Autor: Ivka Armanda Todorović

ako se ne izmoriš ovog Božića, jesi li doista – mater?

Sjećam se razdoblja kad sam ulazila u brak, ili odnos u kojem nismo samo cura i dečko, nego smo i partneri i živimo zajedno i kad sam počinjala neku drugu, novu fazu svog života. Iako nikad nisam bila tipična domaćica, trudila sam se nekako biti ta koja nosi tri ugla kuće jer… pa to sam cijeli život gledala. Tako se mora. To se očekuje. To je moja uloga. Ispod svih tih rečenica stajale su dvije istine. To je bila ranjenost željna ljubavi, žena koja je u dubini sebe usvojila postavku da je vrijedna voljenja, samo ako se dovoljno potrudi. Sjećam se da se nisam osjećala dobro ako nisam znala odgovor na pitanje što je za ručak. Da se nisam smatrala vrijednom ženskog bića ako nisam imala čisti stan. Ja, ne…

roditeljstvo je teško ako ga dobro radiš

“Generacija infantilnih majki koje si dopuste izlazak u klub u degutantnoj odjeći i ne vide da je majčinstvo predivna stvar.” U jednoj rečenici sumirano sve što sam pročitala u posljednjih nekoliko dana, a jedan dio rečenice izrekao je renomirani psihoterapeut kao odgovor na pitanje što jest ili nije ljubav. A nije prava ljubav i pravi kontakt, kaže, ako majci briga o djetetu nije effortless. Što god to značilo. Majčinstvo i roditeljstvo, kao i većina dobrih i vrijednih stvari u životu zahtijeva neki trud. Trud često dolazi sa žrtvom. Do koje mjere ta žrtva ide dakako ovisi o nama. Ako smo uvjerene da je dobra žena i dobra majka ona koja šuti i trpi onda je to za nas to. Ali, ako malo raspakiramo to što nam je postalo intrinzično u…

tijelo, emocije i mentalno zdravlje

Kad uđeš u tijelo nemaš se više gdje sakriti. Svi su osjećaji tu. Ja sam čvrsti pobornik psihoterapije. Obožavam taj način rada na sebi i donio mi je puno toga dobroga. Najveći blagoslov je promjena načina na koji razgovaram sama sa sobom. No ipak, neke se stvari ni osvještavanjem, ni promjenom, ni razgovorom nisu razriješile. To su stvari koje nosimo sa sobom čitav život. Jako sam puno čitala na temu trauma, no sve se knjige, teorije i tekstovi uglavnom fokusiraju na ono što zovemo ranom traumom, one rane koje su nastale u samom početku našeg života, u onom vremenu za koje kažemo prve tri su najvažnije. Traume koje su nam zadali distancirani, toksični ili nesvjesni roditelji. No istina je dakako, kao i obično, puno dublja od toga. “Naime, mislim da…

tvoje tijelo – savršeno ili voljeno?

Kakav odnos imaš sa svojim tijelom? I ne, pritom te ne želim uopće osuđivati niti te tjerati da si zaljubljena u svoj odraz u ogledalu – pitam te jer me doista to zanima. Jer želim s tobom podijeliti kakav ja odnos imam sa svojim tijelom i kako ga ja doživljavam. Jer za mene to je još uvijek „ongoing proces“. Da, iako učim žene kako da zavole svoje tijelo, moj odnos s njenim izgledom nije savršen i nekako sam prihvatila da savršen ni ne treba biti. Počela sam činiti nešto što mi je maknulo fokus s toga da moram biti zadovoljna sa svakim djelićem svog odraza u ogledalu. Mogu voljeti svoje tijelo, a pritom biti nezadovoljna s time kako neki njezini dijelovi izgledaju. Mogu voljeti to što moj trbuh čini, i…

kako se riješiti srama?

Namjerno sam stavila ovaj blesavi naslov – kako se riješiti srama jer zapravo duboko vjerujem da se srama ne možemo riješiti niti ga se rješavati trebamo. Sram je naš drug i sjena koju ćemo zauvijek nositi sa sobom. Otkad smo prvi puta čule – sram te bilo od svojih roditelja. Skupi noge od svojih baka. Zakopčaj se od svojih kolega. Budi pristojna, nevidljiva i tiha – od društva. Sram smo onda ponijele u svom tijelu. Sram od toga kako izgledamo, tko jesmo i kako napredujemo. Sram zbog toga što nikad nećemo biti dovoljno dobre. Dovoljno mame, dovoljno kćeri, dovoljno poslovne, dovoljno sestre, dovoljno žene, dovoljno ljudi. Sram je u svima nama, čak i ako ga nismo svjesne. I, iako sam duboki pristaša klasičnih terapeutskih metoda i educiram se za Geštalt…

ja ne želim cvijeće. ja želim drugačiji svijet!

Ja ne želim cvijeće. Ja ne želim karanfile. Ja ne želim bezlične parade lažnjaka od muškaraca i žena koji s nekim floskulama potvrđuju ono što ja odavno znam. Žena je vrijedna kao i muškarac. Ženske su osobine vrijedne kao i muške. Ženski način funkcioniranja vrijedan je kao i muški. Da, razlike postoje. Da, mislim da smo drugačiji, različiti, da imamo neke stvari koje su nam kemijski ili fizički ili psihički ovako ili onako položene. I što sad?! Pa eto, probali smo živjeti po isključivo muškom principu. I gdje nas je to dovelo? Tisućljeća ratova, patrijarhat, paljenje, gušenje, kapitalizam i novac kao jedina vrijednost. Obitelji iscrpljene previše da bi se posvetile same sebi. Ja želim da više niti jedna žena ne kaže da smo si to same napravile. Koji k….? Nismo…

kako sam zavoljela svoj PMS?

Kako si danas? Kako si stvarno? Ja se upravo približavam najveselijoj fazi menstrualnog ciklusa – ovulaciji, kad se obično osjećam vedro, spremna za ljude i akciju i prepuna ideja. No, ovog je puta malo drugačije. Obzirom da imam male klince koji su zadnjih mjesec dana više bolesni nego zdravi, nisam si dopustila proći kroz faze menstrualnog ciklusa poštujući svoje potrebe i raspoloženja. Tako da ovog puta nalet energije jednostavno nedostaje. No ionako ću ti danas pisati o drugoj fazi, fazi PMS-a ili bolje rečeno predmenstrualnoj fazi. Nekako mi ta riječ predmenstrualni sindrom više ne sjeda jer me potiče da mislim o toj fazi kao o nečem lošem, a ta se faza često lošom i naziva u svakodnevnoj komunikaciji. A zapravo je predivna i može biti jako moćna. Zašto volim PMS?…

koliko si i kako u kontaktu sa svojim tijelom?

Koliko si i kako u kontaktu sa svojim tijelom? Osjećaš li da se tijelo mijenja ovisno o tvojim osjećajima, životnoj situaciji ili količini stresa kojem si izložena? Tijelo stvarno ne zna i ne može lagati. Ono iskreno priča priče o našim traumama, o tome što za nas jest a što nije dobro, kao i o tome kako se trenutno osjećamo. Ono priča priče koje mi ne možemo i ne znamo izgovoriti. Priče o progutanoj tuzi, o neprožvakanom bijesu i neizraženoj radosti. Priče neispričane još od malena, kad su nam rekli: Nemoj se ljutiti, bit ćeš ružna. Nemoj plakati, to nije razlog za tugu. Zašto se smiješ tako glasno, smetaš susjedima. Daj teti pusu, ona te voli. Priče neispričane od malena kad su dopustili da nas netko grli kad ne želimo,…

o istinskoj ženstvenosti i patrijarhatu

Tekst preuzet iz newslettera “Brutalno Svoja” by Ivka Armanda Todorović na koji se besplatno možeš prijaviti ovdje. Kak’ si? Jel’ uživaš već u ljetu? Ja definitivno da. I radim i ne spavam, ali ne dam se jer volim ljeto usprkos nenormalnim vrućinama. Ono što ne volim jest kad se ženstvenost pokušava strpati u neke čvrste i malene okvire tako da odgovara nekoj patrijarhalno nametnutoj slici žene i ženstvenost onda postaje jednodimenzionalna. Ženstvenost je individualna, kao i sve ostalo. Nismo svi jednaki u društvu, nismo svi jednaki sami, nismo svi jednako ambiciozni niti jednako smireni. Tako nismo ni sve mi – jednako ženstvene. Ne znam jeste li popratile situaciju na društvenim mrežama oko koje se digla bura. I baš mi je drago da jest. Naime, prije nekog vremena ja sam dobila…

ove se godine želim zaljubiti u sebe

Odupirem se bilo kakvim velikim odlukama od siječnja i od 1.1., ali ako me već netko vuče za rukav da opišem kakvu godinu želim, rekla bih da želim sebičnu, protočnu i ljubavnu novu godinu. To sam neki dan i napisala na Instagram story-u. Želim se ponovno zaljubiti u sebe jer sam opet drugačija nego prošle godine i želim doista češće govoriti NE stvarima, ljudima i razgovorima koji me ne ispunjavaju. Želim više govoriti DA stvarima koje volim i koje me pune čak i onda kad mi se čini da bih radije odspavala. Jer odmor je super i važan, ali vjerujem da treba biti izbalansiran i prošaran aktivnostima koje nam zapravo daju energiju. Jedna od tih aktivnosti za mene je definitivno ples. Osobito ples u Angels-u. Osobito na način da mi…