U zadnje vrijeme po Instagramu mi iskaču objave poput “Zašto moje dijete neće vjerovati u Djeda Mraza? ”. I to je potpuno u redu. Muž i ja smo oboje ateisti, većina naših prijatelja i poznanika su vjernici. I to je sasvim ok. I “slavimo” Božić jer volim taj osjećaj topline, euforije, okupljanje, druženje i, nećemo se lagati, poklona i dobre klope. Znaš ono, kad barem tih nekoliko dana veselja i slavlja ne moraš misliti još i na kalorije, potrošene pare i doprinose na sredini idućeg mjeseca.

Ali postoji nešto što me smeta u cijeloj ovoj “Djed Mraz/Božićnjak” priči. Budimo realni, Božić je odavno postao komercijalizirani blagdan, htjeli to priznati ili ne. No ako djeci uskratimo Djeda Mraza već u startu, ako im uzmemo tu malu, meku, toplu magiju u kojoj je sve moguće…što nam zapravo ostaje?

Jer iskreno, pravi smisao Božića se već davno izgubio, ali malo čuda i dječje fantazije još uvijek ga drži na životu.

Ne kažem da sam u pravu. Razmišljam naglas. Samo se pitam, ako već toliko glasno rušimo Djeda Mraza jer je “nepotrebna laž”, zašto onda ne bismo za Božić djeci poklanjali samo jabuku pod bor, kao nekad? Možda čokoladu. Nema ništa loše u tome, naravno. Ali fascinantno mi je kako se oko nečega tako bezazlenog stvori atmosfera u kojoj se mi koji ga “čuvamo” osjećamo kao da smo pojeli govno, jer će naše dijete navodno biti delulu do neke određene dobi.

Mišljenja sam da djeca puno prije nego im kažemo znaju da mama i tata kupuju poklone. Nisu glupa. Samo uživaju u igri. Dopuštaju si vjerovati. Dopuštaju si zamišljati. I ta mašta, ta iskra, taj “što ako”… to je nešto što ja želim njegovati.

I onda shvatim nešto još dublje: cijela ta rasprava nevjerojatno podsjeća na jednu drugu, puno ozbiljniju, koja se u ovoj zemlji neprestano vrti. Pobačaj.

Dvije teme koje nemaju nikakve veze jedna s drugom, ali su savršeni primjer iste pojave: moraliziranja, tuđih nosova u tuđim životima, dijeljenja ljudi na dobre i loše, “ispravne” i “neispravne”. U oba slučaja radi se o istom starom društvenom prijatelju – licemjerju.

Jedan dan smo svi jako zabrinuti jer će dijete vjerovati u Djeda Mraza. Drugi dan smo isto tako glasni oko toga što neka žena smije ili ne smije raditi sa svojim tijelom. A zapravo, ni jedno ni drugo nisu ničiji posao.

Ateisti nisu bez duše. Naprotiv. Ponekad mislim da imamo možda čak više empatije nego oni koji najglasnije propovijedaju.

Nisam bila u situaciji u kojoj bih morala birati, i nadam se da nikada neću biti, ali želim znati da ta mogućnost postoji. Za mene, za tebe, za bilo koju ženu koju sutra mogu zadesiti najgori mogući scenariji.

I jednako tako, želim znati da Djed Mraz smije ostati. Za sanjare. Za one koji žele pobuditi maštu, znatiželju, kreativnost. Za djecu koja pitaju kako će Djed Mraz doći kad nemamo dimnjak. Za trenutke u kojima im se oči rašire jer “možda je baš sad prošao”. Djeca trebaju biti djeca.

I zato…

Jednako sam dobra mama i kad navečer poljubim svoje rođeno dijete za laku noć, iako se zalažem za pravo na pobačaj.

Jednako sam dobra mama i kad pod bor stavim poklon “od Djeda Mraza”, iako znam da je taj djedica plod mašte.

Dobro roditeljstvo nikad nije stajalo na strani bilo koje politizirane rasprave.

Dobro roditeljstvo je ljubav, sigurnost i izbor.

A ja biram i pravo na izbor i pravo na čaroliju.

*Stavovi izneseni u ovom tekstu osobni su stavovi autorice i ne moraju se podudarati sa stavovima redakcije. Portal omogućuje prostor za slobodu izražavanja i razmjenu različitih mišljenja.

Fotografije: pexels.com

Objava zašto ću pustiti svoje dijete da vjeruje u Djeda Mraza? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

03:15, božićno jutro.
Budi me nelagoda. Lažni trudovi, pomislim. Okrećem se s boka na bok, pa ustajem i šećem po kući. Nelagoda ne popušta. Palim TV, sjedam uspravno, čekam da prođe…ali ne prolazi.

U meni se polako budi lagana panika. Doma sam, daleko od bolnice. Planirali smo krenuti na put tek poslijepodne jer se danima ništa nije događalo. Još sam i kukala kad će beba van. Familija se već počela kladiti u datume kad ću roditi. Uzimam mobitel i krenem mjeriti trudove. Razmaci su nepravilni, ali bolovi jaki. Odlazim pod tuš, nadajući se da će toplina olakšati, no hvata me mučnina. Po tko zna koji put odlazim na toalet – i tada ugledam krv.

Tijelo mi se počinje tresti, oči mi se pune suzama. Strah me steže.
Rodit ću.
Nisam spremna.
Ne danas.

Zaustavit ću te odmah – ovo nije priča o horor porodu.

Ovo je moja priča o jednom predivnom iskustvu koje želim podijeliti sa svim trudnicama. Bila sam točno tamo gdje si ti sada – slušala sam razne strašne priče i čitala sve i svašta. I kao za inat, baš pred sam kraj trudnoće, algoritam mi je stalno servirao samo negativne priče.

Zato se nadam da će ti sada, baš ovdje i baš u ovom trenutku, iskočiti moja – priča o tome kako porod može biti lijep, smirujući i ispunjen.

Krenimo od početka.
Ostala sam trudna iz prve, iako sam se psihički pripremala da će to možda potrajati. Tako to valjda obično ide. No, negdje duboko u sebi osjećala sam da se događa nešto čudesno. Sjećam se prvog sna – sanjala sam bebicu u nekim neobičnim okolnostima. San nije bio ni tužan ni radostan, samo čudan i na neki bizaran način – lijep.

Par dana prije menstruacije napravila sam test. Negativan. Pomislila sam: „U redu, prerano je, ali osjećam da se nešto sprema.“ Napravila sam još dva – oba negativna. Uvjerila sam samu sebe da sam samo iscrpljena. Bila sam toliko umorna da nisam mogla ustati iz kreveta, a bila sam i toliko smotana da sam zakasnila na šišanje s pudlicom jer sam pobrkala dane.

„Sigurno si trudna“, rekao mi je suprug.
Ja njemu: „Ma kakva trudnoća, menstruacija samo što nije došla.“
A on je tvrdoglavo ponavljao: „Ti si trudna, vidjet ćeš.“

Prošli su dani. Menstruacije i dalje nema. Treći test – opet negativan. Sad već ludim jer znam da će mi se poremetiti cijeli ciklus. Ali nisam mogla izdržati – kupim četvrti. Ovaj put odlučim „odraditi“ ga u čašici i pustiti test unutra. Prođe vječnost, a onda – šok. Pozitivan.

P O Z I T I V A N!

Reći ćeš da sam luda, ali odmah sam napravila i peti – digitalni Clear Blue. Pisalo je „Trudna 2–3 tjedna“. I evo male napomene – nemoj trošiti novce na njega jer baterija nije izdržala ni do jutra. Dakle, što uslikaš – uslikaš.

Vrtlog emocija koji me tada obuzeo ne mogu ni opisati – sreća, suze, strah, nevjerica, sve odjednom. Čekala sam da se probudim, ali ovo nije bio san. A gospon „sveznajući“ naravno: „Jesam ti rekao.“ E pa, bio je u pravu – i neka je.

Trudnoću sam odlučila voditi privatno kod najdivnije doktorice u Poreču. I svaki put sam pomislila – kakva sam sretnica što je baš ona uz mene. Stručna, detaljna, brižna, uvijek puna podrške. Ja sam bila ona panična trudnica koja sve guglа, svega se boji i sve mora provjeriti. A ona je bila moje smireno sidro.

Radila sam nekoliko testova koje doktorica inače preporučuje, među njima i prenatalni test. Tako sam već u 13. tjednu saznala spol naše bebice.

Neću lagati, kad sam čula da je dečkić, bila sam pomalo razočarana. Priželjkivali smo curicu i trebalo mi je dobrih 24 sata da „prožvaćem“ tu informaciju.

Ali onda sam, onako u tišini, pustila da se slegne. U meni raste jedno malo biće, baš onako kako treba biti.

Strah, sreća i – strah od sreće. To su bile tri emocije koje su me pratile kroz cijelu trudnoću.

Strah – da će se nešto dogoditi.
Sreća – jer hej, u meni kuca još jedno srce.
Strah od sreće – najgori od svih. Onaj unutarnji glas koji pita: Smijem li biti sretna? Što ako pretjeram? Hoće li se onda nešto loše dogoditi? Grozan osjećaj, stalna igra uma.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli ɪᴠᴏɴᴀ ᴜɢᴄ | ᴄᴏɴᴛᴇɴᴛ ᴄʀᴇᴀᴛᴏʀ (@ivona.gubic)

Dani su prolazili brzo, a opet dovoljno sporo da stignem čitati, raspitivati se i pripremati za porod. I uglavnom sam osjećala da sam spremna. Moj jedini pravi strah bio je: hoću li dobiti epiduralnu na vrijeme i hoću li na vrijeme prepoznati trudove. Sad mi je smiješno kad se sjetim te naivne misli. Jer u jednom trenutku bol je bila takva da mi je doslovno došlo da glavom udaram o zid.

Torbu sam pripremila puno ranije nego što je trebalo jer svi su mi govorili da prvorotkinje rode ranije. Pripremila sam i plan poroda. Ništa komplicirano – jednostavan i jasan plan koji sam pronašla preko udruge Roda (toplo preporučujem).

Odlučila sam roditi u novom riječkom rodilištu. Pula mi je bila bliža, ali intuicija me vodila u Rijeku – i nisam pogriješila.

Kako sam već napisala u uvodu,  trudovi su krenuli oko 3:15 ujutro. Probudila sam supruga i rekla mu: „Moramo odmah za Rijeku, nešto se događa.“ U bolnici jedva hodam i govorim od straha. CTG, pregled, ginekolog kaže: „Zatvoreni ste, idite doma, odmorite. Ako bude nešto, vratite se.“

Dan je prošao, trudovi nisu stali. Pokušala sam malo odspavati, ali jela gotovo ništa. Navečer, oko 21h, krenuli su jači i učestaliji trudovi. Tu sam bila na rubu – bolovi su me lomili. Rekla sam suprugu da vozi u bolnicu, jer više ne mogu izdržati, a ne znam jesam li već „za porod“. Sama vožnja do bolnice bila je agonija.

Ponovno CTG, ponovno isti ginekolog. Pogleda me i kaže: „Ma ni pola centimetra otvoreni…“ Dogovorimo se da se vratim doma i dođem 26.12. na kontrolu. Iskreno, htjela sam plakati.

Noć je nekako prošla. Malo sna, ali svaki trud me tjerao na toalet. Ujutro, osjećam se mrvicu bolje. Oblačimo se, krećemo ponovno prema bolnici…ali na pola puta – opet jaki trudovi. Nikad mi se bolnica nije činila dalje nego tada.

Pregled, CTG…ovaj put doktorica kaže: „Nema plodne vode.“
Šok. Kako nema? Pa jučer je bilo sve u redu! Kako nisam osjetila da curi voda? Je li to uopće moguće da nisam primijetila? U tom trenutku srce mi se stegnulo od straha.

Ostavljaju me u bolnici. Strah od poroda nestaje – sad mi je važna samo jedna stvar: da je s bebom sve dobro. Pregledava me doktorica i zaključuje da se radi o visokom prsnuću, ali vode još nešto ima. Ipak – inducirani porod.

Presvlačim se u bolničku spavaćicu, predajem torbu, spuštam se prema rađaoni. Strah ostaje negdje iza mene – u meni je sada samo fokus, spremnost i misao: „Idemo. Vrijeme je.“

Ulazim u rađaonu. Srce mi lupa, ali istovremeno osjećam neku smirenost, kao da sam znala: ovo je trenutak koji sam čekala devet mjeseci.

Priprema kreće. Ulazim u rađaonu s mišlju da će mi staviti gel za indukciju, ali do pregleda doktorice moje se tijelo već počelo samo otvarati. Nisam ni primila gel, priroda je odlučila odraditi svoje.

Dobila sam epiduralnu i drip. I tu kreće prava igra. Trudovi su postajali sve jači, sve učestaliji. U nekim trenucima osjećala sam da gubim snagu, ali onda bi iznutra izronila neka nova – kao da tijelo samo zna što mu je činiti, a ja ga trebam samo pratiti i vjerovati mu.

U rađaonu sam ušla oko 14:30.
Oko 17:00 dobila sam epiduralnu, nedugo zatim i drip. Vrijeme između bolova i pregleda kratilo mi je društvo divnih sestara i primalja – razgovarale su sa mnom, držale me mirnom i davale osjećaj da nisam sama.

Oko 19:00 došla je nova smjena. Pregledali su me, ali nisam se otvorila gotovo ništa od zadnjeg pregleda. Sat vremena kasnije doktorica kaže: „Vidim glavicu.“ Trudovi postaju sve jači, bol gotovo neizdrživa. Doduše, sada kada razmišljam o tome, bol je bila podnošljiva, ali u tom trenutku su se svi strahovi svijeta nalazili u mojoj glavi. Sa mnom je bila primalja koja mi pokazuje kako disati, drži me za ruku i daje riječi podrške. Nisam bila sama ni sekundu, i baš zbog toga sam odlučila da ipak ne zovu supruga u rađaonu, iako mi je to bio plan.

Od 20:00 do oko 22:00 bila sam potpuno otvorena. A tada me obuzeo strah – najgori do sada. Misli su se rojile: Što ako beba zapne? Što ako ostane bez kisika? Što ako ja ne odradim ovo kako treba? Primalja je sve vidjela u mojim očima, držala me čvrsto za ruku i nije me puštala. Vodila me kroz svaki trud.

Poštovali su moj plan poroda. Nisam rađala isključivo na leđima, već su me, kako su se šalile, „roštiljale“. To mi je puno olakšalo i trudove i tiskanje. Rađala sam uz puno vriske jer meni je tada bilo gotovo nemoguće zadržati dah. Nos me izdao, a usta su mi se toliko osušila da u jednom trenutku nisam mogla ni vikati ni disati. Samo sam izustila: „Voda.“ I u sekundi su mi donijeli i vodu i balzam za usne. Tek tada sam shvatila zašto sve žene kažu da treba ponijeti labelo – koje ja, naravno, nisam.

Nisam mogla pobjeći od poriva vrištanja. Osjećala sam nelagodu jer mi je bilo neugodno što vičem, pa sam se između svakog truda ispričavala ljudima oko sebe. A primalja je ponavljala: „Ne ispričavaj se, sve je to normalno.“ I tada mi je malo lakše sjelo,  to je proces, to je prirodno.

U jednom trenutku dolazi kirurg i kaže da će me morati malo razrezati. Pristajem. Čekali su do samog kraja i znala sam da je to za moje i bebino dobro. Rez nisam ni osjetila, ali sam teško podnijela sam prizor škara.

Doktorica me u jednom trenutku pitala želim li dotaknuti bebinu glavicu. A meni je tada bilo samo jedno u glavi: Kad će napokon van?

Oko mene su ljudi puni podrške. Navijali su za mene kao da igram finale i zabijam odlučujući gol. I onda – 22:46. Doktorica preko dlana drži malu, modru lopticu. Moje prvo pitanje, kroz suze: „Što mu je? Je li dobro?“ Sekundu poslije čujem prvi plač.

Važu ga, mjere… i stavljaju ga na mene. Moja beba. Naš zlatni sat. Tog trenutka kao da sam zakoračila u drugu dimenziju. Bol? Ne sjećam je se više. Kao da nikad nije postojala.

Nakon zlatnog sata odveli su me u apartman. Odlučila sam da ipak prvu noć ne uzmem bebu k sebi jer sam željela odmoriti. Sestra me pogledala s toliko razumijevanja i rekla: „To je najbolje, niste loša mama ako se sada odmorite. Mama treba snagu.“

U apartmanu me dočekala još jedna predivna sestra. Objašnjava mi da se ne smijem sama ustajati, da ih uvijek zovem, podešava mi temperaturu u sobi, donosi čaj i tabletu protiv bolova. Zaspala sam tek oko 3 ujutro, još uvijek u šoku, u nevjerici. Ja sam rodila.

Rodila sam uz pomoć i podršku predivnih ljudi. Toliko su me plašili, a gle mene – toliko sretna da sam već sljedećeg jutra mislila: „Mogla bih ovo opet.“ Na odlasku iz rađaone rekla sam: „Sigurno se vidimo uskoro.“

Ujutro, oko 8, sestra mi donosi malog Edgara. Tada još nije imao ime, dobio ga je dan poslije. Ali čim sam ga ugledala, znala sam – to je Edgar. Savršeno maleno biće koje je odradilo vrhunski posao.

Ušla sam u onu malu statistiku od 4% žena koje rode baš na dan termina. Moje tijelo i moja beba – odradili su sve tako lijepo, po školskom. A ja sam do neba zahvalna.

Zahvalna svojoj predivnoj doktorici dr. Teni. Zahvalna svim doktorima i sestrama s odjela CTG-a, babinjačama, primaljama i svima koji su me pratili. Zahvalna na svom tom znanju, strpljenju i toplini koju sam dobila.

Ja sam sretna. Ponosna. I beskrajno zahvalna.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli ɪᴠᴏɴᴀ ᴜɢᴄ | ᴄᴏɴᴛᴇɴᴛ ᴄʀᴇᴀᴛᴏʀ (@ivona.gubic)

Drage trudnice, dok završavam ovaj tekst, moj mališan upravo navršava 9 mjeseci. Pišem ga sa suzama u očima jer emocije su beskrajne. I trudnoća, i porod, i postpartum. Koliko god bio izazovan, postpartum je za mene postao  jedno lijepo iskustvo iz kojeg izlaziš drugačija, snažnija i odraslija.

Znam da vas često plaše tuđe priče i da strah pred kraj zna postati ogroman. Ali vjerujte, porod može biti lijep, miran i ispunjen. Vaše tijelo zna put, a vi imate snagu za svaki trenutak. Ne dopustite da vas tuđi strahovi odvedu od onog što vas čeka. Jer ova priča je samo vaša. I može biti predivna.

Objava od straha do smirenja: kako je moj porod postao najljepše iskustvo pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kad sam ostala trudna, mislila sam da znam u što ulazim. Imala sam plan. Imala sam poslovni plan, roditeljski plan, plan kako će sve funkcionirati. Jer sam svoj šef, zar ne? Jer ako to mogu druge mame – mogu i ja. Ali nitko ti zapravo ne kaže koliko ćeš puta gutati suze dok ti beba spava, koliko ćeš puta preispitivati sve – od svojih odluka do vlastite vrijednosti. Ovo je moj pokušaj da stavim sve na papir. Možda da si olakšam. Možda da znaš da nisi sama.

14:30. Gledam šalicu hladne kave koju pokušavam popiti još od 7:40. Šalicu na kojoj piše “Best mom ever” i ne znam bih li se smijala ili plakala. Sjedim na podu pored tada tromjesečne bebe koja se bezbrižno igra u baby gymu dok mi laptop gori na koljenima u pokušaju da završim taj jedan mail koji sam započela tri sata ranije. Raščupana, s izrastom do Zagreba, u pobljucanoj majici i gaćama jer nisam stigla ni zube oprati… u totalnom kaosu, na rubu sloma i pitanja – jesam li stvarno najbolja mama ikad? Najbolja žena? Domaćica? Poduzetnica?

Majka i poduzetnica. Dvije riječi koje mi iskaču iz svakog kutka Instagrama još otkako sam ostala trudna.

Živjela sam u balončiću iluzije da će sve to biti super jer sam girl boss. Ako mogu druge mame, mogu i ja. I onda pljuska. Veća od Texasa.

Od primanja zbog kojih nisam morala razbijati glavu do onih na porodiljnoj zbog kojih sam doslovno brojila cente – došla sam do toga da sjedim s kalkulatorom u ruci i panikom u grlu, pitajući se hoću li moći podmiriti sve obveze kada otvorim pristigle račune. Naknada za mame poduzetnice je takva pljuska i sramota da se još uvijek oporavljam od tog poniženja i sažaljivog pogleda HZZO djelatnice. Da, nešto su ju podigli, ali to je i dalje daleko od dovoljnog za život. A znamo da dijete košta. Puno više nego što se priča. Samo pelene i hrana – 200 do 300 eura. Gdje je sve ostalo?

I ne daj Bože da se požališ.

Prva rečenica je – imaš muža koji zarađuje. Imam. I hvala mu. Ali zašto bih ja automatski trebala postati “trošak” na njegovim leđima?

Da sam to htjela, pila bih koktele na jahti i ne bih sada ovo pisala. I to je sasvim u redu. Ali nisam. Želim sama. Država kaže sljedeće: ako si samozaposlena, a rodiš – moraš staviti obrt u mirovanje. Ne smiješ fakturirati, jer time kršiš zakon. A kao nagradu za to što si uredno punila proračun, rodila dijete i nastavila živjeti pošteno – dobit ćeš 400 do 500 eura mjesečno. Ovisno o mjesecu. Neki mjeseci su “dobri” – dobiješ 500. Neki te dovedu do ruba suza jer si dobila jedva 420.

I što? Prekidam porodiljni nakon 70 dana Edgarovog života i vraćam se poslu. Nespremna. Emotivno, fizički i psihički. Premda imam divne klijente, pritisak je ogroman. Pokušavaš zadovoljiti sve – dijete, muža, kuću, posao. Rastežeš se k’o žvaka, dani ti traju po “48 sati”. Buđenje u 8, spavanje u 4 ujutro.
Zove me frendica baš taj dan i pita: “Kako si?” Velim: “Tako da će pasti još jedan članak za Supermame. Sve ono što ja nisam.”

Preispitivanja su najgori dio. Toliko intenzivne misli da se pitam kako još uopće stojim. Ta anksioznost, taj tihi stres koji grize iznutra, koji te čini nevidljivom u vlastitom životu.

Kad čujem “mama poduzetnica”, uglavnom mi se povraća. Ne jer ne cijenim druge žene – dapače. Već jer znam koliko boli ta etiketa kad si sama, nenaspavana i sustav ti dahće za vratom.

Moj dan izgleda ovako: buđenje – beba – spremanje kuće dok spava – ponovno beba – apartmani (turistička smjena) – posao – beba – uspavljivanje – možda serija? Ma ne, idem raditi. Fali kuhanje, znam. Muž kuha. Zvuči “wow” kad to prepričaš sa smiješkom, pa svi kažu “ti si čudo, kako sve stižeš bez
pomoći!” A istina? Obitelji su nam u Zagrebu. Preselili smo se u Istru i sretna sam zbog toga – ali ponekad mi fali samo tih tri sata mira. Tri sata da odradim posao kao čovjek, da ne pišem strategije i oglase s knedlom u grlu u 3 ujutro.

Nisam stigla biti supermama poduzetnica. I ne želim da me moje dijete pamti kao mamu zalijepljenu za ekran.

Ne želim propustiti njegovo prvo “sve” jer sam tipkala izvještaj ili rješavala kampanju. Da, zvuči lijepo reći: “Moja mama je vodila firmu i podizala mene.” Ali ja bih radije bila prisutna mama. Pa makar i pod cijenu klijenata. Posla. Ambicije.

Najviše boli kad shvatiš da sve radiš pošteno – i da si opet j*bena stranka.

Prebrzo sam se vratila. Tri mjeseca nakon poroda nisu dovoljna da se resetiraš, iscijeliš, privikneš. Nisu. I ovo ne pišem jer mi je teško ili jer tražim suosjećanje. Ovo pišem sebi i tebi kao podsjetnik da savršenstvo ne postoji. Barem ne u ovim malim, ranjivim, dragocjenim mjesecima bebina života. I znam da nas ima još. Mama koje nemaju luksuz porodiljnog. Koje nemaju vrijeme. Koje nemaju izbora.

Danas ti nemam motivacijsku poruku za kraj. Samo strah koji želim podijeliti. Strah koji me ždere i ne da mi spavati.

Nikad prije se nisam ovako osjećala. Nikad prije nisam imala strah da me jednoga dana više neće biti. A sada ga imam. Pere me nekim danima da ne mogu disati. Muka mi je i povraća mi se. Tim danima samo plačem. Jer gledam to svoje veliko plavo oko dok mi se u glavi bore svjetovi između
savršena i očajna.

Ja samo želim biti sa svojim djetetom. Ovim. I svakim idućim. Želim sve najljepše uspomene. Živjeti i proživjeti da im u sjećanju ostanem ja. Mama. Koja ih je vodila na sladoled. Plesala i skakala. Igrala se. Ljubila i mazila. Ne mama za laptopom i telefonom. Ne ljuta i iscrpljena mama koja se morala vratiti s
porodiljnog jer će izgubiti sve za što je godinama radila. I ne znam kako da si pomognem.

Dobro sam. Pa sam loše. Pa se podignem. Pa opet potonem. Prolazi li ovaj strah ikada?

Strah od nedovoljno vremena. Strah od vremena koje teče i s kojim se boriš dok jedva uzimaš dah u utrci koju ne možeš pobijediti? Kako ugasiti mozak? Jesam li uistinu… best mom ever? Ako me negdje sretneš raščupanu, s hladnom kavom u ruci i osmijehom koji jedva držim, znaj da je to moj način da izdržim. Da učim. Da balansiram. Da pokušavam biti dovoljno dobra – sebi, svom djetetu, svom poslu. Ne tražim savršene dane. Tražim one iskrene. One u kojima sam stvarno tu. Sa svojim djetetom. Sa sobom. S istinom. I možda, samo možda… to je dovoljno da budem best mom ever.

Objava majka. poduzetnica. i sustav koji me natjerao da biram. pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

…jer svi pitaju kako je beba, nitko ne pita kako je mama

“Što, pa trebaš se samo brinuti za dijete. To ti je jedini posao. Lako je tebi, pogledaj mene…” I onda krene ono poznato ja, ja i samo ja koja ljubim sliku svoju i hvale me samo usta moja. 

Tako nekako je krenuo put u moje majčinstvo i zaprepaštena sam kad vidim količinu nerazumijevanja koje dolazi od žena koje su također majke. Majčinstvo nije za svakoga isto i ne dolazi s uputama. Iako, moram priznati, za sebe mislim da sam se i više nego dobro snašla u ulozi novopečene majke. Ušla sam u nju spremna na sve što me čeka i bez straha. Onako, momački i junački. 

Ali…

Kod mene ništa više ne ide prema planu. Kakav će mi biti danas raspored? Ne znam, pitaj bebu. Možda ću stići sve, možda ništa. Bavim se njime 24/7. Smišljam razne aktivnosti za vrijeme budnih prozora jer ne želim da mu ekrani odstrane mozak. I to je jedino pravilo koje imam za njega, ali o tome drugom prilikom. Nahrani, okupaj, presvuci, animiraj, promijeni pelenu, uspavaj, pjevaj, pleši, glumi dvorsku ludu. Pa sve ispočetka. Svaki dan. Cijeli dan.

Ponekad stvarno pomislim da će mi život proći u čišćenju, bljucanju i mijenjaju pelena. A tek mi je prvo.

A želim ih još barem dvoje. Jer to je tako slatko. I naporno. I najljepše na svijetu. Izluđujuće (iako je stvarno dobra beba i sve su noći prospavane). Zabavno. Cijeli miks osjećaja u jednoj sekundi. Minuti. Satu.

Sve zaboraviš u jednom osmijehu. I povratiš sve u jednom silovitom plaču. Dok po ne znam koji put presvlačiš pobljucani bodi. 

Nego, kako je mama?

Pa mama je super. Evo, baš se probudila u 5:30 da nahrani bebu i promijeni pelenu. U međuvremenu se razbudila dok je beba nastavila slatko spavati. Nešto ju je migrena uhvatila, ali već 3 sata pjeva, pleše, skače, radi jednu vježbu, drugu, treću…prebacuje iz gyma na ruke, s jedne strane na drugu, hoda, nosi, uspavljuje. Gle, napokon beba spava. Uspjela je počistiti kuću, onako, tek toliko da izgleda kao da ima kontrolu nad stvarima. Oh, zar si se već probudio? Ponovno, mama glumi dvorsku ludu. Ponovno beba spava. Mama bi mogla nešto i odraditi. Huh, zar su već 23h? 

“Da, da, nego, kako je beba, što radi?” 

“Oprostite, pitali ste kako je beba? …beba je izvanredno, evo spava…”

Zapravo, čini mi se kad si mama da…samo sjediš i gledaš to dijete kako spava. Ajme, najjednostavniji posao na svijetu! Bebe napredne pa se same brinu o sebi dok mame hlade j*…baš super. 

I još ako si sretnica pa imaš “mirno” dijete – e onda si stvarno bezobrazna ako se žališ. Kao ja. 

Mislim, što bi tek one rekle koje imaju “živahne”? One ne spavaju po cijele noći, ne znaju kad su zadnji put pojele topli obrok, a ti se usudiš reći da ti je teško? Daj, ne prenemaži se.

Ali znaš što? Teško mi je.

I nije me sram to reći. Jer ovo što radim je posao. Cjelodnevni, emocionalni, fizički, mentalni izazov. Nema smjene. Nema pauze. Nema “idem na kavu da dođem k sebi”. I sve to radim s osmijehom jer to maleno biće me treba. Potpuno. Bezrezervno. I ne zna drugačije.

Ali mama… mama ponekad treba samo jedno jednostavno pitanje:

“Kako si ti?”

Ne da se jadanjem natječemo, božemesačuvaj, nego da zna da nije sama. Da ima pravo na umor. Na frustraciju. Na trenutak slabosti. Na suze. I na tišinu.

Mama treba da netko kaže:

“Znam da ti je teško. I znam da se trudiš. I radiš to odlično.”

Jer, istina je, nisam uvijek “ok”. Ponekad mi dođe da odem u kupaonicu i zaključam vrata samo da budem minutu sama. Da udahnem. Da ne odgovaram na plač, ni na lavež, da me nitko ne vuče, da me ne treba.

I ne, ne bih mijenjala ovo za ništa na svijetu.

Ali da, ponekad samo poželim da netko vidi i mene.

Jer i ja sam beba. Jedna velika beba koja uči ispočetka. Kako biti majka. Kako biti žena. Kako ostati ja – negdje ispod svih tih slojeva pobljucanog mlijeka, pelena i “beba te treba”.

Nije lako. Ali vrijedi. Svake sekunde. Samo… ponekad, stvarno, pitajte i kako je mama.

Mama nije samo mama.

Mama je i žena. I prijateljica. I partnerica. I netko tko je imao snove prije nego je postala nečija sve.
I još uvijek ih ima. Samo su trenutno na pauzi dok netko drugi sanja snove u njenom naručju.

Nekad se pogubi između svih tih uloga, ali svaki dan ustane. Svaki dan daje sve. Ponekad i ono čega više nema. I to je snaga. Ne ona koja viče, nego ona tiha. Neprimjetna. Koja grli, nosi, diše za dvoje.

Sljedeći put kad pitaš kako je beba – pitaj i kako je mama. I slušaj. Možda ti neće reći sve, ali će znati da si pitao. A to nekad znači više nego što misliš.

Za sve mame koje danas dišu punim plućima i one koje dišu na škrge – vidim vas. Čujete se u svakom mom “i ja sam to prošla”. Niste same.

Fotografije: unsplash.com

Objava mama je uvijek dobro pojavila se prvi puta na SUPERMAME.