Svojedobno sam dobila komentar jedne starije gospođe „Lako tebi kad tebe tvoja djeca slušaju“.

U navedenoj situaciji bila sam sa svoje troje djece i jednogodišnjim dječakom kojeg sam tada čuvala, dakle četvero djece u dobi od godinu dana do osam godina.

I ne, nije ovo priča o nekoj tamo savršenoj mami!

No zar mislite kako bi me djeca poslušala da sam izjavila sljedeće: „Djeco, idemo do parka. Hodajte polako i budite tiho! Nemojte me tražiti slatkiše, nemojte se svađati. Dajte si ručice i pričajmo o novoj epizodi Uređenja interijera na Netflixu. E da, usput pozdravite susjedu jer je tako pristojno.“ ILI… zaprijetiti,

„Ukoliko me ne poslušate nema ekrana ni slatkiša! Također nema odlaska u park.“  Usput viknem koji put: „Stani! Pusti brata! On je manji! Slušaj me što ti kažem! Ne trči! Zvat ću ti tatu!…“

Ovo zadnje bi vjerojatno „upalilo“ najlakše i najbrže.

No to nije odgoj koji želim prakticirati.

Odgoj koji želim prakticirati je odgoj temeljen na izgradnji uvažavajućeg i poštujućeg ODNOSA. Možda se na početku čini izazovnije pa čak i teže, no dugoročno je smislenije.

Odnos je onaj kapital koji imamo kada djeca postanu adolescenti i kada nam ponestane „ideja“ kako „sankcionirati“ dijete te kada i fizički postaju nadmoćnija od roditelja. Upravo tada često dolazi do prekida ODNOSA, povezanosti i udaljavanja.

Gotovo nikada ne prijetim kaznama i bespotrebnim pohvalama…i da, moguće je!

Ono što mi je kao roditelju važno je da im prenosimo vrijednosti kao što su moralnost, empatičnost, poštovanje, uvažavanje, odgovornost. Kada dijete od malena poučavamo navedenim vrijednostima sama činjenica da je nekog rastužilo, uvrijedilo ili nešto „loše“ napravilo je već dovoljna posljedica učinjenog.

Sigurna sam da većina roditelja stremi ovim vrijednostima no detalji koji čine razliku su upravo neverbalna komunikacija – kontakt očima, izraz lica, ton glasa, geste, držanje tijela, vrijeme i intenzitet govora, i možda najvažnije  – RODITELJ KAO MODEL PONAŠANJA.

No, kako smo mi na kraju otišli do parka?

Pitala sam što misle koji park bi nam to ljetno jutro bio najbolji? Dogovorili smo doručak u parku. Svatko je odabrao za što je zadužen. Jedan za hranu, drugi za igračke, treći gura kolica. Pričamo što ćemo raditi za ručak i prijedlog s najviše glasova radimo danas…Dogovaramo se koji film navečer gledamo zajedno i odlučujemo koje grickalice uzimamo, kokice ili štapiće.

Naravno da neće uvijek biti idilično i nećemo moći navedeno prakticirati 100% vremena.

Razlika je u detaljima koji čine ogromnu razliku. Vrlo važno, svi smo u istom timu. Dogovaramo se i razgovaramo. Dozvoljene su im mini odluke i odgovornosti sukladno dobi. Kako bi djeca zaista odradila zadatak moramo to od njih zaista i očekivati. Dakle, ukoliko je sin zadužen za pripremu doručka za van, ne petljam se u njegov odabir nego navedeno prihvaćam i ne umanjujem njegovu odgovornost i ulogu u navedenom. U suprotnom može pomisliti da nije dovoljno sposoban, samostalan pa čak i posramljen. Na kraju što se najgore može dogoditi u navedenoj situaciji?

Odnos je emocija. Neverbalna komunikacija. Sjedenje u tišini s djetetom. Nevidljiva veza. Ranjivost. Strpljivost. Obostrano povjerenje i sigurnost.

Odnos je moć!

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Jelena Idžaković Odgoj Roditeljstvo (@jelena_emocionalni_odgoj)

Postankom roditeljem dobivamo drugu perspektivu svih odnosa koji nas okružuju. Imamo priliku preispitati sva dotadašnja uvjerenja, stavove i iskustva. Navedeno nam pruža priliku da se približimo pojmu „dovoljno dobar roditelj“, a to je najbliže čemu možemo težiti u roditeljstvu.

Iako je floskula, no postankom roditeljem rađamo se i mi u nekoj novoj verziji sebe.

Ako roditelji razumiju samo svoje iskustvo i ne povezuju se s iskustvom djeteta, vrlo će vjerojatno imati poteškoća u razvijanju bliske i smislene veze s djetetom.

To su one situacije: „Što plačeš, baš si mimoza. Ja nikad nisam bio takav pa što mi fali?“

To što tebi nikada nije bilo dopušteno plakati ili pokazati emociju ili reći da ti je teško, ne znači da je zdravo i poželjno. Navedeno je primjer kada polazimo samo iz svoga iskustva i ne možemo razumjeti djetetove reakcije. Ukoliko tome još pridodamo da malena djeca nemaju razvijenu emocionalnu samoregulaciju u potpunosti, to od roditelja iziskuje mnogo energije, želje te same roditeljeve emocionalne regulacije da navedeno shvati iz druge perspektive.

Ukoliko pak roditelj uzima u obzir samo djetetovo stajalište i zanemaruje svoje unutarnje iskustvo vrlo će vjerojatno imati poteškoća u postavljanju granica djetetu – počet će zamjerati djetetu da je prezahtjevno – roditelj se može osjećati ljuto i iscrpljeno a dijete nesigurno zbog nedostatka granica.

Upravo ti trenuci u kojima zastanemo i promišljamo o određenom odgojnom izazovu između onoga kako ne bi htjeli postupiti i ono kako bi htjeli postupiti  je trenutak kada rastemo u roditeljstvu.

To znači da navedenim uvažavamo djetetove osjećaje, viđenost, perspektivu – odnosno gradimo ODNOS.

Roditeljstvo je vještina koja se uči.

𝐎𝐃𝐍𝐎𝐒 se gradi s vremenom.

Ukoliko želiš postaviti zdrave i autentične temelje odgoja te da ODNOS u roditeljstvu postane tvoja moć prijavi se na besplatan webinar putem OVOG LINKA.

Foto: unsplash.com

Objava kako graditi odnos s djecom kroz odgoj? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Roditeljstvo je vrlo intimna i osobna stvar. Kada pričamo o roditeljstvu tada pričamo o roditeljima a ne o djeci. Onaj roditelj koji odluči raditi na sebi i koji je svjestan da je on upravo ta promjena u ponašanju djeteta i izgradnji odnosa s njime učinio je već veliku stvar. To nikako ne znači odustati od sebe, svojih želja i snova nego se prilagoditi, učiti i promišljati o roditeljstvu.

Floskula “rad na sebi” mi zvuči pomalo izlizano. No to nije samo mantranje i čitanje stručne literature. Rad na sebi je kada spoznamo kakvog smo temperamenta i osobnosti. Kada osvijestimo da nam neke naše osobine crpe energiju i otežavaju život i uhvatimo se u koštac s njima. Rad na sebi je svakodnevan. Kada god promislimo o nekoj situaciji kako da reagiramo u izazovu s djetetom je rad na sebi, i jedan veliki BRAVO za nas.

Već neko vrijeme uhvatim se u promatranju obitelji, djece i roditelja u svojoj okolini. Promatram ih na ljetovanju, restoranima, na ulici, u trgovini, kod liječnika, u vrtiću, školi, nogometnom treningu. Većinom negdje žure i jure sve sa ciljem da omoguće djeci bolji start u životu. Nesvjesno padajući u životni kolaps koji ih proguta u toj svakodnevnici gdje zapravo nisu prisutni s djetetom, ne znaju koja mu je omiljena boja i što zaista ono samo želi ili ne želi. Odlučuju što bi za dijete bilo dobro/korisno/zdravo.

Vidim i one obitelji koje su skladne, smirene, zadovoljne (zaista postoje…vidjela sam ih nekolik). One inspiriraju. Ima ih manje, postale su iznimka. Često razmišljam zašto ih nema i više i koja je tajna tog sklada. Tajna leži u jednostavnosti. U svakodnevnim, izvanredno običnim trenucima, u jednoj lakoći življenja i bivanja sa svojom djecom, prisutnošću.

Roditeljstvo danas i prije sto godina ima razliku da su se okolina, okruženje i okolnosti promijenile, no djetetove potrebe za roditeljevom pažnjom, viđenosti, sigurnosti, poštovanjem i prihvaćanjem njega samoga upravo takvo kakvo jest su ostale nepromijenjene.

„Način na koji roditelji komuniciraju s djecom u njihovim ranim godinama stvara nacrt koji djeca nose sa sobom u svijet.“

Dakle govorimo o razvoju zdrave, sigurne privrženosti, emocionalne povezanosti te izgradnji odnosa koji je temelj za daljnji djetetov svijet. Upravo kada imamo zdrave temelje dijete će ostvariti svoj puni potencijal. Zašto? Dijete koje ima zadovoljene nabrojane potrebe moći će biti dovoljno samopouzdano, hrabro i neopterećeno činjenicom da li ga roditelj voli takvo kakvo jest te će imati dovoljno energije, vremena, želje i volje da propitkuje i da istražuje svijet oko sebe.

Dijete koje se može što više osloniti na roditelja to će samostalnije biti.

Zaista vjerujem da svaki roditelj radi najbolje što zna i može u datom trenutku. Međutim, „When you know better, you do better“.

Veliki je fokus na izvrsnosti u školi, školskim natjecanjima, izvannastavnim aktivnostima i akademskom znanju što nikako više nije samo djetetov izbor i definitivno prevazilazi djetetovu emocionalnu zrelost. Dakle dijete u prvom razredu osnovne škole ne zna samostalno ispuhati nos, zavezati vezice na tenisicama, služiti se priborom za jelo, skakati vijaču, razgovarati, zagrliti prijatelja, trčati po livadi, promatrati zvijezde a zna programirati, govori “pro” te su stručnjaci kako nepoželjnim ponašanjem privući pažnju roditelja. Upravo dijete koje se tako ponaša treba najviše povezanosti i prisustva roditelja.

Naglasak je na maksimalno ispunjenom djetetovom vremenu van škole ili vrtića misleći da tako dijete spremamo za svijet i dajemo mu prednost pred ostalima. Svjesni činjenice da bi možda i trebali smanjiti određene aktivnosti roditelji upadaju u začarani krug zbog okoline koja stvara određeni pritisak. Mišljenje je da dijete ukoliko sa pet godina ne svira klavir ili pleše balet da će biti u zaostatku za svojim vršnjacima u toj aktivnosti. To u jednu ruku i je istina. Također je i druga istina da upravo to dijete koje je krenulo sa osam godina na određenu aktivnost ima jednu ogromnu prednost  – emocionalnu zrelost! Upravo će im ta činjenica zapravo pomoći i činiti razliku naspram vršnjaka. Kako? Kada dođe do određenog izazova neće tražiti instant rješenja naučenih iz video igara već će znati prepoznati tu emociju i upravljati njome. Neće odustati. Neće često mijenjati interese, imati će razvijeni fokus i koncentraciju. Primjerice dijete može znati čitati i pisati, ali ako se boji autoriteta i ne zna regulirati strah koji osjeća, postoji mogućnost da neće moći pokazati naučene vještine čitanja i pisanja. Ili, dijete zna strani jezik ali ne želi ga pričati jer osjeća sram i nedostatak samopouzdanja. Balans u roditeljstvu, zdravorazumski odgoj i kritičko promišljanje su smjernice svakog roditeljskog puta.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Jelena Idzakovic (@jelena_emocionalni_odgoj)

Mnogi će reći: Nemamo vremena. Teško nam je. Prevelika su očekivanja od roditelja. Lakše je korigirati ponašanje. I da, teško nam je, imamo malo vremena, živimo užurbano i lakše je korigirati ponašanje ALI…

Radeći na odnosu danas, u budućnosti  bivamo „nagrađeni“ sa više slobodnog vremena, mirnom svakodnevnicom, zadovoljnim djetetom, skladnom obitelji, zdravim odnosima, pozitivnom budućnosti, željom za napretkom u osobnom i profesionalnom razvoju te djetetovim i roditeljevim mentalnim i fizičkim zdravljem.

Svjesno smo donijeli odluku da budemo roditelji. Dijete oplemenjuje naš život. Trebamo na to gledati kao dar i priliku da svatko od nas poraste u osobnom i duhovnom smislu.

Potražimo podršku! Budimo ta promjena!

Budimo ta obitelj koju netko promatra u restoranu i na plaži i kojoj se divi. Koja čini ovaj svijet lijepim i sigurnim mjestom za našu djecu u budućnosti.

I nećemo uspjeti svaki put. I to je u redu. Dok god se trudimo i promišljamo o odgoju i roditeljstvu na pravom smo putu.

Emocionalni odgoj je dugotrajan i suptilan proces.

Nagrada koju dobivamo i živimo je dar zbog kojega sve vrijedi!

Fotografije: unsplash.com

Objava zašto promjena u roditeljstvu počinje promjenom roditelja? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Sreća. Postat ću mama!

Moramo renovirat stan ili kupiti novi i veći jer eto, to je bitno. Hoće li nam auto biti dovoljno prostran za sve stvari za bebu? Za kolica, torbe, kadice i prematalice kada idemo na put? Koja kolica uopće kupiti? Dudice, bočice, igračke? Karikiram malo, ali totalno krivi fokus ove mlade mame!

Nitko joj nikada nije rekao da sve ono što dolazi poslije je puno više od novih kolica.

Nitko joj nije rekao da uloži svo to vrijeme da upozna sebe. Istraži svoje djetinjstvo. Zagleda se u svoje najdublje rane jer od tamo će dolaziti sva njena mudrost odgoja tog malenog bića.

Sve što jedan roditelj zna o odgoju dolazi iz naših iskustava odnosno iz odgoja naših roditelja. A što kada naša iskustva iz djetinjstva nisu ono što želimo prenijeti svojoj djeci? Prvo bih rekla da tu moramo paziti da ne upadnemo u zamku da radimo potpunu suprotnost svom iskustvu i odemo u drugu krajnost i liječimo svoje traume na svojoj djeci.
Druga metoda je da odgajamo na isti ili sličan način, a da uopće nismo ni svjesni sebe, svojih trauma i da to prenosimo nesvjesno na svoju djecu. Teorija “Pa i ja sam tako i tako odrastao pa mi ništa ne nedostaje?”, zar stvarno? Svatko, ali baš svatko od nas ima neku traumu ili pojednostavljeno, povredu iz djetinjstva. Neke su toliko duboke da smo ih potisnuli. Sami smo sebe uvjerili da ne postoje. Vremena su zaista drugačija. Zrak koji udišemo je drugačiji, hrana koju konzumiramo je drugačija. Odnosi su zahtjevniji. Ljudskost i empatija su već neko vrijeme nepoznat pojam.

Nitko joj nije rekao da svaka promijenjena pelena, svako kupanje, svako dojenje, svaki plač je samo naš trenutak i da se tada grade i stvaraju veze koje će trajati zauvijek.

I zato to nije još samo jedna smrdljiva pelena i samo još jedno plakanje i jedno naporno ustajanje po noći. Dakle, velike su koristi od ljuljanja dojenčeta u naručju, važnost razgovora majke i djeteta za razvoj pamćenja i jezika.

Dijete uči iskustveno i kroz igru. Najbolje što mu možete dati, je dati sebe, sjesti na pod i igrati se, prepustiti se. To su temelji na kojima se gradi daljnji djetetov svijet. Dakle, ne možemo preskakati i ubrzati djetetov mozak, a da se ne izgubi dio djetetove osobnosti. Uzmimo za primjer genetski uzgojenu rajčicu. Ona naraste brže, lijepa je, savršene boje i oblika, ali izgubi esenciju okusa. Tako i djetetov mozak, ukoliko se preskaču pojedine etape razvoja, dijete usput gubi empatiju, strpljivost, emocionalnu inteligenciju. Dakle, težimo postepenom razvoju i rastu i strpljivim roditeljima koji su spremni čekati dok njihovo dijete nije spremno dati te plodove.

Nitko joj nije rekao što se to događa s dvogodišnjacima/trogodišnjacima kada neutješno plaču, kada žele obuti sandale u prosincu i ne dijeliti svoj autić s drugima u parku. Nitko joj nije rekao da tada što više plaču da ona više grli i da više ljubi. Nitko joj nije rekao da dijete reagira iz primitivnog dijela mozga i da nema razvijenu samoregulaciju. Možda je zaboravila da se ljudski mozak razvija do dvadeset i pete godine. Kako onda očekivati da jedan dvogodišnjak zna da podijeli svoju kiflu. Kada dijete leži u blatu i neće kući, a roditelj pocrvenio od bijesa i ljutnje, nije do djeteta, do nas je.

Mi smo djetetova sigurna luka, njegov smiraj u ovom ludom svijetu. Mi smo njihova vrijednost koju će živjeti i apsolutna istina kojoj teže. Kako vodit dijete, a da ono ne preokrene igru u svoju korist i kako uvažit dijete, a ipak postavit jasne granice te tisuće malih pitanja koja čine neki odgoj dobrim zove se mudrost roditeljstva. O tome nekom drugom prilikom.

“Najvažnije razdoblje u životu nije ono provedeno na fakultetu, nego ono najranije – od rođenja do šeste godine života.” Maria Montessori

Foto:pexels.com

dolazi li roditeljstvo prirodno ili je vještina koja se uči?

Objava nitko joj nije rekao… pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Odgovor na gore navedeno pitanje ni sama još ne znam do kraja. Neki kažu prirodno.

Poznata dr. Shefali  Tsabary navodi činjenicu da roditeljstvo nije prirodno. Već da je roditeljstvo vještina koja se stječe godinama. Mislim da je istina negdje između. Ukoliko djetetu osiguramo kvalitetne uvjete za rast kao i biljci u prirodi, možemo odgojiti zdravo, samostalno, zadovoljno i emocionalno inteligentno dijete.

Dakle, ne možemo sve da kontroliramo. Ono na što možemo i trebamo da utječemo smo mi sami i funkcioniranje našeg doma. Naizgled tako banalni i mislim vrlo podcijenjeni segmenti života. Ukoliko roditelj prihvati svoju odgovornost i odluči rasti skupa svojim djetetom, i ukoliko prihvati da uz dijete na neki način odgaja i sebe, i da će često puta i pogriješiti i reći oprosti, postoje dobri preduvjeti za zdravo djetinjstvo.

Stručne literature navode činjenice što je primjereno određenoj dobi djeteta u socio-emocionalnom razvoju, motoričkom razvoju, razvoju spoznaje i sl., ali baš između svih tih činjenica postoji milijun malih, pravih životnih stvari što čine roditeljstvo, a koje tamo negdje ne pišu.

Kako uvažiti djetetove emocije? Kako postaviti granicu? Kako prije svega smiriti sebe da bi mogao smiriti dijete?

I ono što je najvažnije, što sam prije nekoliko godina naučila, dijete nas sa svojim tzv. tantrumima ne želi isprovocirati, već nema razvijenu samoregulaciju. Njegov prefrontalni dio mozga nije razvijen nego reagira iz primitivnog dijela mozga, ja ga zovem dinosaur mozak. On je taj koji govori djetetu viči, plači, grizi! Mozak je organ za preživljavanje, a djeca prvih godina života reagiraju iz njega.

Kada sam se intenzivnije počela baviti temom roditeljstva i odgoja, u svim edukacijama, literaturi i razgovorima, jedno je sigurno i oko toga se svi slažu.

Dakle, ukoliko želimo zdrav, povezujući, zadovoljan i sretan odnos sa svojim djetetom, moramo UVIJEK krenuti od sebe. Roditelji moraju preuzeti odgovornost.

Dakle, moramo prvo odgojiti sebe. Moramo ulagati u svoj odnos s partnerom, jer mama i tata su temelj zdrave obitelji.

Niti jedno dijete nije zločesto. Ono možda ima neprimjereno ponašanje, ali ono se može korigirati ukoliko obitelj, odnosno roditelj, krene raditi na sebi. Djeca su refleksija nas. Ono što mi radimo i govorimo, a često puta i osjećamo, oni to kopiraju. Nekim roditeljima djeca nisu na prvom mjestu, ali ono što je sigurno je da mi njima jesmo. Oni u nama vide savršenstvo i nisu svjesni da kada nešto neprimjereno rade da to nije dobro, jer to rade i njegovi roditelji. Oni to uopće ne preispituju. Mi smo za njih jedina i apsolutna istina. Upravo zato je naša odgovornost ogromna. Onaj roditelj koji uspije sagledati svoje djetinjstvo i priznati si da njegovi roditelji nisu bili savršeni, ali su radili najbolje što su tada mogli i znali, tada taj roditelj može krenuti od sebe i priznati si da smo mi ti koji moramo učiti, mijenjati se i neprestano se truditi i rasti.

Zašto? Zato što kao i u svemu, u životu moramo učiti. Ne postoji savršen roditelj niti savršeno dijete. Možemo težiti tome da dijete u nama vidi svoju sigurnu luku, svoj smiraj u ovom ludom svijetu. Naša sveta dužnost kao roditelja je da vidimo, volimo i prihvaćamo dijete baš takvo kakvo jest. Upravo sva nepoželjna ponašanja počinju od toga kada dijete da bi dokazalo roditelju da postoji, da ga se vidi i čuje, radi loše stvari.

Dom. Tako moćna riječ. Ona utjelovljuje ljubav, toplinu, sigurnost, obitelj, sreću, uspomene. Mjesto od kuda sve kreće.

Dom nas određuje kakvi ćemo ljudi postati. Jer kada sve ode k.. (jer hoće), upravo je to mjesto koje te resetira i vrati nazad još jačeg. U domu moramo biti prihvaćeni, voljeni, sigurni. To je naše sveto mjesto. Jer dok god se suprug, naša djeca i ja uvijek želimo vratiti našem domu, znači da stvari funkcioniraju. Kao i odnose među ljudima, tako i odnos prema domu moramo poštovati jer dom nisu samo četiri zida. Kako nam je ugodno u odnosu s ljudima tako nam treba biti ugodno i u prostoru u kojem boravimo. Iz takvog doma i iz takve obitelji u svijet odlaze djeca koja su snažna i hrabra za život.

E sada, zašto bi mi morali nešto dodatno učiti o tom odgoju kad će nam djeca već nekako odrasti u tom nekom našem okruženju? To je kao da bismo rekli pa i svi se hranimo, obavljamo razne poslove i imamo svoje stanove. Međutim, način i kvaliteta hrane koju konzumiramo, koliko odgovorno i posvećeno obavljamo svoje poslove te držimo do topline i higijene našeg doma je upravo ta razlika da samo nešto zadovoljimo i posjedujemo i onoga gdje ulažemo ljubav, energiju, vrijeme i znanje, zar ne?

Da se vratim na početak, ukoliko smo spremni na rast i na to da uživamo u izvanredno običnim stvarima s našom djecom i da im pružimo dom u kojem su sigurni i prihvaćeni, a na koncu zadovoljni i sretni, možemo biti mirni i reći da će sve biti ok. Je li to prirodno?

Jer mjesto gdje se uvijek možeš vratiti zove se dom. Imati nekoga tko će te voljeti bez obzira na sve zove se obitelj. Imati to oboje zajedno, zove se bogatstvo.

Fotografije: pexels.com

Objava dolazi li roditeljstvo prirodno ili je vještina koja se uči? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.