Autor: Ivka Armanda Todorović

zašto imamo potrebu biti savršene žene, supruge i majke?

Malo sam već i sama sebi dosadna kad pišem o tom nevidljivom teretu kojeg žene i dalje nose, ali naprosto me uvijek nešto trigerira ili podsjeti na tu tematiku. Sklona sam poravnavati nepravde, pa me tako ova nepravda uvijek kopka. A ono što me kopka još više jest to da smo si tu nepravdu same natovarile na leđa. I rado je nosimo. Zašto pričam o nečemu što je apsolutno normalno? U našoj kulturi, u našoj svijesti u našim obiteljima, pa čak i onim progresivnima, gdje su se muško ženske uloge približile i maksimalno izbalansirale? Zato što imam kćer i imam sina. I oboje su savršeno sposobni za emocije, za brigu o drugima, za rad i za empatiju. Sigurna sam u to. Sigurna sam jer su mi došli bez uvjetovanih reakcija,…

zašto neke mame kukaju (više od drugih)?

Zadnjih nekoliko tjedana osjećam kompletnu zasićenost svojom majčinskom ulogom. Šmrkavi nosevi, pokakane guzice, usisavač, krpa i kuhinja uzimaju puno previše od mojih 24 sata. Puno više nego ja to želim i puno više nego je meni to podnošljivo. Jedan dan sam stavila bebu u sigurno okruženje, sina montirala pred tv, zatvorila se u kupaonu i plakala. Totalni overload. Pričala sam o tome prijateljici preko telefona. Iako me slušala, osjetila sam da ne razumije. Odnosno, prihvaća da je meni tako, suosjeća, ali ne razumije. Znam da je i ona imala teških dana dok su klinci bili mali, ali nisam sigurna je li se baš ovako osjećala kako se osjećam ja. Ponekad. Ma, budimo iskreni – često. To me natjeralo na razmišljanje. Kako to da se neke žene, ma koliko majčinstvo bilo…

što zapravo znači kad žena kaže da je ona sebi ispred djece i muža?

Nedavno sam pročitala naslov nekog članka u kojem je jedna žena izjavila: na prvom mjestu ja, pa muž, pa djeca. Nisam čitala članak, ali mi je pogled skrenuo na komentare. Sve mahom žene, počele su prosipati otrov. Da što ona sebi ima biti prva, da što je uopće rodila djecu, da takve žene svoju djecu zanemaruju, oštećuju itd. Jedna je čak rekla kako je vidjela životinju da je skoro umrla od gladi jer je hranu svu davala djeci. Što znači staviti sebe na prvo mjesto? Ja uvijek izjavljujem istu stvar. Prvo ja. I to se potpuno ne odnosi na bilo kakve vanredne situacije. Da smo gladni i imamo koricu kruha, dala bih je djeci. Da smo žedni i imamo kapljicu vode, dala bih je djeci. Da je hladno i imamo…

sjećaš li se tko si bila kad nisi bila – mama?

Neki dan mi je moja najbolja prijateljica rekla da sam drugačija. Manje se smiješ, rekla je, i u meni pokrenula motivaciju. Ne za smijeh, nego za tugu, suze i zbunjenost koju osjećam već dvije godine, a koja se s tim riječima u meni natopila još većom snagom i energijom. Manje se smiješ, rekla je. I da, bila je u pravu. Oduvijek sam bila sklona premišljanju, analiziranju i naizgled bezrazložnom osjećaju tuge i zabrinutosti, ali nikad, baš nikad mi nitko nije rekao da se ne smijem. Moj osmijeh je bio moj zaštitni znak, čak i u teškim situacijama pronalazio je razloge da se pojavi. Sjećam se i jednog od najljepših komplimenata koje sam dobila. Bio je to kompliment mog prijatelja koji je jednom sasvim spontano kad sam došla u kafić izvalio…

kako sam prestala tražiti savršenstvo i počela živjeti roditeljstvo

Danas sam intenzivno razmišljala ili čak bi bolje bilo reći – osjećala kako još nisam spremna biti mama dvoje djece i kako nisam ni sada, u sedmom mjesecu trudnoće, sigurna jesam li to ikad željela. Jasno, jesam na onoj idealnoj razini, u kojoj sretna obitelj ima dvoje djece – curicu i dečka, ali kad sam iskrena… Kad sam skroz iskrena prema sebi, zapravo bih rekla da to nisam željela, da nisam spremna i da mi je jedno dijete zapravo dovoljno. Takvo priznanje najčešće prethodi i uzrokuje osjećaj krivnje i grižnje savjesti jer uopćeno je mišljenje da bebe u trbuhu osjećaju sve, a osobito osjećaju da nisu željene. A tko želi da se njegovo dijete osjeća neželjeno? Baš nitko. Zbog toga puno mama ovakve emocije proguta i potrpa ispod tepiha, misleći…

flow ili “hustling”

Danas sam ujutro sjedila na terasi pitajući se što zapravo želim. Kao i svatko tko je na svojoj koži osjetio što zapravo znači biti osjetljiva osoba i kakav je osjećaj anksioznost, znam da je trenutak u kojem se osjećam loše zapravo trenutak u kojem od loših misli ne vidim ljepotu trenutka i da je izlaz iz toga uvijek – prisutnost. Kroz ovo putovanje koje sam prošla zadnjih nekoliko godina jednu sam lekciju definitivno usvojila. A to je lekcija prolaznosti. Sve, dobro ili loše, prolazi. I kad samo gledamo, analiziramo i proučavamo kako se osjećamo, što mislimo, što zapravo trebamo, prođu nam trenuci poput tog mog jutrošnjeg, kad ptičice pjevaju, kava je topla, sunce lagano grije i svijet je na svom mjestu. Rekla bih, prođe nam život. Većinu svog života ponosila sam se…

množi li se ljubav kad se dijeli?

Već i ptice na grani znaju da mi je bilo teško kad sam rodila. Pisala sam o tome nekoliko puta i uvijek sam nastojala biti iskrena prema sebi, ali i prema drugim ženama jer, smatram, nije to stvar kukanja, već podrške i nastojanja da jedna drugoj kažemo – hej, nisi jedina i meni je tako. Ono o čemu nisam pisala jest kako se mijenjaju odnosi kad postaneš mama. I nije tu bitno imaš li jedno, dvoje ili petero, iako postoje velike razlike, bitno je da si promijenila svoj identitet i svoje ja, a s time i svoje odnose. Prijateljice više ne mogu računati na spontanost, duge izlaske zamijenile su kratke usputne kave i kava za van u parku uz trčanje za toddlerom. U tvoje priče ubacile su se i priče…

godine krize, godine promjene, godine sazrijevanja – 30te

Zadnje dvije godine za mene su bile nekako teške. Ne mogu čak reći da se nešto strašno dogodilo. Imam ljude oko sebe, imam zdravo dijete koje napreduje, imam posao koji volim, u obitelji su svi ok. Imam obitelj. Dakle nije bilo ništa prijeteće niti ništa što bi se moglo nazvati nekom tragedijom, naprosto bile su prepune nekih izazova, suočavanja sa sobom i težnje da se ponovno regrupiram i prestrojim i vidim gdje sam i koliko živim autentično i iz sebe. Jasno je da je 2016. bila drugačija jer postala sam mama. Ona je ispunjena zapravo time. Porodom, bolnicom prva dva tjedna, i zapravo bih mogla reći, u nekim trenutcima, bila je preživljavanje. Ali to se nekako i očekuje od prve godine s bebom, pa sam to još i lakše prihvatila, gledajući unazad….

100 dana prve bebe

Budući da je mjesec mentalnog zdravlja i svjesnosti o mentalnom zdravlju u tijeku, osjećam potrebu da napišem tekst o svojim prvim mjesecima s Vitom. Potaknuta jednom instagramskom inicijativom, razmislila sam o tome što bih željela da svaka mama koja se bori s teškim postporođajnim emocijama – zna.

balans, balansiranje, tanjuri, bebe i gospođica krivnja

Ponekad si stvarno želim dati medalju jer uspijevam brinuti o sebi, o braku, o svom malom Zmaju i hendlati posao, a uz to još i imati kakav takav društveni život. Ponekad. Ali ne danas. Danas nije taj dan. Prošli sam vikend bila na poslovnom putu. To zvuči onako ozbiljno, ali nije. Radila sam i uživala sam. Ali sad plaćam. Naime tako kad me nema za vikend nastojim Zmaja bar jedan dan ostaviti doma u tjednu da se malo družimo. E a onda kad to učinim, zapravo izgubim jedan „poslovni“ dan i tako sam cijelo vrijeme kao u nekom nesrazmjeru između onog što bih željela stići i onoga što zapravo stižem. Kao da se utrkujem s nekim tko je realno puno puno brži od mene, lovim trenutke za sve što čini…

Povežimo se na Instagramu!