meltdowna. Nije ništa rekao, ali vidjela sam u njegovim očima. Prokletstvo samosvijesti je to da vidiš neizrečeno.

Jesam li ja previše? Pitale su me njegove oči nakon što su jučer oboje, pardon nakon što smo jučer svi troje istovremeno imali emocionalni ispad. I jutros je, kao jučer, krenula kula od karata kad je ona krenula u meltdown.

Jesam li ja previše? Pitao je samo njegov pogled kad je vidio koliko mi snage treba kad je prva stvar nakon ustajanja – smirivanje, regulacija, tješenje i pokušaj da sve to napravimo prije 7.45 kad moramo krenuti da ne bi zakasnili u školu. Sad je teško i meni, rekao mi je očima dok se pravio da je sve u redu stavljajući svoju torbu na ramena i ljubeći me u obraz.

Jesam li ja previše?

Pitanje je koje sam čula nabrojeno puta bez obzira jesam li ga čula u vlastitim mislima ili (ne) izgovoreno od mnogih žena u terapiji, na privatnim satima, na grupama.

Pitala sam se ja jutros počinje li to ovako. Ovako suptilno, u okruženju koje ne govori da si previše, ali kao da ti to decentno čitaš želeći sačuvati odrasle od onog od čega bi već trebali znati čuvati se sami.

Jesam li ja previše? Jesi dušo nekad si previše i to je odgovor koji je jedina istina. Ali to što si nekome previše nema nikakve veze s tobom već sa onima koji te (ne) vide, koji te nisu vidjeli dok si bila mala, i s onima koji te nikad neće istinski vidjeti jer nikad neće istinski vidjeti sebe.

Zato, budi previše. Budi najviše. Budi ponor i najveća visina ikad i budi to što jesi makar se sve treslo u tebi, oko tebe, a i u drugima.

Jesam li ja previše? Pitanje za koje bi voljela da zauvijek prestane postojati. U očima moje djece, u pokretima žena koje plešu bojeći se uzeti prostor, u mom srcu, u riječima žena koje mi dolaze na terapiju. Previše je istovremeno odurna i predivna riječ.

Odurna jer podrazumijeva emociju koja te grči i uzima ti autentičnost, a predivna jer… Pa nije li predivno da te ima puno?!

Marina je mama, supruga, logopedica. Marina je ozbiljna, ali vedra. Ona je topla, meka i nježna u komunikaciji i ophođenju. Ali kad Marina zapleše, njeno se tijelo kreće slobodno, divlje i nesputano. Ta sloboda pokreta omogućila joj je bolje odnose, zdravije majčinstvo i snagu da postavi granice.

Marina nas u svojoj priči podsjeća da u nama još uvijek živi ona vesela djevojčica i ona buntovna tinejdžerka. Upravo taj kontrast između načina na koji se predstavlja na van i načina na koji se osjeća iznutra bio je za nju opterećujući. U pokretu, plesu i odabiru muzike koja izvlači na površinu njenu unutarnju divljakušu, Marina je pronašla sebe.

Naslovna fotografija: unsplash.com

Objava jesam li ja previše? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Tek odnedavno, čini mi se, žene su istinski progovorile o tome kako je majčinstvo (nekad) teško. I sad kad se veo tajne i iluzije napokon podigao, odmah se stvorio veliki val onih koji su te iste mame pokušali poklopiti i zataškati pričajući o tome kako majčinstvo nije teško, ne bi trebalo biti teško i kako smo mi mame koje govorimo o tome kako je teško zapravo – razmažene sebičnjače.

A sad ću ti reći jednu istinu. Majčinstvo je teško ako ga radiš kako treba.

I ponovit ću to milijun puta. Jer, ako si ti osoba koja kopa po svojim programima i istražuje svoje dubine, onda te dubine vidiš u svojoj djeci i svjesna si što sve tvoje podsvjesno čini njihovom podsvjesnom. I tu sad uopće ne govorim o težinama koje su prisutne u fizičkom smislu – trudnoća, rađanje, postpartum. Pelene, dojenje, kuhanje, trčanje na aktivnosti, doručak, ručak, večera, projekti, vrtićke obaveze, roditeljski, ocjene, odjeća, rođendani…

Pretpostavimo da je tu i tata koji preuzima brigu o tome i nekako se snalazite jer težina je lakša kad se dijeli. Ali, tu je onaj nevidljivi teret majčinstva. Ona briga koju svi danas kao demoniziraju i zovu kontrolom, ali ja neću. Voljeti svoje dijete puno je više od toga da brineš o njegovim fizičkim potrebama. Voljeti dijete jest brinuti o njegovim emocionalnim potrebama.

I to zvuči jako jednostavno. Voliš, maziš, paziš i to je to. I možda i jest jednostavno. Ali je teško. Jer tvoj život nosi svoje i tebe nitko nije naučio kako da budeš sa sobom u težini. I ne možeš sada samo s lakoćom biti istinski prisutna za svoje dijete jer, priznat ćemo, većina nas ne zna kako istinski biti tu za samu sebe.

I onda kad žena u postpartumu osjeti da ima sve, ali tuga je u njoj golema i prevelika, osjeća se ludom.

Kako da nekome kažeš da ti se plače zbog svega što si izgubila, zbog svega što više nisi, kad imaš sve oko sebe što bi trebalo biti jednoj ženi potrebno ( i dovoljno) za sreću.

Istina je da je majčinstvo veliki, ogromni dobitak. Ali istovremeno je i gubitak jednog identiteta koji smo nosile dvadeset, trideset, pa čak i četrdeset godina. Bile smo TO, sada smo nešto sasvim drugo. Uh.

I potrebno je vrijeme da taj novi identitet obuhvati i malo onog starog i da se stope zajedno u novu tebe. Ne samo vrijeme, potrebna je pažnja i toplina i ljubav prema sebi. Ali prije svega toga, potrebno je iskreno sebi priznati ono što jest. Ono što može biti za mnoge od nas period postpartuma i nekoliko godina nakon njega. Traganje za svojom novom autentičnom prirodom.

Poslušaj i pogledaj kako je jednoj ženi u tome pomogao ples. Ples i osjećaj potpune prihvaćenosti svaki tjedan u dvorani.

Objava zašto se sramimo reći da je majčinstvo teško? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nedavno sam razmišljala o tome kako je to s nama ženama. Kako je stvarno ponekad teško i naporno biti žena. Od malih nogu kad se od tebe očekuje da budeš slatka i poslušna. Preko školskih dana kad otkrivaš da je tvoje tijelo nešto loše, nešto sramno, nešto što se ne smije pokazivati jer je opasno. Onda onih ludih tinejdžerskih dana kad ponovno pristojnost dolazi na tron, a hormoni bi najradije divljali i plesali i skakali po glavama svih odraslih koji ti se nađu na putu.

Završi faks. Nađi frajera. Pod svaku cijenu jer…tko si ti ako si sama?

Rodi dijete. Najmanje dvoje. Najviše troje. Jer ako nemaš dijete, jesi li zapravo žena? Ako imaš više od troje, što je s tobom, ne znaš držat noge skupljenima?

I nastavlja se u odrasloj dobi. Biti žena. Roditi, proći kroz pospartum. Ne roditi, proći kroz osude društva i bliže okoline? Nositi “tri ugla kuće“ kako su nas učili, kako se to treba. Učiniti maksimalno tamo negdje do perimenopauze kad ponovno podivljaš.

Biti žena, tražiti se ispočetka, desetine puta u životu. Svaki put kad dođe nova uloga, dolazi i pitanje – tko sam ja? Tko sam ja kad nisam mama, nisam partnerica, nisam neka od svojih uloga koje tako hrabro nosim kroz život?

Tko sam ja kad odlučim ne biti uvijek snažna i hrabra? Tko sam ja kad odlučim da mogu biti ranjiva? Možda čak mogu biti i bijesna. I ljuta. I tužna. Tko sam ja kad isplačem sve svoje suze i one me dovedu do nečeg predivnog u meni?

Tko sam ja kad se prestanem sramiti svog tijela i kad ga prestanem mrziti? Tko sam, kad se svi slojevi moranja, trebanja i davanja skinu s mene?

I osjetim da se budim. Ja se budim. Ja – žena. I biti žena prestaje biti (samo)teško. Postaje predivno, oslobađajuće, hrabro i ranjivo istovremeno. Biti u svom tijelu i uživati u svakoj emociji kroz pokret, kroz ples, kroz doživljavanje same sebe znači biti žena.

Ma koliko god se trudili, nemoguće je to strpati u riječi. Jer to bi značilo strpati ženu ponovno u još jednu kutiju.  A žena ne stane u kutiju. Žena stane u cijeli svijet.

Priču o tome kako su ples i terapija plesom vratile ženu ženi, ispričala je Saša. Saša je žena koja dolazi u moj studio sedam godina uz nekoliko prekida. Priča je to o ženi koja je kroz ples prošla kroz dvije depresivne epizode kojima sam svjedočila i to je nije spriječilo u traženju sebe. Kad gledam njen pokret, srce mi naraste za dva broja jer znam što znače njene riječi – ples je prioritet.

Saša je sebe stavila na prvo mjesto.

Sašin video je prvi od serijala koji smo snimile Sonja i ja. Počelo je kao ideja o promociji Angels studia, ali pretvorilo se u promociju slobodnih i autentičnih i iskrenih žena. Nakon svakog videa ostaje onaj osjećaj – da, i ja volim biti žena.

Angels Body and Emotions studio – upisi

Naslovna fotografija: unsplash.com

Objava tko sam ja ispod svih moranja? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kako je to doista biti mama i poduzetnica? Jesu li stvari doista tako divne kao što se čine? Koji je teret poduzetništva (osobito u Hrvatskoj)? Koliko mi (zapravo) imamo slobode?

Nedavno sam pričala s jednom prijateljicom koja je zaposlena u struci za stalno, sretno udana i mama troje djece. Žalila mi se na putovanje vlakom na posao i odvođenje djece u vrtić i školu prije nego svane dan. Potužila mi se na to koliko ih malo vidi i koliko malo prostora ima za planiranje svog dana. Žalila se na svoje obaveze. Na šefa i direktoricu. Žalila se na vlastito pregorijevanje. Jedino rješenje vidi u tome da se otisne u poduzetničke vode.

Tada bih, rekla je, imala više vremena za sebe i obitelj. Tada bih, rekla je, imala više slobode, bolje financijske prilike, i manje bih pregorijevala.

No, je li to uistinu tako?

Baš kao što se nekad u socijalističkim ustrojima, veličao rad u tvornicama i zajedništvo radničke klase, te uklopljenost u okvire i pravila, danas se puno veliča suprotnost tome. U kapitalizmu se veliča kapital, naravno, te red, rad i disciplina koja omogućuje da se veliki sustavi bogate preko leđa malog čovjeka. Ali sve je to popraćeno i veličanjem „slobode poduzetništva“.

Sjećam se kako sam već davno prije, mislim da čak prije skoro dvadeset godina, imala isprintanu u svom novčaniku rečenicu: “Ako radiš ono što voliš, nećeš raditi ni dana”. Dvadeset godina, dvije karijere, dvije varijante zaposlenja i nekoliko burnouta kasnije, pljunula bih na tu istu rečenicu.

Možda zvučim sad malo predramatično, ali ta rečenica nije istinita. Bar ne za mene, kao ni za sve ljude koje poznajem i s kojima iskreno razgovaram (a ima ih). Ta rečenica možda je dobra da nekoga potakne da se baci u posao koji će voljeti ili da se otisne u poduzetničke vode, ali kasnije će se, kad-tad, suočiti s realnošću. Baš kao što će se ova moja prijateljica, suočiti s realnošću ako napusti „siguran“ i stalan posao i zamijeni tu stabilnost s ludilom poduzetnica/mama/ djelovanja u Hrvatskoj.

Kao prvo, postoji mogućnost da se u njenom životu neće puno promijeniti. Nakon što se posao ustabili, shvatit će da ponovno pregorijeva. Jer nije bilo pitanje posla nego odnosa (najčešće s mužem i vezano uz raspodjelu odgovornosti u kući), ili je bilo pitanje njenog mindseta i prebivanja u muškoj energiji kroz prevelike ciljeve i zalogaje i previše obaveza (to u poduzetništvu može biti puno luđe nego kad radiš za nekog drugog), ili je pitanje samo života žene u kapitalističkom patrijarhalnom društvu neprilagođenog ženskom sustavu funkcioniranja, hormonalnom sustavu i ženskom biću (a bome i čovjeku) općenito. Često je zapravo kombinacija svega ovoga.

Kao drugo, shvatit će da je motivacija kad si sam svoj gazda ili prenaporna ili nedovoljna. Postoje dani kad ti se ništa ne da, a postoje dani kad ti se ništa ne da – a rokovi stisnu. I onda nema neko vrijeme kad moraš otići u ured naprimjer ili netko drugi tko te malo potakne. Često si sama sa sobom i moraš potaknuti sama sebe, a možda čak i ljude oko tebe koji za tebe rade.

Sve potonje trebaš i platiti. Plus državu i ostale vesele račune. I tu lovu – moraš zaraditi sama. Što je već u startu povratak gore na ono prvo navedeno – burnout. Bez kojeg u početku čak i teško da možeš jer postavljaš na noge nešto što je do sada bilo samo ideja i to naprosto zahtijeva povećan trud.

Mogla bih sad tu i dalje, ali ne želim jer mi nije cilj odvratiti ikoga od poduzetništva. Voljela bih samo da je meni netko rekao sve ovo. A najviše bih voljela da sam slušala ako mi je netko i govorio. No s pola uha, jer da sam bila svjesna svega što nosi – rad za sebe – možda bih se prepala i odustala. Zato neću dalje o težinama, jer to poduzetništvo ima i svoje ljepote.

Nije da nećeš raditi ni dana, ako radiš što voliš, ali gonit će te strast i bit će puno trenutaka kad ćeš uživati.

Moguće je da ćeš u početku izgorjeti, ali ćeš do tada, nadam se, postaviti neke dobre temelje pa ćeš si moći odvojiti vrijeme za odmor, healing i promjenu strategije i mindseta. Financije isto ovise o tvom mindsetu, o načinu rada, o tvojim motivatorima. I tu nemam puno za reći jer za mene je to „rollercoaster“ kojim polako učim upravljati jer je takav bila i moja podsvijest kad je u pitanju novac. Pravo ludilo svega.

Navikni se da nećeš raditi osam sati. Nekad ćeš raditi manje, nekad više, nekad ćeš raditi kad nitko ne radi – vikendi, blagdani, popodne ili noć. Nekad ćeš u tome uživati, a nekad će ti ići na živce.

Ako osjećaš zov prema nečemu, odvaži se. Svjesna da nije lako, svjesna da će to zahtijevati puno unutarnjih promjena i tvog osobnog rasta. Svjesna da poduzetništvo ne mijenja magično tko smo iznutra niti je lijek za burnout. I svjesna da je to put u kojem se oslanjaš najviše na sebe.

I mijenjat će se taj put.

Ono što je meni poduzetništvo dalo jest sloboda da budem tko jesam.

Sloboda da budem u svojoj ženskoj prirodi i energiji puno više nego prije. Dalo mi je strast koja se uvijek iznova gasi pa ponovo pali. Dalo mi je mogućnost da izražavam sebe uvijek na nov način, da stalno radim nešto novo, da sam uvijek u nečemu početnica, a to obožavam. Dalo mi je mogućnost da radim s ljudima s kojima ja želim. Dalo mi je poduke o mom stavu, o mojim podsvjesnim programima, o mojim odnosima.

Ja obožavam put koji sam odabrala. Ali on nije lak. Težak je i onaj drugi, kad radiš za nekog, kad radiš u velikim sustavima, kad žrtvuješ neke stvari za „sigurnost“. Na tebi je da odabereš svoje teško.

Ako se odvažiš, upamti da se uvijek možeš predomisliti.

Ako se odvažiš, upamti da kad radiš što voliš imaš strast i vještinu. Ali opet ti se nekad ne da, umoriš se, nemaš volje. Tad se odmori, a nemoj odmah odustati.

Ako se odvažiš, upamti da je burnout iz nas, a ne „iz šefa“.

I samo polako, hrabro i s puno ljubavi i nježnosti prema samoj sebi.

“Be Your Own Boss” konferencija za žene poduzetnice

O svim ovim temama progovarat ćemo na drugoj “Be Your Own Boss” konferenciji 8. i 9. ožujka  gdje ćemo iznova otvarati važne teme – poput financija, ženskog plemena, biznisa bez i sa društvenim mrežama, kako pronaći svoju zonu genijalnosti te ostale važne teme koje se tiču ženskog poduzetništva. Ivku Armandu Todorović možete poslušati na panelu “Poslovna transformacija kroz žensku podršku” u kojem sudjeluje s osnivačicama portala Supermame.hr Sonjom Švajhler i Martinom Friganović, a ispričati će nam kako i zašto su poslovna transformacija, rast i uspjeh lakši uz žensku podršku.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Be your own boss (@byob_grupa_za_poduzetnice)

Objava biti mama poduzetnica pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Posvećujem se sebi jer želim uživati u onom što jesam……

Zašto je nova godina najgore vrijeme za donošenje odluka? Zašto to nije ni idealno vrijeme za velike promjene navika? Zašto se sve navike i nabrijani ciljevi doneseni tada izjalove?

Ako te zanima moja teorija, nastavi čitati…

Nekad mi je nova godina bila vrijeme kad pokušavam napraviti novu sebe. Znaš ono – new year, new me? E, to.

Ne sjećam se da sam ikad uspjela izgraditi novu sebe baš na 1.1. neke godine, ali se sjećam da sam bila vrlo drastična. Velike promjene, veliki ciljevi, potpuna suprotnost onog što sam bila 31.12.

Kakva notorna glupost. Zašto bi uopće htjela biti potpuna suprotnost sebi? Zato što se nisam zapravo voljela. I tu je odmah prvi razlog zašto ne uspijevaju ta “new year, new me” sranja. Jer se donose iz nevoljenja sebe, pa čak i mržnje svoje sjene. Jer ja ne valjam ako imam pokoju lošu naviku, ako moje tijelo nije savršeno ili ako nisam top dog, pardon, top bitch u svom poslu.

Ne prihvaćam sebe kakvu jesam, već ganjam neku sliku idealnog selfa koji, po svom dosadašnjem iskustvu, ne postoji jer ne postoji savršena osoba, savršena ja.

Osim toga, nakon blagdana za koje je karakteristično da više jedemo, više gledamo filmove i serije, više se družimo uz hranu, a i više provodimo vremena sa svojim matičnim obiteljima (a to donosi svašta), više smo doma, malo je teško ući u pobjednički m0od. Možemo se zavaravati da su nagli rezovi dobri, ali za većinu nas – nisu. Ako smo radili malo, ili ništa, prvi radni ponedjeljak u godini nije vrijeme za postavljanje megalomanskih ciljeva. Ako smo vježbale malo, ili ništa, teško da ćemo odmah trčati maraton ili se za njega početi pripremati s voljom. Ako smo jele procesuiranu, tešku hranu, je li doista pametno rješenje baciti se u restrikciju? Ne, jer će završiti ponovnim prejedanjem i novim ciklusom restrikcija – pretjerivanje. (trust me, been there, done that). Osim toga, detoxi koji se sad reklamiraju imaju neko svoje vrijeme. Na stranu teorije koje govore kontra njihove korisnosti, ja sam znala osjećati benefite detoxa, ali usred zime nije baš vrijeme za salate i hladne sokiće.

A usred zime nije ni vrijeme da staviš sjeme u hladnu zemlju niti da gledaš hoće li izrasti stabljika. A tako se ponašamo kad krećemo u velike i nove stvari u siječnju. Kopamo po zaleđenoj zemlji ne sluteći da je ispod vanjskog zaleđenog sloja tako toplo, mekano i fino.

Otkad pratim svoj menstrualni ciklus, sve više osjećam da je njegov ritam, zapravo i ritam života. Vrijeme menstruacije je vrijeme zime. U to vrijeme žena se povlači, provodi vrijeme u samoći, zavlači se u kukuljicu, odlazi duboko u sebe. Zatim slijedi proljeće, kad se žena budi, kreću se stvarati nove ideje, ubiru se plodovi zime, lagano se budi energija, žudimo za novim, za ciljevima, namjerama, životom. Pa slijede dani plodnosti – zvani ljeto – kad se družimo s drugima, osjećamo se privlačno, želimo život, želimo posao, želimo ostvarenje, živahne smo i žive. Onda na jesen, u predmenstrualnoj fazi odjednom osjećamo potrebu klasificirati svoje ciljeve, revidirati ih i postaviti mjerljivo. Raščišćujemo sebe i okolinu – odnose, stvari, zaostale poslove. Pripremamo se za zimu. I ako sve u ritmu odradimo, imamo i vremena za nju.

I sad, kad pogledaš, da u menstrualnoj fazi kreneš s novim režimom posla, novim treninzima, novom prehranom, novim odlukama – nećeš se dobro provesti jer nećeš imati energije, volje niti elana. Pričekaj predovulacijsku fazu, fazu proljeća.

A tako je, u mom oku, i s novim ciljevima. Poslovnu godinu pripremam ujesen. Revidiram je i uvodim novitete u proljeće. Pred ljeto i u ljeto uživam u svojoj snazi i slobodi. A zima? Zima je za polagano i mekano bavljenje sobom i poslom i ispunjavanje ciljeva koji su već u snazi i u svojim tračnicama.

Isto je i s navikama, isto je i s djecom i isto je s mojim osobnim stvarima. Nastavljam gdje sam stala, samo sam još nježnija i duplo više vremena provodim u introspekciji, meditaciji, kontemplaciji. U istinskoj brizi o sebi. Njezi svoje sjene. Utopljavam se treninzima – plešem i vježbam mekano, polako… Jedem toplu hranu i polako se navikavam na manje slatkog. Jer želim, ne paše mi, a ne jer moram.

Ne brini, ulovi i mene stres života. Jurnem pa stanem. Ulovi me panika koja je u kapitalističkom patrijarhalnom društvu normalizirana jer se ono na njoj hrani. Ali stanem onda. Promatram što izbjegavam jer se ne želim suočiti, a za što doista nije sad vrijeme. Što je potrebno obaviti odmah, a što može čekati.

I iskreno, iskreno se posvećujem sebi. Ne kako bih se promijenila. Ne kako bi postala bolja verzija. Ne.

Posvećujem se sebi jer želim uživati u onom što jesam, jer zaslužujem vlastitu pažnju i jer je vrijeme za mene najbolje sjeme za vrijeme rasta u poslu, odnosima i roditeljstvu.

Foto:unsplash.com

tijelo, emocije i mentalno zdravlje

Objava zašto je nova godina najgore vrijeme za donošenje odluka? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.