Ako se želiš susresti sa svojim rubom, samo uspori. Stani odmoriti ili se prepustiti nekom svojem užitku. 

Ako ne u prvom, već u drugom trenutku pojavit će se onaj moram, ne smijem, čekaj, još samo ovo. Dignu se nemir, tjeskoba, krivnja, sram,⁣ pomisliš na popis stvari koje još nisu gotove,⁣ pojavi se poriv da ubrzaš, da pređeš preko, da ⁣radiš nešto drugo, budeš negdje drugdje… čak i ako radiš nešto što voliš. 

Poslije, ne sad. Zašto je toliko teško biti sa sobom?

(Ne)logična istina je da je sporije, nježnije i manje… put do VIŠE, dublje i ispunjenije. 

To je ono što svi želimo, ali prebroditi onu napetost koja se diže kad prebacuješ u nižu brzinu nije uvijek jednostavno.

Većina žena s kojima sam radila osjeća onaj grč da ne stižu zbog kojeg ubrzavaju i pokušavaju ugurati još više toga u svoj raspored. Ali što ako taj nesnosni “nije dovoljno” dolazi iz toga što nemaš pristup dijelu sebe? Iz toga što ne osjećaš cijelu sebe: svoje želje, emocije, svoje srce, svoju vrijednost, svoju strast?

⁣Kada odbacuješ svoje potrebe, kada ne slijediš iskru koja te pokreće, kada si uskraćuješ olakšanje i radost stvari koje te pune, onda nikad nisi uložila “dovoljno” u sebe, djecu, posao… jer to vrijeme nije ispunjeno tvojom supstancom.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Jasmina | Somatic + terapijska priča (@jasmina.njavro)

Brzina te drži na površini i u iluziji kontrole, da ako ne usporiš nećeš osjetiti umor, tugu, sram, ljutnju… Da, ali nećeš osjetiti ni sebe. 

Brzina ti omogućuje da odgađaš ona teška pitanja: Tko sam ja kad ne radim ništa? I, još važnije, i, još gore: Koja je moja vrijednost kada ne dajem ništa?

Brzina te priječi da se suočiš s bolnom, ali neistinitom postavkom da je tvoja vrijednost samo u tome što možeš napraviti za druge i biti “produktivna” prema kriterijima vanjskog svijeta.

Ona mirna prisutnost, duboka ispunjenost i zadovoljstvo toliko da zablistaš, sve to što želiš je s druge strane brzine, moranja i bezvrijednosti – kada prestaneš igrati tu igru. Kada dođeš u siguran prostor, u podržavajuću prisutnost i pozvana si otpustiti ono što te koči da se slobodno izraziš.

To je ono što ja stvaram za svoje klijentice, a ples u Angelsu stvara za mene.

Onaj trenutak kad se vanjski svijet istopi i ostane samo bogatstvo tvojeg unutrašnjeg svijeta i sloboda pokreta, sloboda od (samo)osude, čista i tečna prisutnost s onim što jest. 

Trenutak kad utjelovljeno počneš shvaćati da ⁣ne trebaš otići na neko drugo mjesto ni biti netko drugi da osjetila ispunjenost koju tražiš.⁣

Ta senzualnost i užitak bivanja su sve samo ne površni ili frivolni, oni su esencijalni.

Tvoja sposobnost da ostaneš u kontaktu i orijentiraš se prema dobrim stvarima u životu je sidro koje te drži da ne upadneš u vrtlog preplavljenosti.⁣ To je ono što te njeguje, hrani, odmara, opušta, inspirira… i bez toga se možeš stisnuti, izdržati, preživjeti, ⁣ali ne i doći do onog osjećaja ispunjenosti od glave do pete koji tvojim danima daje boju i teksturu zbog kojih voliš svoj život, zbog kojih želiš obogatiti i život onih oko sebe jer imaš toliko toga dati. 

Ne zato što moraš, ne zato što iz toga izvlačiš skrivenu korist, nego zato što je tvoja čaša prepuna i obasja te iznutra kad isto možeš napraviti za druge.

Autorica: Jasmina Njavro

Objava zašto moraš usporiti da bi osjetila sebe? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

“Znaš li da si sad kad si rodila doma i službeno čudakinja”, pitala me u šali Jela nedugo nakon poroda.

Nisam do tad o tome razmišljala. Odluka da rodim doma iskristalizirala se tako spontano i nenametljivo u par godina rada kao doula, osjećala sam se toliko sigurno i spremno da nisam razmišljala o onima koji ne razmišljaju na isti način ili ne znaju dovoljno.

Bio je to jedan “pa naravno” trenutak koji se gradio još od prve trudnoće, a učvrstio u svemu što sam otad naučila. Oblake na nebu te odluke donijele bi samo komplikacije u trudnoći, ali, kao i prvi put, moja je trudnoća bila uredna i ugodna.

“Ljudi će misliti da si luda ili hrabra“, nadovezala se.

I bila je u pravu. Osim onih u mojem užem krugu, većina ljudi koji su čuli da sam rodila kod kuće, rekli su mi isto:

“nisam toliko hrabra za porod kod kuće”

Možda su zapravo mislili toliko luda, ali su prešutili da me ne uvrijede. Samo što je reći da je kućni porod hrabar također svojevrsna uvreda.

Jer mnogi od njih mislili su hrabrost-ludost: učiniti nešto usprkos opasnostima. Hrabrost koja podrazumijeva određenu dozu neustrašivosti. Hrabrost koja znači da sam bila spremna riskirati svoje i zdravlje svojeg djeteta.

A nisam. Ja nisam kockar, ne što se tiče zdravlja. Dapače, oni koji me znaju rekli bi da sam natprosječno odgovorna. Napravila sam nekoliko hrabrih stvari u životu, zasigurno i ludih, ali porod kod kuće nije jedna od njih.

Ako išta, bila bi mi hrabrost (ili ludost) ponovno otići u rodilište nakon svega što sam tamo prošla.

Kad sam u nekoliko navrata imala nesreću izaći iz zaštićenog kruga svojih sličnomišljenika ili napravila grešku i išla čitati komentare na društvenim mrežama, zabrinula sam da je ovo prevladavajuća percepcija kućnog poroda u Hrvatskoj. Nekoliko je varijacija na temu, a najgore se svode na – sebične žene usmjerene na vlastitu komociju sa zabluđenom željom za “povratkom u pećinu”, neohipijevke koje žele rađati gole u šumi, na potoku, u moru s dupinima, sve spremne na kocku staviti život svojeg djeteta.

https://www.instagram.com/p/B60nO6ApafU/

Zasigurno ima steretipova, ali većina koju znam da se odlučila za kućni su obrazovane žene koje su se opekle u zdravstvenom sustavu.

Naglasila sam obrazovane jer tko god želi otvorenog uma istražiti temu otkrit će kako kućni porod za zdrave žene nije ništa opasniji ni rizičniji od poroda u rodilištu. To kažu brojna istraživanja i prakse u zemljama koje nisu izgubile tu tradiciju. Samo prošle jeseni u Lancetu je objavljena analiza njih 14 provedenih nad 500 000 planiranih kućnih poroda koja je zaključila kako se rizik za smrt novorođenčeta kod kuće ne razlikuje od onoga u rodilištu.

Zašto je (ili bi to trebalo biti) normalno roditi kod kuće već smo pisale ovdje, a zašto se odlučila na kućni pisala je i doula Una. Na Rodinom portalu je cijela kategorija o izvanbolničkim porodima i već je dosta žena koje su u Hrvatskoj rodile kod kuće podijelilo svoju priču.

Isto tako sam puno puta vodila razgovor sa ženama koje su rekle razumijem, ali ne bih se osjećala sigurno. I to je u redu. Podržavam informirano odlučivanje, a odabrati mjesto rađanja prema tome gdje se osjećate sigurno je najbolja odluka.

Nisam tu da vas nagovorim. Uostalom, kućni porod nije za sve žene. Nije čak ni za većinu žena.

Ali IZBOR je nešto što, vjerujem, pripada svim ženama.

Neću vas uvjeravati. Neću vam više listati razloge za, prednosti, istraživanja, sve je to već višestruko istraženo i rečeno, a može se sažeti na sljedeće: uz određene preduvjete, kućni porod je siguran.

Zašto onda još uvijek nije normalno roditi kod kuće? Zašto nema regulirane opcije poroda kod kuće?

Uostalom, zašto ne bismo rasteretili bolnice od zdravih žena koje to žele? Proljeće u korona izolaciji nam je dalo još jedan dobar razlog zašto je važno imati opcije (i tad je interes za kućnim porodom znatno porastao).

Postoji naravno problem infrastrukture, ali zašto bi se sustav mijenjao i stvarao kadar (točnije, samostalne primalje) koji bi žene mogao podržati kod kuće ako za time uopće ne postoji interes?

Koga briga, mislite si, vas ionako ne zanima kućni porod, ali bili biste u krivu.

Pitanje kućnog poroda je pitanje prava svih žena. Imaju li žene pravo odabrati gdje će roditi i u tome biti podržane? Imamo li pravo birati uz koga ćemo roditi?

Sad više ne govorim samo o kućnom porodu nego o svim pravima koje žene u Hrvatskoj (ne) uživaju i uvjetima u kojima rađaju. Govorim o brojnim neutemeljenim praksama od zabrane pratnje u rodilištu do rutinskih intervencija koje narušavaju tijek poroda.

Netko bi trebao nešto napraviti.

Što ako smo to mi?

Zašto bi se išta mijenjalo ako žene koje rađaju nisu zainteresirane za promjene? Što ako se ništa neće promijeniti ako se mi same ne promijenimo?

Jer ono što često pojavljuje kao “argument” protiv, ne samo kućnog poroda već samostalnog odlučivanja je

“ne bih si nikad mogla oprostiti da nešto pođe po zlu.”

Puno, previše puta čula sam varijacije na temu, a sve govore jedno te istu stvar: ne želim preuzeti odgovornost. Bilo da se radi o prelaženju termina poroda, rutinskoj indukciji ili bilo kojem drugom zahvatu.

Je li lakše nositi se s potencijalno lošim ishodom ako je netko drugi kriv? Mislim da je svejedno tko je “kriv”, jer uvijek ste vi te koje morate živjeti s posljedicama.

Koliko god to bilo teško čuti, odgovorne smo uvijek mi same. (Ne krive, odgovorne.) Kod kuće, u bolnici, u životu općenito. Kad odemo u rodilište jednako smo odgovorne za sebe, potpisujemo da pristajemo na liječenje, donijele smo odluku staviti se u ruke nekom drugom, sasvim nesavršenom ljudskom biću. Možemo govoriti o sigurnosti i nesigurnosti jedne i druge opcije, činjenica je da rizik postoji uvijek.

https://www.instagram.com/p/B8faFVDpPqX/

Jer, konačno, za mene je tu jedina prava hrabrost – preuzeti odgovornost. Za sebe, za svoj život, za svoje dijete, za svoj porod, bilo da se on odvija u rodilištu ili kod kuće, uz svitu ginekologa, samostalnu primalju ili sama sa sobom.

Tekst preuzet s https://lele.hr/

Objava napravila sam nekoliko hrabrih stvari u životu, ali porod kod kuće nije jedna od njih pojavila se prvi puta na SUPERMAME.