Pitaju nas kako smo i planiramo li još djece? Pa evo, da se zna, dobro smo. Umorni, ali dobro. I ne, ne planiramo imati više djece. Zanimljivo mi je koliko sam utjehe nalazila u toj odluci kad god mi je bilo teško tijekom zadnje trudnoće ili prvih mjeseci s dvoje male djece. Ideja da to prolazim po zadnji put davala mi je snagu da lakše izguram svaki dan, pa i onaj najteži.

Ono što me najviše u svemu tome iznenadilo je činjenica da me sad više strah da nam se „ne zalomi“ nego kad mi je bilo 20 godina. Iako ni tad ne bi bilo idealno, ne bi mi bilo toliko nezamislivo zatrudnjeti kao sad. Ono je vrijeme prije djece, vrijeme kad ih jedva čekaš imati, upoznati i uživati u njima.

Sada ih imam dvoje, obožavam ih, ali jednostavno ne mogu zamisliti treće.

Odluka o tome koliko će netko imati djece je individualna i ovisi o puno faktora. Nama je naša kombinacija idealna. Imamo dvoje djece, na nas dva roditelja. Za nas to znači da ćemo u gotovo svim situacijama imati dovoljno vremena da njih oboje imaju našu pažnju kada im ona bude trebala, sada kroz igru, a kasnije kroz domaće zadaće i razne aktivnosti.

Znači da oni imaju i jedno drugo, da se igraju, svađaju… Znači da sve one aktivnosti, sva putovanja koja planiramo budu toliko više moguća jer, logično, manje djece znači i manje troškova i više kombinacija.
Znači i to da su oni dani imanja male bebe koja zahtjeva određeni mir i stabilnost iza nas i da je puno lakše planirati daljnje avanture.

Znači da ćemo uskoro moći opet prespavati cijelu noć, otići na wc iza zatvorenih vrata (baš svaki put!), zauvijek reći zbogom pelenama i pomaganju njima oko jednostavnih, svakodnevnih radnji poput oblačenja, hranjenja i sl.

Znači i da ćemo se više moći posvetiti sebi i svojim željama i ambicijama. Da nema više rizične trudnoće, mirovanja i prijevremenih poroda…

Baš sve gore navedeno mi ima savršenog smisla. Sve je baš kako treba biti. Imam sve što bih ikad poželjela i preda mnom je budućnost koja me veseli.

A onda nedavno, nisam dobila na vrijeme. Suprotno svim očekivanjima ideja nove trudnoće i bebe me nije šokirala. Da, ponovna trudnoća bi značila da se sve što znam i imam mijenja i to nije nešto što bi me oduševilo, a opet…nije se niti činila tako strašnom.

Je li to ta čarolija majčinstva koja prevlada kad i na najmanju mogućnost, i bez imalo želje i planiranja, novu trudnoću i buduću bebu ipak na trenutak i poželiš? Napravi da zaboraviš sve gore (odlične) razloge zašto ne želiš više djece i počneš razmišljati o novih 10 malih, savršenih nožnih prstića…

Na sreću, sve je to bilo na trenutak. I uzalud. I dalje smo na dvoje djece i ne planiramo više. I dalje ganjamo naše postojeće planove i ambicije, kao da ništa opet nije bilo. Iako, sada znam da što god da se dalje u životu desi, zalomi, bit će sve ok.

Objava kad znaš da si “gotova” s djecom? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

U nekoliko različitih navrata, kad su se druge mame raspitivale o uređenju dječjih soba, na fejsu sam podijelila fotku naše. Iako sam osobno s njom bila oduševljena, svejedno me iznenadila reakcija drugih. Sve su redom bile pozitivne i rezultirale su mnogim pitanjima.

Pa evo, napokon je na red došao ovaj dugoočekivani post u kojemu ću ti predstaviti našu dječju sobu. Kako još uvijek spavaju s nama, njihova sobica bila je zamišljena kao igraonica.

Željela sam da bude vesela, praktična, bogata… Njihov mali svijet u kojemu će im biti lijepo, veselo i koji je samo njihov. Mjesto koje će držati njih unutra zabavljene, a nama ostatak stana (relativno) bez razbacanih igračaka na svakom koraku.

Dječja soba velika je otprilike 7 m² (3,6 m x 2 m).
Njena jedna strana je ispunjena velikim prozorima zbog čega je uvijek ispunjena danjim svijetlom što je zakon. Vrata, još od vremena kad je Adam bio puzavac, samo su smetala pa smo ih skinuli.

Pod smo prekrili tatami strunjačama. Možda nisu najjeftiniji izbor, ali su nama najbolji. S obzirom na to da je naš stan iznad nenastanjenih garaža, zimi su podovi dosta hladni. Tatamijima smo osigurali da je soba toplija i ima mekšu podlogu koja nam je super bila još u fazi vježbanja, prvo s Adamom, a kasnije i Kalom.
Naše su kupljene ovdje.

Oduvijek mi se sviđala ova Ikeina komoda za pohranjivanje, u našem bar slučaju, igračaka. Taj stepenasti izgled čak i mene privlači da se po njemu penjem, naravno da je onda i ona sama svojevrsna igračka klincima. Isprva nas je malo razočaralo što su kutije, koje nigdje u opisu proizvoda nisu bile napismeno ograničene na određenu nosivost, često pod teretom igračaka ispadale iz vodilica i Adamu praktički na noge. No, drugačijim rasporedom igračaka i Adamovim vještijim rukovanjem, pokazale su se kao super rješenje.
Isprva smo imali dvije, no jednu smo zajedno sa viškom igračaka izbacili iz sobe i sad čeka svoju drugu namjenu.

Kuhinja, kuhinja, kuhinja… Da, klinci ju vole, ali ovo je zapravo bila moja velika želja za nabaviti. Jednostavno je prekul! Da je stvarno i „korisna“ vidjela sam nekih pola godine prije negoli je Adam dobio svoju kada ju je na poklon dobio njegov bratić. Tih dva sata provedenih kod njih Adama gotovo da nismo i vidjeli koliko je bio zabavljen njome. Šalila sam se da nam za neki izlazak ne bi ni bila potrebna dadilja, samo ta kuhinja i Adam neće ni primijetit da nas nema. :p
Naša kuhinja je, a mislim da ju svi već znaju prepoznati, iz Ikee. Adam ju je dobio za drugi rođendan, zajedno sa posuđem i košarama voća i povrća, ali mislim da ne bi fulala i da ju se kupi za mlađu djecu. Kao što rekoh, Adam je već s godinom i pol bio opčinjen njome.

Brodić. Ili kako ga mi zovemo, nuna – nana. Ovo je multifunkcionalna igračka. Postavljena na boku, klincima često glumi radnu površinu. No kada ju se položi, s jedne strane služi klincima za njihanje. S druge pak strane, to su stepenice ili čak može poslužiti kao stol i sjedala. Otkrila sam to kad se jedna mama, čiji je dečko to izrađivao, pohvalila slikom u jednoj grupi na fejsu. Dugo sam vagala, bi li kupili ili ne, no morali smo ju na kraju uzeti.
Adam je tada imao godinu i pol i duuuugo se nije prestajao u njoj njihati. Jer da, iako se njih dvoje tu može ljuljati, sasvim se dobro može i jedno dijete. Kali je pak u vrijeme puzanja bio zanimljiv dio sa stepenicama koji je vrlo rado voljela prelaziti i tako dodatno vježbati motoriku. Ako se mene pita, ovaj brodić je koristan za nabaviti već u fazi dječjeg puzanja.
Nažalost, ne bih znala gdje bi ih sada bilo moguće kupiti jer ih oni od kojih sam ja kupila više ne proizvode.

Ljestve. Teško ih je ne primijetiti. To je bila još jedna od mojih želja. Stvarno nemam neko razumno objašnjenje, no smatrala sam da bi im ljestve mogle biti genijalna igračka. Nešto što će s vremenom i odrastanjem sve više koristiti kako će i sami biti spretniji i što će im omogućavati svojevrsnu fizičku aktivnost u sobi (a da pritom ne skaču po namještaju ili jure po stanu). I dok smo prvo namjeravali kupiti klasične švedske ljestve, koje nisu baš jeftine, malim istraživanjem Igor je naišao na ovu ljepoticu. Ona, sa svim ovim dodacima, jednako košta kao i same švedske. No, u njenom slučaju, baš zbog tih kerefeka, nisu nam se činile više preskupe već isplative.
U samom početku su ih minimalno koristili. Ok, Kala onda s nepunih godinu dana nije uopće, no Adam se znao ponekad pomalo penjati. Nikada visoko, ali ipak je. Ono što im je oboma odmah bilo fora je tobogan. Adam bi se na njemu spuštao ili bi spuštao autiće, a Kala bi puzala uzbrdo.

Unazad par mjeseci ih aktivnije koriste. Trapez i ljestve na užetu su im još prekomplicirane, no sad se oboje već penju, Adam i do vrha. Koriste tobogan, natežu uže i vise i ljuljaju se i vrte na ručama… Sad već pomalo počinju iskorištavati njen potencijal, tako da bi moja preporuka bila da se sa 2,5 – 3 godine sigurno mogu nabaviti i dobro iskoristiti.
Dućan se nalazi u Sloveniji, no dostavljaju u Hrvatsku i mogu se naručiti ovdje.
Ispod ljestvi smo stavili spužvu debljine do 10 cm i dimenzija 1×1 m, kupljenu u Bauhausu, a s idejom da im ublaži malo eventualne padove. Navlaku za spužvu sam sašila od materijala koji sam već otprije imala doma (nije bilo puno izbora), a kako bi bila ljepša i dala se skidati i oprati prema potrebi.

Ljuljačke. Od Juje. Oboje ih baš vole od početka, no Kala ih baš obožava. Od trena kad je počela sjediti, njihala se u njima i ne bi joj nikako dosadilo. Ljuljali bi se posebno, ali i zajedno… I sad, Kala hoće stalno biti u njoj. Adam više od ljuljanja voli kad ga se zavrti u krug. No jedno je sigurno, bilo za van ili za stan, ovo je super stvar već za bebe čim se sama posjednu pa do bar 4 godine.
Naše su zabušene u strop i sigurne za korištenje.
Šiva ih meni draga prijateljica koja stoji iza brenda Juja i koja me već neko vrijeme mami sa velikim ljuljačkama za odrasle… Mislim da bi se moglo naći mjesta i za nju.

Senzorna ploča. Još uvijek ju ponekad čeprkaju, no iako smo ju planirali update-at da im opet bude više zanimljiva, jednostavno nikad nismo došli do toga. Više o njoj pročitaj ovdje.

Koš. Onaj za košarku, ne za smeće. Iskreno, ovo je još uvijek više igračka za nas odrasle. Kala ga ne doživljava uopće, a Adam tek tu i tamo ubaci koju loptu unutra. Mislim da njegovo vrijeme tek dolazi…

I za kraj… Dekoracije.

Trokutasti zid. Ljubav na prvi pogled sa Pinteresta (a gdje drugdje?). Previše mi je to boja i detalja za jedan cijeli, veliki zid, no mi taman imamo taj mali dio zida koji je izbočen i koji nas je zapravo „molio“ da ga ušminkamo. Smiješna je bila situacija kada sam za ovaj projekt morala googlati formulu za visinu jednakostraničnog trokuta kako bi znala koliko će redova trokuta biti. Definitivno nikad nisam mislila da će mi trebati matematika u kreacijama…
No, širina je zida bila ta koja je zapravo definirala veličinu trokuta.
Naš je zid širok skoro 80 cm i činilo mi se da je optimalan broj trokuta po jednom redu 3 – 3.5. Prvo sam rukom nacrtala sve trokute (preporučam korištenje vaser vage kako bi svi bili u ravnini). Zatim sam pik trakom obljepljivala rubove što je više moguće trokuta odjednom.
Boju smo uzeli običnu bijelu i nekoliko različitih pigmenata. Na taj smo način za svaki trokut mogli zamiješati posebnu nijansu i intenzitet boje. Imali smo male valjke i jednokratne tanjure na kojima smo miješali boju. Dobro je i znati da je pik traku potrebno skidati dok je boja još vlažna i da se nova ne lijepi dok se obojani trokuti ne posuše.
Potrajalo je nekoliko dana dok nismo završili, ali smo jednostavno bili oduševljeni rezultatom!

Police za knjige. Zapravo su prema opisu proizvoda police za začine, no mislim da mogu ovako poslužiti i za izlaganje sve ljepših naslovnica dječjih knjiga i tako dodatno ukrasiti prostor.
Naša je iz Ikee i, s obzirom da je nema u Hrvatskoj, zamolili smo striku da nam je donese iz Njemačke.

Naljepnica školska ploča. Zid je s njome manje prazan, a ujedno klincima pruža priliku da uživaju u šaranju po zidu bez brige da će ih mama ili tata opomenuti za to.
Naša je iz Bauhausa, ova ovdje.

Naljepnica karta svijeta. Dobar način da se ukrasi zid i istovremeno drži na umu kako ga cijelog treba obići.

Gitara. Jer jednostavno nema boljeg mjesta gdje je uvijek na dohvat ruke tati da nam zasvira, a da ne zauzima nepotrebno prostor.

Posteri. Kako se kaže, last but not least. Naši Truba i Medo, morali su naći svoje mjesto na zidu. Postere sam napravila ja i dali smo ih printati u foto studiu. Ovo je nešto što mene posebno veseli i u čemu se nadam biti sve bolja i bolja.

Ukratko, ili ok, ne baš tako kratko, to bi bilo to. Mislim da sam sve spomenula.

Ono čemu se dalje posebno veselim je uređenje njihove sobe u koju će s vremenom prijeći spavati. Iako do toga ima još dovoljno vremena, nikad nije kasno za prikupljanje ideja. Naravno, ja već uvelike radim na tome. I kad to dođe na red, znat ćete i vi.

Ostale fotografije pogledajte ovdje.

Objava KAKO SMO UREDILI DJEČJU SOBU pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Realno, sve smo to prošle. Prije negoli smo postale majke gledale bi one koje to već jesu i u puno situacija mislile da ćemo mi to znati bolje. Baš kao i kad smo bile tinejđerke i kad smo znale da naši starci nemaju pojma i pričale kako „mi nikad nećemo svojoj djeci ovo ili ono“…
Ukratko, mislile smo da smo kužile stvari, a pojma nismo imale.

Nismo mogle ni zamisliti kako je to kad ti je tijelo izmrcvareno porodom i njime kolaju kokteli hormona zbog kojih se više ni ne prepoznaješ. Kad odjednom na brizi imaš drugo živo biće koje u potpunosti ovisi o tebi i kad svo znanje koje si imala (ili mislila da imaš) odjednom nestane. Preuzmu nesigurnost i stalne sumnje u vlastite sposobnosti dodatno pojačane silnim, često neželjenim „dobronamjernim“ savjetima drugih.

Onda ta prva faza prođe. Shvatiš da ti je usprkos svemu dijete zdravo i napreduje i postaješ sigurnija u sebe. Istovremeno, beba postaje budnija i zahtjevnija. Skokovi u razvoju, grčevi, regresija spavanja, zubi, motorički napretci… Uvijek je nešto. Odjednom, cijela situacija odprije na koju si navikla se promijenila i ne prilagođavaš se lako na novu. Odbrojavaš dane dok se ponovno ne privikneš samo da bi shvatila da se ponovno sve mijenja.

Trudiš se napraviti za njih nabolje što možeš. Nekad to bude uspješno, nekad ne. Nekada jednostavno biraš manje od dva zla i boriš se s neizbježnim osjećajem krivnje. Ponekad si ponosna na sebe, a ponekad se crveniš pred drugima. Ima dana kada bi dala sve za njih, ali i onih kada poželiš pobjeći negdje solo na par dana.

A onda, s vremenom, pomiriš se sa time da je majčinstvo nešto nad čime nemaš kontrolu, da je ono nešto sa čime se nosiš najbolje što možeš. Polako počinješ prihvaćati da si samo čovjek i da je normalno i griješiti, ali i željeti nešto više za sebe.
S vremenom, ponovno postaješ opet ti ti.

Jedna od najčešćih rečenica koje čujemo u prvih par godina majčinstva je „to je samo faza“. Proći će ta i doći će nova. I uvijek se ona zapravo odnosi na bebe i njihove sposobnosti i potrebe. Nikad zapravo ne pričamo o svim tim fazama kroz koje mi prolazimo. A prolazimo kroz toliko njih…

Ne mogu ne pogledati unazad i ne biti svjesna svojih. Iz ove perspektive, mislim da je sve moglo i trebalo biti lakše, opuštenije. No, to mogu zaključiti sada kada sam prošla kroz sva ta iskustva i kad sam naučila iz njih. I mogu reći da sam sada zadovoljna tu gdje jesam. Mislim da napokon počinjem nalaziti dobar balans između majčinskog odricanja i osobne sebičnosti. Lakše si opraštam greške i prihvaćam promjene. Ne uvijek, ali sve češće.

Predamnom je još puno faza, puno nijansi, ali mislim da sam na pravom putu i da će nadalje biti lakše. Ako ništa, znam da sam ja sada bolja i da će samim time i da će moja djela biti isto.

Objava 50 NIJANSI MAJČINSTVA pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Život danas je ubrzan, nervozan, preopterećen… Stalno negdje žurimo, križamo obavljene zadatke s popisa obaveza, smišljamo nove. I nerijetko sve to radimo istovremeno. Živio multitasking!

Svakodnevna briga o kućanstvu, o potrebama djece i posao ispunjavaju naše dane. Obaveza je mnogo, a vremena malo. Dan više ne ni mjerimo po satima. Nove mjerne jedinice su određeni svakodnevni poslovi. „Ok, sad kad sam bebi promijenila pelenu, mogu upaliti mašinu, skuhati ručak, usisat, pospremiti igračke prije nego moram staviti bebu spavati. Jednom kad se probudi, idemo ispočetka. Pelena, veš sušit, pojest ručak, pospremit…“

Na kraju se nađemo robovima naših rutina i zaboravimo živjeti. Živimo naopačke – umjesto da radimo da bismo živjeli, mi živimo da bismo radili. Najtužnije je da toga često nismo ni svjesni. Ne stignemo to ni uvidjeti. Jer, posla i obaveza uvijek ima i vrlo dobro smo svjesni da oni nikuda ne idu. Možemo ih ignorirati, ali oni su uvijek tu i rade pritisak čekajući da ih se odradi.

Jednom sam čitala zanimljiv tekst koji je objašnjavao zašto su mame uvijek umorne. Glavni uzrok je prepoznat upravo u tome što čak i onda kad fizički ne radimo –  svejedno radimo. Razmišljamo, planiramo, kombiniramo. Uvijek tražimo nove ideje oko prehrane, oko dječjih aktivnosti, trudimo se tako biti najboljom mamom što možemo biti. Čak i ako je tijelo stalo, glava nije.

Mobitel nam je uvijek pri ruci, bilo da googlamo informacije ili da bi, budemo iskreni, pogledali što ima novo na društvenim mrežama. Ipak smo mi socijalna bića, a naša djeca, ma koliko ih voljeli, moramo priznati da nisu uvijek najbolje društvo. I zato, čim imamo trenutak mira posežemo za nečime što bi nas zabavilo i makar nakratko opustilo.

Ali nikada stvarno ne stanemo. Ne dovoljno da pogledamo oko sebe i vidimo što imamo. I shvatimo što propuštamo. Naši klinci prebrzo rastu, mijenjaju se. Gotovo svaki dan te iznenade nečim novim, ali moraš biti prisutan da to i primijetiš.

Zato stani! Stani i pomiriši ruže!

Za njih. Da vide koliko su oni bitni u tvom životu. Da znaju da si tu za njih ako zapnu. Da im otkriješ svijet i stvorite uspomene koje će pamtiti cijeli život. Da budeš primjer.

Za sebe. Sada dok su još mali. Dok nas idealiziraju više nego ikad. Sada kada žele sve podijeliti s nama, i brige i veselje. Kada žele sudjelovati u našim zadacima, oponašati nas… Biti mini mi. To vrijeme će proći, puno prije nego možemo zamisliti i propušteno nikad nećemo moći nadoknaditi.

Da, posao i obaveze nikuda ne idu, ali mogu pričekati. Ugasi mobitel, pusti veš, suđe… Možda ne stigneš svaki dan, ali kad god možeš – stani. I gledaj to svoje malo biće. Uživaj u njegovom čuđenju kad otkriva nešto novo.Veselju i ponosu kad sam uspije napraviti nešto po prvi puta. Pričajte, pjevajte, plešite… Živite u tom trenutku.

Nema boljeg vremena nego sad.

Objava STANI I POMIRIŠI RUŽE (Truba i Medo) pojavila se prvi puta na SUPERMAME.