Zadnji put supertata Emanuel podijelio je s nama zanimljiv tekst za sve buduće očeve, a i one koji to već jesu. Ovu subotu imate priliku pročitati tekst o tome što je naučio od svojeg sina Luke. 

Luka se jutros probudio u 6:30. Mamuran, kakav sam obično tako rano ujutro, shvaćam da je on ostao na ljetnom računanju vremena – blago njemu. Današnji dan smo proveli u Zagrebu, puno se toga događalo ali možda najvažnije od svega jest da smo proveli jedan predivan dan zajedno i da je on zaspao, evo već u 19:20.

Navelo me to i na razmišljanje, kakav je moj i Lukin odnos. Radim li sve što mi stoji u “opisu tate” na pravi način. Znate već, i sami ste si puno puta (siguran sam) postavili to pitanje. No, dijete koje zaspi s velikim osmjehom na licu pritom vičući “i-a, i-a” i oponašajući magarca (trenutno je u fazi oponašanja životinja), dokaz je da je ono što radim (i ono što inače vi radite) prava stvar.

Posao koji to nije

Posljednjih 10 godina radim sâm za sebe. Ok, sada vjerojatno mislite kako je to odlična stvar, teču med i mlijeko, no zapravo to i nije tako, barem ne u Hrvatskoj. Ostavimo po strani priče koje čujete od drugih koji kažu ili da je to najbolja stvar na svijetu (rad sâm za sebe) ili najgora (jer, tko zna poštenog privatnika?). Istina je negdje na sredini.

Ono što mogu sa stopostotnom točnošću potvrditi – volite li taj posao, radite ga 24 sata na dan. I tako 10 godina. A možda i više.

Sve to utječe na vaš život. Sigurno nema nikoga među vama da nije gledao američki krimić gdje policajac (uobičajeno detektiv) ima problema u braku zato što je stalno na poslu, zato što nosi glavu u torbi i supruga mu nikada nije sigurna hoće li se navečer vratiti kući. Ostavimo također po strani samu patrijarhalnost tog odnosa gdje je žena ta koja čeka jer to nije tema ove priče (iako mislim da su danas rodno podijeljene uloge definitivno passé, ili bi barem trebale biti).

Biti freelancer, privatnik ili kako ćete se već zvati, znači da ste stalno na poslu. Ako volite svoj posao (kao što se ja volim baviti dizajnom) onda mislite da to nije loša stvar – hej, plaćeni ste za to što radite. Ali tu se varate.

Što se trebalo dogoditi da “promijenim ploču”

I dalje volim ono što radim, no kada ste od svog djeteta odvojeni toliko često koliko sam ja odvojen (a siguran sam i mnogo očeva/majki), onda želite da svaki vaš zajednički trenutak bude “trenutak za pamćenje”.

Mnogi će reći – pa naravno, svi imamo takvih problema. I tako je. A to je veliki problem.

Svi već uzimamo zdravo za gotovo da je situacija takva i da je ne možemo promijeniti (što je zapravo jako tužno). Prisiljeni smo raditi 8 sati, a nerijetko i duže od toga. Od tog rada plaćamo račune, kredite, stvari koje trebamo i one koje smo samo mislili da trebamo. Vrtimo se u krug i ne možemo iz njega izaći. I sâm sam u sličnoj situaciji, nisam ja iznimka. Jedina je razlika što kao freelancer (što zvuči bolje nego privatnik, budući više nikoga ne zapošljavam) ja sam “prisiljen” to raditi jer volim svoj posao što znači da zapostavljam sve ostalo.

Kako Luka raste tako je ta naša odvojenost sve veći problem – i meni i njemu, pa su zato zajednički trenuci naše najveće bogatstvo. Kada smo zajedno zaboravljam na mailove, probleme s posla, čak niti ne razmišljam kako riješiti neki dizajnerski problem. Jednostavno – isključujem se, što sam napravio i ovaj tjedan.

Naravno, uvijek tu postoje neke “hitnoće”, ali to nastojim držati pod kontrolom i za to odvajam otprilike 30-ak minuta dnevno, a često i puno manje. Autoresponder je uključen i ništa nije važnije od mene i Luke. Žao mi je ako ste mi slali mailove, ali vjerojatno vam neću stići odgovoriti, no – nemojte se ljutiti, jer znajte da je razlog zbog kojeg ne odgovaram zaista važan. Ipak je vrijeme koje provodim s Lukom najvrijednije u mom životu.

Nekoliko brzih savjeta za kraj

• Isključite mobitel – ako ga već ne planirate isključiti, stavite ga na vibraciju. Zanemarite pozive, biti će vremena da odgovorite na njih. A i ljudi, kada znaju da ste s djecom, neće se ljutiti. Mobitel neka vam ostane samo za bilježenje sjećanja. Snimite koju fotografiju, za sve ostalo vam je nepotreban.
• Podesite autoresponder – dobivate li puno emailova (ja sam negdje na između 100 i 200 mailova dnevno, ovisno o tome koliko je dan “dobar”), autoresponder je najvažnija stvar. Napišite nešto veselo, zabavno. Recite da nemate vremena jer ga provodite sa djecom.
• Dajte sve od sebe – ovo ne treba posebno naglašavati jer uvijek dajete svoj maksimum, zar ne? No opet, da ne zaboravite – djeci ne treba puno, važno je da ste nasmiješeni, da ih vidite i da imate vremena za njih. Slušajte što pričaju, gledajte što pokazuju da žele i sve će biti u redu.
• Zaboravite na sebe (na trenutak) – točno tako. Zaboravite malo na sebe i stavite djecu na prvo mjesto. Ovo vrijedi za sve nas jer često čujem priče kako su ljudi “umorni” i kako će djeca kad–tad doći na red. Hoće, naravno, ali svatko od nas neka se potrudi da su djeca na redu nešto prije nego kava s prijateljem. Za kavu će uvijek biti vremena, pravi prijatelji će vas ionako pričekati.

Mislio sam da je nemoguće

Sve ovo što sam napisao, mislio sam da je nemoguće. Mislio sam da je nemoguće isključiti mobitel i ignorirati pozive. Ignorirati mailove. Moguće je, samo je potreban pravi razlog. Luka je meni pravi razlog. Pa iako se još uvijek ponekad “švercam” i kada je nešto hitno odradim do kasno u noć, znam da je došao kraj mom “radu” čim Luka dođe do mene, potegne me za ruku i pokaže mi da je vrijeme da se maknem s računala.

A vi mislite da su to samo djeca. U mnogo čemu su pametniji od nas odraslih.

Sve ostale Emanuelove priče pročitajte na blogu Tatin dnevnik, a možete ga pratiti na facebooku-u i instagramu

Objava NAJVAŽNIJA STVAR KOJU SAM NAUČIO OD SVOG DJETETA pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Objava DAN OČEVA – SASVIM OBIČAN DAN pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Prošlu subotu imali ste priliku pročitati tekst našeg supertate blogera Emanuela o sličnostima i različitostima tata i mama. Ovaj put donosimo vam još jedan njegov zanimljiv tekst za sve buduće očeve, a i one koji to već jesu.

“U pravilu imam dvije vrste prijatelja. Oni koji su roditelji i oni koji će to tek postati. Kada sam na kavi s prijateljima najčešće ne pričamo o djeci. U redu, s dečkima baš i ne pričam o djeci, a s curama se povremeno i zalomi neka rasprava o klincima.

Prijatelji koji još nisu roditelji ili razmišljaju o tome ili su unutar onih 9 mjeseci iščekivanja trenutka kada će im se život promijeniti. Da, promijeniti!

Tih 9 mjeseci nama koji smo već roditelji, predstavlja zanimljiv period u kojem možemo dijeliti savjete i s visoka govoriti “vidjeti ćeš kako će onda sve biti drukčije”. Naravno da im to propovijedanje s visoka ide na živce – sigurno je išlo i vama kada ste bili trudni i očekivali svoje prvo, drugo, treće ili … koje već po redu dijete ;).

Okolina je uvijek pametnija, bistrija i duhovitija, iako to ne znamo cijeniti.

Velika promjena

Ajmo odmah demistificirati rođenje djeteta. To JE velika promjena. Svatko tko vam kaže da se ništa ne mijenja – laže. Sada, pitanje je hoćete li promjenu osjetiti i u kojoj mjeri. Uvijek možete dijete prilagoditi sebi pa da ta promjena bude minimalna, no to nije nešto što bih vam preporučio.

Zašto ne? Pa zato što su djeca mali ljudi koji odrastaju, uče i upijaju nova znanja. Svako dijete ima svoj tempo i svoje interese i naš zadatak kao roditelja je da ih vodimo, a ne da im postavimo čvrste granice izvan kojih ne smiju proviriti.

A što da napravim onda? Za početak budite opušteni i dišite duboko. Ok, šalim se – iako opuštenost uvelike pomaže. Najgore što možete napraviti je da djeci postavite previše granica odnosno da ih držite pod staklenim zvonom. Djeca moraju moći istraživati, testirati vaše granice. Sebe kao roditelja doživljavam više kao učitelja i vodiča nego kao diktatora svom sinu.

Kada govorimo o promjeni ona je kod mene bila zaista velika. Nakon Lukinog rođenja, a pogotovo nakon što smo se njegova mama i ja odlučili rastati – sve se promijenilo. U redu, posljednje tri godine mog života se promijenilo ne samo zbog Luke, već i zbog niza drugih odluka kako poslovnih – tako i privatnih.

No, ono što me Luka naučio jest da moram postaviti prioritete. Vidjeti vlastito dijete kako raste i upija nova znanja poput spužve, barem meni – je nešto nevjerojatno. Shvatite da se to događa takvom brzinom da ćete previše toga propustiti ako se ne posvetite njihovom odrastanju. I onda promijenite neke stvari.

Jesam li spreman da postanem otac?

Brzi odgovor je – DA. Nešto duži odgovor – ukoliko razmišljaš o tome hoćeš li biti dobar otac to je već prvi korak prema tome da doista i budeš dobar otac.

Normalno je da se brinemo i da si postavljamo niz pitanja: “hoću li znati promijeniti pelene” ili “hoću li znati da je dijete gladno” ili “hoću li imati dovoljno vremena za njega”. Da, da i da – to su odgovori na sva tvoja pitanja.

Imati djecu nije dječja igra. Postoje i oni koji se u tome ne snalaze. Gledajući po sebi, imati dijete je nešto najbolje što mi se dogodilo u životu. Iako zvuči kao otrcana fraza, ona to nije. Dijete znači promjenu. Dijete znači da više nećete imati druge osobe na prvom mjestu, da ne govorimo o tome da više nećete sebi biti najvažniji.

Dijete je obaveza, trebate mu se posvetiti, trebate mu biti potpora i učitelj. I to je nešto o čemu ne razmišljate dok ne postanete roditelj.

I onda nastupa promjena. Kada govorimo o promjenama, bez razmišljanja mogu reći da je postati roditelj jedina promjena koja je uvijek dobra. Ostale promjene mogu biti dobre ili loše, ali kod roditeljstva je sve više-manje jasno.

Zato, nemojte se bojati jer iako svatko može biti roditelj, za biti dobar roditelj potrebno je samo imati dovoljno ljubavi i razumijevanja te zapamtiti da smo mi našoj djeci samo – vodiči i učitelji.”

Sve ostale Emanuelove priče pročitajte na blogu Tatin dnevnik, a možete ga pratiti na facebooku-u i instagramu

Objava JESAM LI SPREMAN DA BUDEM OTAC? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Tate blogeri. Volimo ih, pratimo ih, čitamo ih, iako ih na našim prostorima nema tako puno. A možda ih ima, samo se skrivaju. Baš zato smo se jako razveselile i ugodno iznenadile kad smo otkrile tatu blogera Emanuela Blagonića i njegov Tatin dnevnik. Dizajner, bloger, no prije svega Lukin tata, Emanuel nam je dao dopuštenje da odaberemo jedan njegov tekst za rubriku tatin kutak. Izbor je pao na prvi dio teksta “Mame su s Venere, tate su s Marsa” koji objašnjava razliku u pristupu iz perspektive jednog supertate.

“Koliko su tate i mame zapravo slični? Jer ipak, žele iste stvari iako su u suštini različiti kao dan i noć. I nije to ništa strašno, zapravo je različitost ono što nas drži na okupu. Uostalom, zapitajte se biste li htjeli biti u vezi s osobom koja je jednaka – vama?

Različiti, iako želimo iste stvari

Nedavno sam na društvenim mrežama vidio sliku oca kako baca dijete u zrak i posljedično, perspektive koju ta situacija ostavlja u očima jednog neovisnog promatrača i – mame. Mame, one su te kojih se (ipak) najviše bojimo, strah su i trepet, “problematične” ako (i kada) napravimo nešto krivo. Međutim, mame mogu biti i najnježnije rame u teškim trenucima. Netko tko će vas zagrliti i reći da će sve biti u redu, reći da ne brinete, saslušati vas kada je potrebno i utješiti vas.

S druge strane, tate se doživljava kao na toj slici. Kada bacaju dijete u zrak to je najčešće “previsoko” i/ili “preopasno”. No i tate (kao uostalom i mame) naprijed tjera briga za dijete, a to nikako nemojte to zaboraviti. Samo, u opisu tatinog posla je da moraju prema djeci biti pustolovni, čitati i pričati im priče, ponekad ih uplašiti, često nasmijati i raditi svakakve gluposti. Zapravo, tate su najčešće samo “velika djeca”, zar ne?

Razlika u pristupu

Zbog čega dolazi do te razlike u pristupu i čiji je pristup bolji? Odgovor na to pitanje nije lagan, pa ću ga probati dati iz svoje perspektive. Činjenica jest da su majke najčešće puno više s djecom nego tate. Kada se dijete rodi, u pravilu mama ostaje doma s njim (porodiljni dopust), a tata se vraća na posao. Nije da (mi tate) to želimo, ali rijetko tko dobije na lotu ili se rodi besramno bogat – toliko da do kraja života ne mora ništa raditi.

I što onda preostaje tati? Kako se izboriti za dječju ljubav? Naravno, tata mora biti drukčiji. Ako to znači bacanje klinaca metar u zrak, onda ćemo ih bacati metar u zrak. Ako se maleni jako smije (a Luka uživa u bacanju i ljuljanju, kada krenemo nikako da se umori), onda nećemo prestati dok nam ruke ne otpadnu. Isto tako, novopečeni tate, spremite se na nošenje djece na nogama, rukama. Djeca se za vas “zakače” kao da ste veliki plišani medvjed. To je jednostavno u opisu tatinog posla. To je način kako da se izborimo za “dio slatkog kolača”. Možda vam se čini da su tate “više cool”, ali mame – ne brinite. Jer, mamu nitko ne može zamijeniti, a tate to niti ne pokušavaju.

No, želimo vam pomoći da se malo odmorite, možda pročitate neku dobru knjigu ili si priuštite onu kupku koju ste sanjali (i o kojoj pričate posljednja 2 tjedna;)). Zato ćemo kada smo s djetetom biti malo popustljivi nego vi. Dijete će možda pasti, malo se ogrebati, ali na kraju krajeva – pa svi smo bili djeca. Sjećate se onih vaših padova? A kada se vratimo kući biti ćemo taman toliko umorni da slatko zaspimo. Danas nam ti možeš čitati priču prije spavanja.

Dakle, čiji je pristup bolji?

Nema boljeg pristupa. Roditelji svoju djecu jednako vole. Bez želje da sada ulazim u granične slučajeve (kojih sigurno ima), možemo se složiti da sve što radimo, radimo zbog naše djece. Usput se naravno ludo zabavljamo. Možda se tate malo više zabavljaju od mama, ali mame su temelj, a tate su prozori. Bez temelja ne možete izgraditi kuću, a prozori služe da spriječite propuh – i da vam ne bude hladno.

Mame i tate. Možda se u nekim stvarima ne slažu, ali barem su u odgoju djece na istoj valnoj duljini.”

Nastavak pročitajte na blogu Tatin dnevnik: “Mame su s Venere, tate su s Marsa – dio drugi: Vi ste najbolji roditelji, prestanite biti taoci uloga koje vam nameću drugi“

Emanuela također možete pratiti na facebook stranici i instagramu

Objava MAME SU S VENERE, TATE SU S MARSA: RAZLIKA U PRISTUPU pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Naš supertata Željen iskoristit će svaku priliku da iznenadi svoju ženu. O Danu Žena i ostalim “ženskim danima” pročitajte u njegovom novom tekstu.

“Prvi dan žena obilježen je davne 1909. godine osmog ožujka u SAD-u, kao dan koji slavi sva ekonomska, politička i društvena postignućna ljepšeg spola. Iako danas vrlo iskrivljenog pojma, taj dan bi trebao predstavljati određene društvene i moralne standarde kojima bi naše društvo trebalo stremiti. Umjesto toga, to je postao dan kada morate izdvojiti kojih stotinjak kuna za cvijeće, i još par puta toliko da bi ženu/curu/nebitnosamodaježensko odveli na večeru u lijepi restoran. Kao, to je jedan dan u godini kad bi žene trebale biti obasute pažnjom. Iako je na isti datum (podaci s interneta, možda i lažu) par godina nakon prvog skupa u jednoj tvornici izgorilo 140 žena. Nažalost bile su toliko obuzete pažnjom da jednostavno, nisu pazile. Nakon tog horora, žene su imale još jače uporište u traženju prava radnica kako u ravnopravnosti tako i u zaštiti.

Objava DAN ŽENA KROZ OČI JEDNOG SUPERTATE pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Vrijeme je za tatin kutak. Prošlu subotu ste mogli pročitati tekst našeg #supertate blogera Željena i njegove jadikovke o neraskidivoj vezi između mame i djeteta. Ovu subotu pitanja se i dalje nastavljaju, a što se pita Željen, pročitajte u nastavku…

“Mali junak ima novu igru. Kao i obično, ja sam negativac. Igra je sljedeća: mama je dobrica, on je dobar a ja sam zločest. I onda on skoči na mene i glumi nindžu, skidajući djelove epitela svojim noktićima oštrim poput Gillette Mach 3. Ako on ocijeni da gubi bitku, onda on pozove dragu mamu dobricu u pomoć, pa se osim malih usta i deset pandži moram nositi se i sa navalom sile ženskih hormona jer sam iziritirao njenog mladunca. I koliko god kinder jaja ja donio, koliko god novaca otkidao sebi od marende da njemu mogu nešto kupiti, nikako da ja postanem bar dobar. Dobrica je za mene ideal koji teško mogu dostići dok maleni ne zakorači u tinejdžerske vode, a ja ga kupim u dva ipo ujutro ispred Mate ili Prerade, iako radim u sedam ujutro.

Zanimljiva je ta kemija, između njih dvoje. Jel to svugdje tako, ne znam. Nisam od onih koji čitaju puste brošure i pamflete koje dobijaš uz pelene iz Bipe ili DM-a. Nisam pročitao nijedan post na internetu na temu očinstva ili majčinstva. Radije nekom postavim retoričko pitanje, jer papir služi da zaglupi ljude. Riječ može zvučati iskreno i dobro, ali i obrnuto. Pametan čovik zaključi.

Ponekad mi se čini, kao da na trenutke sam ga toliko zabavio da zaboravi i na mamu, babu, didu i ostale članove rodbine i prijatelje. To potraje nekih deset minuta, dok njemu mozak ubaci mantru MAMA  u govor. I onda on, kao pokvarena ploča, samo ponavlja mama, mama, mama, mama… Dosadio je više s mamom. Sreća da je još mali, pa za kesicu legića zaboravi i na mamu i na sve oko sebe. Bezobrazno od mene, ali to su male radosti. Zanimljivo ih je gledati skupa. Kad si sam s njim, onda možeš na Mars otići. Jel ima više ljudi oko njega, to podivlja. Ja ne znam kako je njoj u svakom trenutku kad mene nema, ali kad smo nas troje kući, a on dobije izljeve majčinske ljubavi i počne se penjati njoj po glavi i čupati joj majcu, kosu i štatijaznam šta još, to meni liči na potpuni kaos. Mislim, meni je postalo normalno da mi sjedi za vratom ili na glavi dok gleda tv. Čak se i ne obazirem na to više. Ako me tri puta ne mlate po glavi, namjerno ga iznerviram samo da ispuni dnevnu kvotu. Ponekad me iznenadi, pa me dobro i zaboli. Tu je razlika između mene i nje. U tom trenutku bi ga ja kefnio nogom u dupe tako jako da bi mu noge išle ispred tijela 20 cm. Njoj to ne pada na pamet. Mislim, meni to prođe za sekundu. On i vidi kad ja poludim, pa se uglavnom povuče. Možda je to ta bitna razlika mene i nje. A možda je i to što ga je nosila 9 mjeseci i hranila svojim mlijekom.

Ali opet. Ej. Ja sam vatrogasac. Spašavam živote i imovinu. Idem tamo odakle svi bježe. Imam svu tu super opremu i neustrašiv sam. Da… On voli što sam ja vatrogasac. Dapače, obožava. Danima bi mogao sjediti u vatrogasnim kamionima noseći vatrogasne kacige. Mislim, ja sam vatrogasac. Po svemu, trebao bi mi se vješati oko vrata i frkati na mamu. Ali mama ga smiri kad je ljut, utješi kad je tužan, i unosi neku tu (za mene) dosadnu ravnotežu u njegov život. I to njemu odgovara. A i njoj. Ja ipak više volim kaos.

Rekla je meni žena jednom, ja sam se molila da on bude tako lipo crn ko ti, a u glavi na mene. A on bijel ko sir a crn u duši.
Na momente, ja bi rekao, na momente…”

Sve ostale Željenove priče možete pročitati OVDJE.

Objava DOBAR, LOŠ, ZAO pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Već nam je jedan #supertata ispričao kako je to postati tata. Ovaj put još jedan #supertata i bloger Željen podijelio je s nama svoju priču i ispričao nam kako u njegovim očima izgleda ta neraskidiva veza između majke i djeteta.

“Već ste čitali o mojoj mračnoj, to jest, ljepšoj polovici. Je, možda su neki stekli dojam kako sam ja podređeni u ovoj bračnoj zajednici (što nije nužno ni krivo), ali kad se tiče roditeljstva, koliko god ja bio cool tata, mali junak uvijek izabire nju. Iako samnom može izvoditi vratolomije, može se penjati i skakati odakle god poželi, može se čak i voziti na motoru, mali smrdo uvijek izabere gospoju. Po njoj, njen dragocjeni sinek mora jesti šest puta dnevno, imati uvijek počešljanu kosu i biti bez govnića u nosu. Uvijek čiste nezgužvane i mirišljave odjeće, sa skladnim bojama. Da nokti nemaju crne boje, ispod i na njima. Propisane dužine.
Mene osobno, podsjećajući se svog djetinjstva, to sve nije briga. Ja kad ga oblačim, obučem ga u prvo što uhvatim, a da može navući na sebe. Tako da sinek liči na šarenu papigu, kratkih nogavica i zgužvane majce. Isto ko stari. Nisam ja od te mode.
Priznajem, ipak sam ponekad ljubomoran na te izljeve ljubavi maloga žuće prema mami. To je jače od mene, i ja bi se ponekad gnjavio s njim, ali on će dok je njemu u interesu ili u nedostatku izbora biti kraj mene. Čim se ukaže prilika, otrči pod skute kao plašljivi miš u rupu. Ta veza je meni još nedokučiva. Kvragu, ja sam taj cool roditelj. Još jedna stvar koja mi je ono u neku ruku trn u oku, to su sise. Pa zašto žene imaju te sise. Znam, lipo se igrat s njima i to sve. Ali da njih nema, vjerojatno bi uspio ga otrgnuti od zagrljaja majke. Je, reći ćete vi sebično je to. I znam da je. I neizmjerno sam zahvalan sisama, i lijevoj i desnoj, što bi nebrojeno mnogo puta, dok su bile izvor hrane za mladunca, po noći umjesto moga ninanunanja odrađivale lavovski posao. Kad bi mi oko 3 ujutro njegov plač poremetio san, ja bi probudio gospoju ako već nije budna i natjerao je da izvadi tajno oružje. On bi malo njam njam i svalio se nazad, sanjajući sto pedeset i tri različite sise, sa različitim sadržajem. U jednoj čokoladno mlijeko, u drugoj toplo, u trećoj okus banane… Zadovoljno se nasmiješi u snu, i onda znam da je našao onu sa okusom kupusa ili pancete, jer obožava žvakati jedno ili drugo. Ali vrhunac je kad nađe onu sa okusom kiki bombona. Tada se od uzbuđenja uzvrti i prokine me nogom u neki dio lica.
Mislim, kad se gleda to iz neke perspektive običnog čovjeka, fascinantna je ta veza djeteta i majke. Pod uvjetom da je majka normalna žena, a ne neka pijandura ili božeprosti štatijaznam već. Kako taj mali stvor upravo bezuvjetno voli i obožava tu majčinsku figuru, kao da zna koliko se majka patila noseći ga i porađajući ga. Mislim, to dijete kao da je još vezano nekom nevidljivom pupčanom vrpcom koja ga hrani nafinijim jelima i slatkišima, te on svoju blagonaklonost tako s lakoćom poklanja. Jednostavno i prekrasno.
Jel to vrijeme provedeno s djetetom, ili su ta djeca vidovita, ali ta veza je toliko jaka, dok su djeca mala, da svaki pokušaj razbijanja tog lanca, rezultira režanjem i udaranjem isto da malom psiću ukradete omiljenu kost. Čak štoviše, što vi jače i više ustrajete, tim gore.
Al ruku na srce, nisam ja sad neki tu dušebrižnik, pa da mi suze smetaju dok hodam i to. Mislim, moj život se sastoji od ruganja i sarkazma, te je meni zanimljivo kako oni misle da se ja ponekad stvarno namučim da ih malo razdvojim. Zapravo, gušt ih je gledat skupa. Neopisiv je osjećaj kad vidiš tako jedno malo zajedništvo. Podsjeti me uvijek na utakmicu Hajduk – Roma na Poljudu. Nekako sam nabavio kartu i nisam je imao srca prodati. Otišao sam na utakmicu, sam, i to na istok. Kada je Hajduk dao gol, skužio sam zapravo da nitko tu nikoga ne poznaje, ali toliko smo se međusobno izljubili i izgrlili, kao da smo upravo svi osvojili na lotu.
Bezuvjetna ljubav…
Postao sam mekan, mora da je od ovih brufena.”

Sve ostale Željenove priče možete čitati OVDJE.

Objava SUPERMAMA U SPAS! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kada mi je žena tog čudesnog jutra pokazala plusić na testu za trudnoću osjetio sam leptriće u trbuhu. Možda je bolje reći da sam osjetio – ogromne leptire, leptirčine. Teško je to opisati. Nisam paničario, bio sam presretan i uzbuđen do te mjere da sam u toj pozitivnoj jutarnjoj ludnici u kojoj još nisam bio svjestan nadolazećeg kaosa, potegnuo u kuhinju i nazdravio sa dvije čašice domaće šljivovice. U biti, nisam bio svjestan činjenice da ću postati tata sve dok nisam ugledao svog sina “oči u oči”, bez obzira na devetomjesečnu pripremu i na sve tečajeve koje smo prošli moja draga i ja.

Vjerujem da većina očeva nije svjesna što se zapravo događa sve dok žena i dijete ne dođu doma iz bolnice i dok na svojoj koži ne osjeti što se dogodilo i jednostavno si kaže :“čovječe, pa ovo je moja obitelj“. Ta nesvjesnost cijele situacije me držala dosta dugo, moram priznati. Znao sam doći doma s posla i opet se pitati je li ovo sve moguće, koliko je život jednostavan i lijep – novi život je nastao, a ja sam otac tom malom živom biću.

Mnogi prijatelji, obitelj i poznanici me često znaju pitati kako je biti tata, kako to sve fukncionira. Moj odgovor je uvijek isti: Biti tata je najljepše što se u životu može dogoditi, taj osjećaj je neusporediv sa bilo kojim drugim. Pustimo na stranu uspjehe u poslu, pobjede reprezentacije, fešte i putovanja, druženja. Biti roditelj je nešto najposebnije što ljudsko biće može iskusiti, biti roditelj je nešto najposebnije što ljudska psiha može primiti. Naravno, uz taj neopisiv osjećaj ljubavi i odgovornosti idu i ostale stvari koje nisu toliko lagane, upravo suprotno, jako su teške. Pa krenimo redom: nedostatak vremena, nespavanje, umor, (ne)društveni život, okretanje svojih životnih rituala naglavačke, živciranje – sve su to normalne situacije roditeljstva, barem mojeg. ALI, kada malac navečer zaspe nakon cijelog dana dječjeg tulumarenja, čovjek osjeća zadovoljstvo i sreću zbog cijele te sitacije (ne samo zbog toga što je mali napokon zaspao), bez obzira na umor i sve ostale stvari koje sam nabrojao a ima ih još i puno više.

Taj osjećaj očinstva nadilazi sve, kao da čovjek dobije neku unutarnju nevidljivu snagu s kojom može dati više,  kao da u utrci automobila iskoristite ‘nitro’ kojeg ste već iskoristili, kao da u boksu uzmete  – nedopušteni stimulans ‘doping’  u zadnjoj rundi i pobjedite ili kao da u košarci imate zadnji napad za pobjedu – promašite, a sudac dosudi nepostojeći prekršaj za vašu momčad i na kraju ipak dođete do pobjede.  Hoću reći, iznimno je lijepo biti otac i ponosan sam što sam nositelj te uloge te bih svakom  poželio da osjeti taj izniman osjećaj koji nadilazi aposlutno sve što je čovjek do tog trenutka iskusio.  Biti tata je nešto posebno.

Objava JA, TATA pojavila se prvi puta na SUPERMAME.